Nema trećeg kruga. Nekima je ta ideja u svijest došla prekasno, mislili su da će se glavnog protivnika riješiti u prvom krugu, no rezultati one koji su hladnokrvno i smireno čekali izbore, dovode u situaciju sažalnog strahovanja, nespavanja i zabrinutosti.
Još tinja nada. Na ulice treba pozvati dragovoljce, makar ih se vozilo uz opravdanje da se ide na Advent, u šoping uz besplatni ručak. Advent je prošao, prolazi i Božić, a okupljanje bi trebalo biti uz prijatelje i obitelj.
Očaj i nada se miješaju, i odjednom to da su svi protiv Andreja Plenkovića, više ne diže ljude na prosvjede, ne dovlači na izborna mjesta. Sad i navika, ukrasti glasove kad smo svi naši, nije bez rizika.
Nema trećeg kruga je i upozorenje onima koje je zahvatio zanos i vjeruju da je sve gotovo. Nije. Sada će angažman Crkve, bestidna naklonjenost medija predsjednici, no prikazana diskretno da ne izazove inat, ostati argumenti za ovu završnu fazu.
Pretjeralo se s prenemaganjem, zezancijama. Pjevalo se kad je priličilo plakati. Pilo i bančilo pred očima ljudi u nevolji. I što sada? Lagati drsko i nadati se čudu
Zakasnilo se prikazivanjem Milanovića kao izdajnika, lopova i doušnika, kandidata kojeg financira ruska plinarska industrija. Zakasnilo se s lažnim vijestima, jer se pretjeralo s samoljubljem, domoljubljem i oduševljenjem jer nam dolaze turisti, stalno se govorilo da će nam biti bolje, tek što nije.
Pretjeralo se s prenemaganjem, zezancijama. Pjevalo se kad je priličilo plakati. Pilo i bančilo pred očima ljudi u nevolji. I što sada? Lagati drsko i nadati se čudu.
Laganje je počelo u trenutku proglašenja prvog izbornog kruga. U dvorani Hypo banke odjekivalo je pljeskanje i skandiranje ”pobjeda”. To je bilo daleko od istine. Prisutni, a još više oni iskusniji stranački čelnici koji su naslutili sramote, pa nisu ni došli, dobro su pratili rezultate i znali da nije posrijedi nikakva pobjeda već poraz.
Kandidatkinja, koja je izgubili svaki talent za govore, izmišlja neki nevjerojatni akcent i ponavlja nevjerojatnu koreografiju mahanja rukama, držala je blijedi i neuvjerljivi postizborni govor. Činilo se da čita govor pripremljen za bolje rezultate.
Ne znam kako se lijepo kaže da se nije radilo ni o kakvoj pobjedi već o razočaranju i paničnom ignoriranju činjenica i rezultata koji su prolazili na dnu ekrana. Valjda je pobjeda to da je predsjednica ušla u drugi krug.
Iako je ona iznad stranačke pripadnosti, nitko nije prigovarao tome da je skup organizirao HDZ, nitko joj nije prigovorio što se smatrala dijelom te stranke, poistovjećivala HDZ i hrvatski narod, a donedavno i govorila – kome se se ne sviđa, neka ide.
Retoriku je prilično ublažila, ne zbog rezultata, već zbog osjećaja da valja prazne fraze o narodu, viče ”mi Hrvati”, da se zaklinje u dragovoljce, slavi Vukovar.
U završnici kampanje ne govori o ćirilici, ne spominje lustraciju. Omakne joj se tvrdnja o korupciji u tajnijim službama, nepotrebno spominje zaborav ali ne i oprost, ili obratno, da ćemo oprostiti (što ona ne radi) ali nećemo zaboraviti (što ona selektivno radi).
Sama je promovirala reviziju povijesti, a sad tvrdi da smo uspijevali kada smo bili složni i ujedinjeni, ali valjda se prije toga trebalo osloboditi onih koji mrze sve hrvatsko. Tko nije glasao za nju, ne voli Hrvatsku (a to je tri četvrtine glasača).
Zapravo Zoran Milanović nije pobijedio, koliko su Kolinda i Škoro izgubili.
Očaj i nada se miješaju, i odjednom to da su svi protiv Andreja Plenkovića, više ne diže ljude na prosvjede, ne dovlači na izborna mjesta. Sad i navika, ukrasti glasove kad smo svi naši, nije bez rizika
Ne mislim na to da su se međusobno zamrzili na desnom krilu i podijelili glasove, nego na to da su se pokazali u pravom svjetlu, nestrpljivi da zadrže vlast, željni ljubavi publike i naroda, slikanja i posebnih razgovora s novinarom u svom salonu, pokazali su kako im malo znače riječi domovina, ponos, solidarnost, umjerenosti skromnost.
Oni su izgubili mjesto u srcima svojih birača, oni su ih iznevjerili svojim prenemaganjem i afektiranjem.
Predsjednica je čak izmislila svoj naglasak pretjeravši izvještačenim mahanjem rukama, lupanjem u stol i željom da izgleda mlada. On ne treba računati na glasače Škore. Pravi bazen glasova su oni koji nisu izašli na izbore. Neki zbog toga što misle da svojim glasom ništa neće promijeniti. Neki su glasali za sebi drage i simpatične, i sada ih treba potaknuti da ozbiljno promisle i odluče izbore.
Zoran Milanović nije pobijedio kao član stranke. On je odabrao distancu od stranke i ideologije. Na ljevici ga smatraju liberalom, na desnici komunistom. Mnogi su za njega glasali iako ga smatraju nacionalistom, ali neki su za njega glasali baš zato. On djeluje kao zaštitnik male Hrvatske u velikoj Europi, a pri tome se ne hvasta domoljubljem.
Nije izgledao kao čovjek čistog i besprijekornog ideološkog stava, ali to mu u zemlji labavih stavova i dezorijentiranih vrijednosti ne ide na štetu.
Mnogi znaju da je nekad općenito bilo bolje, da se živjelo sigurnije, da je bilo jogurta i raženog kruha, da su se stanovi dobivali ili kupovali jeftino, da je bilo piva i svinjskih polovica.
Sada preostaje na brzinu zauzeti čvrsti stav kršćanskih križara, govoriti da je za sve kriva komunistička vlast, da nas je Milanović zadužio, da je ekonomija pod njegovom vladom propala, da je lijen i ne jede špek od crne slavonske svinje već sirovu ribu, da je izručio Perkovića i Mustača.
Malo kasno, komunisti su stari i sijedi, nemoćni uz male mirovine. Božić se, sjećaju se ljudi, uz isti meni i pjesme slavio i u mraku. Nijemci svoje šefove tajnih službi, ni STASIJA (Ministerium für Staatssicherheit) nikad nisu izručili. Uostalom Milanović je, a ne Orešković ili Plenković dostojanstveno vratio Gotovinu.
Sada je kasno, usprkos školskoj patriotskoj indoktrinaciji, vratiti se na stigmatizaciju crvenih. Za Trumpa su demokrati komunistički radikali, ali on cilja ne neobrazovane i laže bez srama.
Još par promjena stidljivo je najavljeno. Neki novi likovi, simpatični i vatreni pojavili su se na sceni. Najavljuju osnivanje novih stranaka i izlazak na parlamentarne izbore.
Više je novosti na ljevici, desnica, usprkos pozivanja na jedinstvo izgleda razbijena viškom vođa i manjkom inovativnosti. Too many chiefs. Not enought Indians.
Laganje je počelo u trenutku proglašenja prvog izbornog kruga. U dvorani Hypo banke odjekivalo je pljeskanje i skandiranje ”pobjeda”. To je bilo daleko od istine. Prisutni, a još više oni iskusniji stranački čelnici koji su naslutili sramote, pa nisu ni došli, dobro su pratili rezultate i znali da nije posrijedi nikakva pobjeda već poraz
Ne ideološki već idejama i retorikom ostaju zarobljeni u prošlosti. Vole pokazati da se mladi postrojavaju u njihove odrede, ali mlade možda više privlače time što im daju priliku na napredovanje, jer njih vođe desnice, mucave i zadebljane može zamijeniti svatko, pa mladi i ambiciozni, ne nužno lijepi i sposobni vide svoju priliku.
Ne mislim kandidati koji su kao osobe i dobili priličan broj glasova, ne vide da se ti brojevi tope kad se pojave stranačke junoše, radikali i drugi željni vlasti i popularnosti.
Poseban slučaj je Škoro, koji se doveo u situaciju da ne može pretrčati u HDZ, podržati Plenkovića s kojim bi idejno lako koalirao. On mora, sad ili nikada, uništiti svoju matičinu stranku, jer previše je pijetlova na jednom bunjištu.
Naravno sad ne može govoriti da želi drugi kokošinjac i nove ovlasti za pijetla, sad mora ići direktno i otvoreno na konkurenta.
Glasovi za njega i nisu baš bili za njega, nego protiv Plenkovića i protiv Kolinde koju je premijer gurnuo u bitku. Ako establishment pobjedi, a sve su šanse, tada će strategija mržnje prema crnim limuzinama i briselskim kadetima biti nedovoljna. Mora ići na poklič ”dolje vlada” a za to nema hrabrosti niti sklonost riziku sramoćenja.
Meni je na pameti skandiranje ”pobjeda, pobjeda” uz namještena lica mladih djevojaka u pozadini, uz prigodni saziv mladeži za kulise. Koja je to morbidna ideja onih koji prvi plješću i izvikuju parole? Kome to oni vjeruju više nego svojim očima? Zar doista vjeruju da će izboriti neko svoje mjesto, zaposlenje, da će ih zamijetiti neki direktor?
U dvorani banke (novost je da je to sada Addiko) osjećao se diskretni miris srama. Ono što će biti odlučujući faktor drugog i završnog kruga, bit će posramljenost. Sramotu će vidjeti mnogi i uz gađenje će ostati kod kuće.
No većina će zapravo odahnuti. Gotovo je s preseljenjima ureda, gafovima iza kojih slijede neuvjerljiva opravdanja. Sama je kriva.
HDZ je uznemiren, neki na vrhu u panici. Sada je prioritet izbjeći sramotu i debakl. Neki se boje da će doći do masovnog razočaranja i izborne apstinencije. Predsjednica se odjednom povukla na rezervni položaj, na nabavke bakalara što i nije navedeno kao cilj u njenom programu (ne znam nikoga tko je čitao taj program?).
No rade krivo, napadaju zavjere, udbaške i komunističke, ne organizirano već instinktom onoga tko je stjeran u kut. Zato se sprema traženje uzroka i krivca. Priprema je već učinjena.
Predsjednica je pokazana kao nekontrolabilna štreberica koja deklamira naučene fraze (talking-points) koje pišu vladari iz sjene. Toliko je neuvjerljiva, dakle sama kriva, da joj ni veliki napor simpatizera ni medijska lakirovka nije uspjela pomoći.
Ne znam kako se lijepo kaže da se nije radilo ni o kakvoj pobjedi već o razočaranju i paničnom ignoriranju činjenica i rezultata koji su prolazili na dnu ekrana. Valjda je pobjeda to da je predsjednica ušla u drugi krug
Pretjerana želja da se privuče svakoga, program koji se svodi na rukovanje s milijunima, grljenje s tisućama i šaputanje na uho, nevjerojatna obećanja i neuvjerljivo afektiranje, manična putovanja – nije privlačan nikome.
Štoviše, osjećaj sramote da se moralo pomagati i pljeskati takvoj, širit će se članstvom i društvom, dijasporom i svemirom, da će i premijer izgledati kao prijetvoran kalkulant.
Drugi krug je njezinom zaslugom postao nadmetanje karaktera, njeni glasači nemaju za koga, priznaju da je Milanović ipak bolji. Trećeg nema, treći krug ne postoji, vremena nema, treba se posvetiti obitelji, kolačima i pjevanju. Sama je kriva.
Pamet u glavu, ništa nije gotovo. Sram ne traje dugo, nestat će i crvenilo na obrazima. Posao nije gotov. Najprije drugi krug. Ni kiša ni proklinjanje s oltara, ni čitanje priopćenja u Dnevniku ne smiju nas zavarati.
Ponekad rijeke završe vodopadom. Ponekad politika završi padom. Ništa još nije gotovo.
autograf
