Foto: HDZ.hr


Pored razotkrivanja političke elite, afera Hotmail poprilično je razotkrila i hrvatske medije. I to ne samo na razini pukog biranja strana, već na fundamentalnoj razini njihove društvene funkcije.

Bilo je to u vrijeme dok je hrvatski premijer bio Zoran Milanović iz SDP-a. Ministrica kulture nadležna za medijsku politiku bila je Andrea Zlatar Violić, svjetonazorski bliža SDP-u nego matičnoj stranci HNS-u. U nizu kontradiktornih odluka iz tog vremena, najpoznatija je ona u kuloarima poznata kao “25.000 riječi“. Radilo se o broju riječi koji je trebao biti granica između tabloidnog i općeinformativnog novinarstva. Time se trebalo odrediti koji mediji imaju pravo na neizravnu državnu subvenciju za medije putem snižene stope PDV-a. Naredba je došla s vrha. Ministarstvo kulture trebalo je izraditi takvu mjeru neizravne državne subvencije kroz sniženu stopu PDV-a, a koja će uključivati Jutarnji list, ali isključivati 24 sata na potpuno objektivan način, dok su svi drugi kriteriji diferencijacije tabloidnog od općeinformativnog novinarstva bili nebitni. Nakon dva tjedna skeniranja ovih novina kako bi se među njima pronašla bilo kakva razlika, pao je zaključak: jedina razlika između tabloidnog 24 sata i navodno općeinformativnog Jutarnjeg lista, bio je broj znakova. Limes je stoga postalo 25.000 riječi autorskog teksta po broju. Odredba je ubrzo pala jer su njezine nesuvislosti uvidjeli svi: od lobistički snažnog nakladnika 24 sata Styrije do ustavnih sudaca i saborskih zastupnika svih provenijencija.

U to je vrijeme Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, još uvijek bio najvažniji i najveći oglašivač u zemlji. Nijedan od spomenuta dva medija nije plivao protiv marketinški moćne struje: novine ipak treba izdati i sutra. Index je jedini sistemski pokrivao teme koje se tiču Agrokora, uz povremeno priključivanje drugih medija kojima je još bilo stalo do neovisnosti, što je češće djelovalo kao alibi nego kao strukturno bavljenje Agrokorom.

Propitivanje sprege državne politike i Ivice Todorića, nipošto nije bilo oportuno. Zamjerati se bilo kome u toj računici, djelovalo je neozbiljno. Sve to rezultiralo bi gubitkom oglasa, a time nužno i gašenjem radnih mjesta. Stvar je postavljena sistemski, odnosno tržišno, i sumnjati u njezin legitimitet je bespredmetno. Paradoksalno ili ne, nusproizvod takvih okolnosti rezultirao je “specifičnom” logikom medijskog polja u Hrvatskoj u kojoj se ozbiljnim smatralo “netalasanje”, dok je propitivanje statusa quo bilo nešto što rade neozbiljni i neprofesionalni novinari. Ostalo je tako do pada Ivice Todorića, prije 15 mjeseci. Usprkos smjenama urednika, vlasnika i novinara, urednička politika Jutarnjeg lista nije se mnogo promijenila kroz godine. Redakcija drži liniju elite, čak i kad njihove novine pišu takve bedastoće da to više ni pas s maslom ne bi pojeo. Napisana u afektu jučerašnje ostavke ministrice gospodarstva Martine Dalić (HDZ), rečenica Gojka Drljače kojom taj ekonomski analitičar pokušava fingirati kompleksne metode društvene kritike poprima ikonički status: “[N]estaje li u Hrvatskoj granica između kritičnog javnog promišljanja i destruktivne hajke obojene nihilizmom agresivnog anarhizma. Strah me ništavila u koje bi nas mogao baciti ovaj drugi, sve više prevladavajući pristup.”

Tupilo parlamentarne politike

Usprkos neukoj kombinaciji četverosložnih riječi, Drljača nije promašio okvir rasprave: pitanje je kamo će nas kao društvo odvesti ova afera. Samo, u pokušaju diskreditacije javnog interesa, a u korist imperativa stabilnosti HDZ-ove vlade, ponudio nam je uvod za analizu izvršavanja javne medijske funkcije hrvatskih medija. Afera Hotmail počinje poprimati razmjere trajne krize vlade. Radi se o konačnom rasvjetljavanju brojnih ekonomskih i političkih procesa vezanih za najveću hrvatsku kompaniju Agrokor. Nakon petnaest mjeseci postavljanja istih pitanja od izrazite društvene važnosti o procesima vezanima uz pokušaje sanacije Agrokora, Index je napokon došao do odgovora koje nije bilo moguće dobiti putem Zakona o pravu na pristup informacijama. Štoviše, Index je u cijelom tom periodu, a posebno prije objave mejlova radne skupine za analizu stanja u Agrokoru, slao upite vladi i ostalim sudionicima procesa. Međutim, kako je jučer za N1 rekao Ilko Ćimić, novinar Indexa koji je pokrenuo tzv. Aferu Hotmail, odgovore nikad nisu dobili.

O budućnosti Agrokora ovisi četrdesetak tisuća radnih mjesta, te brojna veća i manja hrvatska poduzeća. No, o rezultatu procesa ovisi i buduće vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištima, izvori voda i drugi prirodni i ekonomski resursi Hrvatske. Štoviše, o tome kako ćemo sanirati Agrokor ovise i međunarodne kreditne linije, kreditni rejtinzi i buduća stabilnost hrvatske ekonomije. Situacija je izrazito ozbiljna. Polje na kojem se vodi najvažnija bitka o našoj budućnosti nije parlamentarna politika (koja u ovome svemu pokazuje kroničnu bezidejnost i snažna ograničenja sposobnosti). Ili pravosuđe koje je već trebalo samostalno postupiti prema spornim aspektima procesa sanacije Agrokora, već je to medijsko polje. Sve informacije koje dolaze do pravosuđa i parlamentarne politike – dolaze od novinara.

Postaju vidljive posljedice afera vezanih uz Agrokor koje kontinuirano već nekoliko tjedana objavljuje Index: osim ostavke ministrice gospodarstva Martine Dalić i poljuljane pozicije premijera Andreja Plenkovića, Odvjetnička komora već je najavila djelovanje prema odvjetničkom uredu koji je sudjelovao u pisanju Lex Agrokora, a zbog sukoba interesa u kojem se nalazio jer je istovremeno radio za jednog od ruskih vjerovnika Agrokora. Državno odvjetništvo također je pokrenulo istražne radnje prema brojnim licima. Kakve međunarodne probleme prema svojim financijskim krugovima imaju konzultanti što su sudjelovali u radnoj skupini koja se bavila analizom stanja u Agrokoru, nije još poznato, no analize ekonomskih analitičara nisu ohrabrujuće. Optužnice koje se uključenim akterima stavljaju na teret uključuju kaznena djela poput trgovanja povlaštenim informacijama, zloupotrebu položaja, sukob interesa, trgovanje utjecajem itd… Među najspornijim aspektima je i to što je prilikom pisanja Lex Agrokora potpuno ignoriran uobičajen proces donošenja zakona pa je umjesto Ministarstva pravosuđa za izradu zakona bilo Ministarstvo gospodarstva, dok je stvarni pisac bio odvjetnički ured iz radne skupine popularno poznate kao “Borg” (sintetičko-biološko društvo kolektivne svijesti koje vrši nasilnu i agresivnu kulturnu i ekonomsku aproprijaciju i asimilaciju svih drugih vrsta iz popularne televizijske serije Zvjezdane staze). Samo ovakvo nepoštivanje državnih procesa i zakona dovoljno je za dugogodišnje zatvorske kazne.

Opipljivost javnog interesa

Pa ipak, ove su stvari u pojedinim medijima nekako ispale izvan fokusa, dok se kao najvažnije pitanje pokušao izvesti spin tobožnje kaznene odgovornosti osoba koje su odgovorile na pitanja na koja sav medijski sektor pokušava doznati odgovore već petnaest mjeseci. Opći javni i društveni interes bio bi stvar konsenzusa da nema pojedinih, ali masovnih medija, koji uporno pokušavaju fokus staviti na potpuno sekundarna, ako ne i tercijarna pitanja. Dok se razmjeri ove afere u novinarskim krugovima uspoređuju s važnošću kakvu je Watergate imao za SAD, vladina PR mašinerija uporno pokušava zaspinati stvar prema kaznenoj odgovornosti izvora. Primarno se radi ovdje o Jutarnjem listu, no posebno su prema emocijama pale ministrice osjetljivi i u Večernjem listu, Poslovnom dnevniku i na Tportalu.

Inače tako apstraktno i neopipljivo pitanje javnog interesa u medijima i njihove javne funkcije kao prioriteta koji ljudima omogućuje donošenje kvalificiranih političkih, društvenih i ekonomskih odluka na primjeru Afere Hotmail postaje konkretniji i opipljiviji no ikada. Dio medija i novinara među kojima se primarno ističu Index i N1 tvrdo drže liniju javnog interesa, odgovarajući na spinove koje podmeće vladina PR mašinerija, no ipak ne skrećući fokus s važnih društvenih procesa. Jutarnji list, i drugi provladini mediji igraju na kartu krivnje: pa se stvar pokušava prikazati kao neodgovorno društveno djelovanje, kao destabilizacija države, kao kakvi osobni obračun nepoznatih i nebitnih likova. Ministrica Dalić tako dajući ostavku kaže: “Osobno nisam učinila ništa krivo, nemoralno ili nezakonito”, što je međutim daleko od istine. Interesne skupine privatnih investitora koje su stvarno i pisale zakon, na čelu s ministricom Dalić, ignorirali su primjedbe tajnosti i netransparentnosti koje su im se tada, kao nepoznatoj skupini stavljale na teret. Zanemarujući javnost tada, sada im ipak to sve dolazi na naplatu. No, sada, zahvaljujući Indexu znamo da se to sve moglo izbjeći, da je proces bio transparentniji. Dalić je izložena terećenju za trgovinu utjecajem, zloupotrebu položaja, trgovanja povlaštenim informacijama i sukobu interesa. Premijer Plenković istovremeno smatra da “cilj opravdava sredstvo”. No, ako otkriveni mejlovi pokazuju išta, onda je to da cilj ne može opravdati sredstvo. Plenkovićeva makijavelistička deviza u konačnici bi ga mogla koštati vlasti, a nas odvesti na još jedne izbore. U tom slučaju, ma što tvrdio Jutarnji list, odgovornost će ležati na HDZ-u: na Andreju Plenkoviću i Martini Dalić. Objavljene informacije prevažne su da bi ostale sakrivene jer su društveni procesi koje one otkrivaju preveliki da bi se sveli na interese nekoliko konzultantskih skupina i jednog odvjetničkog ureda.

U konačnici, od objave mejlova, većina je medija prešla na stranu najopćenitije definiranog javnog interesa, uključujući i premijeru Milanoviću sporne novine 24 sata, ujedno i najprodavanije novine u zemlji, koje su u ovoj aferi snažnije zagovarale društveni interes od HDZ-ova. Čak je i Večernji list pokušao objavljivati dvije strane priče, dok se perjanice Jutarnjeg poput Ivanke Tome i Gojka Drljače i dalje vjerno drže HDZ-ove linije popunjavajući time točno onaj oblik nekritičnosti prema vladajućoj eliti zbog koje je svojedobno prokazan a u konačnici i ugašen Vjesnik. Razlika je međutim između Jutarnjeg i Vjesnika u tome što je prvi u privatnom vlasništvu, dok je drugi bio u državnom. Na primjeru Afere Hotmail stoga je postalo savršeno jasno da tržišni mehanizmi u novinarstvu ne garantiraju nikakvu kritičnost spram vlasti. Dva privatna komercijalna medija, Jutarnji list i Index, stali su na dvije suprotne strane. Jedan u obranu vlade, drugi u obranu društvenog interesa. Oba se financiraju tržišno, oba povremeno profitiraju od perifernih izravnih ili neizravnih državnih subvencija (Jutarnji kroz smanjeni PDV, Index kroz sufinanciranje grada Zagreba). Dok prvi opstaje opslužujući vlast, drugi ipak opstaje protiveći joj se, barem u ovakvim situacijama. Posebno je porazno za Jutarnji list da je čak i 24 sata, tabloid koji nema niti 25.000 autorskih riječi po broju, uspio prepoznati prioritete u svemu ovome.

 

bilten