O čemu se zapravo radilo na ovim posljednjim, zagrebačkim demonstracijama protiv ćirilice, o ćirilici ili o nečem drugom, recimo o predizbornim stranačkim interesima (HDZ, tzv. generalska stranka i sl.) ili o mehanizmu vladanja po principu divide et impera? A hegemona neoliberalna politika, kao tzv. manje zlo, i dalje vlada?
Trebamo razlikovati više stvari. Jedno su vladajući i njihovo korištenje ovakvih događaja, a drugo obični ljudi: neki od tih Vukovaraca koji su stradali u ratu, njih se može razumjeti. Uostalom, što se međunacionalnih odnosa tiče, možemo spomenuti Cipar koji 30 godina nije uspio pomiriti grčku i tursku stranu. S te strane gledajući, mi smo zapravo jako dobri, obje naše strane. Malo je cinično da je, primjerice, jedan Dubrovnik, također stradao u ratu, nekako puno brže zaboravio takve stvari. Možda i zato jer turisti iz Crne Gore i Srbije nose pare. Izgleda da je u nekim situacijama novac najbolji lijek. Posebno je problematična, dakako, zloupotreba ovakvih problema za političke ciljeve koji nisu najprimjereniji. Međutim, na treću bih stvar želio upozoriti. U situacijama socijalne krize, kad su ljudi jako isfrustrirani i jadni, njihov se bijes zna okrenuti u nacionalističkom smjeru, a nekad, ako nam Bog pomogne, ne mora biti tako. U Mađarskoj, u kojoj predajem na Fakultetu u Budimpešti, situacija je zapravo zabrinjavajuća. Njihov protest protiv društvenih nepravdi okrenuo se udesno. Specifičnost za Mađarsku je to da oni nemaju nekih prepoznatljivih neprijatelja, bilo u sadašnjici bilo u prošlosti. Umjesto toga, okrenuli su se protiv protivnika na koje se najlakše obrušiti, na Rome. Stvar se događa na tri nivoa. Na prvom, vlast donosi zakone protiv njih. Na drugom, opozicijska desnica u liku Jobbika organizira marševe mađarske garde kroz romska naselja i prijeti, ali zasad ne radi nekakva fizička zla. Treći su nivo “okupirali” skinheadsi, koji de facto tuku Rome. Romi su na dnu društvene ljestvice i kao takvi malo ili nimalo sudjeluju u društvenom životu. Na višim razinama ih naprosto nema. Stoga je desnica trebala naći dodatnog, rekli bismo “uglednijeg” neprijatelja. I onda su Mađari ni iz čega izmislili Židove. Zapanjilo me da su se na vratima kabineta na budimpeštanskom Filozofskom fakultetu uz imena pojedinih profesora pojavile etikete s natpisom “Židov”, a u potpisu “Mađarska mladež”. Riječ je o buntovnoj mladeži, a procjena je da ih među ukupnom omladinskom populacijom ima 30 posto. To su djeca koja se ne mire s perspektivom nezaposlenosti, ne mire se da će nakon studija morati van, i onda svoj bijes iskazuju iz desne perspektive. Onoga čega se mi moramo bojati jest da se nešto slično ne počne događati i nama. S druge strane, imate Sloveniju, gdje je revolt bio u dobrom dijelu antinacionalistički.
Laburistima fali odlučniji vođa
Kako to da je nacionalizam, koji još od 1980-ih ima evidentno ekonomske uzroke, tako jaka mobilizacijska snaga, na kojoj uvijek profitiraju ovi zdesna i iz centra? Zašto se to ne uspijeva kanalizirati u druge, emancipacijske borbe i otpor?
Zadržimo se na Mađarskoj. Problem je taj da su uspomene iz komunističkog vremena i dalje crne, pa je za današnju djecu još nezamisliv lijevi odgovor na krizu. Budući da oni o socijalizmu uglavnom doznaju iz roditeljskih priča, koji su sve to doživjeli manje-više kao sovjetsku okupaciju, njima se ta opcija ne čini izgledna. Nekom današnjem dvadesetogodišnjaku neprihvatljivo je da se buni u ime ideje za koju njegovi roditelji misle da je okupacijska. Dakle, cijela je ljevica time odrezana. Istovremeno, mađarska socijaldemokracija propala je pod teretom korupcije, pa ni to nije nešto što će mobilizirati omladinu. Ostaje, dakle, samo desnica. U nas ima lijevih opcija, npr. laburisti. Važno je da imamo širok politički spektar na koji se oni koji se bune mogu pozvati. Strah me je da HDZ ne pomisli da je ostao bez bilo koje druge agende. Primjerice, za vrijeme dolaska Miloševića na vlast srpski liberali-disidenti na svojevrstan su način “pojeli” liberalnu agendu, pa se liberalna opozicija unutar same partije nije imala na što pozvati, jer su ranijih godina upravo te liberalne disidente skrajnuli. Ono što je ostalo, bio je nacionalistički put. Dakle, bilo bi dobro da se unutar HDZ-a ne pojave snage koje će nedostatak ideja i vlastiti loš historijat u posljednjih deset godina zamijeniti nacionalističkim motivima. Ako se to dogodi, ako se pokuša kanalizirati pravedni gnjev naroda u nacionalističkom smjeru, što kod nas uvijek znači u antisrpskom, onda će Hrvatska napraviti povijesnu pogrešku iz koje se neće iskopati sljedećih 20 godina.
Koja je i kolika odgovornost vladajuće koalicije za mogućnost takvog scenarija?
Esdepeovska bi garnitura trebala pokazati veću socijalnu osjetljivost, veću političku mudrost, sasvim sigurno veću od Linićeva smisla za biznis i Milanovićevih povremenih ispada. Još uvijek nemamo ljude koji bi bili lideri socijalne preobrazbe i to je bolest SDP-a koja traje godinama, a nije drukčije ni danas. Laburistima fali odlučniji vođa, netko tko će bolje prenositi njihove ideje javnosti i tko neće biti tako mekan, kakvi su trenutačno. Svaku takvu slabost na ljevici mogla bi vrlo gadno iskoristiti desnica.
Može li se nacionalno pitanje uopće riješiti u građanskom društvu?
Dosadašnje iskustvo Evrope pokazalo je da građansko društvo može riješiti nacionalno pitanje. Pravednije, socijalističkije društvo to bi vjerojatno riješilo na bolji način. I Hrvatska i Slovenija u posljednjih se desetak i više godina relativno dobro s njim nose. Nacionalna pripadnost sve više i više postaje nebitna. Međutim, stalno vreba opasnost da to negdje pukne. Vjerojatno bi pravednije društvo bilo bolji medij za rješavanje tog pitanja. Ipak, čini mi se da je u našim zemljama suprotnost socijalizma i kapitalizma relativno neovisna o nacionalnom pitanju. Jugoslavija je pala na jednom takvom mamcu koji kaže da, ako ljude angažirate na nacionalnom pitanju, imate dosta šanse da ostanete na vlasti, da je osvojite i slično.
U strahu od ciproze
Sadašnja vlast vodi politike koje dodatno produbljuju socijalne razlike (priprema zakona kojima se pogoduje investitorima a udara na rad, pravilnik ministra Željka Jovanovića protiv humanistike i sl.), a kad one poluče negativne učinke (antićirilični prosvjedi), nad njima se svisoka zgraža, odbijajući da vidi bilo kakvu uzročno-posljedičnu vezu?
Hipokriziju je relativno lako protumačiti. U nas se uobičajilo da vlada donosi zakone, a rasprava počinje tek nakon pobune onih kojih se određeni zakoni tiču. Da bi se taj problem riješio, postoji jedno vrlo jednostavno sredstvo, koje kod nas nije iskušano – da se rasprava u zainteresiranim krugovima obavi prije donošenja zakona. Dakle, riječ je o ideji demokracije kroz raspravu. Primjerice, ako želite regulirati humanistiku, najjednostavnije je prije donošenja samog tog zakona organizirati raspravu; najbolje je to učiniti tako da krenete od baze prema gore. Prigovore koje bi dobivao možeš prevenirati raspravom prije nego što doneseš zakon. Ideja odlučivanja kroz raspravu, ideja konzultiranja svih onih koji će biti pozitivno ili negativno tangirani pojedinim zakonskim rješenjem, ideja je koja bi donekle riješila kasnije nesporazume. Ta ideja nije nova – zove se ideja deliberativne demokracije. To nismo isprobali, a možda bi nam upravo Evropa u tome mogla pomoći.
Je li niska izlaznost na izbore za Evropski parlament ujedno i znak krize ideje ujedinjene Evrope, odnosno kriza njezina legitimiteta?
Nikome danas nije jasno kakve ćemo koristi ili štete od Evrope imati. Danas se Slovenija trese od straha da ne postane novi Cipar. A Slovenija je bila naša uspješna susjeda, zemlja kojoj smo zavidjeli. I osobno sam ondje radio i mnogi su me kolege gledali s određenom zavišću što radim u zemlji Unije. Danas, kad je tako uspješna zemlja koja nije radila vidljive pogreške u situaciji da joj zaprijeti ciproza, pitate se što nas čeka. Osobno sam bio veliki euroentuzijast, a sad mi Evropa izgleda kao najmanje od mogućih zala, svakako bolje od izolacije, koja izgleda puno gore. Deviza koja bi se u našem slučaju mogla izreći jest: “Začepimo nos i uđimo u Uniju.” U ovakvoj se situaciji ne može očekivati entuzijazam od ljudi i ova niska izlaznost sasvim je normalna. Nemaju ljudi osjećaja da će se izborom osobe A umjesto osobe B išta bitno promijeniti u njihovim životima: osjećaj je da put koji moraš preći od svog stana do izbornog mjesta ne vrijedi rezultata koje taj izbor donosi.
Od aktivistice do monstruma
Ne bi li možda bilo dobro da Uniji ponudimo neku našu političku tradiciju, primjerice model samoupravljanja ili naš model socijalizma?
Mislim da bi to bilo dobro. Ako se pod idejom samoupravljanja podrazumijeva da poduzećem upravljaju radnici, ona mi se ne čini lošom. Jugoslavenski eksperiment sa samoupravljanjem ispao je relativno dobar. Sa socijalnim smo pravima u to vrijeme stajali bolje nego danas. Izgledalo je kao da se narod uči upravljati, barem na tom nekom mikroplanu poduzeća. Samoupravljanje je, mora se i to znati, dio velike evropske tradicije, to nije nešto što je bio balkanski trik, nego i dio lijeve evropske političke prakse. Stoga nemamo nikakvog razloga ne podsjetiti Evropu na to. Ono što je bio problem jest da je samoupravljanje na razini poduzeća bilo povezano s jednopartijskim sistemom na razini cijele zemlje. Zato su se događali problemi koordinacije između tih nivoa. No te godine pokazuju da smo imali sreću što na čelu države imamo sposobnog lidera. Kad se takav lider ukiseli, kao što je bio slučaj s Gadafijem, kad umre i naslijede ga ljudi manjih kvaliteta, sistem propadne, a sve nerijetko završi u krvavim obračunima. Bilo kako bilo, model samoupravljanja trebalo bi kombinirati s nekakvim demokratskim scenarijima.
Zanimljivo da su Margaret Thatcher na onaj svijet s laudama otpravili čak i naši socijaldemokrati. Otkud sad to? Nije li ona bila jedna od kreatorica nove liberalne politike s kojom se danas gombamo, a protiv koje bi, barem deklarativno, trebale biti lijeve snage?
Margaret Thatcher je oličenje najvećih zala neoliberalnog sustava. Ako bi trebalo izabrati jednu osobu da je se gađa pikadom, to bi, u svakom slučaju, bila ona. Film o njoj s Meryl Streep u glavnoj ulozi čini mi se dosta zanimljivim, preporučio bih ga zato što se u njemu vidi da je Thatcher u mladosti bila idealist. Taj aspekt njezina života slabije je poznat. Ona djelomično djeluje i iz vlastite obiteljske situacije, u kojoj se njen otac teško izborio za vlastiti status i vodio je borbu za preživljavanje. Bila je idealistički zanesena aktivistica, barem se u filmu pokazuje da u početku nije željela graditi karijeru, da je riječ o osobi koja isprva hoće ostvariti svoje ideale. Onog trenutaka kad su se politički ideali počeli ostvarivati, idealistička aktivistica pretvorila se u političkog monstruma. Dakle, nije samo na ljevici postojao mladi Mao idealist, i s druge je strane bilo idealista. Posrijedi su ljudi vrlo sličnih psiholoških profila.
Pojavila se i informacija da je bivša premijerka Velike Britanije bila dosta osiona prema keltskim narodima – Velšanima, Škotima, Ircima i ljudima iz Cornwalla. Dakle, bila je i engleska nacionalistkinja?
Engleski patriotizam kod nje je odigrao važnu ulogu. Uostalom, rat za Falklande bio je nastavak britanske imperijalističke politike koji teško možeš voditi punim srcem ako nisi engleski nacionalist. Imam engleskog kolegu koji je nacionalist i njegove nam teze u Budimpešti izgledaju smiješno. Međutim, da sam u njegovoj zemlji i da slušam takve stavove, sasvim bih se sigurno smrznuo od njih.
Izvor: Novosti
Trebamo razlikovati više stvari. Jedno su vladajući i njihovo korištenje ovakvih događaja, a drugo obični ljudi: neki od tih Vukovaraca koji su stradali u ratu, njih se može razumjeti. Uostalom, što se međunacionalnih odnosa tiče, možemo spomenuti Cipar koji 30 godina nije uspio pomiriti grčku i tursku stranu. S te strane gledajući, mi smo zapravo jako dobri, obje naše strane. Malo je cinično da je, primjerice, jedan Dubrovnik, također stradao u ratu, nekako puno brže zaboravio takve stvari. Možda i zato jer turisti iz Crne Gore i Srbije nose pare. Izgleda da je u nekim situacijama novac najbolji lijek. Posebno je problematična, dakako, zloupotreba ovakvih problema za političke ciljeve koji nisu najprimjereniji. Međutim, na treću bih stvar želio upozoriti. U situacijama socijalne krize, kad su ljudi jako isfrustrirani i jadni, njihov se bijes zna okrenuti u nacionalističkom smjeru, a nekad, ako nam Bog pomogne, ne mora biti tako. U Mađarskoj, u kojoj predajem na Fakultetu u Budimpešti, situacija je zapravo zabrinjavajuća. Njihov protest protiv društvenih nepravdi okrenuo se udesno. Specifičnost za Mađarsku je to da oni nemaju nekih prepoznatljivih neprijatelja, bilo u sadašnjici bilo u prošlosti. Umjesto toga, okrenuli su se protiv protivnika na koje se najlakše obrušiti, na Rome. Stvar se događa na tri nivoa. Na prvom, vlast donosi zakone protiv njih. Na drugom, opozicijska desnica u liku Jobbika organizira marševe mađarske garde kroz romska naselja i prijeti, ali zasad ne radi nekakva fizička zla. Treći su nivo “okupirali” skinheadsi, koji de facto tuku Rome. Romi su na dnu društvene ljestvice i kao takvi malo ili nimalo sudjeluju u društvenom životu. Na višim razinama ih naprosto nema. Stoga je desnica trebala naći dodatnog, rekli bismo “uglednijeg” neprijatelja. I onda su Mađari ni iz čega izmislili Židove. Zapanjilo me da su se na vratima kabineta na budimpeštanskom Filozofskom fakultetu uz imena pojedinih profesora pojavile etikete s natpisom “Židov”, a u potpisu “Mađarska mladež”. Riječ je o buntovnoj mladeži, a procjena je da ih među ukupnom omladinskom populacijom ima 30 posto. To su djeca koja se ne mire s perspektivom nezaposlenosti, ne mire se da će nakon studija morati van, i onda svoj bijes iskazuju iz desne perspektive. Onoga čega se mi moramo bojati jest da se nešto slično ne počne događati i nama. S druge strane, imate Sloveniju, gdje je revolt bio u dobrom dijelu antinacionalistički.
Laburistima fali odlučniji vođa
Kako to da je nacionalizam, koji još od 1980-ih ima evidentno ekonomske uzroke, tako jaka mobilizacijska snaga, na kojoj uvijek profitiraju ovi zdesna i iz centra? Zašto se to ne uspijeva kanalizirati u druge, emancipacijske borbe i otpor?
Zadržimo se na Mađarskoj. Problem je taj da su uspomene iz komunističkog vremena i dalje crne, pa je za današnju djecu još nezamisliv lijevi odgovor na krizu. Budući da oni o socijalizmu uglavnom doznaju iz roditeljskih priča, koji su sve to doživjeli manje-više kao sovjetsku okupaciju, njima se ta opcija ne čini izgledna. Nekom današnjem dvadesetogodišnjaku neprihvatljivo je da se buni u ime ideje za koju njegovi roditelji misle da je okupacijska. Dakle, cijela je ljevica time odrezana. Istovremeno, mađarska socijaldemokracija propala je pod teretom korupcije, pa ni to nije nešto što će mobilizirati omladinu. Ostaje, dakle, samo desnica. U nas ima lijevih opcija, npr. laburisti. Važno je da imamo širok politički spektar na koji se oni koji se bune mogu pozvati. Strah me je da HDZ ne pomisli da je ostao bez bilo koje druge agende. Primjerice, za vrijeme dolaska Miloševića na vlast srpski liberali-disidenti na svojevrstan su način “pojeli” liberalnu agendu, pa se liberalna opozicija unutar same partije nije imala na što pozvati, jer su ranijih godina upravo te liberalne disidente skrajnuli. Ono što je ostalo, bio je nacionalistički put. Dakle, bilo bi dobro da se unutar HDZ-a ne pojave snage koje će nedostatak ideja i vlastiti loš historijat u posljednjih deset godina zamijeniti nacionalističkim motivima. Ako se to dogodi, ako se pokuša kanalizirati pravedni gnjev naroda u nacionalističkom smjeru, što kod nas uvijek znači u antisrpskom, onda će Hrvatska napraviti povijesnu pogrešku iz koje se neće iskopati sljedećih 20 godina.
Koja je i kolika odgovornost vladajuće koalicije za mogućnost takvog scenarija?
Esdepeovska bi garnitura trebala pokazati veću socijalnu osjetljivost, veću političku mudrost, sasvim sigurno veću od Linićeva smisla za biznis i Milanovićevih povremenih ispada. Još uvijek nemamo ljude koji bi bili lideri socijalne preobrazbe i to je bolest SDP-a koja traje godinama, a nije drukčije ni danas. Laburistima fali odlučniji vođa, netko tko će bolje prenositi njihove ideje javnosti i tko neće biti tako mekan, kakvi su trenutačno. Svaku takvu slabost na ljevici mogla bi vrlo gadno iskoristiti desnica.
Može li se nacionalno pitanje uopće riješiti u građanskom društvu?
Dosadašnje iskustvo Evrope pokazalo je da građansko društvo može riješiti nacionalno pitanje. Pravednije, socijalističkije društvo to bi vjerojatno riješilo na bolji način. I Hrvatska i Slovenija u posljednjih se desetak i više godina relativno dobro s njim nose. Nacionalna pripadnost sve više i više postaje nebitna. Međutim, stalno vreba opasnost da to negdje pukne. Vjerojatno bi pravednije društvo bilo bolji medij za rješavanje tog pitanja. Ipak, čini mi se da je u našim zemljama suprotnost socijalizma i kapitalizma relativno neovisna o nacionalnom pitanju. Jugoslavija je pala na jednom takvom mamcu koji kaže da, ako ljude angažirate na nacionalnom pitanju, imate dosta šanse da ostanete na vlasti, da je osvojite i slično.
U strahu od ciproze
Sadašnja vlast vodi politike koje dodatno produbljuju socijalne razlike (priprema zakona kojima se pogoduje investitorima a udara na rad, pravilnik ministra Željka Jovanovića protiv humanistike i sl.), a kad one poluče negativne učinke (antićirilični prosvjedi), nad njima se svisoka zgraža, odbijajući da vidi bilo kakvu uzročno-posljedičnu vezu?
Hipokriziju je relativno lako protumačiti. U nas se uobičajilo da vlada donosi zakone, a rasprava počinje tek nakon pobune onih kojih se određeni zakoni tiču. Da bi se taj problem riješio, postoji jedno vrlo jednostavno sredstvo, koje kod nas nije iskušano – da se rasprava u zainteresiranim krugovima obavi prije donošenja zakona. Dakle, riječ je o ideji demokracije kroz raspravu. Primjerice, ako želite regulirati humanistiku, najjednostavnije je prije donošenja samog tog zakona organizirati raspravu; najbolje je to učiniti tako da krenete od baze prema gore. Prigovore koje bi dobivao možeš prevenirati raspravom prije nego što doneseš zakon. Ideja odlučivanja kroz raspravu, ideja konzultiranja svih onih koji će biti pozitivno ili negativno tangirani pojedinim zakonskim rješenjem, ideja je koja bi donekle riješila kasnije nesporazume. Ta ideja nije nova – zove se ideja deliberativne demokracije. To nismo isprobali, a možda bi nam upravo Evropa u tome mogla pomoći.
Je li niska izlaznost na izbore za Evropski parlament ujedno i znak krize ideje ujedinjene Evrope, odnosno kriza njezina legitimiteta?
Nikome danas nije jasno kakve ćemo koristi ili štete od Evrope imati. Danas se Slovenija trese od straha da ne postane novi Cipar. A Slovenija je bila naša uspješna susjeda, zemlja kojoj smo zavidjeli. I osobno sam ondje radio i mnogi su me kolege gledali s određenom zavišću što radim u zemlji Unije. Danas, kad je tako uspješna zemlja koja nije radila vidljive pogreške u situaciji da joj zaprijeti ciproza, pitate se što nas čeka. Osobno sam bio veliki euroentuzijast, a sad mi Evropa izgleda kao najmanje od mogućih zala, svakako bolje od izolacije, koja izgleda puno gore. Deviza koja bi se u našem slučaju mogla izreći jest: “Začepimo nos i uđimo u Uniju.” U ovakvoj se situaciji ne može očekivati entuzijazam od ljudi i ova niska izlaznost sasvim je normalna. Nemaju ljudi osjećaja da će se izborom osobe A umjesto osobe B išta bitno promijeniti u njihovim životima: osjećaj je da put koji moraš preći od svog stana do izbornog mjesta ne vrijedi rezultata koje taj izbor donosi.
Od aktivistice do monstruma
Ne bi li možda bilo dobro da Uniji ponudimo neku našu političku tradiciju, primjerice model samoupravljanja ili naš model socijalizma?
Mislim da bi to bilo dobro. Ako se pod idejom samoupravljanja podrazumijeva da poduzećem upravljaju radnici, ona mi se ne čini lošom. Jugoslavenski eksperiment sa samoupravljanjem ispao je relativno dobar. Sa socijalnim smo pravima u to vrijeme stajali bolje nego danas. Izgledalo je kao da se narod uči upravljati, barem na tom nekom mikroplanu poduzeća. Samoupravljanje je, mora se i to znati, dio velike evropske tradicije, to nije nešto što je bio balkanski trik, nego i dio lijeve evropske političke prakse. Stoga nemamo nikakvog razloga ne podsjetiti Evropu na to. Ono što je bio problem jest da je samoupravljanje na razini poduzeća bilo povezano s jednopartijskim sistemom na razini cijele zemlje. Zato su se događali problemi koordinacije između tih nivoa. No te godine pokazuju da smo imali sreću što na čelu države imamo sposobnog lidera. Kad se takav lider ukiseli, kao što je bio slučaj s Gadafijem, kad umre i naslijede ga ljudi manjih kvaliteta, sistem propadne, a sve nerijetko završi u krvavim obračunima. Bilo kako bilo, model samoupravljanja trebalo bi kombinirati s nekakvim demokratskim scenarijima.
Zanimljivo da su Margaret Thatcher na onaj svijet s laudama otpravili čak i naši socijaldemokrati. Otkud sad to? Nije li ona bila jedna od kreatorica nove liberalne politike s kojom se danas gombamo, a protiv koje bi, barem deklarativno, trebale biti lijeve snage?
Margaret Thatcher je oličenje najvećih zala neoliberalnog sustava. Ako bi trebalo izabrati jednu osobu da je se gađa pikadom, to bi, u svakom slučaju, bila ona. Film o njoj s Meryl Streep u glavnoj ulozi čini mi se dosta zanimljivim, preporučio bih ga zato što se u njemu vidi da je Thatcher u mladosti bila idealist. Taj aspekt njezina života slabije je poznat. Ona djelomično djeluje i iz vlastite obiteljske situacije, u kojoj se njen otac teško izborio za vlastiti status i vodio je borbu za preživljavanje. Bila je idealistički zanesena aktivistica, barem se u filmu pokazuje da u početku nije željela graditi karijeru, da je riječ o osobi koja isprva hoće ostvariti svoje ideale. Onog trenutaka kad su se politički ideali počeli ostvarivati, idealistička aktivistica pretvorila se u političkog monstruma. Dakle, nije samo na ljevici postojao mladi Mao idealist, i s druge je strane bilo idealista. Posrijedi su ljudi vrlo sličnih psiholoških profila.
Pojavila se i informacija da je bivša premijerka Velike Britanije bila dosta osiona prema keltskim narodima – Velšanima, Škotima, Ircima i ljudima iz Cornwalla. Dakle, bila je i engleska nacionalistkinja?
Engleski patriotizam kod nje je odigrao važnu ulogu. Uostalom, rat za Falklande bio je nastavak britanske imperijalističke politike koji teško možeš voditi punim srcem ako nisi engleski nacionalist. Imam engleskog kolegu koji je nacionalist i njegove nam teze u Budimpešti izgledaju smiješno. Međutim, da sam u njegovoj zemlji i da slušam takve stavove, sasvim bih se sigurno smrznuo od njih.
Izvor: Novosti
