Nešto se čudno događa, primjećujem već duže vrijeme, a neku noć sam po završetku finalne utakmice SP u nogometu dobio i zvaničnu potvrdu toga. Naime, ovo je prvi puta da je završilo SP ,a da nisam osjetio tugu i žalost za netom proteklim uzbuđenjima, kvalitetnom igrom, događajima i igračima koji su ga obilježili. Nekada sam znao pustiti suzu, a ponekad i dobrano zaplakati jer je završilo i bilo je potrebno čekati dvije godine do slijedćeg EP, pa onda još dvije do Svjetskog na koje se uvijek planiralo ići. Sada se samo može zaplakati za starim vremenima, a po pitanju aktualnog SP izraziti sreću da je sve skupa završilo i u memoriju spremiti nekoliko bizarnih događaja koji će se pamtiti tek do jeseni i onda netragom nestati iz moždanih ćelija sazrijevanjem prvih plodova od kojih se može ispeći dobra rakija. A, ako nešto ne sapere vatrena voda sigurno će izbrisati miris čvaraka, krvavica i ostalih delicija koji dolaze tek nešto kasnije.
SP prvenstvo uglavnom ćemo pamtiti po sucima, golmanima, zabludama, kladionicama, Seppu Blatteru i švercu s ulaznicama, a jako malo po igrama i zgodicima kojih je bilo pa čak i onih što se zovu „Evrogolovi“, ali ako je najboljem strijelcu (James Rodriguez ) potrebno samo pet utakmica da osvoji titulu to najbolje govori kakva mu je bila konkurencija. Naturalizirani Šved Ibrahimović (odabrao je krivo državljanstvo ) nije nastupio, a Francuza Riberya je zaustavila ozljeda. Talijani, Španjolci i Englezi postigli su zajedno 8 golova. U tome kontekstu Hrvatska i nije ostavila loš dojam, jer su Mandžo, Perišić and company sami sprašili šest golova (uz malu pomoć Brazilca Marcela ) te da su odigrali samo još jednu utakmicu (ili da je Mandžukić imao pravo igrati na otvorenju ) opasno bi im se približili. Što bi bilo kad bi bilo nećemo nikada znati, ali živjeti ću u uvjerenju do kraja života da je za Kolumbiju igrao Radamel Falcao oni bi danas bili prvaci svijeta.
Brazil. Ali ne samo da nije igrao Falcao nego u odlučujućim utakmicama za Brazil nije igrao ni čudo od djeteta – Neymar zato što je Španjolski sudac Velasco, tjerajući vodu na mlin Brazila dopustio izrazito grubu igru u četvrtfinalnoj utakmici, pa je u dvoboju sa preko 50 prekršaja dodijelio samo 2 žuta kartona što se svidjelo Kolumbijcu Zunigi te jeodlučio koljenom prebrojati brazilčeve kralješke riskirajući tako da mu uništi karijeru i učini ga trajnim invalidom. S ljudske strane žalosno, a s nogometne tragično što je najnogometnija nacija na svijetu spala na samo jednog igrača vrijednog pažnje i 2 stopera ( Silva, Luiz ) koji su zaduženi za postizanje golova. Vrhunac nemoći im je avangardni centarfor Fred koji je, kažu, odličan samo malo spor. Skužio je, zajedno sa izbornikom Scolarijem, da su u modi nekakvi „skriveni napadači“ pa se odlučio skrivati po terenu i to vrlo dobro. U svakoj utakmici na kojoj je nastupio bio je jako dobro skriven i povučen da će ostati upamćen kao najgori napadač koji je ikada nastupio na SP i to u dresu Brazila. Sramotu koju su priredili vlastitoj naciji ( 7:1 poraz u polufinalu ) neće oprati sve kiše Amazone.
Hrvatska. A tek brilijantne taktičke zamisli trenera. Recimo naš Kovač. Forsirao je u pripremama Maleša i Močinića, a na prvenstvu Rakitića i Modrića na poziciji zadnjeg veznog tražeći pandan sebi iz igračkih dana kao da je igrao najbolji nogomet na Svijetu. Jer i onaj koji igra najbolji nogomet ne igra ga krljajući u svome šesnaestercu nego driblajući protivnike u njegovom kaznenom prostoru. Tako da je mogao mirne duše sam zaigrati ili angažirati Krunu Jurčića. Mamić bi bio sretniji. Mogao je , također, postaviti i Ognjena Vukojevića. Mladić bi se sigurno snašao jer to često zna igrati u svome klubu – Dinamo iz Kijeva. Da ne govorimo da je trebao povesti Alena Halilovića i dati mu koju minutu. Ako ne bi imali novog nacionalnog junaka sigurno bi dobili igrača na kojemu se može graditi perspektiva budućih nastupa na SP. Koliko je pozicija zadnjeg veznog bitna najbolje govori Kovačeva kuknjava što nema u ekipi Luiza Gustava, Brazilca koji igra u Wolfsburgu, a Brazil je najbolju utakmicu odigrao u četvrtini finala protiv Kolumbije kad ovaj nije imao pravo nastupa. No nije naš izbornik jedini biseraš.
Biser. U poluvremenu finalne utakmice elokventni Štimac (bivši izbornik) demonstrirajući svu pamet svijeta tvrdi kako Nijemci igraju - to što igraju te da ne mogu ništa više u igri promijeniti, jer su zastupljeni većinom preko rezervnih igrača, a Löw na klupi i nema više nikoga vrijednog spomena. Onda u igru uđe „baby face“ Götze i riješi finale. Mi to nismo mogli znati, ali stručnjak Štimčevog kalibra to nikako ne smije tako olako izjaviti. Uostalom, zato je Löw prvak svijeta, a naš bivši selektor marioneta u rukama bivšeg centarfora.
Struka. Najboljima su se pokazali oni treneri koji najmanje filozofiraju : Klinsman, Mexikanac Miguel Herrera, Vaha nacionale i Louis van Gaal zvani „ledeni“. Smješni Argentinac Alejandro Sabella i fakin Lavezzi ( PSG ) koji ga, dok mu ovaj daje upute, zaljeva vodom po njušci, izgleda nema baš neki autoritet kod igrača. Nema baš ni neke igrače, osim Messija, Mascherana i Di Marie, ali se dokopao finala jer poštuje nogomet i gaji igru kakva bi trebala biti.
Pravila, pravila. Nogomet je čarobna igra, još uvijek pomalo „muška“, odnosno nedovoljno emancipirana što mu daje neku dodatnu draž iako ga žene sve više prakticiraju i to na dosta kvalitetnoj razini jer njihova igra nije toliko opterećena taktičkim zamislima. Industrija sve više prakticira ženski nogomet, jer osim uobičajene opreme za igrača/čicu potrebno je dizajnirati i koristiti još i „brustenhaltere“ pa se vrti i veća lova, a i kladioničari mogu obogatiti ponudu sa novim događajima. Npr. keficijent 1,8 da gostujuća desetka igra bez grudnjaka. Ili, hendikep na okladu da vratarica nije muško, a lijevokrilna napadačica ima ugrađene silikone. Čaroban je i zato što mu se pravila jako malo mijenjaju već 3 stoljeća. Osim broja igrača koji mogu biti zamjenjeni u toku jedne utakmice, broja sudaca oko terena te nemogućnosti da vratar uzme u ruke loptu koju mu je svjesno vratio suigrač nekih bitnijih promjena igra nije doživljavala do ovog prvenstva i bile su većinom kozmetičke prirode. Od sada, međutim, uvodi se videonadzor kao u hokeju jer su lopte postale prebrze , a vampiri (Suarez) ujedaju i po svjetlu. Zgodna je stvar i onaj TIME OUT nakon pola sata igre kada se igra u izrazito teškim vremenskim uvjetima jer ne smije se zaboraviti da se nogomet ne igra u klimatiziranim dvoranama u kojima se briše parket nakon dvije kapi prolivenog znoja. Igrači moraju biti spremni na sve: Mediteranci da nastupaju u „sibirskim “ uvjetima, a Skandinavci se mogu naći u situaciji da već nakon 12 sati leta igraju u tropskom podneblju. Zbog toga svaka pauza dobro dođe, igrači se rekuperaju i u završnici mogu pružiti još više. Najzanimljivija i najrevolucionarnija stvar koja će se primjenjivati od sada je ona pjena kojom sudac označava mjesto gdje će se postaviti živi zid. Kad pravilo zaživi u našim seoskim ligama i ukoliko se sprej kože koristiti u neku drugu svrhu ( recimo za brijanje ) odmah će neki tajnici lokalnih klubova naručiti veće količine da im se nađe u svakoj prilici. No, jebi ga kad te suci pokradu u nekoj pripizdini za 200 kuna bar si spokojan jer znaš da i on i onaj koji mu je obećao tih 200 kn ne vrijede više, a u konačnici su to ipak moralne vertikale koje će platiti piće nekom siromašku pa ti onda i ne bude krivo. Ali, kad drpaju Nishimura i kompanija, sad ti znaj tko mu je što obećao te na koji će mu se način revanširati. Isto je i sa namještanjem i prodavanjem utakmica od strane pojedinaca, manjih i većih grupa igrača, cijele momčadi pa i nacije za što postoje stanovite indicije na netom završenom prvenstvu.
Tko blati Blattera? Na trenutak postaju svi sumnjivi i svi krivi. No kao i kod nas nitko ništa ne zna i ne može dokazati, naravno, osim možda Blattera koji je mnogo pametniji čovjek nego što se misli. Prihvaća dobar dio sranja i po njemu samome, jer pravila, finalna utakmica, dodjela nezasluženih nagrada, suci, kladioničarska i švercerska mafija, pa čak i smrtni slučajevi u nogometu (Escobar 1994. ) nisu iznimka. Seppa Blattera pamtim od prije nekih 30-tak godina kada je u YU nogometu drmao Slavko Šajber koji je, poput Superhika, odlučno oduzimao bodove od onih kojima je trebalo, te davao onima kojima je potrebno još više. Imali smo tada dva državna prvaka, odnosno jedan je bio prvak (Partizan ), a drugi nastupao u Kupu prvaka (Vardar). Štimalo se da ne ispadne Spartak iz Subotice... Blatter i Šajber su se znalački radili na tome da se u igru ne uvuče Sud udruženog rada iz Beograda, jer je on nekada znao presuditi po pravdi i pravu. Tvrdili su da tadašnji FSJ ima dovoljno Komisija i Tijela koja mogu , prihvatiti žalbe, saslušati drugu stranu i na kraju ne učiniti ništa. A ako ne može FSJ neće moći UEFA i FIFA, i to je onda u redu. Samo što dalje od Suda. Isto kao i danas. Uzalud im je nekadašnji zagrebački gradonačelnik Ivo Vrhovec kontrirao i govorio da ne može tako Šajberov lobi te razni Pejanovići, Zečevići, Nikodinovići potpomognuti tada mladim perspektivnim muljatorom Blatterom zavrtili su priču koja se u nogometu, kako u domaćem, tako i u svjetskom, priča i dan danas. Očito da za svemoćnog Seppa vrijedi ona latinska „Per aspera ad astra“.
Doping. Jedina stvar koje se mnogi boje, a vjerojatno i sam Blatter, i čemu se neće stati na kraj, a teško kompromitira mnoge djelatnike u nogometu je doping. Nitko ne spominje dopinške kontrole, anaboličke stereoide, zabranjena sredstva kao da toga u nogometu nema. Ne tako davno ( prije 35-40 godina ) igrač koji bi pretrčao 3,5 km na utakmici bio bi proglašen za maratonca. Svi bi se divili njegovom kapacitetu pluća, a poznavaoci nogometa bi rekli : „ 'ko ga j.... , nek' trči, kad ne zna igrati. “ Danas svi osim golmana nižu po 7,8 i 10 km, a igra im nije baš sjajna, iako nije da nema znalaca. Ali previše je tu prijavljenih asmatičara, iznenadnih ozljeda u posljednji trenutak, a čini mi se i biranja utakmica. Za klubove nastupaju svi, te se izraubaju tijekom prvestvene sezone, pa gledaju kako bi reprezentativne utakmice izbjegli da bi odmorili tijelo i pripremili se za slijedeću sezonu. Jer neke stvari nisu čiste i jasne običnom priprostom navijaču. Zašto se toliko slave igrači koji pretrče 10 koilometara za 90 minuta? Pa to je relacija koju će prehodati svaki zdravi 50-ogodišnjak za isto vrijeme. Očito da su drugačiji inteziteti napora i psihofizičkih sposobnosti kod igrača,a oni se sigurno ne mjere pređenim kilometrima koji su se, u prosjeku, više nego udvostručili u promatranom razdoblju (1974.-2014.). Da je ljudski organizam toliko evoluirao onda bi čovjek danas trčao na 100 metara za 5 sekundi ili bacao koplje oko 200 m.
Golmani. Svega tu ima no vratimo se onima koji stoje i to „na branku“ što bi rekli u Dalmaciji. Vorm ( Nizozemska ), Navas ( Kostarika ),Begović (BiH), Neuer ( Njemačka), Howard (SAD). Impresivan niz. Mnogi bi još dodali Mexikanca Ochoa, no taj, po meni nije loš, ali brani samo na crti poput našeg Pletikose, a u petercu mu se šetaju kako hoće. Plete se nikad nije naučio istrčavati, i za Meksikanca nema baš mnogo vremena (1985. godište), pa me ne čudi što je izgubio mjesto u gigantu poput Ajjacia. Buffonu i Casillasu biološki sat polako otkucava te je vrijeme za po još jedan unosan ugovor u Saudijskoj Arabiji, Japanu ili Kini, a u reprezentacijama treba forsirati mlađe.
Alfredo di Stefano. SP prvenstvo ostati će upamćeno po tome što je za njegovog trajanja zauvijek sklopio oči legendsrni Alfredo di Stefano, po Zvonimiru Magdiću, najbolji nogometaš svih vremena. Magdiću se mora vjerovati kada je u pitanju južnoamerički nogomet, jer čovjek zaista zna sve. Volio bi pročitati njegovu usporedbu današnje Zlatne kopačke (Messi) s legendarnim DI Stefanom. Čini mi se da je njemu taj trofej dodjeljen još prije početka prvenstva. Trebalo ga je dati Robbenu, Jamesu ili nikome. Na žalost Di Stefano nije doživio da vidi nastup Argentine u finalu. A Magdić, opet nažlost, doživio je da vidi Brazil u polufinalu i sramotu protiv Njemačke koja će također ostati duboko u sjećanju svih zaljubljenika u nogomet.
Povratak u budućnost. Što se tiče taktike i daljnje mogućnosti napredovanja igre jedino se možemo uzdati u Amerikance koji pokušavaju nogomet maksimalno približiti „svojim“ bazičnim sportovima hokeju, košarci i footballu te stereotipno robovanje sustavima ( 4-4-2; 4-3-3; sakriveni centarfor, defanzivni vezni koji šuta po golu jednom za devedeset minuta, zadnji pas, topla voda...) svode na metodu „run and gun“ i zaista ih je lijepo gledati mada će malo tko nabrojati više od dva njihova igrača iz prvih 11.
Deutschland, Deutschland über alles. „Nemačka medicina je najbolja na svetu.“
SP prvenstvo uglavnom ćemo pamtiti po sucima, golmanima, zabludama, kladionicama, Seppu Blatteru i švercu s ulaznicama, a jako malo po igrama i zgodicima kojih je bilo pa čak i onih što se zovu „Evrogolovi“, ali ako je najboljem strijelcu (James Rodriguez ) potrebno samo pet utakmica da osvoji titulu to najbolje govori kakva mu je bila konkurencija. Naturalizirani Šved Ibrahimović (odabrao je krivo državljanstvo ) nije nastupio, a Francuza Riberya je zaustavila ozljeda. Talijani, Španjolci i Englezi postigli su zajedno 8 golova. U tome kontekstu Hrvatska i nije ostavila loš dojam, jer su Mandžo, Perišić and company sami sprašili šest golova (uz malu pomoć Brazilca Marcela ) te da su odigrali samo još jednu utakmicu (ili da je Mandžukić imao pravo igrati na otvorenju ) opasno bi im se približili. Što bi bilo kad bi bilo nećemo nikada znati, ali živjeti ću u uvjerenju do kraja života da je za Kolumbiju igrao Radamel Falcao oni bi danas bili prvaci svijeta.
Brazil. Ali ne samo da nije igrao Falcao nego u odlučujućim utakmicama za Brazil nije igrao ni čudo od djeteta – Neymar zato što je Španjolski sudac Velasco, tjerajući vodu na mlin Brazila dopustio izrazito grubu igru u četvrtfinalnoj utakmici, pa je u dvoboju sa preko 50 prekršaja dodijelio samo 2 žuta kartona što se svidjelo Kolumbijcu Zunigi te jeodlučio koljenom prebrojati brazilčeve kralješke riskirajući tako da mu uništi karijeru i učini ga trajnim invalidom. S ljudske strane žalosno, a s nogometne tragično što je najnogometnija nacija na svijetu spala na samo jednog igrača vrijednog pažnje i 2 stopera ( Silva, Luiz ) koji su zaduženi za postizanje golova. Vrhunac nemoći im je avangardni centarfor Fred koji je, kažu, odličan samo malo spor. Skužio je, zajedno sa izbornikom Scolarijem, da su u modi nekakvi „skriveni napadači“ pa se odlučio skrivati po terenu i to vrlo dobro. U svakoj utakmici na kojoj je nastupio bio je jako dobro skriven i povučen da će ostati upamćen kao najgori napadač koji je ikada nastupio na SP i to u dresu Brazila. Sramotu koju su priredili vlastitoj naciji ( 7:1 poraz u polufinalu ) neće oprati sve kiše Amazone.
Hrvatska. A tek brilijantne taktičke zamisli trenera. Recimo naš Kovač. Forsirao je u pripremama Maleša i Močinića, a na prvenstvu Rakitića i Modrića na poziciji zadnjeg veznog tražeći pandan sebi iz igračkih dana kao da je igrao najbolji nogomet na Svijetu. Jer i onaj koji igra najbolji nogomet ne igra ga krljajući u svome šesnaestercu nego driblajući protivnike u njegovom kaznenom prostoru. Tako da je mogao mirne duše sam zaigrati ili angažirati Krunu Jurčića. Mamić bi bio sretniji. Mogao je , također, postaviti i Ognjena Vukojevića. Mladić bi se sigurno snašao jer to često zna igrati u svome klubu – Dinamo iz Kijeva. Da ne govorimo da je trebao povesti Alena Halilovića i dati mu koju minutu. Ako ne bi imali novog nacionalnog junaka sigurno bi dobili igrača na kojemu se može graditi perspektiva budućih nastupa na SP. Koliko je pozicija zadnjeg veznog bitna najbolje govori Kovačeva kuknjava što nema u ekipi Luiza Gustava, Brazilca koji igra u Wolfsburgu, a Brazil je najbolju utakmicu odigrao u četvrtini finala protiv Kolumbije kad ovaj nije imao pravo nastupa. No nije naš izbornik jedini biseraš.
Biser. U poluvremenu finalne utakmice elokventni Štimac (bivši izbornik) demonstrirajući svu pamet svijeta tvrdi kako Nijemci igraju - to što igraju te da ne mogu ništa više u igri promijeniti, jer su zastupljeni većinom preko rezervnih igrača, a Löw na klupi i nema više nikoga vrijednog spomena. Onda u igru uđe „baby face“ Götze i riješi finale. Mi to nismo mogli znati, ali stručnjak Štimčevog kalibra to nikako ne smije tako olako izjaviti. Uostalom, zato je Löw prvak svijeta, a naš bivši selektor marioneta u rukama bivšeg centarfora.
Struka. Najboljima su se pokazali oni treneri koji najmanje filozofiraju : Klinsman, Mexikanac Miguel Herrera, Vaha nacionale i Louis van Gaal zvani „ledeni“. Smješni Argentinac Alejandro Sabella i fakin Lavezzi ( PSG ) koji ga, dok mu ovaj daje upute, zaljeva vodom po njušci, izgleda nema baš neki autoritet kod igrača. Nema baš ni neke igrače, osim Messija, Mascherana i Di Marie, ali se dokopao finala jer poštuje nogomet i gaji igru kakva bi trebala biti.
Pravila, pravila. Nogomet je čarobna igra, još uvijek pomalo „muška“, odnosno nedovoljno emancipirana što mu daje neku dodatnu draž iako ga žene sve više prakticiraju i to na dosta kvalitetnoj razini jer njihova igra nije toliko opterećena taktičkim zamislima. Industrija sve više prakticira ženski nogomet, jer osim uobičajene opreme za igrača/čicu potrebno je dizajnirati i koristiti još i „brustenhaltere“ pa se vrti i veća lova, a i kladioničari mogu obogatiti ponudu sa novim događajima. Npr. keficijent 1,8 da gostujuća desetka igra bez grudnjaka. Ili, hendikep na okladu da vratarica nije muško, a lijevokrilna napadačica ima ugrađene silikone. Čaroban je i zato što mu se pravila jako malo mijenjaju već 3 stoljeća. Osim broja igrača koji mogu biti zamjenjeni u toku jedne utakmice, broja sudaca oko terena te nemogućnosti da vratar uzme u ruke loptu koju mu je svjesno vratio suigrač nekih bitnijih promjena igra nije doživljavala do ovog prvenstva i bile su većinom kozmetičke prirode. Od sada, međutim, uvodi se videonadzor kao u hokeju jer su lopte postale prebrze , a vampiri (Suarez) ujedaju i po svjetlu. Zgodna je stvar i onaj TIME OUT nakon pola sata igre kada se igra u izrazito teškim vremenskim uvjetima jer ne smije se zaboraviti da se nogomet ne igra u klimatiziranim dvoranama u kojima se briše parket nakon dvije kapi prolivenog znoja. Igrači moraju biti spremni na sve: Mediteranci da nastupaju u „sibirskim “ uvjetima, a Skandinavci se mogu naći u situaciji da već nakon 12 sati leta igraju u tropskom podneblju. Zbog toga svaka pauza dobro dođe, igrači se rekuperaju i u završnici mogu pružiti još više. Najzanimljivija i najrevolucionarnija stvar koja će se primjenjivati od sada je ona pjena kojom sudac označava mjesto gdje će se postaviti živi zid. Kad pravilo zaživi u našim seoskim ligama i ukoliko se sprej kože koristiti u neku drugu svrhu ( recimo za brijanje ) odmah će neki tajnici lokalnih klubova naručiti veće količine da im se nađe u svakoj prilici. No, jebi ga kad te suci pokradu u nekoj pripizdini za 200 kuna bar si spokojan jer znaš da i on i onaj koji mu je obećao tih 200 kn ne vrijede više, a u konačnici su to ipak moralne vertikale koje će platiti piće nekom siromašku pa ti onda i ne bude krivo. Ali, kad drpaju Nishimura i kompanija, sad ti znaj tko mu je što obećao te na koji će mu se način revanširati. Isto je i sa namještanjem i prodavanjem utakmica od strane pojedinaca, manjih i većih grupa igrača, cijele momčadi pa i nacije za što postoje stanovite indicije na netom završenom prvenstvu.
Tko blati Blattera? Na trenutak postaju svi sumnjivi i svi krivi. No kao i kod nas nitko ništa ne zna i ne može dokazati, naravno, osim možda Blattera koji je mnogo pametniji čovjek nego što se misli. Prihvaća dobar dio sranja i po njemu samome, jer pravila, finalna utakmica, dodjela nezasluženih nagrada, suci, kladioničarska i švercerska mafija, pa čak i smrtni slučajevi u nogometu (Escobar 1994. ) nisu iznimka. Seppa Blattera pamtim od prije nekih 30-tak godina kada je u YU nogometu drmao Slavko Šajber koji je, poput Superhika, odlučno oduzimao bodove od onih kojima je trebalo, te davao onima kojima je potrebno još više. Imali smo tada dva državna prvaka, odnosno jedan je bio prvak (Partizan ), a drugi nastupao u Kupu prvaka (Vardar). Štimalo se da ne ispadne Spartak iz Subotice... Blatter i Šajber su se znalački radili na tome da se u igru ne uvuče Sud udruženog rada iz Beograda, jer je on nekada znao presuditi po pravdi i pravu. Tvrdili su da tadašnji FSJ ima dovoljno Komisija i Tijela koja mogu , prihvatiti žalbe, saslušati drugu stranu i na kraju ne učiniti ništa. A ako ne može FSJ neće moći UEFA i FIFA, i to je onda u redu. Samo što dalje od Suda. Isto kao i danas. Uzalud im je nekadašnji zagrebački gradonačelnik Ivo Vrhovec kontrirao i govorio da ne može tako Šajberov lobi te razni Pejanovići, Zečevići, Nikodinovići potpomognuti tada mladim perspektivnim muljatorom Blatterom zavrtili su priču koja se u nogometu, kako u domaćem, tako i u svjetskom, priča i dan danas. Očito da za svemoćnog Seppa vrijedi ona latinska „Per aspera ad astra“.
Doping. Jedina stvar koje se mnogi boje, a vjerojatno i sam Blatter, i čemu se neće stati na kraj, a teško kompromitira mnoge djelatnike u nogometu je doping. Nitko ne spominje dopinške kontrole, anaboličke stereoide, zabranjena sredstva kao da toga u nogometu nema. Ne tako davno ( prije 35-40 godina ) igrač koji bi pretrčao 3,5 km na utakmici bio bi proglašen za maratonca. Svi bi se divili njegovom kapacitetu pluća, a poznavaoci nogometa bi rekli : „ 'ko ga j.... , nek' trči, kad ne zna igrati. “ Danas svi osim golmana nižu po 7,8 i 10 km, a igra im nije baš sjajna, iako nije da nema znalaca. Ali previše je tu prijavljenih asmatičara, iznenadnih ozljeda u posljednji trenutak, a čini mi se i biranja utakmica. Za klubove nastupaju svi, te se izraubaju tijekom prvestvene sezone, pa gledaju kako bi reprezentativne utakmice izbjegli da bi odmorili tijelo i pripremili se za slijedeću sezonu. Jer neke stvari nisu čiste i jasne običnom priprostom navijaču. Zašto se toliko slave igrači koji pretrče 10 koilometara za 90 minuta? Pa to je relacija koju će prehodati svaki zdravi 50-ogodišnjak za isto vrijeme. Očito da su drugačiji inteziteti napora i psihofizičkih sposobnosti kod igrača,a oni se sigurno ne mjere pređenim kilometrima koji su se, u prosjeku, više nego udvostručili u promatranom razdoblju (1974.-2014.). Da je ljudski organizam toliko evoluirao onda bi čovjek danas trčao na 100 metara za 5 sekundi ili bacao koplje oko 200 m.
Golmani. Svega tu ima no vratimo se onima koji stoje i to „na branku“ što bi rekli u Dalmaciji. Vorm ( Nizozemska ), Navas ( Kostarika ),Begović (BiH), Neuer ( Njemačka), Howard (SAD). Impresivan niz. Mnogi bi još dodali Mexikanca Ochoa, no taj, po meni nije loš, ali brani samo na crti poput našeg Pletikose, a u petercu mu se šetaju kako hoće. Plete se nikad nije naučio istrčavati, i za Meksikanca nema baš mnogo vremena (1985. godište), pa me ne čudi što je izgubio mjesto u gigantu poput Ajjacia. Buffonu i Casillasu biološki sat polako otkucava te je vrijeme za po još jedan unosan ugovor u Saudijskoj Arabiji, Japanu ili Kini, a u reprezentacijama treba forsirati mlađe.
Alfredo di Stefano. SP prvenstvo ostati će upamćeno po tome što je za njegovog trajanja zauvijek sklopio oči legendsrni Alfredo di Stefano, po Zvonimiru Magdiću, najbolji nogometaš svih vremena. Magdiću se mora vjerovati kada je u pitanju južnoamerički nogomet, jer čovjek zaista zna sve. Volio bi pročitati njegovu usporedbu današnje Zlatne kopačke (Messi) s legendarnim DI Stefanom. Čini mi se da je njemu taj trofej dodjeljen još prije početka prvenstva. Trebalo ga je dati Robbenu, Jamesu ili nikome. Na žalost Di Stefano nije doživio da vidi nastup Argentine u finalu. A Magdić, opet nažlost, doživio je da vidi Brazil u polufinalu i sramotu protiv Njemačke koja će također ostati duboko u sjećanju svih zaljubljenika u nogomet.
Povratak u budućnost. Što se tiče taktike i daljnje mogućnosti napredovanja igre jedino se možemo uzdati u Amerikance koji pokušavaju nogomet maksimalno približiti „svojim“ bazičnim sportovima hokeju, košarci i footballu te stereotipno robovanje sustavima ( 4-4-2; 4-3-3; sakriveni centarfor, defanzivni vezni koji šuta po golu jednom za devedeset minuta, zadnji pas, topla voda...) svode na metodu „run and gun“ i zaista ih je lijepo gledati mada će malo tko nabrojati više od dva njihova igrača iz prvih 11.
Deutschland, Deutschland über alles. „Nemačka medicina je najbolja na svetu.“
