Priča o manjku mjesta u domovima za umirovljenike i planu zatvaranja Obiteljskih domova brzo je isparila s naslovnica hrvatskih medija, a nisu se ni postavila ključna pitanja: zašto država ne otvori više javnih domova? Kako slaba financijska moć umirovljenika utječe na kvalitetu koju im privatni domovi mogu pružiti? Kakve veze sa slabom financijskom moći umirovljenika i države imaju privatni mirovinski fondovi?
Alarmantna prošlotjedna vijest o skorašnjem zatvaranju preko 400 tzv. Obiteljskih domova s oko šest tisuća korisnika starije životne dobi, nije u medijima dobila niti približno zadovoljavajući tretman. Prašina jest dobrano podignuta, ali istinska podloga ukupne problematike nije ni dotaknuta, kamoli obrađena. Razlog je isti onaj kojem svjedočimo svaki put kad neki socijalni ili ekonomski model u Hrvatskoj dospije silom tržišnog poslovanja u ćorsokak. Sama logika potonjeg okvira se dalje nikad ne propituje, pa tamo zaglavljena tematika biva napuštena bez prava na isprobavanje drukčijih mogućnosti.
Obiteljske domove, gotovo sve postojeće, trebalo bi isprazniti zbog toga što ne udovoljavaju minimalnim uvjetima u pogledu stručnog kadra i prostora tj. infrastrukturne opremljenosti. I to je regulatorno opravdano, osim što ne postoji nikakvo zamjensko rješenje, kao što ga nema ni za one desetke tisuća penzionera koji su i dosad čekali na svoje domsko mjesto.
Svi u škripcu
A kapaciteta za tu vrstu socijalnog zbrinjavanja jednostavno nema pa nema; država je sektor prepustila kapitalu. Još uvijek u njemu djeluje par državnih ustanova i nekoliko desetaka županijskih ili općinskih, ali one ne udomljuju ni polovinu aktualnih korisnika. Ostalo je povjereno privatnicima u dvije kategorije – klasičnoj domskoj i alternativnoj obiteljskoj, dakle, u kojoj vlasnik stanuje pod istim krovom s korisnicima koji ga lično plaćaju. Broj korisnika u tržišnom aranžmanu već godinama, zahvaljujući brzom porastu udjela tih domova, nadmašuje onaj u javnom sektoru. Ipak, rasta očito ne bi bilo da nije zakidanja njihovih stanara po pitanju minimalnog standarda usluge, što pak ne znači da ih vlasnici šikaniraju.
Privatnici su i sami, naime, zapali u škripac između dvaju imperativa: penzioneri tamo ne mogu platiti više od onoga što imaju, dok njihovi domaćini za taj iznos ne mogu osigurati dovoljno stručnog kadra i prostora. Jasno, ovdje ne ubrajamo onaj maleni dio umirovljenog stanovništva Hrvatske koji raspolaže osjetnije natprosječnim mirovinama ili ušteđevinama, i koji se ne zamara dnevnim ni mjesečnim životnim izdacima. Oni, ako uopće idu u dom za starije, zacijelo biraju smještaj u boljim privatnim ustanovama, rečenima klasičnim, a koje su više usporedive s hotelom, negoli s ostatkom socijalne ponude.
Što se tiče glavnine te populacije, valja uočiti da njezin udio u totalu stanovništva RH iznosi oko 21 posto, i raste. No raste još i siromaštvo te socijalna isključenost osoba starije životne dobi. Po tablicama Državnog zavoda za statistiku, ono je u predpandemijskoj 2019. zahvatilo 30,1 posto pripadnika te kategorije, a u prethodnoj godini dosezalo je 28,1 posto.
To hoće reći da nam svaki treći penzioner živi ispod granice iole dostojne materijalne egzistencije. Skapavaju tako i umiru pridavljeni bijedom, pri čemu ne treba smetnuti s uma da nije puno bolje ni daljnjoj golemoj skupini njihovih vršnjaka koji samo formalno nisu spuznuli ispod ruba siromaštva. Stoga se u ovom razmatranju vratimo javnoj mirovinskoj i socijalnoj politici koja odgovara za takvo poražavajuće stanje prilika. Zbog ograničenosti prostora i obimnosti pripadajuće materije nećemo se ovaj put doticati šire i uz to presudno vezane ekonomsko-političke pozadine, npr. izostanka podrške domaćoj proizvodnji ili cilju pune zaposlenosti. Usuprot tome, tek naizgledna javnofinancijska stabilnost u Hrvatskoj se postiže primarno upornim fiskalnim pretakanjem iz šupljeg u prazno.
Uloga privatnih mirovinskih fondova
Nema pritom vidnijeg opterećenja za imućnije članove društva; porezne obligacije usmjerene su mahom na bazu, kao i jedan od obaveznih doprinosa koji također određuje život najstarijih. Riječ je, naravno, o mirovinskim davanjima, točnije o drugom tzv. stupu mirovinskog osiguranja, o kojem smo ovdje već dosta pisali. Prigodno ga možemo sažeti na opis: povjeravanje četvrtine doprinosa bankovnim fondovima radi oplođivanja na tržištu, ali pri čemu na dobitku ostaju samo dotične banke, a radnici-osiguranici i državne financije bilježe gubitak.
Puna dva desetljeća nakon osnivanja drugog stupa, to je već odavno notorna činjenica, ali moć privatnoga bankovnog i osiguravateljskog sektora ne dopušta slaboj hrvatskoj politici odustajanje od toga pogubnog modela. Nešto slično je poduzeto i u području skrbi o penzionerima kad je posrijedi njihovo stanovanje u javnim ustanovama. Država se izmaknula i ostavila ih na brigu privatnom sektoru, a on je kolabirao uslijed realne nemogućnosti da jedinim kupcima svojih usluga iz džepa izbije više nego što imaju. Kad bi se ta socijalna potreba naplaćivala radnicima unaprijed poput mirovina, te kad bi se transferirala kroz državni budžet, možemo biti sigurni da bi kapital uzurpirao i taj segment javnih politika i financija.
Ovako, nadležnim demokratskim predstavnicima ne preostaje ništa doli odustajanje, i prepuštanje penzionera urušenom sustavu, u krajnjem slučaju ulici. Nema doma za starce; nadati se samo da neće baš pozatvarati sve te kritične ustanove odjednom, ako već ne mogu ponuditi ništa bolje. Ili im možda ipak preostaje nekakvo kvalitetno rješenje, ali po cijenu strateškog i sistemskog odustajanja od protržišnog diktata.
Šira socijalno-politička slika
To bi značilo da moraju obnoviti temelje socijalne države, a prvenstveno drastično preokrenuti fiskalno-politički pristup. Zahtjevi takvog manevra su izuzetni, te podrazumijevaju rez o kakvom se mnogi ne usuđuju ni sanjati. No drukčije Hrvatska ne može dohvatiti prag EU-a koji nalaže npr. da svaka država mora imati pet posto javnih kreveta posebnih kapaciteta za starije od 65 godina, dok ih RH ima jedva tri posto. Ne može platiti ni tolike medicinske sestre u penzionerskim domovima bilo kojeg tipa, koje pružaju skuplje zdravstvene usluge po cijeni socijalno-skrbničkih, ali od nečega se valjda mora početi.
Umjesto vatrogasnih intervencija u sektoru domova koji, uzgred kazano, nisu dostatno zaštićeni ni od požara, pa je veća pažnja javnosti na njih usmjerena tek kad su poneki od njih izgorjeli zajedno s dijelom svojih stanovnika, ovdje su nužne fundamentalne promjene. U protivnom ćemo doživjeti i povećani pritisak na smanjeni broj bolničkih kreveta, čim jednom ukinemo dio domskih. Nasilno razdvojene sektore zdravstva i socijalne skrbi treba nanovo spojiti, a tržište i privatni profit odmaknuti podalje od njih. Ekonomske preduvjete smo dali samo u naznaci, ali ni oni nisu nikakva posebna enigma.
Jer, sve je to već jednom isprobao danas prezreni socijalizam, a njegovim su se metodama služile i bolje socijaldemokratske prakse u drugoj polovini 20. stoljeća. Okvir je bio poprilično cjelovit; žene su mogle ići u mirovinu već s navršenih 55 godina, a u velikom postotku su zatim preuzimale brigu za stariju generaciju u vlastitom kućanstvu. No jugosocijalizam je imao ponešto drukčiji odnos prema tržištu i privatnom poduzetništvu, čak i u fazama najveće popustljivosti spram njihovih obećanja. Mislili o njemu što god kome drago, ali bar mu penzioneri nisu masovno lipsavali od neimaštine i nebrige, niti su se strane banke debljale na tako induciranom jadu.
