NERIJETKO sretnem Radu Šerbedžiju na riječkom Korzu ili u kafiću Pepe Rosso na tržnici. Nenametljivog izgleda, svaki put uredno odzdravi dodirom obola šešira, zavrti rundu u šeretskom stilu, nasmije prisutne već zaboravljenom kozerijom i iščezne kako je i došao. Poznam mu djecu Luciju i Danila iz mladenačkih dana. Uglavnom, ugodni i duhoviti ljudi koji su svojom prisutnošću obogatili duh grada u kojem je nenametljiva koegzistencija sukus suživota.
Istini za volju, i u Rijeci ima par budala koji se javno iščuđavaju kako je "taj četnik dobio katedru" pri Akademiji likovnih umjetnosti ili gradski stan na korištenje, ali njima ionako nema pomoći, niti svrhe objašnjavati kako je pitanje elementarne pristojnosti i potrebe da se jedan od najvećih živućih umjetnika što nam je rodna gruda iznjedrila, osjeća ugodno u okruženju u kojem stvara.
Iako je Rijeka, nakon Zagreba, ponudila najviše dragovoljaca Domovinskog rata, niti lokalne braniteljske udruge ne vrište na njegovu pojavu i stvaralaštvo. I zato na Kvarneru s tihim prezirom i negodovanjem pratimo političku hajku koja se ovih dana u režiji konzervativne desnice po enti put obrušila na lik i djelo Rade Šerbedžije.
Gdje će im griješna duša, da mi je znati?
Neoustaše na braniku demokracije
Za neupućene, Rade Šerbedžija rodio se u selu Bunići kraj Korenice netom nakon drugog svjetskog rata, časna starina napunila je 70 godina. Odrastao u duhu međunacionalnog suživota i umjetnički sazrio u ozračju intelektualnih veličina poput Branka Gavelle ili Miroslava Krleže, u Jugoslaviji je predstavljao nezaobilazan izbor svih kazališnih i filmskih projekata od značaja, ali i nekonvencionalan stil života. Anegdota tvrdi kako ga je očev prijatelj za jedne ciče zime zatekao kako spava na klupi na Zrinjevcu, iako su mu krupne novčanice virile iz svakog džepa. Probudio ga je da se ne prehladi, a zauzvrat ga je Rade počastio doručkom i društvom u Esplanadi. Ljubimac režisera, publike, žena i malog čovjeka, nije se ustručavao političkih konfrontacija, a svjedoci tvrde da je, za razliku od mnogih svojih generacijskih kritičara danas uhljebljenih u stranačke sinekure, u burno doba Hrvatskog proljeća žestoko javno branio pokojnog glumačkog barda Fabijana Šovagovića od političkog progona. Propašću Jugoslavije, nestao je svijet u koji je utkao najbolje godine svog života. Riječju i djelom branio je temeljne ljudske vrijednosti neovisno od političkog sustava. Jebalo mu se i za Tuđmana i za Miloševića, uporno je ponavljao "da i jedan čovjek umre zbog nacionalne netrpeljivosti, za mene to predstavlja ratni zločin". Univerzalna ljudskost, credo zbog kojeg danas Rade Šerbedžija opet pati zbog smrada iz intelektualne septičke jame nacionalista.
Doista, što je glavni krimen, mlinski kotač oko vrata Rade Šerbedžije? Trenutno mu se zamjera da je u intervju beogradskim medijima izjednačio srpske i hrvatske bojovnike kao "kriminalce i ratne zločince". Iako je putem svog odvjetnika Čede Prodanovića dokumentirano demantirao kako ništa slično nije izjavio nego da je riječ o slobodnoj novinarskoj interpretaciji u kojoj se srpska "žuta štampa" izvještila do perfekcije, dežurne braniteljske udruge na čelu snishodljivim ministrom branitelja Tomom Medvedom histerično su zahtijevale zabranu njegovog rasprodanog koncerta u dvorani "Vatroslav Lisinski" zbog potencijalne "ugroze javne sigurnosti". Pojednostavljeno rečeno, ukoliko Šerbedžija odsvira akord i prozbori stih, mogao bi se dogoditi krvavi belaj zbog kojeg nitko ne bi bio kriv jer "oni su lijepo upozorili na prisustvo četnika usred Zagreba".
Neoustaše na braniku demokracije. Analogija ravna Mengeleu koji dijeli slatkiše u dječjoj klinici.
Zli ljudi su samo zli
Zapravo, jedan od najvećih zločina Rade Šerbedžije jest da je čovjek koji karakterno brani svoje stavove i misli svojom glavom. Da, on misli da nam nije trebala nacionalna nego građanska revolucija. Da narode bivše Jugoslavije više toga spaja nego razdvaja i kako umjetnost nema nacionalni prefiks kao što to misli delirična spodoba poput Božidara Alića. Dobri ljudi su dobri ljudi u svemu, zli ljudi su samo zli.
No, uvjerljivo najgori zločin mu je taj što je najpoznatiji "Srbin u Hrvata", sin odmetnuti koji se vratio domu iz razloga i s istim stavovima zbog kojih je i svojedobno otišao. Svaka riječ mu se važe, svaki postupak provjerava. Stanovita književnica Ivana Šojat zlurado se javno pita "moramo li trpjeti klevete Mire Furlan ili Rade Šerbedžije koji su odlaskom baš u majčicu im Srbiju legitimirali Miloševićevu agresiju?". Ne sjećam se kad sam zadnji put pročitao tako besmislenu, dodvorničku i pakosnu rečenicu. Autorica pitanja potpuno zanemaruje činjenicu da je glumačka diva Mira Furlan bezočno prognana iz domovine od dijela politike i huškačkih medija iz Hrvatske, a da je Rade Šerbedžija iz posve ljudskih razloga zbog ljubavi prema kazalištu i ženi otišao kamo ga sudba nosi. Ne, tvrde zapjenjeni turbohrvati od kojih većina nije vidjela bojište, oni su svjesno iz jugonostalgičarskih i velikosrpskih motiva okrenuli leđa Domovini u presudnom trenutku. Skupa sa Stanley Kubrickom i Tom Cruiseom naoružavali su "četničke hollywoodske bojne" i s njima "paradirali Vukovarom". Toliko idiotska tvrdnja da ne može čak niti u primisli biti smiješna.
Groteska je osnovni izričaj budalaša s desnice.
Zamjerali su Radi i teatar "Ulysses" na otoku Brijuni koji je modernim izvedbama antičkih djela i šekspirijanskog teatra okupljao creme de la creme umjetničkog korpusa iz Hrvatske i svijeta (Vannesa Redgrave, Angelina Jolie, Kemal Monteno, Urban itd.), te zapušteni rezidencijalni otok pretvorio u prestižnu glumačku destinaciju. Kao realni dolarski milijunaš koji ne ovisi od politike, od države je zahtijevao samo administrativnu i financijsku pomoć u infrastrukturne svrhe, nije zaradio niti za žmuj vina, a Hrvatsku je promovirao u svjetskim razmjerima. Danas prenosi svoje znanje i iskustvo mladim generacijama na ALU u Rijeci.
I gdje je onda jebeni problem?
Kamom protiv Krleže
Imam dojam da sav prijepor oko lika Rade Šerbedžije počiva u činjenici da se nije pokorio nacionalističkom ludilu. Nije rekao da "trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu ubiti, a trećinu raseliti". Nije spomenuo niti UDBU, niti razglabao o broju žrtava na Bleiburgu. Nije se čak niti posramio žene rođene u Beogradu. Zamislite, bavio se anacionalnom umjetnošću.
Blizak mi je njegov svjetonazor, nacionalizam je doista posljednje utočište svih hulja. Šerbedžija inzistira na pacifizmu, uklanjanju divljačkih svjetonazora iz javnog života, nastoji biti dosljedan sebi, ne liže oltare niti dupeta političarima, stvari naziva pravim imenom. Provlači humanu logiku po kojoj da si triput Srbin ukoliko si pametan i čestit čovjek ljudski si mi bliži od agresivne budale koja porijeklo vuče od kralja Tomislava. Jedan Glasnović, Bujanec, Markić ili Šojat jednostavno ne spadaju u taj civilizacijski standard.
Dok čovjek pjeva o slobodi i ljubavi, oni arlauču o granici na Drini i kami s koje se slijeva srpska krv u ime katoličkog Boga.
Naravno da iole razumnom čovjeku ne predstavlja problem u toj dvojbi izabrati pravu stranu. No, ljudi krotko muče, rijetki su oni koji su digli glas prosvjeda poput leksikografa Velimira Viskovića ili pjevača Mile Kekina. Sramotna je to pozicija hrvatskog društva u cjelini. Politička i umjetnička elita odšutjela je kad se ministar Hasanbegović u svom džihadu protiv nezavisne i neistomišljeničke kulturne scene najprije obračunao s teatrom "Ulysses" i Rade Šerbedžijom. Šutjeli su dok su ga i prije željeli deportirati u Srbiju, okrenuli su glavu i dok je profesionalna sramota od Tihomira Ladišića pokušala iznuditi jednoznačan odgovor u televizijskom intervju "tko je u ratu bio agresor, a tko žrtva?". Kako je duhovito primijetio kolega Saša Kosanović, u tom slučaju jedino je Ladišić bio agresor, a Šerbedžija žrtva.
Jer, pitanje je beznadno glupo i zlonamjerno. Do vraga, zna se tko je napao Hrvatsku i tko ju je branio. Stanovnici Hrvatske svih nacionalnosti i političkih uvjerenja. No, pitanje implicira svu pozadinu dugodišnjeg medijskog progona Rade Šerbedžije, sugestiju vječne krivnje. Očekuju od njega da preuzme svu krivicu dijela srpskog naroda koji se pobunio protiv Matice zemlje, pratio smjernice tvoraca memoranduma SANU, majora Šljivančanina i frfljavog Šešelja. Sociopatska opsjednutost Šerbedžijinom veličinom, rodoslovlje i nacionalna pripadnost samo daju savršen šlagvort za iživljavanje nad srpskom manjinom i trijumfalno zabijanje zadnjeg čavla u povijesnu pobjedu nad mrskim neprijateljem.
Jebiga, ne razumiju da pišu nekrolog nacionalnom porazu.
Žele ga živog zakopati
I sve dok Šojati i Ladišići ne shvate kako svrha Rade Šerbedžije nije u tome da donese pravorijek tko je krivac u zavadi bliskih susjeda koji su donedavno dijelili povijest i suživot nego da ih posjedne za jedan stol uz "pjesmu, rakiju i meze", biti ćemo svjedoci nedopustivog govora mržnje koji se iz državnih institucija otrovno cijedi u oduvijek otvorena usta nacionalnih bukača. Lik i djelo čuvenog Melkiora služi kao mostobran ka tolerantnom društvu u kojem se prepoznajemo po inteligenciji, stilu i ljudskosti, a ne broju srpskih ušiju na ogrlici oko vrata.
Zadaća premijera Andreja Plenkovića, ministrice Nine Obuljen i svekolike kulturne javnosti jest da dokinu svaku podršku društvenom progonu čovjeka koji izravno iznosi nepoćudne stavove o neposrednoj krvavoj prošlosti. Riječ je o ustavnom pravu pojedinca na slobodu govora, umjetničkom integritetu, ljudskom dostojanstvu. Nedopustivo je da ministar Medved kao predstavnik demokratski izabrane vlasti posredno ugrožava život umjetnika skrivajući se iza bezbrojnih braniteljskih udruga kojima su "Četvored" Jakova Sedlara i Božidar Alić vrhunac filmske izobrazbe. Ideološka zaslijepljenost tih struktura, potpomognuta povijesnim revizionistima i radikalnim klerom, jednog dana počiniti će nepopravljivo zlo "slavnim hrvatskim Srbima" Oliveru Frljiću, Miri Furlan ili Radi Šerbedžiji, iako zakon i moral nalažu da ih se na vrijeme sakcionira i izolira.
Domovinski rat je odavno prošao, malo toga nije rasvijetljeno ili poznato. Vojnici koji su znali nešto stvarati prije rata, nastavili su to činiti i poslije njega, iako je na svima ostavio neizbrisiv trag. Jedini koji i dalje vode rat sa Srbijom i "domaćim izdajnicima" su ljudi davno zaostali u razvoju. I ti isti bojovnici da nema Šerbedžije, svoju razaračku mržnju usmjerili bi prema ateistima, homoseksualcima, hipsterima ili neshvatljivim im umjetnicima. Mržnja je gorivo njihovih života, a sramotno je da im država besplatno toči rezervoare svojom indolencijom i prešutnim odobravanjem.
I nemojte krivo pomisliti da pišem panegirik nego redam činjenice. Rade Šerbedžija nije ispalio niti jedan metak. Smogao je ljudske hrabrosti reći svoje mišljenje Hrvatima i Srbima, pritom nikoga ne štedeći od istine. Istrpio je bespotrebna poniženja i uvrede od sunarodnjaka čiju je kulturu bezuvjetno oplemenio. Jednostavno je slavio život.
I to je najvažniji razlog zašto ga žele živog zakopati.
index
Istini za volju, i u Rijeci ima par budala koji se javno iščuđavaju kako je "taj četnik dobio katedru" pri Akademiji likovnih umjetnosti ili gradski stan na korištenje, ali njima ionako nema pomoći, niti svrhe objašnjavati kako je pitanje elementarne pristojnosti i potrebe da se jedan od najvećih živućih umjetnika što nam je rodna gruda iznjedrila, osjeća ugodno u okruženju u kojem stvara.
Iako je Rijeka, nakon Zagreba, ponudila najviše dragovoljaca Domovinskog rata, niti lokalne braniteljske udruge ne vrište na njegovu pojavu i stvaralaštvo. I zato na Kvarneru s tihim prezirom i negodovanjem pratimo političku hajku koja se ovih dana u režiji konzervativne desnice po enti put obrušila na lik i djelo Rade Šerbedžije.
Gdje će im griješna duša, da mi je znati?
Neoustaše na braniku demokracije
Za neupućene, Rade Šerbedžija rodio se u selu Bunići kraj Korenice netom nakon drugog svjetskog rata, časna starina napunila je 70 godina. Odrastao u duhu međunacionalnog suživota i umjetnički sazrio u ozračju intelektualnih veličina poput Branka Gavelle ili Miroslava Krleže, u Jugoslaviji je predstavljao nezaobilazan izbor svih kazališnih i filmskih projekata od značaja, ali i nekonvencionalan stil života. Anegdota tvrdi kako ga je očev prijatelj za jedne ciče zime zatekao kako spava na klupi na Zrinjevcu, iako su mu krupne novčanice virile iz svakog džepa. Probudio ga je da se ne prehladi, a zauzvrat ga je Rade počastio doručkom i društvom u Esplanadi. Ljubimac režisera, publike, žena i malog čovjeka, nije se ustručavao političkih konfrontacija, a svjedoci tvrde da je, za razliku od mnogih svojih generacijskih kritičara danas uhljebljenih u stranačke sinekure, u burno doba Hrvatskog proljeća žestoko javno branio pokojnog glumačkog barda Fabijana Šovagovića od političkog progona. Propašću Jugoslavije, nestao je svijet u koji je utkao najbolje godine svog života. Riječju i djelom branio je temeljne ljudske vrijednosti neovisno od političkog sustava. Jebalo mu se i za Tuđmana i za Miloševića, uporno je ponavljao "da i jedan čovjek umre zbog nacionalne netrpeljivosti, za mene to predstavlja ratni zločin". Univerzalna ljudskost, credo zbog kojeg danas Rade Šerbedžija opet pati zbog smrada iz intelektualne septičke jame nacionalista.
Doista, što je glavni krimen, mlinski kotač oko vrata Rade Šerbedžije? Trenutno mu se zamjera da je u intervju beogradskim medijima izjednačio srpske i hrvatske bojovnike kao "kriminalce i ratne zločince". Iako je putem svog odvjetnika Čede Prodanovića dokumentirano demantirao kako ništa slično nije izjavio nego da je riječ o slobodnoj novinarskoj interpretaciji u kojoj se srpska "žuta štampa" izvještila do perfekcije, dežurne braniteljske udruge na čelu snishodljivim ministrom branitelja Tomom Medvedom histerično su zahtijevale zabranu njegovog rasprodanog koncerta u dvorani "Vatroslav Lisinski" zbog potencijalne "ugroze javne sigurnosti". Pojednostavljeno rečeno, ukoliko Šerbedžija odsvira akord i prozbori stih, mogao bi se dogoditi krvavi belaj zbog kojeg nitko ne bi bio kriv jer "oni su lijepo upozorili na prisustvo četnika usred Zagreba".
Neoustaše na braniku demokracije. Analogija ravna Mengeleu koji dijeli slatkiše u dječjoj klinici.
Zli ljudi su samo zli
Zapravo, jedan od najvećih zločina Rade Šerbedžije jest da je čovjek koji karakterno brani svoje stavove i misli svojom glavom. Da, on misli da nam nije trebala nacionalna nego građanska revolucija. Da narode bivše Jugoslavije više toga spaja nego razdvaja i kako umjetnost nema nacionalni prefiks kao što to misli delirična spodoba poput Božidara Alića. Dobri ljudi su dobri ljudi u svemu, zli ljudi su samo zli.
No, uvjerljivo najgori zločin mu je taj što je najpoznatiji "Srbin u Hrvata", sin odmetnuti koji se vratio domu iz razloga i s istim stavovima zbog kojih je i svojedobno otišao. Svaka riječ mu se važe, svaki postupak provjerava. Stanovita književnica Ivana Šojat zlurado se javno pita "moramo li trpjeti klevete Mire Furlan ili Rade Šerbedžije koji su odlaskom baš u majčicu im Srbiju legitimirali Miloševićevu agresiju?". Ne sjećam se kad sam zadnji put pročitao tako besmislenu, dodvorničku i pakosnu rečenicu. Autorica pitanja potpuno zanemaruje činjenicu da je glumačka diva Mira Furlan bezočno prognana iz domovine od dijela politike i huškačkih medija iz Hrvatske, a da je Rade Šerbedžija iz posve ljudskih razloga zbog ljubavi prema kazalištu i ženi otišao kamo ga sudba nosi. Ne, tvrde zapjenjeni turbohrvati od kojih većina nije vidjela bojište, oni su svjesno iz jugonostalgičarskih i velikosrpskih motiva okrenuli leđa Domovini u presudnom trenutku. Skupa sa Stanley Kubrickom i Tom Cruiseom naoružavali su "četničke hollywoodske bojne" i s njima "paradirali Vukovarom". Toliko idiotska tvrdnja da ne može čak niti u primisli biti smiješna.
Groteska je osnovni izričaj budalaša s desnice.
Zamjerali su Radi i teatar "Ulysses" na otoku Brijuni koji je modernim izvedbama antičkih djela i šekspirijanskog teatra okupljao creme de la creme umjetničkog korpusa iz Hrvatske i svijeta (Vannesa Redgrave, Angelina Jolie, Kemal Monteno, Urban itd.), te zapušteni rezidencijalni otok pretvorio u prestižnu glumačku destinaciju. Kao realni dolarski milijunaš koji ne ovisi od politike, od države je zahtijevao samo administrativnu i financijsku pomoć u infrastrukturne svrhe, nije zaradio niti za žmuj vina, a Hrvatsku je promovirao u svjetskim razmjerima. Danas prenosi svoje znanje i iskustvo mladim generacijama na ALU u Rijeci.
I gdje je onda jebeni problem?
Kamom protiv Krleže
Imam dojam da sav prijepor oko lika Rade Šerbedžije počiva u činjenici da se nije pokorio nacionalističkom ludilu. Nije rekao da "trećinu Srba treba pokrstiti, trećinu ubiti, a trećinu raseliti". Nije spomenuo niti UDBU, niti razglabao o broju žrtava na Bleiburgu. Nije se čak niti posramio žene rođene u Beogradu. Zamislite, bavio se anacionalnom umjetnošću.
Blizak mi je njegov svjetonazor, nacionalizam je doista posljednje utočište svih hulja. Šerbedžija inzistira na pacifizmu, uklanjanju divljačkih svjetonazora iz javnog života, nastoji biti dosljedan sebi, ne liže oltare niti dupeta političarima, stvari naziva pravim imenom. Provlači humanu logiku po kojoj da si triput Srbin ukoliko si pametan i čestit čovjek ljudski si mi bliži od agresivne budale koja porijeklo vuče od kralja Tomislava. Jedan Glasnović, Bujanec, Markić ili Šojat jednostavno ne spadaju u taj civilizacijski standard.
Dok čovjek pjeva o slobodi i ljubavi, oni arlauču o granici na Drini i kami s koje se slijeva srpska krv u ime katoličkog Boga.
Naravno da iole razumnom čovjeku ne predstavlja problem u toj dvojbi izabrati pravu stranu. No, ljudi krotko muče, rijetki su oni koji su digli glas prosvjeda poput leksikografa Velimira Viskovića ili pjevača Mile Kekina. Sramotna je to pozicija hrvatskog društva u cjelini. Politička i umjetnička elita odšutjela je kad se ministar Hasanbegović u svom džihadu protiv nezavisne i neistomišljeničke kulturne scene najprije obračunao s teatrom "Ulysses" i Rade Šerbedžijom. Šutjeli su dok su ga i prije željeli deportirati u Srbiju, okrenuli su glavu i dok je profesionalna sramota od Tihomira Ladišića pokušala iznuditi jednoznačan odgovor u televizijskom intervju "tko je u ratu bio agresor, a tko žrtva?". Kako je duhovito primijetio kolega Saša Kosanović, u tom slučaju jedino je Ladišić bio agresor, a Šerbedžija žrtva.
Jer, pitanje je beznadno glupo i zlonamjerno. Do vraga, zna se tko je napao Hrvatsku i tko ju je branio. Stanovnici Hrvatske svih nacionalnosti i političkih uvjerenja. No, pitanje implicira svu pozadinu dugodišnjeg medijskog progona Rade Šerbedžije, sugestiju vječne krivnje. Očekuju od njega da preuzme svu krivicu dijela srpskog naroda koji se pobunio protiv Matice zemlje, pratio smjernice tvoraca memoranduma SANU, majora Šljivančanina i frfljavog Šešelja. Sociopatska opsjednutost Šerbedžijinom veličinom, rodoslovlje i nacionalna pripadnost samo daju savršen šlagvort za iživljavanje nad srpskom manjinom i trijumfalno zabijanje zadnjeg čavla u povijesnu pobjedu nad mrskim neprijateljem.
Jebiga, ne razumiju da pišu nekrolog nacionalnom porazu.
Žele ga živog zakopati
I sve dok Šojati i Ladišići ne shvate kako svrha Rade Šerbedžije nije u tome da donese pravorijek tko je krivac u zavadi bliskih susjeda koji su donedavno dijelili povijest i suživot nego da ih posjedne za jedan stol uz "pjesmu, rakiju i meze", biti ćemo svjedoci nedopustivog govora mržnje koji se iz državnih institucija otrovno cijedi u oduvijek otvorena usta nacionalnih bukača. Lik i djelo čuvenog Melkiora služi kao mostobran ka tolerantnom društvu u kojem se prepoznajemo po inteligenciji, stilu i ljudskosti, a ne broju srpskih ušiju na ogrlici oko vrata.
Zadaća premijera Andreja Plenkovića, ministrice Nine Obuljen i svekolike kulturne javnosti jest da dokinu svaku podršku društvenom progonu čovjeka koji izravno iznosi nepoćudne stavove o neposrednoj krvavoj prošlosti. Riječ je o ustavnom pravu pojedinca na slobodu govora, umjetničkom integritetu, ljudskom dostojanstvu. Nedopustivo je da ministar Medved kao predstavnik demokratski izabrane vlasti posredno ugrožava život umjetnika skrivajući se iza bezbrojnih braniteljskih udruga kojima su "Četvored" Jakova Sedlara i Božidar Alić vrhunac filmske izobrazbe. Ideološka zaslijepljenost tih struktura, potpomognuta povijesnim revizionistima i radikalnim klerom, jednog dana počiniti će nepopravljivo zlo "slavnim hrvatskim Srbima" Oliveru Frljiću, Miri Furlan ili Radi Šerbedžiji, iako zakon i moral nalažu da ih se na vrijeme sakcionira i izolira.
Domovinski rat je odavno prošao, malo toga nije rasvijetljeno ili poznato. Vojnici koji su znali nešto stvarati prije rata, nastavili su to činiti i poslije njega, iako je na svima ostavio neizbrisiv trag. Jedini koji i dalje vode rat sa Srbijom i "domaćim izdajnicima" su ljudi davno zaostali u razvoju. I ti isti bojovnici da nema Šerbedžije, svoju razaračku mržnju usmjerili bi prema ateistima, homoseksualcima, hipsterima ili neshvatljivim im umjetnicima. Mržnja je gorivo njihovih života, a sramotno je da im država besplatno toči rezervoare svojom indolencijom i prešutnim odobravanjem.
I nemojte krivo pomisliti da pišem panegirik nego redam činjenice. Rade Šerbedžija nije ispalio niti jedan metak. Smogao je ljudske hrabrosti reći svoje mišljenje Hrvatima i Srbima, pritom nikoga ne štedeći od istine. Istrpio je bespotrebna poniženja i uvrede od sunarodnjaka čiju je kulturu bezuvjetno oplemenio. Jednostavno je slavio život.
I to je najvažniji razlog zašto ga žele živog zakopati.
index
