U čemu je razlika, ako Europa „rusku omču oko vrata“ zamijeni američkom koja nije ništa pouzdanija od ruske, neusporedivo je skuplja i guši brže/jače, o čemu najuvjerljivije mogu danas posvjedočiti upravo Nijemci!?
Hrvatska nikad u povijesti nije bila baš ovisna o Rusiji – čak ni u Drugomu svjetskom ratu kada je sovjetska Crvena armija pomogla pobjedničkim Titovim partizanskim divizijama osloboditi Beograd i probiti „neprobojnu“ nacističko-kvislinšku Srijemsku frontu, odnosno za bivše SFR Jugoslavije kada su hrvatska poduzeća odrađivala goleme, vrlo unosne poslove u toj najvećoj zemlji na svijetu – pa zvuči smiješno, odaje nepoznavanje stvari politikantska poruka američke ministrice energetike Jennifer Granholm da „SAD podržava sve što će Hrvatsku učiniti neovisnom o Rusiji“. Rekla je to u ekskluzivnom intervjuu reporteru Dnevnika Nove TV Marku Biočini uoči Četvrtoga ministarskog sastanka Partnerstva za transatlantsku energetsku i klimatsu suradnju (P-TEEC) u Zagrebu. Ta multilaterale, s američkim ministarstvom energetike na čelu, okuplja 24 zemlje srednje i istočne Europe i komplementarna je Inicijativi triju mora, no P-TECC je pak usmjeren na energetsku infrastrukturu, međusobnu povezanost i sigurnost, što ima osobito značenje u okolnostima rata SAD/EU/NATO-a i tzv. partnera protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca te eutanazije ruske energetske konkurencije SAD-u na europskom tržištu.
„Hrvatska je prvak svijeta“, pardon članica je eurozone, schengenskog prostora, NATO-a, partnerica SAD-a (da parafraziramo onu o Crnogorcima: „Nas i Amerikanaca 350 milijuna!“), kuhamo i grijemo se na američki plin, rame uz rame s Uncle Samom režimo na Ruskog medvjeda iz Poljske i Litve, na Srbe s Kosova i sramotimo se globalnoRH nije slučajno izabran za mjesto održavanja toga ministarskog skupa: odnedavno raspolaže funkcionalnim LNG terminalom u akvatoriju otoka Krka kao potencijalnim čvorištem za opskrbu ukapljenim plinom cijele regije; RH se prvi pridružio SAD/EU/NATO-ovim energetskim i inim tzv. sankcijama Ruskoj Federaciji i lani prekinuo opskrbu 10 puta jeftinijim ruskim od američkog plina; u sklopu osam puta povećanog 2022. godine RH uvoza iz SAD-a, 91 posto čini američki ukapljeni plin iz škriljevaca, kojim se opskrbljuje cjelokupno domaće tržište… U Banskim dvorima svi mudro šute o tomu da Ameri taj plin prodaju Uniji četiri puta skuplje no svojim potrošačima. Premijer Plenković i dr. sc. prof. ekonomije ministri niti ne pokušavaju objasniti domaćoj javnosti totalno neekonomsku logiku dirigiranoga energetskog udara na njihov životni standard, ionako među najnižima u tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo. (Povijesno, kao izvor jeftinih prirodnih resursa i topovsko meso u tuđim ratovima.) Gdje su tu ekonomska logika, domoljublje i razum dobrog domaćina da – zbog, je li, nekakve hinjene „solidarnosti“ s (pro)američkim ratom protiv Rusije radi američke tržišne dominacije u Europi i šire, koju je Rusiju SAD/NATO isprovocirao na „ničim izazvani“ (sic transit) vojni upad u Ukrajinu – žitelji RH plaćaju (makar i državno kontrolirano na komunistički/netržišni način, sic transit) tri-četiri, a poduzetništvo i 10 puta skuplji američki plin!?
Zbog tsunamija svih mogućih poskupljenja od 1. ožujka, pa 1. travnja 2023. u Bijednoj Našoj i inflacije, izravno kobnih posljedica svrstavanja na tzv. pravu stranu povijesti (Andrej Plenković, sic transit), hrvatski će građani i poduzetništvo glađu i krvlju plaćati politikantski egzibicionizam svojih neodgovornih vođa koji njihovim nježnicima i breskvicama bijesno gloginje mlate. Za Judine škude sutra eurokarijera i očekivani pljesak s one strane Velike bare gurnuti prosjački štap u ruke sunarodnjacima!? Nečovječno. Nedostojno. Sramotno i ponižavajuće malih od EU kužine. Suicidan je tzv. sankcijski trend – zbog kojega su američke energetske kompanije lani ostvarile boli glava ekstraprofite, tako da je neki dan i sâm „pospani Joe“ stavio prst na čelo – doveo i jednu Njemačku, najmoćniju ekonomiju u Europi na recesijsku kušnju u prvom tromjesečju (glavnog vanjskotrgovinskog partnera RH), ispraznio police s hranom u britanskim trgovačkim lancima, izazvao nestašice benzina i ine poremećaje na sve strane po Starom kontinentu… Njemački ministar gospodarstva Robert Habeck u intervjuu se regionalnom mediju kritički očešao o SAD izjavom da „nam prijatelji sada zaračunavaju neprijateljske cijene za energente“.
U međuvremenu – pitanje za milijun eura: u čijem interesu? – teroristički su minirani na dnu Baltičkog mora nedaleko od Danske rusko-njemački megaplinovodi Sjeverni tok 1 i 2, za što američki istraživački novinar i laureat Pulizerove nagrade Seymour M. Hersh tvrdi da je naredio osobno predsjednik SAD-a Joseph Robinette „Joe“ Biden, J., a ovaj to negira. Ako nije on, a kasniji tijek događaja potvrđuje da je jedino SAD-u interes prekinuti sve energetske veze Europe s neiscrpnim ruskim izvorima jeftine nafte i plina, onda su to učinili ili Mali Zeleni s Keplera-452b ili je golema murina brusila zube na milijarde vrijednim plinskim cijevima. No, kako bilo, Habeck će otkriti neveselu sudbinu energetski potkapacitirane Europe, gdje SAD želi debelo zarađivati na „investiranoj“ ukrajinskoj krvi, jadu i ruševinama: „Građani i tvrtke se moraju dugoročno pripremiti na visoke cijene energije, jer ih država ne može potpuno apsorbirati. To je gorka i teška istina“. A tako nije moralo niti mora biti. Da su domaćinska logika i elementarna ekonomska računica, je li, bliže političkom razumu od subverzivnih podvala, laži i tržišne pohlepe po svaku cijenu.
Američka plinska omča oko hrvatskog vrata opipljivo je u novčaniku pokazala svoju moć poduzetništvu već koncem 2022., a građanima će drastično zagorčati život od 1. travnja 2023. godine. Bit će to neukusna prvoaprilska šala premijera Andreja Plenkovića i dr. sc. prof. ministaraU toj globalnoj igri velikih brojeva i još većih megakorporativnih podvala u interesu tzv. uređenog svjetskog poretka pod kapom tzv. međunarodnog prava, koje je uvijek na tzv. pravoj strani povijesti, hrvatski mali miško nema gotovo nikakve šanse već od trenutka kad je neki šaljivac u garaži bivšega Gucićeva Getroa nasprejao EU=YU. Jest da šaljivac tih 2000-ih nije imao pojma ni što je EU niti što je bio YU u kojem je tzv. običan/mali čovo smio, mogao i imao znatno više i bolje no sada u EU, ako, je li, nije rovario protiv „naroda i države“. Što, uostalom, ne smije ni danas u EU. Tko ne vjeruje, neka pita Viktora Orbána u Budimpešti, koji se jedini nije dao neokolonijalnoj, energetski proturuskoj ucjeni osovine Washington-Bruxelles, kojom bi popušio više od 18 milijardâ eura godišnje, a nitko mu ne bi nadoknadio. Od tapšanja po ramenu, palca gore i prijateljskog namigivanja iz bruxelleskog staklenjaka napadno raste ego samo CRO premijeru i njegovim dr. sc. prof. ekonomije ministrima, što pak ne može utješiti nikoga u neokolonijalno podređenoj Bijednoj Našoj kada se obre u samoposluzi po hranu, pred poštanskim sandučićem s računima za režije, na benzinskoj crpki, u servisu za popravak kućanskih aparata…
„SAD podržava sve što će Hrvatsku učiniti neovisnom o Rusiji“, kazala je američka ministrica energetike Jennifer Granholm Novoj TV na pitanja o tomu što Amerika može učiniti za energetsku sigurnost RH i regije te o vladinoj nakani da proširenjem LNG terminala osnuje regionalno plinsko čvorište. „Rusija je držala omču oko vrata mnogima od vaših susjednih država. Mi ne želimo da se to događa. Ako Hrvatska vidi priliku da joj ukapljeni prirodni plin pomogne u tim težnjama, SAD je potpuno za to.“ Novinar Biočina je potom Amerikanki otkrio Ameriku: „Više ne koristimo ruski plin, ali jako ovisimo o uvoznom američkom LNG-u, to i statistike pokazuju. Koja je razlika?“ Granholm pak nastavlja zaobilaziti istinu i rugati se „činjenicama“ koje ni približno ne drže vodu: „Velika je razlika između ovisnosti o ruskom plinu i ovisnosti o uvoznom plinu iz drugih država, bilo da je to SAD ili UAR. Kao prvo, LNG se može kupiti od mnogih dobavljača, a ne ovisite o jednom toku plina cjevovodom iz države koja je dokazala da nije pouzdana. Dakle, nedostatak pouzdanosti je ogroman. Želite li da vas Putin drži za taoce? Naravno da ne želite.“
E sad, rekosmo, protivno tvrdnji Granholm, Hrvatska nikad nije bila ovisna o Rusiji. Ni prije niti poslije preokratnih 1990-ih godina, čak je i SFR Jugoslavija 1948. godine po cijenu rata odbila komunistički savez s tadašnjim SSSR-om, a na Golom otoku u rapskom akvatoriju godinama je bio vrlo strogi logor za političke simpatizere Kobe Staljina i SSSR-a. Nakon 1990-ih godina pogotovo nije dolazila u obzir nikakva ovisnost o Rusiji, iako se RH uredno/pouzdano i relativno jeftino opskrbljivao plinom i naftom, naftnim derivatima, itsl. iz Rusije, što je ekonomski opravdano. Istodobno, HDZ-ova vlada za vrijeme predsjednika RH Stjepana Mesića odbila ruski energetski projekt Družba Adria, ali i gradnju plinovoda Južni tok trasom od Srbije prema Sloveniji, Austriji i srednjoj Europi te je cijev skrenuta dužim trasom preko Mađarske, da bi kasnije RH kumio Mađare za slijepocrijevni priključak na svojoj sjevernoj granici. Također, protivno tvrdnji Granholm, Rusija nije držala nikakvu „omču oko vrata mnogima od vaših susjednih zemalja“, nego su susjedi imali definirane ugovore i normalno poslovali s Rusima po obostrano prihvatljivoj cijeni i na tim se energentima uspješno razvijala sva Europa: od Njemačke nadalje, koje sada grcaju u živom blatu energetske krize. Srećom, imaju blagu zimu, ali sljedeća je dozlaboga upitna u svakom smislu.
Mađarska se, unatoč ucjenama iz Bruxellesa ne želi odreći nafte i plina iz Rusije, a zemlje poput Slovačke, Bugarske, etc. ne bi energetski bile preživjele ni do kraja prošle godine da nisu dobile iz EU-a stanovita produljenja rokova za obustavu ruske opskrbe. U čemu je razlika, ako Europa je li „rusku omču oko vrata“ zamijeni američkom koja, à propos, nije ništa pouzdanija od ruske, neusporedivo je skuplja i guši brže/jače o čemu, je li, najuvjerljivije mogu danas posvjedočiti upravo Nijemci, pa… Američka plinska omča oko hrvatskog vrata opipljivo je u novčaniku pokazala svoju moć poduzetništvu već koncem 2022., a građanima će drastično zagorčati život od 1. travnja 2023. godine. Bit će to neukusna prvoaprilska šala premijera Andreja Plenkovića i dr. sc. prof. ministara. A ta šala ima tragične posljedice u eksploziji svih cijena, koje će temeljitije razoriti životni standard i vjeru u budućnost Bijedne Naše no američka diverzija na dnu Baltičkog mora, na Sjevernom toku 1 i 2 pa, što bi kazao pametan pûk: kom’ opanci, kom’ obojci. Je li, veseli se narode, „Hrvatska je prvak svijeta“, pardon članica je eurozone, schengenskog prostora, NATO-a, partnerica SAD-a (da parafraziramo onu o Crnogorcima: „Nas i Amerikanaca 350 milijuna!“), kuhamo i grijemo se na američki plin, rame uz rame s Uncle Samom režimo na Ruskog medvjeda iz Poljske i Litve, na Srbe s Kosova i sramotimo se globalno.
Mađarska se, unatoč ucjenama iz Bruxellesa ne želi odreći nafte i plina iz Rusije, a zemlje poput Slovačke, Bugarske, etc. ne bi energetski bile preživjele ni do kraja prošle godine da nisu dobile iz EU-a stanovita produljenja rokova za obustavu ruske opskrbeE, da sramotimo, i debelo plaćamo svoje sramote lovom što nam ju bez pardona izvlače iz džepa upravo „domoljubno“ vudreni što se urbi et orbi busaju u prsa hadezeovska da su u naše ime – preuzeli odgovornost. Ma koju vražju odgovornost, pusta ne bila!? Samo energetski hlebinac može – ako i on!? – vjerovati američkoj ministrici Granholm da nas „Putin drži za taoce“, da je Rusija „dokazala da nije pouzdan“ opskrbljivač plinom, da je „nedostatak pouzdanosti ogroman“, da to „SAD ne želi“ dopustiti, itsl., jer u višedesetljetnoj energetskoj praksi suradnje Europe i SSSR-a/Rusije to se nije dogodilo. No, jest istina da je „velika razlika između ovisnosti o ruskom plinu i ovisnosti o uvoznom plinu iz drugih država, bilo da je to SAD ili UAR“, ali isključivo u drastičnoj razlici u cijeni u korist Rusije. Plin iz SAD-a, s Bliskog istoka ili udaljenijih zemalja, gdje marionetske vlasti dopuštaju (pro)američkim megakorporacijama izvlačiti u bescjenje naftu i plin, preprodavati ga i na tome stjecati goleme ekstraprofite – skuplji je, dobava je znatno kompliciranija no cijevima, zbog udaljenosti nesigurniji.
Besmislena je teza da se „LNG može kupiti od mnogih dobavljača, a ne ovisite o jednom toku plina cjevovodom iz države koja je nepouzdana“ jer se isto može učiniti s plinom iz cijevi baš kao što se i američki LNG – po „raskapljivanju“ na terminalu, preradi iz tekućeg u plinovito stanje također upumpava u transportne cijevi do potrošača. Ni plin iz cijevi ne mora biti ni iz SAD-a niti iz UAE-a, Iraka, Saudijske Arabije, Alžira, Nigerije ili pak iz neke ine proameričke nedođije. Tržišna utakmica, konkurencija i tako to – što Andrej Plenković i dr. sc. prof. ekonomisti/ministri washingtonsko-bruxelleskim proturuskim dekretom jednostavno moraju zaboraviti – imaju biti ključan kriterij u odabiru najpovoljnijeg opskrbljivača svakime što se kupuje u inozemstvu, a ne poltronsko mazanje vrata tustoj guski na teret vlastitih građana i gospodarstva. Radi osobnih karijerističkih interesa, što se upravo dogđa tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj pritezanjem od lani američke ili neokolonijalne, dođe mu na isto – energetske omče. To i jest metastazirajuća, neokolonijalna pozicija Bijedne Naše u tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada. „Primjerno pozicionira Hrvatska u međunarodnoj zajednici“, kako to premijer bez pokrića prodaje domaćoj javnosti, više ne raspolaže tzv. obiteljskim srebrom: energetikom, proizvodnjom hrane, bankama, trgovinom, za tzv. socijalističkog mraka trećom industrijom u srednje razvijenoj Europi, koncesioniranim glavnim prometnicama, etc.
Ironičari bi kazali: to je nama naša „europejska“ borba dala da se na vlasti štafetno izmijenjalo toliko budala. Pa kada nakon 1. travnja 2023. počnu stizati nepodnošljivo skuplji računi za američki LNG, za struju, vodu i ine režije, benzin, itsl., a njemački se trgovački lanci – što drže za gušu tzv. obične/male CRO potrošače i smiju se u lice Plenkoviću i dr. sc. prof. ekonomistima/ministrima zbog „dizajniranja mjera“ i tzv. bijelih lista koje mogu zataknuti za uho – ustoboče cijenama od kojih zastaje dah, ljudima se više neće moći prodavati rog za svijeću, ukrajinski rat i takve šašavoće. Nemaju Rusi ama baš ništa s tim što premijer i vlada ne žele jeftine ruske energente, nego preskupe američke, glumataju „vođu“ iz istoimene satirične pripovijetke Radoja Domanovića. Uprijeti je prstom u prave krivce za životni standard u živom blatu krize: premijera Andreja Plenkovića i ministre od njegova najvećeg povjerenja koji bespogovorno, nesposobni kakvi već jesu i ponizni Bruxellesu do bola, odrađuju zadane poslove na štetu najvećeg broja svojih sugrađana.
U protivnom, što bi rekli „draga Ursula“ i „dragi Charles“ iz premijerove službene prepiske? Što bi, je li, rekli da 55.000 opljačkanih građana RH konverzijom zelenaških CHF kredita u eurske naplate štetu u bankama, koje su odreda njemačke, austrijske, talijanske…? A tek da Plenković uistinu pritisne te zapadnoeuropske trgovačke lance koji rade što ih volja i nitko ih se iz vlasti ne usudi dirnuti? Ima još, ali… Veži konja, gdje ti aga kaže, misle si u vladi, pa ćeš sretno i dugo živjeti?
