Otrov
Ima u književnim krugovima ljudi koji do jučer nisu čuli za Alis Marić, što objašnjava zašto izvan književnih krugova nitko nije čuo za njih. Jer dok literarnim krugovima kruži mantra kako knjige danas nitko ne čita, blog Alis Marić "Čitaj knjigu" prati preko pola milijuna ljudi samo na Facebooku. I dok literarni krugovi još polažu nade u neke ozbiljne dokumente, poput "Nacionalne strategije poticanja čitanja" Ministarstva kulture, čitanje se – ispada – ozbiljno potiče samo tamo gdje nema ni nacionalnih strategija ni ministarstva ni dokumenata. Za čitav taj gorući problem čitanja, pokušavamo reći, možda nije najpametnije pitati književne krugove: nekad je bolje klikati književne blogove. A ondje je Alis Marić vladarica, naša najuspješnija book blogerica, vrhunska do-it-yourself poduzetnica…
Ah, da, i antivakserica.
Nije da to nije bilo poznato i ranije, niti je Marić krila svoje stavove. U maju ove godine, recimo, na portalu Flash.hr objavila je dulji tekst o tome kako "Duboka država, engleska kraljica, elite i najveće svjetske korporacije" pod krinkom borbe protiv koronavirusa zapravo žele kontrolirati naše živote, svesti čovječanstvo na milijardu ljudi i usput uništiti malo i srednje poduzetništvo. Zaključivši: "Nema šanse da u mene ubrizgaju otrov zvan cjepivo." Ali tek nakon što je novinar Indexa Nenad Jarić Dauenhauer prošlog tjedna prenio nekoliko njenih Facebook-statusa, u kojima se uz ostalo hvali kako je u taksiju odbila staviti masku, na Alis Marić stropoštala se lavina optužbi i zgražanja. A nakon što se Marić javno ispričala i nakon što se hajka malo primirila, preostalo je nekoliko pitanja.
Pozitiva
Prvo bi, na primjer, moglo glasiti: otkud jednoj book blogerici, u zemlji u kojoj nitko ne čita, uopće toliko followera? Odgovor: neće biti da nitko ne čita, nego da se o čitanju ne zna skoro ništa. Jer blog "Čitaj knjigu", skupa s ekstenzijama na društvenim mrežama, pravi je festival čitalačke radosti koja uglavnom prolazi ispod radara kulturnih komentatora. Festival šaren, rasterećen i demokratičan: tu se veselo miješa svašta, od mudrih poslovica do Instagram-naslovnica, od svjetskih klasika do prezrenih žanrova, od Andrića do ljubića, od velikih pisaca do "Malog princa"... Pravi postmodernistički anything goes vrtuljak koji se okreće oko engagementa publike, skrivenog marketinga i pravila tržišta. Ili je takav, barem, ako postmodernizam shvatimo prema onoj popularnoj ideji Fredrica Jamesona, kao "kulturnu logiku kasnog kapitalizma". Samo, što bi o tome mogli znati naši književni krugovi: tamo su bili uvjereni da s postmodernizmom raskidaju još početkom devedesetih, kada im je kapitalistička kultura tek kucala na vrata.
I eto drugog pitanja: ako blog "Čitaj knjigu" stvarno ima veze s nekakvim trijumfom kapitalističke kulturne logike, zašto nam o toj logici ništa nisu rekle kulturne rubrike? Odgovor: zato što kulturne rubrike, čini se, još uvijek misle da se kapitalizam događa nekome drugome. Pa nam ne kažu ni kako smo ni zašto umjesto kulture u međuvremenu dobili "kreativne industrije", reklamu umjesto recenzije, umjesto kritike klikove… A pošto kultura kapitalizam prepušta drugima, eno Alis Marić u poduzetničkim prilozima, eno je na biznis portalima i u glossy "ženskim" magazinima: tamo se već godinama nižu panegirici njenom poslovnom uspjehu, prikazujući ga kao hrvatsku varijaciju američkog sna. Isti onaj Index koji Alis Marić danas raskrinkava – primjerice – ne tako davno ju je predstavio kao "ženu s misijom" i osobu koja je "za knjigu samostalno napravila više od svih novinara i izdavača zajedno". Marić pritom nisu voljeli samo mediji: pro-biznis stranka Pametno kandidirala ju je prošle godine na evroparlamentarnim izborima, a s njom su, naravno, redovno surađivali svi važniji nakladnici. I većina njih će, čim se ova buka malo stiša, nastaviti surađivati: Marić donosi publicitet, publicitet nosi prodaju.
Zato, treće i završno pitanje: nismo li, ruku na srce, sve ovo sami htjeli? Odgovor – ruku na srce a masku na lice – jesmo. Htjeli smo poticati čitanje: eno ga, potiče se. Htjeli smo da knjige budu popularnije: na Facebooku imamo pola milijuna dokaza neospornog uspjeha. Htjeli smo razvijati poduzetništvo u kulturi: lijepo se, vidimo, razvilo. Htjeli smo malo manje kritičarskog zanovijetanja, a malo više afirmativnih poruka, malo manje prigovaranja, a malo više dobre volje, malo manje negative, malo više pozitive… Ili, kako bi to rekla sama Alis Marić u onoj svojoj javnoj isprici: "Inače se trudim dijeliti pozitivne vijesti i priče, a ne biti negativna."
I tako: malo po malo, pozitivna priča po pozitivna priča, na kraju smo dobili ono što smo tražili. Kako u kulturi, tako u pandemiji: čita se, izgleda, više nego ikada, a i pozitivnih je sve više.
Performansi
Poduzetništvo u kulturi se dakle razvija, a dosta dobro ide i kulturi u poduzetničkim sferama: poslovnjaci se, primjerice, u doba korone sve više okreću žanru političkog performansa. Prvo su, na spontanom prosvjedu protiv mjera zatvaranja kafića i restorana, ugostitelji ispred Ministarstva financija palili grobne lampione; zatim je, nekoliko dana kasnije, sveprisutna udruga Glas poduzetnika po vodstvom Hrvoja Bujasa ostavila vijenac ispred Ministarstva gospodarstva, simbolički sahranjujući domaći biznis. Razumijemo poruku, ne čude nas demonstracije, ali ipak: nije li pomalo morbidno u vrijeme dok neki stvarni ljudi stvarno umiru od zaraze režirati metaforičke korote i sprovode? Poduzetnici ovako, čini se, ostavljaju isti onaj dojam za koji redovno optužuju svoju nemezu, nabujalu državnu birokraciju: da su posve izolirani od stvarnosti koja ih okružuje.
Simpatičniji je zato bio performans sportaša Maria Valentića i Šimuna Cimermana. Njih su dvojica – nakon zatvaranja teretana – objavili video kraćeg treninga na fitness spravama u praznoj crkvi na Jarunu, pošto crkveni interijeri ostaju izuzeti iz restriktivnih mjera razlozima koje ne može dokučiti razum, ali umije približiti vjera. Nova sportska disciplina – nešto kao holy building – očekivano nije naišla na razumijevanje katoličkije nastrojenog dijela javnosti, pa je video brzo uklonjen, a Valentić je ponudio ispriku koju ipak završava jasnim riječima: "I dalje stojim pri tome da bi mjere koje su na snazi trebale biti jednako primijenjene na sva polja djelatnosti."
WHW
Kustoski kolektiv WHW uvršten je na 82. mjesto redovnog godišnjeg popisa 100 najmoćnijih aktera umjetničkog svijeta, koji od 2002. objavljuje ArtReview. Kako bi postale prve hrvatske predstavnice na prestižnoj listi, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović prethodno su morale otići iz Hrvatske: prošlog proljeća izabrane su za direktorice bečke Kunsthalle, a ovo je lijepa prilika da se prisjetimo poruke koju su tada uputile domaćoj kulturnoj javnosti. "Ovo međunarodno priznanje doživljavamo u tužnom nesrazmjeru s lokalnom valorizacijom rada WHW-a", pisale su. "Kulturna politika godinama samo pogoršava uvjete u kojima radi WHW, kao i većina kolega s kulturne scene… Smatramo da bi činjenica da će još jedan vrlo aktivan doprinos lokalnoj kulturnoj produkciji biti preusmjeren na inozemstvo trebala potaknuti nositelje kulturne politike u Hrvatskoj da preispitaju uvjete rada na kulturnoj sceni." Nositelji kulturne politike, kao što znamo, uvjete rada u međuvremenu nisu preispitali: prije će biti da su ih pogoršali. Odlazak WHW-ovki – drugim riječima – nije promijenio baš ništa u Hrvatskoj, ali je zato promijenio poredak najvažnijih imena na svjetskoj sceni.
A tamo su se dosta dobro uklopile, jer ove godine čak četiri vodeća mjesta liste ArtReviewa drže razni kolektivi, pokreti i kolaboracije: pobjednik je Black Lives Matter, slijedi ruangrupa iz Jakarte, koja će voditi sljedeću Documentu, potom Felwine Sarr i Bénédicte Savoy, promotori dekolonizacije kolekcija zapadnih muzeja, te #MeToo pokret. Tu su, dalje, Judith Butler, Forensic Architecture, Steve McQueen, Hito Steyerl, Banksy, Ai Weiwei… Sve u svemu, nešto probranije društvo od čelnica i čelnika našeg Ministarstva kulture, Grada Zagreba i ostalih institucija kojima su kustosice godinama uzaludno pokušavale objasniti zašto vrijedi podržati njihov rad. WHW-ovkama zato čestitke na međunarodnom izboru, ArtReviewu također, a lokalnoj kulturnoj publici uspomene i lijepo sjećanje na vrijeme kada su Ćurlin, Ilić i Sabolović svoje izložbe postavljale ovdje.
portalnovosti
