Zamislimo sljedeću situaciju. Ujutro u hrvatskim medijima osvane nova afera, tisućita valjda u posljednjih desetak godina. Protagonist je HDZ-ov ministar, državni tajnik, župan ili direktor javnog poduzeća. I onda uslijedi uobičajeni folklor: premijer Andrej Plenković i pobočnici priču nastoje neutralizirati različitim spinovima i interpretacijama, opozicijski političari upozoravaju da je ova afera stvarno predstavlja kraj HDZ-a, a novinar traže dodatne rukavce afere. I onda se u kasnim popodnevnim satima pred kamerama pojavi jedan od istaknutijih opozicijskih čelnika.
I iznevjeri očekivanja. Umjesto da započne klasičnu tiradu o duboko korumpiranom HDZ-u koji je zarobio državu i snizio moralne standarde političke prakse, naš zamišljeni opozicijski čelnik javnosti uputi ispriku. A u njoj stoji: “Ispričavamo se, kako našim biračima, tako i cjelokupnoj javnosti. Naime, HDZ, unatoč nebrojenim aferama i dalje drži čvrsto prvo mjesto u anketama popularnosti. Razlog tome nije degradacija moralnih standarda među građanima već manjak naše političke imaginacije, efikasnosti i atraktivnosti. Obećavam da ćemo u budućnosti ponuditi programe koji će vas mobilizirati i pružiti okvir za realizaciju vaših interesa i vrijednosti.”
Možemo pretpostaviti da bi početne reakcije odavale značajnu razinu zbunjenosti. Kako među novinarima na samoj tiskovnoj konferenciji kojima su uskraćena već pripremljena pitanja, a onda i u široj društvenoj javnosti. Naprosto bi se ugrozila uobičajena dramaturgija hrvatske politike koja kaže da promjena ovisi o tome koliko birači mogu trpjeti HDZ-ovu korupciju. Koliko god tužno zvučalo, riječ je o prevladavajućoj perspektivi u hrvatskoj politici. Međutim, da bi se ta zbunjenost koju je proizveo naš zamišljeni opozicijski čelnik zadržala, da bi postala politički produktivna, morala bi se promijeniti barem tri okvira koji definiraju što je politika uopće u našem društvu.
Prvi se okvir tiče uloge medija i novinarstva. Premda im je društveni status zbog poslovnih modela koje koriste, a koji se reflektiraju u tabloidizaciji i senzacionalizmu, na prilično niskim granama, kod nas se i dalje zadržala često nesvjesna ideja, prisutna od devedesetih na liberalnoj sceni, da su mediji zamjena za političke stranke. Bilo da se radi o jakim kolumnističkim autorima koji kompenziraju karizmatične političke ličnosti, bilo da se radi o istraživačkom novinarstvu koje se često kvalificira kao dovoljan politički rad. Takvo je zamišljanje politike u kojem su kolumnisti superiorni nacionalističkim političarima, a istraživački novinari stalno na tragu njihovih birokrata i poslovnih partnera, itekako prisutno na postjugoslavenskom prostoru. I koliko god rad tih kolumnista i novinara bio neizmjerno društveno vrijedan, kao politički kapital nema baš puno šanse jer se naprosto ne radi o političkim organizacijama.
Drugi okvir je vezan uz pitanje što sve spada u politiku. Premda se doima da nema sfere društvenog i privatnog života koja nije “ispolitizirana”, prostor za politiku je prilično ograničen. Ta skučenost proizlazi iz prevladavajućeg uvjerenja da politika nema što tražiti u sferi ekonomije koja mora biti isključivo prepuštena navodno neutralnim tržišnim mehanizmima. U takvim je okolnostima teško ponuditi alternativnu politiku i sasvim je jasno zašto se – kad su barem u pitanju ekonomske politike – sve svodi na moralne kapacitete. I zašto je mobilizacija birača na toj osnovi sporadična i teško održiva na duge staze. Uglavnom se takve političke snage u nastojanju da ostanu relevantne prebace u “kulturne ratove”.
Treći okvir je zasnovan na pretpostavci da političke stranke ne smiju predstavljati interese birača jer ih to čini nelojalnom konkurencijom na tržištu političkih ideja. Stranke se moraju prilagođavati objektivnim ekonomskim kretnjama, a odstupanja su predviđena isključivo za izvanredne situacije poput pandemije ili rata. Međutim, nemaju svi privilegiju da politiku shvaćaju kao dimenziju bezinteresnog sviđanja, a ekonomiju kao neutralni i objektivni proces. Mnogi koji tu privilegiju nemaju naprosto ne glasaju. Nije nimalo lako uspostaviti infrastrukturu i logistiku, kako materijalnu tako i ideološku, nužnu za interesnu politiku koja nije zasnovana na (polu)kriminalnom klijentelizmu. Ali samo postojanje takvih klijentelističkih modela koji dominiraju različitim političkim zajednicama nam govori da je interes u središtu politike i da u nadinteresnoj sferi mogu obitavati samo oni koji su interese odavno zadovoljili. Ili oni koji političko-ekonomski napredak mjere razvojem elegancije, komfornosti i intuitivnosti aplikacija na pametnom telefonu.
Dok se ti okviri barem ne provjetre osuđeni smo na politički život od afere do afere. A ne postoji ništa dosadnije od politike svedene na afere. U takvim je okolnostima imaginacija sasvim zakržljala i u krug se vrti isti krug istrošenih ideja.
