Vlada se pune tri godine kukavički oglušuje o odluku Ustavnog suda RH za donošenje novih paragrafa zakona o pobačaju, jer se plaši Katoličke crkve i halabuke o „životu od začeća do prirodne smrti“.
Mudar pûk ima onu već bradatu da besposlen pop i kozliće krsti što od riječi do riječi odražava i glupost i mentalitet nesposobnih političara u Bijednoj Našoj kojima za svaku aferu, eksces, pojedinačnu ili skupnu nepodopštinu – a takvih je sva sila, dnevno – prvo pada na um „genijalno“ rješenje: moramo donijeti/promijeniti zakon. „Da se to ubuduće spriječi.“ Pa je i predsjednik SDP-a nedavno – ne budi lijen i zakašnjelog paljenja u povodu fizičkog napada osobne asistentice na invalidnu bivšu SDP-ovu saborsku zastupnicu Vesnu Škulić, koja je grubost zgrozila javnost – zatražio „što hitnije donošenje zakona o osobnoj asistenciji te uvođenje inkluzivnog dodatka koji bi osobama s invaliditetom olakšao njihovu svakodnevicu“. Premijer Andrej Plenković pak traži strpljenje javnih i državnih službenika, masovno spremnih štrajkati zbog toga što im je sluškinja-politikom made in SAD/EU/NATO namro nezapamćeni pad životnog standarda (inflacija je progutala plaće i mirovine) te najavljuje niz novih/dopunjenih/izmijenjenih zakona, od poreznoga do regulacije koeficijenata za izračun javnih i državnih plaća. Ministar zdravstva Vili Beroš čak prijeti medicinskim sestrama i tehničarima da zahtjevima za većim plaćama zbog sve skupljeg života – prije vremena (sic transit)!? – „remete donošenje novih zakonskih rješenja u cjelini djelatnosti“.
Problem su ljudi. Predmet spora ostaje neriješen eda bi ostalo dovoljno razloga za nove i nekima vrlo unosne zakonodavne performanse. I da birokrati sačuvaju radna mjesta za potomstvo?To su tek neki među iks sličnih – čak i ne samo aktualnih – problema glede&unatoč zahtjeva za regulacijom, doregulacijom, preregulacijom, etc. tisuća zakona, podzakonskih akata, inih propisa i dokumenata, koji zapravo smisleno i besmisleno uređuju cjelokupan život i socijalno ponašanje svakog pojedinca i cijele zajednice: od njegova rođenja do smrti. I nema tog odvjetnika, suca, političara ili akademika – čak ni u pravosudnoj struci – koji bi znao uvjerljivo nabrojiti koliko je i kojih zakona, podzakonskih i inih pravnih akata na snazi, koji se, kako i zašto mijenjaju, koliko ih je još primjerenih reguliranju dnevnog života, a koje je odavno pregazilo vrijeme. Ili, prometne novčane kazne su do neki dan bile propisane u njemačkim markama (DEM), iako je DEM već i Njemačka zamijenila eurom, a u Bijednoj su se Našoj još prije tri desetljeća bili promijenili jugoslavenski dinari u hrvatske, pa ovi u kune, a od 1. siječnja 2023. i kune u eure (sic transit). Ili, jugoslavenski zakon iz 1978. godine kojim se regulira pobačaj kao jedno od temeljnih ženskih ljudskih prava – slobodan izbor trudnice u kontroliranim medicinskim uvjetima u javnoj ustanovi – ginekolozi „legalno“ krše tzv. prizivom savjesti, a sudovi ih ne sankcioniraju niti im bolnice smanjuju plaće zbog neobavljanja dijela svojih radnih zadaća.
Vlada se pune tri godine kukavički oglušuje o odluku Ustavnog suda RH za donošenje novih paragrafa, jer se plaši Katoličke crkve i halabuke o „životu od začeća do prirodne smrti“ da joj ne našteti na izborima, a zbog civiliziranog svijeta se ne usudi zabraniti pobačaj na kategorički zahtjev rigida tzv. konzervativne desnice. Također, nema spora o tomu da zakon jasno zabranjuje uporabu ustaških i inih nacifašističkih simbola i obilježja u javnom prostoru, uključivo poklič „Za dom spremni“. No, politika, dobar dio javnosti i samo pravosuđe gleda provokatorima kroz prste u HOS-ovim tzv. svečanim prigodama, na Thompsonovim koncertima, uličnim dernecima ucrnjenih fanova tzv. NDH i osobito masovnim, mrzilačkim – „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, etc. – ekscesima na nogometnim stadionima… Neki je dan, međutim, tzv. Visoki dom izglasao zakonsku strogoću u tom smislu veću no dosad – novčane kazne od 700 do 3000 eura – što će jamačno biti razlogom za neku novu zakonsku promjenu.
Razni suci različito tumače isti zakon i različito (ne) sankcioniraju iste prekršaje. No, nije uvijek ni sudac kriv za to što zakon nije dobar, što nije predvidio neke situacije, ali nisu uvijek ni najnedorečeniji paragrafi krivi za to što se ne poštuje njihovo slovo i duh. Što ih se ne razumije u njihovim jamačno dobrim, preventivnim i pedagoškim ciljevima, pa ih se namjerno izigrava. Istina je voda duboka, svojdobno je kazao jedan sankcionirani ministar i vladin potpredsjednik. Zakoni i istina nerijetko u praksi ne idu podruku ili su, pače, suprotni jedno drugomu. Koliko god to tako ne bi smjelo biti. Pravno načelo ni u idealnim slučajevima nije točka na i. Doduše, pravosuđe je naknadno dalo za pravo bivšemu ministru Damiru Polančecu, priznalo svoju „grešku u materijalu“, ali što vrijedi kad se uznički okrnjen životni vijek i sramota („gdje je dima, ima i vatre?“) ne daju isprati do čiste bjeline nikakvim deteržentom. Naime, činjenica je da zakonski papiri, slovo i duh zakonodavne volje sami po sebi ne rješavaju tzv. žive životne situacije, ne sprječavaju ekscese, bitno ne preveniraju kriminal i ne mijenjaju ljudske karaktere i navike. To čine ili ne čine – ljudi. Zakon je tek alat u njihovim rukama, za svaki posao odgovarajući alat, pa uspjeh u poslu ne ovisi presudno o alatu, nego o tomu kako ga ljudi od pravne struke uporabljuju, koliko su mu vični i odnose li se savjesno prema svom poslu. A nesavjesnost i nesposobnost pak zakon mijenjaju.
Tzv. pozitivne zakonske norme su plod većinskog dogovora u društvenoj zajednici o uređenim međuljudskim odnosima te komunikaciji s državom. Pouka post festum je prividno učinkovita i pedagoški ograničena pa je npr. relativno kad se u policijskim izvjećima tvrdi da je stopa kriminaliteta, prometnih prekršaja, silovanja, poreznih utaja, etc. smanjena u tom i tom razdoblju, jer su – zakonom postrožene sankcije. A ono – kontrira dnevna praksa o kojoj pišu mediji – unatoč vrlo strogim zakonskim propisima koje se mijenja svako malo, ni najstroži paragrafi nisu kadri uplašiti frajere/ice što pijani/drogirani za volanom u sitne sate ubijaju i sebe i druge, divljaju u prometu, dilere droge, bandite što obnoć miniraju bankomate, dame najstarijeg zanata na svijetu, korupciju, političku trgovinu moći i utjecajem i kojekakav polusvijet. Ponekad kaznena simbioza zapasuje i dužnosnike u državi, politici, policiji, sudstvu, javnom životu, „ugledne obitelji“…
„Mudar“ zakonodavac, je li, drži da će se gosti za visokim stolovima zadržati kratko i ne trebaju obavljati ni malu niti veliku nuždu. Za razliku od onih za niskim stolovimaZakon je papir ili pak digitalni surogat državnog dokumenta i sâm po sebi mrtvo slovo u nekom fontu, a ljudi mu u operativi udahnjuju učinkovitost i čine ga životno relavantnim i na pojedinačnu i na korist cijele društvene zajednice. Odnosno na štetu. Ako nema čovjeka, odgovorna za oživjeti tzv. mrtvo slovo na papiru (ili ga eutanazirati namjerno, nesposobnošću, neznanjem, itsl.) i kritične mase tih koje će svijest/savjest, ne zapriječene sankcije, uvjeriti u osobnu korist od poštivanja zakonske norme, politički su nesposobnjakovići, kažu jarani – džaba krečili. Uzalud je dnevno arčiti javni novac na jalova pametovanja, „novohrvatski“ se to sada nazivlje tzv. javnim savjetovanjima, stručnim povjerenstvima, itsl., o „potrebi“ donošenja novih ili izmjenama i dopunama postojećih zakona. Pa kada šef raspadajućeg SDP-a Peđa Grbin, inače lik s akademskom pravnom naobrazbom, zahtijeva od HDZ-Plenkovićeve vlasti da se „hitno donese zakon o osobnoj asistenciji i uvede inkluzivni dodatak“ – što vladajući u startu ismijavaju u stilu što se babi snilo, to se babi zbilo – demonstrira birokratsku svijest i zabludu o stanju stvari.
Novi papiri ili njihovi digitalni, je li, surogati neće, jer ne mogu spriječiti možebitne nove fizičke napade ne samo na Vesnu Škulić već ni na ine ne samo invalide, a inkluzivni im dodatak povrh niza materijalnih prava tih osoba neće, jer ne može, olakšati i inače tešku svakodnevicu. Nasilje nad bilo kojom osobom i bilo koje vrsti, bez obzira na invaliditet – fizičko nasilje, psihičko, verbalno, seksualno, etc. – strogo je zabranjeno nizom zakona, ali i nižih propisa, pa čemu još jedan? Ni možebitan, je li, tzv. lex Škulić po Grbinovom predlošku ništa bitno neće izmijeniti. Nasilje svake vrsti i kobnih posljedica u Bijednoj Našoj zabrinjavajuće eskalira unatoč svim već provedenim postroženjima zakona i nižih propisa ili još strožima za koji mjesec. To svjedoči o nesposobnosti vlasti i bolesnom tzv. stanju društvenog zdravlja za što trebaju znatno učinkovitiji medikamenti od tih što se nude štafetnim donošenjem novih zakona, njihovim promjenama i dopunama, pa onda učestalo mutavim novinarskim pitanjem u slučaju teškoposljedičnih grozota: „Je li se to moglo spriječiti? Tko je kriv za zlo što se dogodilo?“ Npr. ubojstvo, prometna nesreća, tuča, povodanj… Možda su mogli ljudi, možda? Najčešće nisu mogli ni ljudi, kamoli zakon.
Problemi svakodnevice invalidnih osoba – koje su uistinu asocijalnoj Bijednoj Našoj zadnja rupa na polit-proračunskoj svirali – također su riješeni nizom zakona i podzakonskih propisa, ali i međunarodnim deklaracijama i rezolucijama, kojima domaće zakonodavstvo mora biti sukladno. Jer im je Bijedna Naša potpisnica, a ipak nije siromašna do te mjere da invalidima ne može posvetiti znatno više pozornosti. Ne samo medicinsko-socijalne nego i novčane i organizacijske. Dakako da se, je li, financijska kapaljka – češće uoči izbora, nego nakon njih – lijepo vidi, ali ona nije to što treba biti sustav. Ili, kad su se tisuće liječnika odlučili štrajkati, pa ih se premijer Plenković udostojio primiti i povećao im plaće, a zanemario medicinske sestre i tehničare (i suce, prosvjetare, policiju, vatrogasce…), opet neobavezno maše obećanjem (ludom radovanjem?) da će eksplozivan problem inflacijskog uništenja životnog standarda – za što su krive SAD/EU/NATO-ove tzv. sankcije Rusiji i Plenkovićeva copy and paste sluškinja-politika, ne Rusi i Vladimir Putin – „sustavno riješiti novim zakonom, sveobuhvatno za cijeli zdravstveni sektor“.
Po nekim usporednim raščlambama RH spada među najnormiranije zemlje ne samo u Uniji i ne samo na Starom kontinentu, ali valjda i po tomu da se zakoni ili ne provode ili provode aljkavo, nedosljedno, loše, parcijalno, da postupci traju i desecima godina…A zapravo ništa neće riješiti, osim što su liječnici sada dobili kojih stotinu i kusur eura na plaću, jer tim resorom ministruje kardinalno nesposoban liječnik Vili Beroš (HDZ), koji bespogovorno cupka premijeru Plenkoviću ispod skuta. Ovomu je pak prva briga natprirodno unosna diplomatska karijera u Uniji, pa prodaje maglu sve siromašnijim sugrađanima o „našoj valuti euru“, eurozoni, a na poplavljenim područjima oko Petrinje, gdje je ljudima uništena poljoprivreda i raspadaju se domovi s gospodarskim zgradama, neodgovorno/nesavjesno diže tlak postradalima tvrdnjom da je u „poplavljenoj Italiji još puno gore“. Sic transit. Što naše ljude briga za Italiju, osim informativno!? Petrinjci i ini poplavljeni u RH nisu talijanski, nego CRO građani, pa kada Plenković bude talijanski premijer neka po poplavljenoj Emiliji-Romagni papagaji što ga je volja… A dok to nije niti će ikad biti, dužan je i vrlo lijepo (pre)plaćen skrbiti o tzv. stanje zdravlja CRO sužitelja. I, da, objasiniti domaćim stradalnicima zašto nisu dobili obećanu državnu pomoć ni za štete u dva prethodna povodnja u samo osam mjeseci. Sada im Plenković, Medved i Božinović, gazeći po suhom u sjajno naviksanim cipelama, obećavaju isto. Glede&unatoč, na jeziku su im – a što bi drugo!? – tzv. nova zakonska rješenja: „Radimo na tomu“. Dečki, a da se prihvatite lopate i vreće s pijeskom na zečjim nasipima!?
Po nekim usporednim raščlambama, RH spada među najnormiranije zemlje ne samo u Uniji i ne samo na Starom kontinentu, ali valjda i po tomu da se zakoni ili ne provode ili provode aljkavo, nedosljedno, loše, parcijalno, da postupci traju i desecima godina, da policija zakonito uhićuje i optužuje, a sudovi zakonito optužene oslobađaju odgovornosti. Zakoni drumom, sudska praksa šumom? Itekako je to razlog za ozbiljnu raspravu u najvišem predstavničko-zakonodavnom tijelu, tzv. Visokom domu, u vladi, Vrhovnom i Ustavnom sudu RH, komorama, strukovnim asocijacijama, pa i široj javnosti, a ne „potreba“ da se u povodu svakog neugodnog slučaja poseže za – novim zakonom, hitnim izmjenama i dopunama postojećih propisa. Da su pravi ljudi na pravim mjestima, kao što nisu i zbog politike dugo neće biti, većinu bi se problema dalo riješiti i aktualnim propisima. Još prije pet godina su mediji upozoravali na to da „Hrvatska ima više od 20.000 propisa, a neki su krajnje bizarni: ‘Sve samo da nam uzmu novac’“, ali i na to da se „poduzetnici gube“ u šumi koja „guši gospodarstvo“, odnosno da se samo „na području poreznog sustava godišnje mijenja četrdesetak zakona i propisa“. Među bizarnim propisima je i taj da ugostiteljski objekt s visokim barskim stolcima uz visoke stolove ne mora imati zahod, a onaj s niskim stolovima i stolcima mora imati odvojen ženski i muški toalet!
„Mudar“ zakonodavac, je li, drži da će se gosti za visokim stolovima zadržati kratko i ne trebaju obavljati ni malu niti veliku nuždu. Za razliku od onih za niskim stolovima. Eto, što ti je birokratska pamet, pa se nije čuditi što ekspresno već popodne mijenjaju to što su ozakonili jutros ili jučer da se poduzetnici i građani hvataju za glavu od muke. I za džep zbog masnih kaznâ za svaku sitnicu. Suludo: businesse pokreću po jednom propisu, vode ih po drugom/trećem/četvrtom… i moraju završiti po nekom opet novom. Mnogi odustaju od poduzetništva i traže kruha u inozemstvu. Najnovija je made in budalaština s ruba pameti uvezena iz EU-a: zabranjuje se uporaba motike ekološkim poljodjelcima, jer da ta alatka „devastira strukturu tla“. Ma što to značilo, a jamačno ne znači ništa niti preplaćeni eurounijski birokrati uopće znaju što jest – motika. Ni jedan njome nije zarađivao za kruh. Žive na tuđem znoju. Bez motike. E sad, budući da ministrica Marija Vučković iz agrarnoga neretvanskog kraja nema suvislo objašnjenje ne samo za „štetnost“ motike, štihače, vila, grablji, pluga, injsl., trebalo bi pitati birokratsku „poznavateljicu“ agrara Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen kako njezini Nijemci, je li, bez tih alata sade krumpir ili obrađuju nove nasade rajnskog rizlinga.
Hrvatska joj bespogovornica Marija Vučković, koja napametno podržava i ozakonjenu „znanstvenu“ tvrdnju da su protugradne rakete neučinkovite pa tuča svako malo sravni sa zemljom tisuće hektara hrane na njivama, u vrtovima, vinogradima i voćnjacima, također nema rješenje o tomu je li i kako je moguće bez motike, štihače, pluga, vila ili tako neke alatke za prevrtanje, bušenje ili rahljenje poljoprivrednog tla obrađivati zemlju. Nije slučajno ni to zašto je RH – kritično nepripremljen u pregovorima s EU-om o poljoprivrednom poglavlju radi članstva u tzv. obitelji – neznalački pristao provoditi niz zakona von oben koji nisu u nacionalnom interesu i primjereni hrvatskoj radiciji. Npr. propise o vrsti i dimenzijama „humanih“ kaveza za kokoši nesilice ili o broj kašeta za ulov plave ribe u Jadranu. Eurounijski popovi s hrvatskim, je li, ministrantima kozliće krste. Nemaju pametnijeg posla? Doduše, imaju i imali bi, ali ga ne znaju i izbjegavaju obavljati tako da će pola milijarde EU-potrošača živjeti sve skuplje i teže. Osobito kada dvoznamenkasta inflacija i ubitačna copy and paste politika suzbijanja inflacije rušenjem životnog standarda (SAD-ECB; Christine Madeleine Odette Lagarde) dovede do toga da Europljanima pukne film zbog ozakonjenih obmana kojima ih se intenzivnije no ikad tretira pod ekonomski suicidnom agendom „neophodnih“ tzv. sankcija Rusiji.
Portal Net.hr je svojedobno, anketirajući poduzetnike o propisima kojima im država zagorčava život neprestanim zakonskim manevrima i prisiljava ih na zatvaranje poslova, zapravo prokazao državu koja se iz petnih žila trsi ubrzati da joj – čak prije susjedove!? – crkne i vlastita krava muzara. I ona što se „drži zakona kao pijan plota“? Poduzetnik Saša Cvetojević tvrdi da „nitko ni za što nije u državi odgovoran. Oni koji bi morali pomoći poduzetnicima prebacuju lopticu jedni drugima, a inspekcija bez milosti lupa visoke kazne. Npr., poduzetnik traži informaciju za skladištenje robe i kontaktira nadležno ministarstvo, a tamo ga upute na neku agenciju tvrdeći da mu oni ne mogu pomoći, a agencija ga šalje nekomu trećem. I dok poduzetnik traži zakonsko rješenje na raznim adresama, na tvrtku mu već stiže novčana kazna koju mora odmah platiti. Mnogi se ne mogu snaći u brojnim zakonima/propisima i na kraju odustaju od poslovanja. Propisi kojih se godišnje donosi nekoliko stotina veliki su poduzetnički problem“. Neka iskustva sa zakonima i nižim propisima za sve i svašta pak graniče sa zdravom pameću, a zapriječene državne kazne dosljedno slijede taj put u ludilo. Gotovo 1000 eura kazne slastičarnici zato što inspektor nije u superčistom zahodu zatekao na zidu raspršivač mirisa.
Ili pak zabrana slastičaru kušati kolač u kuhinji, gdje ga je netom spravio. Zakon kaže da ga najprije mora plati na blagajni, uzeti račun te kušati izvan kuhinje. Ili, građevinska tvrtka mora za bušilicu koja u trgovini stoji 20 eura ishodovati pet puta skuplji atest i to obnavljati svake godine. Ili, za izdavanje potvrde o dugovanju potrebno je kupiti biljeg od pet eura, bio poduzetnik dužan ili bez ikakva duga. Država traži svoje, zakon tako kaže, pa… A zakon također kaže da stočar na OPG-u mora platiti porez na dobit kad mu krava oteli tele, a ponovo mora platiti državi prodaje li meso od te životinje. Ili, zakon kaže da slijedi kazna od 1000 eura, ako inspektor ne nađe u kafiću krpu za gašenje manjih požara, koja se može kupiti u trgovinama s – automobilskom opremom. Ili, frizeri u Uniji plaćaju na poslovanje devet posto poreza, a kolege/ice u RH, članu istog EU-a – 25 posto. Ili, vlasnik prijevozničke tvrtke mora platiti HRT-u pristojbu za svako vozilo i ured što ih posjeduje, baš kao i pekar za mali kiosk, gdje prodaje kruh, pecivo i ine proizvode. Zakonita lova do krova u državnoj blagajni, a zakonito se ljudima kikiriki vraća u plaćama i mirovinama. U režimskoj tzv. javnoj kući HRT-u godišnje šuškavih cca 200 milijuna eura kruha bez motike! Harač strogo po zakonu. Pod prijetnjom sankcija.
Zeznuta su stvar zakon i zakonitost, pa valjda zato i toliko okupacije oko njih. Prije, danas i ubuduće. Još u ona vremena tzv. Hrvatskog proljeća kada je Titov zagorski miljenik Franjo Tuđman dospio na crnu listu zbog oponiranja jugoslavenskom režimu, njegov je mecena i dvostruki narodni heroj poručio iz Beograda Svilenomu (Vladimir Bakarić) u Zagreb: „Ne pakirati Tuđmanu, ne treba se držati zakona kao pijan plota“. A što kad je plot truo, naheren i klimaviji od pijanca? Može sa zakonom i ovako, ali i onako, no problem su ljudi. U trknutoj se pak tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nakupilo na pozicijama svakojakih problematičnih ljudi, pa kad buljuk „prepametnih“ na pozicijama vlasti/moći nešto ne znâ, ne želi ili nije kadar riješiti, smjesta posežu za novim zakonskim rješenjima ili izmjenama i dopunama postojećih, osnivaju povjerenstva, organiziraju tzv. javna savjetovanja, čije pak zaključke nitko ne uvažava. Puno baba, kilava djeca. A zakoni sami po sebi – ništa ne rješavaju. Problem su ljudi. Predmet spora ostaje neriješen eda bi ostalo dovoljno razloga za nove i nekima vrlo unosne zakonodavne performanse. I da birokrati sačuvaju radna mjesta za potomstvo?
