Svatko je od nas barem jednom u životu imao problema s dostavnim servisima: narudžbe su kasnile zbog povećanja opsega posla i nedovoljnoga broja zaposlenih, dostavljači nisu znali područje na kojem vrše dostavu, osoblje je bilo neljubazno ili se ponašalo neprofesionalno. Posrijedi su česta iskustva klijenata, no postavlja se pitanje jesmo li ikada razmišljali kako je ljudima s druge strane te s kojim se sve nedaćama na svakodnevnoj bazi susreću prilikom obavljanja svojih poslova. Ako ste mislili da je najgora opcija raditi u pozivnom centru ili nečem sličnom, dostavljački posao očito može samo korak dijeliti do čistoga pakla. Barem nam tako sugerira socijalno osviješteni britanski filmaš Ken Loach, koji već šest desetljeća bespoštedno secira društveni sustav Velike Britanije s velikom dozom realizma i socijalne kritike, kao i zastupanja socijalističkih ideja, koje nikada nisu bile propagandno i napadno unošene u njegova ostvarenja nego probijaju iz naravi priča kojima se bavio. Redatelj se u dugoj karijeri zaista dotaknuo brojnih društvenih nedaća - poput siromaštva, radničkih prava, nezaposlenosti, borbe za slobodu, kao u svom na filmskom festivalu u Cannesu nagrađenom filmu The Wind that Shakes the Barley (2006). U djelima koja se bave suvremenom problematikom Loach je redovito nastojao reagirati na recentnu problematiku te gospodarske i društvene trendove sadašnjega trenutka, koji su nesmiljeno utjecali na egzistencije njegovih protagonista.
Oprostite, mimoišli smo se izravno se nastavlja na problematiku koju je autor razrađivao u prethodnom ostvarenju I, Daniel Blake (2016; također dobitnik Zlatne palme na festivalu u Cannesu) u kojem se bolesni i ostarjeli pripadnik radničke klase bori s državnom birokracijom koja mu odbija pripomoć. Posljednji film nas također vraća u okrilje radničke klase, koja je česti redateljev predmet interesa, te izravno sagledava ekonomske, društvene te obiteljske i privatne posljedice velike gospodarske krize 2008. godine. Njezina direktna posljedica na život četveročlane obitelji Turner ogleda se u činjenici da su bili nadomak dobivanja kredita za kupnju nekretnine kako bi se napokon skrasili u uvjetno svome domu. Banka je na kraju propala te su bili primorani s vremena na vrijeme seliti se iz jednog u drugi podstanarski prostor. U filmu nemogućnost stjecanja nekretnine korespondira s gubitkom sigurnosti i uporišta te upućuje na stanje i položaj radničke klase. Postavljena je na margine društvene moći te si zbog iscrpljujućih i potplaćenih poslova ne može ispuniti primarne egzistencijalne potrebe, pa životari u nehumanim uvjetima. Navedeno je u filmu oporo evocirano kućom u kojoj obitelj Turner živi. Oronula je, pohabanog i bazičnog namještaja te iziskuje renovaciju. Čimbenik je metaforičke karakterizacije jer iz nje štošta saznajemo o protagonistima: od njihova imovinskoga stanja, odnosa društva prema njima, preko psihologije i samopoimanja do unutarobiteljskih odnosa.
Ricky Turner (Kris Hitchen) nikada nije stekao formalno obrazovanje te je radno iskustvo sabirao kao manualni radnik, često u građevinskom sektoru. No posao je sve teže naći pa se jednoga dana odlučuje priključiti dostavljačkoj tvrtki. Na razgovoru za posao sve djeluje savršeno: nadređeni mu objašnjava da postaje dio franšize, nema normiranja, zarada je dobra, a najbolje bi mu bilo da kupi svoj kombi, što je mali problem jer nema novaca. Međutim, već prvoga dana shvaća da je njegov šef Mahoney vrlo kruta i izrabljivački nastrojena osoba, suvremeni gonič robova, kojem je jedino stalo do točnosti kako bi tvrtka održala svoje standarde. Uvjeti u kojima radi su nehumani: nema slobodnoga dana, osobni život podređen je poslovnom, radnici su tretirani na iznimno loš način. Supruga mu Abbie (Debbie Honeywood) radi kao njegovateljica koja po cijeli dan obilazi pacijente, a oni često žive u međusobno udaljenim dijelovima grada. Pošto je auto prodan da bi kupili kombi, primorana je koristiti javni prijevoz, što joj dodatno otežava rad. Njezin je posao također izrabljivački i iscrpljujući te potplaćen: bez obzira na to što radi od ranoga jutra do kasne večeri, plaćeno je samo vrijeme koje provodi s pacijentima. Kada to dvoje ljudi dođu kući, toliko su iscrpljeni da više ne mogu posvetiti pažnju jedno drugome te djeci: Lizi Jane (Katie Proctor) i Sebastianu (Rhys Stone). Potonji je neosporno pametan, no situacija u roditeljskom domu kao i nedobrom društvu negativno utječe na njegovo ponašanje.
Loach protagonistima dodjeljuje dva najneatraktivnija zanimanja u Velikoj Britaniji kako bi putem njih ilustrirao današnji položaj radničke klase, pa tako u jednom trenutku korisnica Abbienih usluga pita što se dogodilo s osmosatnim radnim vremenom. Pritom spretno isprepliće dvije dimenzije. Prva je društvena, te se ocrtava na temelju portretiranja poslovnih situacija i nedaća dvoje protagonista. Nastoji se pokazati kako izgleda radni dan na najniže rangiranim radnim mjestima, gdje su zaposlenici svedeni na animalnu razinu. Druga je privatna i osobna, jer nedvojbeno je da će poslovne situacije ostaviti traga na drugu dimenziju koja će sve više posrtati pod nepodnošljivim teretom prve. Djelo tako istražuje na koji način životni uvjeti dovode u pitanje prisnost te otuđuju bliske ljude jedne od drugih. Loach secira svakodnevna iskustva ljudi koji iz dana u dan obavljaju iste radnje te se vrte u krug, čime se stječe dojam da njihove egzistencije nemaju smisla.
Dva najneatraktivnija zanimanja ujedno su povod da se sagleda iznimno recentna problematika vezana uz takozvanu ekonomiju honorarnih poslova koja se u poslovnom žargonu naziva gig-ekonomijom. Termin je, zanimljivo, upravo proizašao iz ekonomske krize 2009. godine, a odnosi se na sve učestaliju pojavu da tvrtke više ne zapošljavaju ljudstvo na stalna radna mjesta nego upošljavaju slobodnjake na određeni vremenski period da bi obavljali stanovite djelatnosti. Trend se nastojao pravdati činjenicom da time radna snaga postaje mobilnija te se omogućuje fleksibilniji pristup poslu i vremenu (primjerice mogućnost rada od kuće), međutim, u stvarnosti ide na ruku poslodavcu koji mora davati manja davanja za zaposlenika.
Loach igra na kartu realizma i neposrednosti. Pažljivo i podosta tmurno ocrtava okruženje u kojem protagonisti obitavaju, a ono neposredno upućuje na njihove životne nedaće. Veliku pažnju posvećuje glumcima i njihovoj međuigri, jer mu je bitno pokazati na koji se način društvena problematika reflektira na intimnu dimenziju. Glumačka ostvarenja su izvrsna, napose Krisa Hitchena i Debbie Honeywood, te odišu dostatnom dozom realizma i neposrednosti. Uvjerljivo portretiraju osobe koje se nedvojbeno vole, no okolnosti u kojima žive katkad uzimaju previše energije.
