U svijetu posljednjih deset godina svjedočimo promjenama koje se odvijaju brzinom kao nikada ranije u povijesti. Za pad “željezne zavjese” je trebalo 45 godina. Ranije su raspadi carstava bili procesi koji su se odvijali stoljećima.
U trećem mileniju se međunarodni vojni i politički procesi mogu svesti na izjavu da su resursi planete Zemlje bogati, ali ograničeni. Stoga svjedočimo grčevitom i militarističkom pokušaju za očuvanjem hegemonizma i drugim povijesnim pokušajima monopolizacije, koji nisu uvijek vojni, ali zbog toga nisu ništa manje opasni. Točnije, pokušava se nametnuti određeni model međunarodnih odnosa, dok je na drugoj strani sve više zemalja koje odbijaju uspostavu novog svjetskog poretka.
U ovom procesu je nekoliko lokalnih centara u kojima se pokušavaju donijeti globalne odluke. Prvi je financijski bazen koji upravlja Banka Engleske. Velika Britanija je financijska metropola, a “British Commonwealth”, kojeg uz “centar” čine Kanada, Australija, Novi Zeland i drugi, područje je regionalne kontrole.
Odnos između Velike Britanije i Sjedinjenih Država je zasebna unutarnja priča. U smislu geopolitičkog vodstva su u XX stoljeću ova dva područja praktički zamijenila mjesta. No, kao model društva su uspostavili sustav “kastinske demokracije”, vješto prikriven velom iluzije participativne liberalne demokracije. SAD imaju nuklearni arsenal, snažnu flotu, moderno i vrlo skupo zrakoplovstvo i izvoze politički i ekonomski liberalizam. Kontroliraju svjetske financijske tokove i trgovinu plemenitim metalima.
Prava “Velika Britanija”, odnosno, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland, kritički ovise o postojećem svjetskom financijskom sustavu. Radi očuvanja ovog modela, “predatori” su spremni poduzeti najstrašnije vojne i političke mjere.
Nakon Drugog svjetskog rata je uloga “svjetskog žandara” dodijeljena američkoj državi. Pogledamo li proces nastanka nacionalnih država u Europi, ništa od toga ne primjećujemo u Sjedinjenim Američkim Državama. Nacionalni romantizam u Amerikanaca su većinom izmišljene priče o oslobođenju od britanske krune. Najveći doseg nacionalnog romantizma su izmišljotine o osvajanju zapadnog dijela kontinenta i bitka za Alamo, kada su SAD kao neovisni politički entitet već postojale. Kada govorimo o Americi, treba reći istinu da je to umjetna tvorevina, zemlja koja postoji kao ugovor između utjecajnih financijskih obitelji koje zbog privida demokracije odabiru koga angažirati među “demokratima” i “republikancima”.
Zbog rezultata dva svjetska rata u XX stoljeću i kasnijem slomu Sovjetskog saveza, dvojac SAD-Velika Britanija u međunarodnim političkim procesima postaju apsolutno dominantna sila. Sjedinjene Države igraju ulogu u kojoj su na jednoj strani neupitna vojna sila, a na drugoj predstavljaju kulturni “standard za svijet u razvoju”.
Kina još nije u potpunosti vratila status kojeg je imala kao jedna od najstarijih država na svijetu, jer je u XX stoljeću doživjela niz preobrazbi. Bivše carstvo je u jednom trenutku bilo pretvoreno u koloniju tehnološki naprednijeg “kolektivnog Zapada”, ali je Kina uspjela promijeniti taj status, oslanjajući se i na sovjetsku pomoć. Kasnije je američka uprava uspjela zabiti klin između dvije crvene metropole, a tijekom procesa raspada Sovjetskog Saveza je Kina koristila “razvijeni Zapad” za vlastiti gospodarski i geopolitički proboj.
Iako ose činilo da će Kina tisuću godina biti velika tvornica zapadnih zemalja i multinacionalnih korporacija, vodstvo u Pekingu je imalo drugačiju viziju vlastite budućnosti. Vjerujući u dobro organizirane ljudske resurse i klasičnu industrijsku ekonomiju Kina postaje samodostatno gospodarstvo i ulazi u novu fazu razvoja, koja podrazumijeva vojni i proboj u međunarodnoj političkoj areni.
Snaga Kine leži u ogromnoj etnički i ideološki homogenoj populaciji, resursima i posjedovanju nuklearnog oružja. Kulturni utjecaj Kine u jugoistočnoj Aziji je vrlo značajan. Peking se kladi na vlastite ljudske resurse i vjeruje u pobjedu u tehnološkoj utrci. Država je od deklarativne izgradnje komunizma prešla na “hibridni socijalistički sustav”. Kina je danas zagovornik globalizacija, ali ne one kakvu poznajemo na Zapadu. Naime, Kini nije važna samo potrošnja, nego se rejting u društvu stječe ili gubi zbog “dobrog” ili “lošeg” ponašanja u odnosu na sustav.
Sudeći prema onome što se događa u Europi, geopolitičkoj koloniji Sjedinjenih Država i Velike Britanije, nezavisnost je europskih zemalja je izgubljena zbog pobjede angloameričke koalicije krajem Drugog svjetskog rata. Paradoks je da se jedino Vatikan pokušava oduprijeti, imajući određeni zasebni status, “švicarsku gardu” i kome su odani potomci propale francuske njemačke aristokracije. No, Vatikan nije država u pravom smislu riječ i na globalnoj razini može imati ograničeni politički utjecaj u zemljama s rimokatoličkom većinom.
Jedino bi Njemačka potencijalno mogla biti nezavisna zemlja, međutim, sudeći prema društvenim i političkim procesima u toj zemlji, ona brzo izumire. Nijemci u Njemačkoj se više ne reproduciraju i zemlja bilježi negativni demografski rast. Stanovništvo brzo stari i radna mjesta ili socijalne pogodnosti koriste “doseljenici” iz Turske, Azije i Afrike, koji su tamo već podigli drugu generaciju i na redu je treća. Puno toga sugerira da ova zemlja ima malo izgleda da približno ostane ono što je bila prije nekoliko desetljeća.
Ipak, Europa u odnosu na SAD ima svoje prednosti. To su znanstveni potencijal i naslijeđena kultura. One mogu nestati samo općom degradacijom koje sa sobom nosi stihijski razvoj potrošačkog društva i u bliskoj povijesnoj perspektivi bi ove prednosti mogle biti anulirane.
Posljednja povijesna nada Europe u tom smislu je istočna Europa, ali je ona danas politički ovisna o Washingtonu. To nije slučajno, ali o tome nešto kasnije.
Sjeverna Europa je zona utjecaja Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj se vrlo brzo miješa stanovništvo. U istočnoj i jugoistočnoj Europi pada broj stanovnika zbog niskog nataliteta i emigracije. Na području Zapadne Europe imamo “punu globalizaciju”, sa svim negativnim posljedicama ovog procesa po takozvanu “razvijenu Europu”.
Na Rusiju se nakon raspada Sovjetskog Saveza gledalo samo kao na teritorij ideološke i ekonomske kolonizacije koji će ovisiti o Europi. Tijekom ’90-ih se ideološka i ekonomska kolonizacija provodila uz suglasnost ruske elite. Međutim, po “tradiciji” Ruska Federacija u vanjskoj politici uvijek bila puno neovisnija od kontinentalne Europe, da ne spominjemo istočni dio ove ogromne zemlje.
SAD, Velika Britanija i ostatak “anglosaksonskog svijeta” u Rusiji danas vide “geopolitički poticaj”, katalizator za vlastiti opstanak i probitak. Sve priče o Rusiji su zapravo opravdanje za širenje područja utjecaja i jačanja vojne sile, po potrebi i izazivanja hibridnih ratova.
Korištenje Rusije kao “geopolitičke točke potpore” služi za obnavljanje moći izgubljene tijekom proteklog desetljeća i pol.
Tražiti i dobiti konsenzus Moskve oko ovog pitanja je besmisleno, posebno od dolaska na vlast Vladimira Putina. Stoga je puno praktičnije ili nužno bilo proglasiti još jednu kampanju protiv Rusije, koja zapravo traje od kolovoza 2008. godine. Od gruzijske avanture se pokušava formirati čvršći “unipolarni svijet”, a Rusija je “nasilnik od kojeg se po svaku cijenu treba braniti”. Glavna briga organizatora ove strategije je nije dopustiti da “stimulator” ne postane prava konkurencija, jer će im omesti planove globalizacije.
Međutim, čini se da se to već dogodilo, ne samo u vojnoj sferi, već i međunarodnoj areni u kojoj se procesi ne mogu rješavati bez suglasnosti Moskve. Svijet ide dalje, unatoč svim proturječjima. Zemlja je još uvijek bogata resursima, ali su oni ograničeni. Za globalističku elitu u Londonu i Washingtonu se ljudski resursi ne smatraju nikakvim bogatstvom, već se koriste samo kao sredstvo za rješavanje problema.
Rusija i Kina će moći ojačati svoje pozicije samo ako prestankom integracije u “međunarodni sustav” po uvjetima “centra imperije”. Stoga i razvijaju vlastiti model, za liberalne parlamentarne demokracije “autokratski”, koji je usmjeren na razvoj ljudskih potencijala, poboljšanje kvalitete života ljudi, ali i samog broja građana, što je najsigurnije jamstvo neovisnosti, a neovisnost je jamstvo trajnog opstanka.
Nije potrebno biti geopolitički genij i primijetiti da živimo u vremenu “zaraćenih kraljevstva” u kojem jača, kao i obično, proždiru slaba. To više nije konsenzus, već kriza pri prelasku na novi model međunarodnih odnosa. Samo se unutarnje snažna društva i dalje mogu nadati neovisnosti. Odustajanjem od vlastitog suvereniteta se odlazi na “smetlište povijesti”.
Političke “elite” mnogih zemalja su svojim narodima pripremile ovakav kraj. Međutim, prije nego konačnog i završnog udarca, moraju biti iskorišteni, inače cijeli projekt ne bi imao nikakvog smisla.
U početku smo spomenuli istočno i slavensko pitanje, koje je slijedilo prvom. Dovoljno je pogledati kronologiju procesa kojeg je pokrenuo projekt Perestrojka 1985. i shvatiti tko je odabran za žrtvovanje.
Prva faza je bila pobjeda “demokracije” u istočnoj Europi, koja nije pogodila samo na Poljsku, Češku, Slovačku i Bugarsku, već i Moskvu i rusku državu. Osim toga, kao posljedica političkih promjena koje su se dogodile, likvidirana je Čehoslovačka i zapadni Slaveni su podijeljeni u angloameričke “feude”.
Druga faza je bila komadanje Sovjetskog Saveza, a istočni Slaveni su podijeljeni u tri zasebne države – Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju. Katastrofalni demografski procesi kojima svjedočimo danas u Ukrajini su izravna posljedica kolapsa i načina na koji je proveden bivše države.
Naravno, tu je treća faza, koja se izravno tiče nas i rata organiziranog izvana u državi južnih Slavena, bivšoj Jugoslaviji.
Zemlja je ratom podijeljena na šest republika, dio aktivnog stanovništva je istrijebljen i sve je završilo s bombardiranjem Srbije od strane NATO pakta.
Četvrti korak je “popravljanje grešaka” ili dovršetak posla. U ovaj dio plana spada državni udar 2014. godini u Ukrajini, samo kako bi se stvorio sukob između Male Rusije i Velike Rusije. Za nositelje ukrajinske nacionalne misli su izabrani stanovnici Galicije i zapadne Ukrajine i sukob je mogao početi.
U slučaju bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza postoji analogija i “geopolitička rana” stalno mora krvariti, dok se istovremeno smanjuje ukupni potencijal prethodno jedinstvenog teritorija. Ovo je prava geopolitika, a priče za javnost se stvaraju samo kako bi se dolijevalo ulje na vatru i spriječilo bilo kakvo povezivanje srodnih i bliskih naroda. To nikako ne mora biti državna zajednica i politički sustav u kakvom smo nekada živjeli, ali je za opstanak u povijesnom smislu nužna uža suradnja, a ne sukobi koji se i danas potiču izvana i rijetko dolaze “odozdo”.
Ukupni rezultati za proteklih nekoliko desetljeća su da su se Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka raspali, zapadni Slaveni su za razliku od istočnih i južnih prošli nešto bolje, ali se proces se nastavlja. Hibridni sukob je poprimio kronični oblik. Zajedničko svima je pad broja stanovnika, bilo zbog sukoba, kao posljedica negativnog rasta i migracije.
Reći da je 1985. Pokrenuta “antislavenska geopolitička kampanja” nije daleko od istine. Glavni smjer zapadne geopolitike u istočnoj Europi je stvoriti sukob između Ukrajine i Poljske s Rusijom. Međutim, paralelno s tim se stvorio i sukob između Poljaka i Ukrajinaca, koji nije ništa manje ozbiljan od saveza Varšave i prevratničke političke elite u Kijevu protiv Moskve.
Na Balkanu su svi procesi otpora gotovo slomljeni, a Srbija i Hrvatska, koje su bile kičma bivše federacije, doslovno nestaju.
Uspjeh ili konačni povijesni poraz Slavena se nalazi se u trokutu Rusije s njenim resursima, Ukrajine, unutar koje tinja povijesna Malorusija, te Poljske koja je članica NATO pakta.
Turska je također zemlja NATO saveza i paradoksalno je da Rusija ima puno bolje odnose s Turskom od odnosa s Poljskom.
Na Poljsku kao nacionalnu državu se vrši sustavni pritisak iz Europske unije, jer je Bruxellesu cilj likvidacija nacionalnih država u Europi. Sudeći po slabljenju u degradaciji većine zemalja, projekt suprotstavljanja Slavenima, što je samo dio šireg globalizacijskog plana, stvarno funkcionira.
Ovo nije slučajno, jer se zapadni i sjeverni narodi uglavnom dragovoljno odriču identiteta, iako se i tamo počinje buditi otpor stanovništva, dok na istoku to ide puno teže. Konceptualni zadatak je slabljenje, degradacija i likvidacija nacionalnih država. Svih bez iznimke. Postupno i stvarno. Stvarni patriotizam mora naslijediti pseudonacionalizam.
Kako bi se to izbjeglo, potrebno je prepoznati sve političke akcije koje se poduzimaju u svrhu manipulacije. Njihov pravi smisao je uvijek isti – diskreditirati i stvoriti sukob, zatim oslabiti obje strane. Čak i unutar jedne etničke skupine. Radikalno se potiču razni suprotstavljeni polovi.
Dakle, ako bolje pogledamo na London i Washington i njihove partnere, tu je sve jasno. Oni žele završiti izgradnju unipolarnog svijeta neofeudalnog tipa.
To ne znači da se on pokušava uspostaviti u cijeloj planeti i svih 7,5 milijardi ljudi. Za stratege ovog projekta, što je više ljudi, to je manja je njihova vrijednost. Sjeverna Afrika i Južna Amerika su politički predvidljivi, ostaje samo “dovršiti procese” u Euroaziji.
Međutim, na tom putu treba slomiti “fundamentalistički Iran”, stvoriti “liberalnu i amerikaniziranu Rusiju” i obuzdati “Veliku Kinu”.
Rusija u ovom procesu prolazi kroz neku vrstu “Hladnog rata 2”, koji za cilj ima stvoriti oporbu, izazvati stagnaciju u kojoj će se obećati “vrijeme brzih promjena”, a rezultat bi bio propala država. Do sada nisu zapaženi nikakvi pomaci u tom smislu. Postoje taktičke akcije, ali bez konkretnih rezultata. No, hibridni rat se nastavlja. On se ne vodi toliko protiv državne uprave i određenih ljudi, nego jednostavno zbog toga što se ne smije odustati, jer se time pod znak pitanja dovodi čitav plan uspostave neofeudalizma ili neokolonizacije, nazovite to kako hoćete.
U širem kontekstu, prva faza je ovladati slabijim Slavenima i natjerati ih da se bore jedni protiv drugih. Druga geopolitička faza je stvaranje “novog Afganistana”. Treća faza je nametanje liberalizma odozgo u kojoj bi proces bio povezan s radikalizmom ulice.
Polarizacija mora ići dalje. Zajednički potezi? Konsolidacija Slavena, usprkos lupetanju političkih klauna i ratnih zločinaca, barem iz Rusije, koja bi trebala biti centar panslavizma. Svaki rat voli pobjedu, ali ne voli trajanje.
Jaka unutarnja i suverenistička politika je magnet koji privlači simpatije susjeda, ali i naroda diljem svijeta. Nove generacije trebaju prihvatiti idealni model državnosti i boriti se za suverenitet.
U ovom procesu je najvažnije biti strpljiv i oprezan. Svaka pogreška počinjena danas nas skupo može koštati u budućnosti. Ostaje samo pitanje koliko je svijesti ostalo u slavenskim i drugim narodima o nužnosti prepoznavanja akcija koje se poduzimaju u svrhu manipulacije i onih čiji je jedini cilj diskreditirati i stvoriti sukob među narodima, polarizirati društva, a sve s ciljem uspostave neofeudalnog unipolarnog svijeta?
logično
U trećem mileniju se međunarodni vojni i politički procesi mogu svesti na izjavu da su resursi planete Zemlje bogati, ali ograničeni. Stoga svjedočimo grčevitom i militarističkom pokušaju za očuvanjem hegemonizma i drugim povijesnim pokušajima monopolizacije, koji nisu uvijek vojni, ali zbog toga nisu ništa manje opasni. Točnije, pokušava se nametnuti određeni model međunarodnih odnosa, dok je na drugoj strani sve više zemalja koje odbijaju uspostavu novog svjetskog poretka.
U ovom procesu je nekoliko lokalnih centara u kojima se pokušavaju donijeti globalne odluke. Prvi je financijski bazen koji upravlja Banka Engleske. Velika Britanija je financijska metropola, a “British Commonwealth”, kojeg uz “centar” čine Kanada, Australija, Novi Zeland i drugi, područje je regionalne kontrole.
Odnos između Velike Britanije i Sjedinjenih Država je zasebna unutarnja priča. U smislu geopolitičkog vodstva su u XX stoljeću ova dva područja praktički zamijenila mjesta. No, kao model društva su uspostavili sustav “kastinske demokracije”, vješto prikriven velom iluzije participativne liberalne demokracije. SAD imaju nuklearni arsenal, snažnu flotu, moderno i vrlo skupo zrakoplovstvo i izvoze politički i ekonomski liberalizam. Kontroliraju svjetske financijske tokove i trgovinu plemenitim metalima.
Prava “Velika Britanija”, odnosno, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland, kritički ovise o postojećem svjetskom financijskom sustavu. Radi očuvanja ovog modela, “predatori” su spremni poduzeti najstrašnije vojne i političke mjere.
Nakon Drugog svjetskog rata je uloga “svjetskog žandara” dodijeljena američkoj državi. Pogledamo li proces nastanka nacionalnih država u Europi, ništa od toga ne primjećujemo u Sjedinjenim Američkim Državama. Nacionalni romantizam u Amerikanaca su većinom izmišljene priče o oslobođenju od britanske krune. Najveći doseg nacionalnog romantizma su izmišljotine o osvajanju zapadnog dijela kontinenta i bitka za Alamo, kada su SAD kao neovisni politički entitet već postojale. Kada govorimo o Americi, treba reći istinu da je to umjetna tvorevina, zemlja koja postoji kao ugovor između utjecajnih financijskih obitelji koje zbog privida demokracije odabiru koga angažirati među “demokratima” i “republikancima”.
Zbog rezultata dva svjetska rata u XX stoljeću i kasnijem slomu Sovjetskog saveza, dvojac SAD-Velika Britanija u međunarodnim političkim procesima postaju apsolutno dominantna sila. Sjedinjene Države igraju ulogu u kojoj su na jednoj strani neupitna vojna sila, a na drugoj predstavljaju kulturni “standard za svijet u razvoju”.
Kina još nije u potpunosti vratila status kojeg je imala kao jedna od najstarijih država na svijetu, jer je u XX stoljeću doživjela niz preobrazbi. Bivše carstvo je u jednom trenutku bilo pretvoreno u koloniju tehnološki naprednijeg “kolektivnog Zapada”, ali je Kina uspjela promijeniti taj status, oslanjajući se i na sovjetsku pomoć. Kasnije je američka uprava uspjela zabiti klin između dvije crvene metropole, a tijekom procesa raspada Sovjetskog Saveza je Kina koristila “razvijeni Zapad” za vlastiti gospodarski i geopolitički proboj.
Iako ose činilo da će Kina tisuću godina biti velika tvornica zapadnih zemalja i multinacionalnih korporacija, vodstvo u Pekingu je imalo drugačiju viziju vlastite budućnosti. Vjerujući u dobro organizirane ljudske resurse i klasičnu industrijsku ekonomiju Kina postaje samodostatno gospodarstvo i ulazi u novu fazu razvoja, koja podrazumijeva vojni i proboj u međunarodnoj političkoj areni.
Snaga Kine leži u ogromnoj etnički i ideološki homogenoj populaciji, resursima i posjedovanju nuklearnog oružja. Kulturni utjecaj Kine u jugoistočnoj Aziji je vrlo značajan. Peking se kladi na vlastite ljudske resurse i vjeruje u pobjedu u tehnološkoj utrci. Država je od deklarativne izgradnje komunizma prešla na “hibridni socijalistički sustav”. Kina je danas zagovornik globalizacija, ali ne one kakvu poznajemo na Zapadu. Naime, Kini nije važna samo potrošnja, nego se rejting u društvu stječe ili gubi zbog “dobrog” ili “lošeg” ponašanja u odnosu na sustav.
Sudeći prema onome što se događa u Europi, geopolitičkoj koloniji Sjedinjenih Država i Velike Britanije, nezavisnost je europskih zemalja je izgubljena zbog pobjede angloameričke koalicije krajem Drugog svjetskog rata. Paradoks je da se jedino Vatikan pokušava oduprijeti, imajući određeni zasebni status, “švicarsku gardu” i kome su odani potomci propale francuske njemačke aristokracije. No, Vatikan nije država u pravom smislu riječ i na globalnoj razini može imati ograničeni politički utjecaj u zemljama s rimokatoličkom većinom.
Jedino bi Njemačka potencijalno mogla biti nezavisna zemlja, međutim, sudeći prema društvenim i političkim procesima u toj zemlji, ona brzo izumire. Nijemci u Njemačkoj se više ne reproduciraju i zemlja bilježi negativni demografski rast. Stanovništvo brzo stari i radna mjesta ili socijalne pogodnosti koriste “doseljenici” iz Turske, Azije i Afrike, koji su tamo već podigli drugu generaciju i na redu je treća. Puno toga sugerira da ova zemlja ima malo izgleda da približno ostane ono što je bila prije nekoliko desetljeća.
Ipak, Europa u odnosu na SAD ima svoje prednosti. To su znanstveni potencijal i naslijeđena kultura. One mogu nestati samo općom degradacijom koje sa sobom nosi stihijski razvoj potrošačkog društva i u bliskoj povijesnoj perspektivi bi ove prednosti mogle biti anulirane.
Posljednja povijesna nada Europe u tom smislu je istočna Europa, ali je ona danas politički ovisna o Washingtonu. To nije slučajno, ali o tome nešto kasnije.
Sjeverna Europa je zona utjecaja Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj se vrlo brzo miješa stanovništvo. U istočnoj i jugoistočnoj Europi pada broj stanovnika zbog niskog nataliteta i emigracije. Na području Zapadne Europe imamo “punu globalizaciju”, sa svim negativnim posljedicama ovog procesa po takozvanu “razvijenu Europu”.
Na Rusiju se nakon raspada Sovjetskog Saveza gledalo samo kao na teritorij ideološke i ekonomske kolonizacije koji će ovisiti o Europi. Tijekom ’90-ih se ideološka i ekonomska kolonizacija provodila uz suglasnost ruske elite. Međutim, po “tradiciji” Ruska Federacija u vanjskoj politici uvijek bila puno neovisnija od kontinentalne Europe, da ne spominjemo istočni dio ove ogromne zemlje.
SAD, Velika Britanija i ostatak “anglosaksonskog svijeta” u Rusiji danas vide “geopolitički poticaj”, katalizator za vlastiti opstanak i probitak. Sve priče o Rusiji su zapravo opravdanje za širenje područja utjecaja i jačanja vojne sile, po potrebi i izazivanja hibridnih ratova.
Korištenje Rusije kao “geopolitičke točke potpore” služi za obnavljanje moći izgubljene tijekom proteklog desetljeća i pol.
Tražiti i dobiti konsenzus Moskve oko ovog pitanja je besmisleno, posebno od dolaska na vlast Vladimira Putina. Stoga je puno praktičnije ili nužno bilo proglasiti još jednu kampanju protiv Rusije, koja zapravo traje od kolovoza 2008. godine. Od gruzijske avanture se pokušava formirati čvršći “unipolarni svijet”, a Rusija je “nasilnik od kojeg se po svaku cijenu treba braniti”. Glavna briga organizatora ove strategije je nije dopustiti da “stimulator” ne postane prava konkurencija, jer će im omesti planove globalizacije.
Međutim, čini se da se to već dogodilo, ne samo u vojnoj sferi, već i međunarodnoj areni u kojoj se procesi ne mogu rješavati bez suglasnosti Moskve. Svijet ide dalje, unatoč svim proturječjima. Zemlja je još uvijek bogata resursima, ali su oni ograničeni. Za globalističku elitu u Londonu i Washingtonu se ljudski resursi ne smatraju nikakvim bogatstvom, već se koriste samo kao sredstvo za rješavanje problema.
Rusija i Kina će moći ojačati svoje pozicije samo ako prestankom integracije u “međunarodni sustav” po uvjetima “centra imperije”. Stoga i razvijaju vlastiti model, za liberalne parlamentarne demokracije “autokratski”, koji je usmjeren na razvoj ljudskih potencijala, poboljšanje kvalitete života ljudi, ali i samog broja građana, što je najsigurnije jamstvo neovisnosti, a neovisnost je jamstvo trajnog opstanka.
Nije potrebno biti geopolitički genij i primijetiti da živimo u vremenu “zaraćenih kraljevstva” u kojem jača, kao i obično, proždiru slaba. To više nije konsenzus, već kriza pri prelasku na novi model međunarodnih odnosa. Samo se unutarnje snažna društva i dalje mogu nadati neovisnosti. Odustajanjem od vlastitog suvereniteta se odlazi na “smetlište povijesti”.
Političke “elite” mnogih zemalja su svojim narodima pripremile ovakav kraj. Međutim, prije nego konačnog i završnog udarca, moraju biti iskorišteni, inače cijeli projekt ne bi imao nikakvog smisla.
“Istočno i slavensko pitanje”
U početku smo spomenuli istočno i slavensko pitanje, koje je slijedilo prvom. Dovoljno je pogledati kronologiju procesa kojeg je pokrenuo projekt Perestrojka 1985. i shvatiti tko je odabran za žrtvovanje.
Prva faza je bila pobjeda “demokracije” u istočnoj Europi, koja nije pogodila samo na Poljsku, Češku, Slovačku i Bugarsku, već i Moskvu i rusku državu. Osim toga, kao posljedica političkih promjena koje su se dogodile, likvidirana je Čehoslovačka i zapadni Slaveni su podijeljeni u angloameričke “feude”.
Druga faza je bila komadanje Sovjetskog Saveza, a istočni Slaveni su podijeljeni u tri zasebne države – Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju. Katastrofalni demografski procesi kojima svjedočimo danas u Ukrajini su izravna posljedica kolapsa i načina na koji je proveden bivše države.
Naravno, tu je treća faza, koja se izravno tiče nas i rata organiziranog izvana u državi južnih Slavena, bivšoj Jugoslaviji.
Zemlja je ratom podijeljena na šest republika, dio aktivnog stanovništva je istrijebljen i sve je završilo s bombardiranjem Srbije od strane NATO pakta.
Četvrti korak je “popravljanje grešaka” ili dovršetak posla. U ovaj dio plana spada državni udar 2014. godini u Ukrajini, samo kako bi se stvorio sukob između Male Rusije i Velike Rusije. Za nositelje ukrajinske nacionalne misli su izabrani stanovnici Galicije i zapadne Ukrajine i sukob je mogao početi.
U slučaju bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza postoji analogija i “geopolitička rana” stalno mora krvariti, dok se istovremeno smanjuje ukupni potencijal prethodno jedinstvenog teritorija. Ovo je prava geopolitika, a priče za javnost se stvaraju samo kako bi se dolijevalo ulje na vatru i spriječilo bilo kakvo povezivanje srodnih i bliskih naroda. To nikako ne mora biti državna zajednica i politički sustav u kakvom smo nekada živjeli, ali je za opstanak u povijesnom smislu nužna uža suradnja, a ne sukobi koji se i danas potiču izvana i rijetko dolaze “odozdo”.
Ukupni rezultati za proteklih nekoliko desetljeća su da su se Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka raspali, zapadni Slaveni su za razliku od istočnih i južnih prošli nešto bolje, ali se proces se nastavlja. Hibridni sukob je poprimio kronični oblik. Zajedničko svima je pad broja stanovnika, bilo zbog sukoba, kao posljedica negativnog rasta i migracije.
Reći da je 1985. Pokrenuta “antislavenska geopolitička kampanja” nije daleko od istine. Glavni smjer zapadne geopolitike u istočnoj Europi je stvoriti sukob između Ukrajine i Poljske s Rusijom. Međutim, paralelno s tim se stvorio i sukob između Poljaka i Ukrajinaca, koji nije ništa manje ozbiljan od saveza Varšave i prevratničke političke elite u Kijevu protiv Moskve.
Na Balkanu su svi procesi otpora gotovo slomljeni, a Srbija i Hrvatska, koje su bile kičma bivše federacije, doslovno nestaju.
Uspjeh ili konačni povijesni poraz Slavena se nalazi se u trokutu Rusije s njenim resursima, Ukrajine, unutar koje tinja povijesna Malorusija, te Poljske koja je članica NATO pakta.
Turska je također zemlja NATO saveza i paradoksalno je da Rusija ima puno bolje odnose s Turskom od odnosa s Poljskom.
Na Poljsku kao nacionalnu državu se vrši sustavni pritisak iz Europske unije, jer je Bruxellesu cilj likvidacija nacionalnih država u Europi. Sudeći po slabljenju u degradaciji većine zemalja, projekt suprotstavljanja Slavenima, što je samo dio šireg globalizacijskog plana, stvarno funkcionira.
Ovo nije slučajno, jer se zapadni i sjeverni narodi uglavnom dragovoljno odriču identiteta, iako se i tamo počinje buditi otpor stanovništva, dok na istoku to ide puno teže. Konceptualni zadatak je slabljenje, degradacija i likvidacija nacionalnih država. Svih bez iznimke. Postupno i stvarno. Stvarni patriotizam mora naslijediti pseudonacionalizam.
Kako bi se to izbjeglo, potrebno je prepoznati sve političke akcije koje se poduzimaju u svrhu manipulacije. Njihov pravi smisao je uvijek isti – diskreditirati i stvoriti sukob, zatim oslabiti obje strane. Čak i unutar jedne etničke skupine. Radikalno se potiču razni suprotstavljeni polovi.
Dakle, ako bolje pogledamo na London i Washington i njihove partnere, tu je sve jasno. Oni žele završiti izgradnju unipolarnog svijeta neofeudalnog tipa.
To ne znači da se on pokušava uspostaviti u cijeloj planeti i svih 7,5 milijardi ljudi. Za stratege ovog projekta, što je više ljudi, to je manja je njihova vrijednost. Sjeverna Afrika i Južna Amerika su politički predvidljivi, ostaje samo “dovršiti procese” u Euroaziji.
Međutim, na tom putu treba slomiti “fundamentalistički Iran”, stvoriti “liberalnu i amerikaniziranu Rusiju” i obuzdati “Veliku Kinu”.
Rusija u ovom procesu prolazi kroz neku vrstu “Hladnog rata 2”, koji za cilj ima stvoriti oporbu, izazvati stagnaciju u kojoj će se obećati “vrijeme brzih promjena”, a rezultat bi bio propala država. Do sada nisu zapaženi nikakvi pomaci u tom smislu. Postoje taktičke akcije, ali bez konkretnih rezultata. No, hibridni rat se nastavlja. On se ne vodi toliko protiv državne uprave i određenih ljudi, nego jednostavno zbog toga što se ne smije odustati, jer se time pod znak pitanja dovodi čitav plan uspostave neofeudalizma ili neokolonizacije, nazovite to kako hoćete.
U širem kontekstu, prva faza je ovladati slabijim Slavenima i natjerati ih da se bore jedni protiv drugih. Druga geopolitička faza je stvaranje “novog Afganistana”. Treća faza je nametanje liberalizma odozgo u kojoj bi proces bio povezan s radikalizmom ulice.
Polarizacija mora ići dalje. Zajednički potezi? Konsolidacija Slavena, usprkos lupetanju političkih klauna i ratnih zločinaca, barem iz Rusije, koja bi trebala biti centar panslavizma. Svaki rat voli pobjedu, ali ne voli trajanje.
Jaka unutarnja i suverenistička politika je magnet koji privlači simpatije susjeda, ali i naroda diljem svijeta. Nove generacije trebaju prihvatiti idealni model državnosti i boriti se za suverenitet.
U ovom procesu je najvažnije biti strpljiv i oprezan. Svaka pogreška počinjena danas nas skupo može koštati u budućnosti. Ostaje samo pitanje koliko je svijesti ostalo u slavenskim i drugim narodima o nužnosti prepoznavanja akcija koje se poduzimaju u svrhu manipulacije i onih čiji je jedini cilj diskreditirati i stvoriti sukob među narodima, polarizirati društva, a sve s ciljem uspostave neofeudalnog unipolarnog svijeta?
logično
