U poreznoj reformi treba pozdraviti smanjenje ukupnog poreznog opterećenja plaća, za pohvalu je i povećanje poreza na vikendice, kao i uređivanje poreznog tretmana napojnica, ističe komentatorica tportala, međutim analizira i dvije veće problematične izmjene. Ne trebaju nam, zaključuje, kontinuirane intervencije u porez na dohodak, a sad i u mirovinski sustav, koje umjetno povećavaju plaće i pothranjuju kolektivno uvjerenje građana da je država centar svemira
Kad sam se netom nakon stjecanja fakultetske diplome zaposlila u Ekonomskom institutu kao znanstvena novakinja, od svih znanstvenika koji su tada ondje bili zaposleni, najviše sam uživala razgovarati i učiti od dr. Stjepana Zdunića.
Dr. Zdunić, koji je preminuo prošle godine, bio je uvaženi hrvatski ekonomist, ministar u prve tri hrvatske Vlade i gospodarski savjetnik predsjednika Stjepana Mesića. Njegova neutaživa glad za novim spoznajama i širina njegova znanja o ekonomiji, obogaćenog političkim iskustvom, bili su sigurna garancija plodonosnog prijenosa znanja iskusnog ekonomista na novopečenu znanstvenicu. Od svih naših dugih razgovora, u sjećanje mi se najdublje urezao onaj koji je on s nepokolebljivim uvjerenjem zaključio konstatacijom da se 'sva politika na kraju uvijek svede na iznos neto plaće'.
Dr. Zdunić je ubrzo nakon tog razgovora otišao u mirovinu, a ja sam se u svojoj dva desetljeća dugoj znanstvenoj karijeri opetovano imala prilike uvjeriti u istinitost njegova poučka o važnosti iznosa neto plaće građana za političke procese i odluke. No nikad njegove riječi nisu glasnije odjekivale u mojoj nutrini kao prekjučer, kada je Vlada konačno predstavila kako će točno izgledati nova porezna reforma. Nakon tog predstavljanja, postalo je jasno da će se ta reforma suštinski sastojati od dvije značajne izmjene, a svaka od njih dizajnirana je s izričitom namjerom da se na umjetan način, odnosno administrativnim mjerama, poveća iznos neto plaće.
Prije nego se pozabavimo dvjema većim problematičnim izmjenama koje kao posljedicu imaju povećanje iznosa neto plaće, valja navesti i pozitivne promjene koje donosi ova porezna reforma. Treba za početak svakako pozdraviti smanjenje ukupnog poreznog opterećenja plaća. Nadalje, za pohvalu je i povećanje poreza na vikendice, što predstavlja mali korak prema povećanju poreznog opterećenja nekretninske imovine. Pozitivnim možemo ocijeniti i uređivanje poreznog tretmana napojnica.
Prva problematična izmjena odnosi se na prilagodbu sustava poreza na dohodak. U simboličnom iznosu povećava se osobni odbitak da bi se građani s nižim plaćama, oni koji prije nastupanja inflacijskog vala nisu plaćali porez na dohodak, opet izuzeli od plaćanja tog poreza jer se dio njih uslijed inflacijom izazvanog povećanja plaća vratio u te porezne škare. Povratak dijela građana s najnižim plaćama u sustav poreza na dohodak, odnosno neočekivani prihodi koje su gradovi i općine ostvarili na toj osnovi, upravo je i jedan od glavnih razloga zbog kojih su jedinice lokalne samouprave u prošloj godini ostvarile značajan fiskalni suficit. Osim povećanja osobnog odbitka, Vlada je predložila ukidanje prireza porezu na dohodak. Povećanje plaća provedbom ove mjere vjerojatno se neće dogoditi jer će gradovi i općine gubitak prihoda od prireza, koliko god to nepopularno bilo godinu dana prije početka izbornog superciklusa, morati nadoknaditi povećanjem stope poreza na dohodak. Drugim riječima, izmjene u sustavu poreza na dohodak vjerojatno neće polučiti povećanje iznosa neto plaća, a građanima s nižim primanjima ova će izmjena povećati plaću nakon što im je uslijed inflacije ona bila smanjena jer su bili primorani ući u sustav poreza na dohodak.
Mini mirovinska reforma
Druga značajna i puno opasnija izmjena odnosi se na smanjenje osnovice za mirovinsko osiguranje, odnosno na uvođenje mirovinske olakšice za neto plaće do 1300 eura. Ova će izmjena izazvati povećanje neto plaće u iznosu od sedam do 43 eura, ovisno o njezinoj visini. Uplaćeni mirovinski doprinos bit će umanjen, no uvođenje olakšice neće utjecati na iznos buduće mirovine radnika koji koriste olakšicu jer će se nastala razlika u iznosu mirovinskih doprinosa nadoknaditi iz poreznih prihoda. Ova izmjena se međutim definitivno ne može nazvati poreznom reformom, već mini mirovinskom reformom, jer na vrlo štetan način mijenja način financiranja mirovinskog sustava. Mirovinske reforme bi se u načelu trebale provoditi zbog povećanja održivosti mirovinskog sustava ili zbog povećanja visine mirovina. Pomalo paradoksalno, ali posve u skladu s poučkom dr. Zdunića, kod nas se najavljena izmjena mirovinskog sustava provodi ne da bi se povećao iznos mirovina, nego kako bi se povećao iznos neto plaće! Kolateralna žrtva reforme je pak smanjena održivost mirovinskog sustava.
Valja naglasiti i to da je tekući mirovinski sustav određen mirovinskom reformom iz 1999. godine, kada su definirana dva mirovinska stupa; stup međugeneracijske solidarnosti (financiranje mirovina iz proračuna kroz mirovinske doprinose i poreze) i stup kapitalizirane štednje (financiranje mirovina iz uplate doprinosa u mirovinske fondove). Tadašnja reforma predviđala je daljnje smanjenje mirovinskih doprinosa za međugeneracijsku solidarnost i povećanje doprinosa za mirovinske fondove. Međutim novom mini mirovinskom reformom Vlada je dala jasno do znanja da je ne zanima put održivosti zacrtan originalnom mirovinskom reformom. Ako se usvoji predložena izmjena, stupamo na put povećanja financiranja mirovinskog sustava iz poreznih prihoda, umjesto da osnažujemo sustav kapitalizirane štednje, što predstavlja ozbiljan udarac dugoročnoj održivosti mirovinskog sustava.
Ništa bez više proizvodnosti rada
Valja nam ovdje sagledati i širi kontekst nove porezne reforme da bismo osvijestili ne samo njezinu eventualnu učinkovitost, nego i svrsishodnost. Za početak, Vlada je 2020. ukidanjem kvota za uvoz stranih radnika omogućila intenzivno useljavanje strane radne snage koja se zapošljava u onim sektorima koji isplaćuju najniže plaće.
A plaće hrvatskih radnika u baš tim sektorima Vlada želi povećati novom poreznom reformom. No istovremeno povećanje ponude stranih radnika u djelatnostima koje isplaćuju najniže plaće ima posve suprotan učinak na neto plaće od onog koji Vlada želi postići reformom; veća ponuda strane radne snage ima naime tendenciju ili smanjiti neto plaće ili spriječiti njihov porast. To pak znači da će ono što se pokušava postići jednom mjerom ekonomske politike (novom poreznom reformom) vrlo vjerojatno dobrim dijelom biti poništeno drugom mjerom ekonomske politike (ukidanjem uvoznih kvota).
Nadalje, ova vlada, kao i sve vlade prije nje, čini se da zaboravlja kako je održiv rast plaća i mirovina neraskidivo vezan za rast proizvodnosti rada. Upravo je niska razina proizvodnosti rada glavni razlog zbog kojeg su neto plaće u Hrvatskoj nekoliko puta manje od onih u razvijenijim zemljama zapadne Europe. Dakle, što brže raste proizvodnost rada, brže će se povećavati i neto plaće. Istovremeno, brži rast plaća garantira veće uplate, kako u prvi, tako i u drugi mirovinski stup, pa onda u konačnici i veće mirovine. Hrvatskoj stoga treba organski rast neto plaća temeljen na bržem rastu proizvodnosti, a on je moguć samo uz provođenje strukturnih reformi, ne jednokratno povećanje plaća kao rezultat administrativnih intervencija u porezni i mirovinski sustav.
Međutim, kako Hrvatska dug niz godina muku muči s nedovoljnim povećanjem proizvodnosti rada, odnosno izostankom rasta te proizvodnosti, to organsko povećanje plaća naprosto se ne događa samo od sebe dovoljno brzo. Kako bi se pak proizvodnost rada brže povećala, potrebno je provoditi reforme usmjerene na poboljšanje poslovne i investicijske klime, učinkovitosti pravosuđa, javne uprave i obrazovnog sustava. Potrebno je promovirati intenzivnije tržišno natjecanje, ukloniti prepreke za osnivanje poduzeća i smanjiti troškove njihova osnivanja. Potrebno je i deregulirati te osnažiti određene uslužne djelatnosti, promovirati ulaganja u istraživanje i razvoj te raditi na usvajanju novih tehnologija. Porezna politika u tom smislu može biti korisna samo ako se izmjenama poreznog sustava destimulira seljenje i rada i kapitala u nisko produktivne djelatnosti povezane s nekretninama, a stimuliraju sektori s visokim intenzitetom primjene znanja i novih tehnologija. Trebaju nam dakle progresivni porez na nekretninsko bogatstvo i porez na dohodak od turističkog najma da bi se destimulirala daljnja ekspanzija neproizvodnih djelatnosti te potaknuo brži rast proizvodnosti i plaća.
Ne trebaju nam kontinuirane intervencije u porez na dohodak, a sada i u mirovinski sustav, koje umjetno povećavaju plaće i pothranjuju kolektivno uvjerenje građana da je država centar svemira te da o njoj jedino ovisi njihovo blagostanje. Uvođenje poreza na višak nekretninskog bogatstva i poreza na dohodak od turističkog najma stoga bi bila prava porezna reforma. Ona čiji je prijedlog trenutno na stolu - to jednostavno nije.
