Ugledni britanski dnevnik Guardian nedavno je objavio analizu stanja na unutarnje političkoj sceni Sjedinjenih Država s upozoravajućom porukom: građanski je rat u Americi već počeo. Mnogi će vjerojatno takvu procjenu odbaciti kao katastrofičarsku, neosnovanu ili, u najmanju ruku, krajnje pretjeranu. No, je li zaista tako?
Godinu dana nakon događaja što je zapamćen kao ‘juriš na Capitol’ sve je više ako ne dokaza, a ono barem vrlo čvrstih indicija što ne samo da dopuštaju, nego upravo nameću zaključak o nepovratnoj podijeljenosti Amerike. I ta podijeljenost ide do opasne granice na kojoj se političko neslaganje pretvara u neprijateljstvo, a od neprijateljstva do otvorenog sukobljavanja mali je korak. Kao što se, uostalom, vidjelo prije godinu dana. Tek kratko podsjećanje: tadašnji predsjednik Donald Trump uporno je odbijao priznati izborni poraz (a teren za to počeo je pripremati mjesecima ranije uporno ponavljajući kako će Demokrati ‘ukrasti’ izbore). Na sam dan kada je Kongres trebao potvrditi izbor Joea Bidena za predsjednika, što otvara vrata inauguraciji i preuzimanju vlasti, Trump je održao ‘zapaljiv’ govor s osnovnom porukom svojim pristašama koji su pristizali u Washington: ‘Slabošću nikada nećete zadržati vlast. Idite i borite se kao đavoli (like hell), idemo svi zajedno na Capitol, ne priznajemo prijevaru.” I rulja (bolje riječi nema) je zaista krenula, Trump – naravno – nije. Provalili su, mnogi od njih pod drogama, u sjedište američkog parlamenta, nastojeći prekinuti sjednicu na kojoj je trebao biti potvrđen Bidenov izbor i tražeći, uz vrlo nedvosmislene prijeteće urlike, potpredsjednika Pencea (koji se oglušio o Trumpov poziv da spriječi kongresnu potvrdu izbora) i demokratsku predsjednicu Predstavničkog doma, Nancy Pelosi. Sve se odvijalo pred očima cijeloga svijeta, u izravnom televizijskom prijenosu.
Nakon puna četiri sata, koliko su malobrojni, nepripremljeni i dezorijentirani policajci tijelima sprječavali uljeze da se ‘dokopaju’ kongresmena i senatora, Trump se oglasio vrlo blago formuliranom porukom: ‘Sve vas volimo, vi ste posebni ljudi, idite kući.’ Očito nije ‘upalila’ računica da će policajci kojima nikako nije stizalo pojačanje (a zašto?) otvoriti vatru, da će biti na desetke mrtvih, što je Trump mogao iskoristiti za proglašavanje izvanrednog stanja u zemlji i odgađanje inauguracije Bidena, tko zna dokle. Sjednica Kongresa održana je nekoliko sati kasnije od planiranog termina i Joe Biden je potvrđen kao predsjednik Sjedinjenih Država. Jedan je napadača na Capitol (žena, dugogodišnja pripadnica ratnoga zrakoplovstva) ubijena je hicem iz pištolja pripadnika Tajne službe, jedan je policajac preminuo od ozljeda idućega dana (kao i nekoliko ‘napadača’), dok četvorica policajaca nisu mogli izdržati psihičku traumu što su je doživjeli i počinili su samoubojstvo u narednim danima. Do danas pokrenut je kazneni postupak protiv više od sedam stotina ljudi, ali Kongres je – glasovima Republikanaca – odbio proglasiti Trumpa odgovornim za sve što se toga 6. siječnja/januara 2021. događalo na Capitolu.
Nakon godinu dana trebalo je obilježiti taj dan, trebalo je podsjetiti na ono što se dogodilo i zašto se dogodilo. U rotundi Kongresnog zdanja javnosti su se obratili potpredsjednica Kamala Harris (koju kasnije mediji uglavnom uopće neće spominjati) i predsjednik Biden. Potpredsjednica je datum ‘juriša na Capitol’ stavila u isti red s datumima japanskog napada na Pearl Harbour i terorističkih napada putničkim avionima na nebodere-blizance u New Yorku, dodajući: ‘Toga smo dana vidjeli kako bi izgledala naša nacija da uspiju snage čiji je cilj poništavanje demokracije: zavladali bi bezakonje, nasilje, kaos.’ Potom je oslikala idiličnu sliku demokracije kakva bi možda trebala biti, ali kakva u Americi, zemlji s visokom stopom kriminaliteta, najvećim brojem zatvorenika na svijetu, ozakonjenom korupcijom u vidu lobističkih skupina i vrlo jasnim i prisutnim rasnim predrasudama (usprkos gotovo licemjernog forsiranja tzv. političke korektnosti u javnom obraćanju), sasvim sigurno ne postoji. I to ne od jučer. Govorila je, naime, o tome kako snaga demokracije leži u vladavini prava, u načelu da svaki građanin mora biti tretiran na jednak način, u poštenim i otvorenim izborima i u tome da korupciji nema mjesta. Lijep san, ali daleko od američke stvarnosti.
No, potom je Kamala Harris rekla nešto što će ‘lovcima na vještice’ na našim prostorima biti kao ‘vragu tamjan’. Evo citata: ‘Ne budemo li budni, ne budemo li je branili, demokracija neće izdržati, podleći će.’ A upravo takvo pozivanje na budnost ne tako davno nekome je od ovdašnjih ‘veličina’ zvučalo kao ‘iz vremena komunizma’. Kamala Harris očito ga nije čula. Inače bi pazila što govori.
Predsjednik Biden, očito aludirajući na to da Trump i dalje tvrdi kako mu je pobjeda ‘ukradena’, a da prema anketama, odnosno slobodnim procjenama dobro upućenih, u to vjeruje najveći dio Republikanaca, odnosno između dvanaest i četrdeset (!) posto svih Amerikanaca, počeo je svoje obraćanje riječima: ‘Mora nam biti apsolutno jasno što je istina, a što je laž. Bivši predsjednik Sjedinjenih Država ispleo je mrežu laži o izborima 2020., a učinio je to zato što vlast vrednuje više od načela.’ Biden se do sada suzdržavao od javnih napada na Trumpa, no godinu dana nakon ‘juriša na Capitol’ nije ga štedio, mada mu ni sada nije spomenuo ime. Optužio ga je izravno za nepriznavanje izbornih rezultata i za poticanje nasilnih demonstracija, uz poruku: ‘On nije samo bivši predsjednik, on je poraženi bivši predsjednik.’ Uz patetičnu frazu kako se vodi bitka za ‘dušu Amerike’, Biden nije mogao odoljeti, a da ne ponovi formulu o globalnoj konfrontaciji demokracije i autoritarnosti, optužujući ‘autokratske zemlje, poput Kine i Rusije’ da teže slomu američke demokracije.
Pa je tako Joe Biden otvorio dilemu: tko je stvarna prijetnja američkoj demokraciji: oni indoktrinirani (i dobro naoružani) Amerikanci, deseci milijuna njih, koji ga ni danas ne smatraju legitimnom Predsjednikom, dovodeći time u pitanje i demokratski poredak koji mu je omogućio izbornu pobjedu, ili Kina i Rusija? Te dvije zemlje Washington vidi kao prijetnju. No, nemojmo se zavaravati, vidi ih kao prijetnju ne zato što su njihovi režimi autokratski, nego zato što one svojim i udruženim, ali i pojedinačnim potencijalima opasno ugrožavaju položaj hegemona za kojega Amerika smatra da joj naprosto pripada (a poslušna joj Evropa u tome sekundira, uz tek poneki gotovo sramežljivi glasić otpora). Biden i vodeća elita u Sjedinjenim Državama – bilo ona javnosti vidljiva, bilo ona poznata pod imenom ‘duboka država’ očito i neće i ne mogu shvatiti dvije ključne stvari.
Prvo, vrijeme euforične opijenosti pobjedom nad ‘komunizmom’ s početka devedesetih godina prošloga stoljeća prošlo je. Unipolarni svijet s Amerikom kao neprikosnovenim liderom koji će ‘uređivati’ stvari kako mu i gdje odgovara (Afganistan, Libija, Sirija, Irak), to je vrijeme prošlo. A neće se vratiti ni ono bipolarnog svijeta s dvije super sile (ali i jakim i utjecajnim Pokretom nesvrstanih). Današnji je svijet multipolarni. I nema te sile koja bi to mogla promijeniti.
Što nas dovodi do druge točke, naime da današnji svijet najmanje mogu promijeniti duboko podijeljene i tom podjelom oslabljene Sjedinjene Države (usprkos svim sankcijama i intervencijama kojima to i dalje pokušavaju). A da je podjela stvarna i trajna, doslovno nepovratna, najbolje govori činjenica da golema većina Republikanaca demonstrativno nije prisustvovala sjednici Kongresa kojom je obilježena obljetnica ‘juriša na Capitol’ i na kojoj je minutom šutnje odana počast pripadnicima snaga reda koji su izgubili živote toga dana, ili ih – pod dojmom doživljenoga – sami prekinuli nakon toga. Dan koji je trebao i mogao pokazati američko jedinstvo, pokazao je još jednom dubinu podijeljenosti američkog društva. Je li ta podijeljenost i, kako netko reče, pretvaranje Republikanske stranke u skupinu odanu ne Ustavu, nego jednom čovjeku, Trumpu, uvod u građanski rat, teško je reći. Ali i još teže odbaciti kao mogućnost.
Uvodničar britanskog Guardiana svoju je prognozu o građanskom ratu u Americi ‘začinio’ konstatacijom: ‘Nitko ne vidi što se sprema, jer nitko ne želi vidjeti što se sprema!’ Rekli bismo da ljudima na jugoistoku Evrope, svima koji su ovdje doživjeli devedesete godine prošloga stoljeća, te riječi zvuče krajnje zlokobno.
