Promjena imena Trga maršala Tita otkrila je gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću’, ‘kućnom odgoju’ i ‘građanskoj pristojnosti’: završava u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma
Na prosvjedu protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu prije desetak dana pojavilo se jedva dvjestotinjak ljudi, pa je rezultat političke trgovine trgom aritmetički jasan: debata oko Tita sjajan je materijal za jednodnevnu medijsku senzaciju, kolumnistima osigurava municiju a Zlatku Hasanbegoviću supstituciju bilo kakvog programa, ali ljude zapravo previše ne zanima. Ili, barem, ne toliko da bi ih izvela na ulice. Čak i ovako stidljiv broj demonstranata, međutim, opasno je zasmetao liberalnom krilu lokalnog komentarijata; preciznije, zasmetalo ih je to što su se na prosvjedu razvile komunističke zastave i pjevale pjesme poput ‘Bilećanke’. ‘Ispalo je bezveze, neozbiljno i pogrešno’, revoltiran je komentator ‘Jutarnjeg lista’ Boris Vlašić: ‘Ispalo je kao da se brani antifašizam iz ‘45.’ A to je so last century, to je retro i to je passé: danas su antifašisti gradska gospoda, nosi se drukčija antifa moda. ‘Antifašizam je pride, antifašizam je kurikularna reforma’, hvata zalet kolumnist-antikomunist ne bi li nas uveo u suvremene trendove, pa lista katalog najnovijih antifa asesoara iz sezone jesen-zima 2017: ‘Antifašizam je prihvaćanje novoga, znanosti, slobode’, usto je i ‘mobitel antifašizam jer je čudesno pomogao širenju demokracije’, pa je ‘antifašizam onaj njemački trgovački lanac koji je maknuo sve strane proizvode sa svojih polica kako bi pokazao koliko je malen svijet koji je isključiv’… I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od ‘45., sve dalje od onoga što antifašizam elementarno znači. A znači – bilo bi zgodno da netko mobitelom dojavi komentatoru – naprosto borbu protiv fašizma, i to onda kada je on postojao, u prošlom stoljeću. Borbu koja je – evo nevolje – bila zacrtana strategijom Komunističke internacionale, vođena pod crvenom petokrakom, praćena, eto, ‘Bilećankom’. I plaćena desecima milijuna ljudskih žrtava: već iz pijeteta prema njima vrijedilo bi pripaziti prije nego što se pojam neobavezno razvuče do granice na kojoj gubi svaki smisao. Promjena imena Trga maršala Tita – izuzmemo li svatove na vjenčanju Velimira Bujanca – zbila se dakle bez masovnije reakcije: dobro je, ipak, što se odvila, jer nam je pritom otkrila gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću’, ‘kućnom odgoju’ i ‘građanskoj pristojnosti’, tim fantazmagorijama iznimno popularnima među ovdašnjim liberalnim intelektualcima. Završava, ukratko, u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma. Koji – za promjenu – ima sasvim jasno ime: to je proces povijesnog revizionizma.
Dok ovaj broj Novosti odlazi u tisak, u Šibeniku se, u sklopu Festivala alternative i ljevice Fališ, otvara izložba plakata u izboru ruskog kustosa Sergeja Serova, dio projekta pod naslovom ‘1917. – 2017.’ Serov je pozvao razvikane svjetske dizajnere da reduciranim koloritom, isključivo crnom i crvenom bojom, prokomentiraju stogodišnjicu Oktobarske revolucije; svi pristigli radovi mogu se pogledati i na njegovoj Facebook stranici. Iz ne sasvim jasnih razloga, mediji finalnu selekciju proglašavaju kontroverznom, pa su je tako najavili i u nas; kontroverzno je, navodno, to što se velika većina dizajnerica i dizajnera prema komunističkoj revoluciji odnosi izrazito negativno, iako kompletan javni mainstream, visoke evropske političke institucije i Boris Vlašić komunizam ionako već četvrt stoljeća percipiraju spektrom refleksnih reakcija žalosno suženim između demonizacije i ridikulizacije. Zato nam i ova izložba djeluje manje kontroverzna, a više bezvezna. Ismijavanja Lenjina, nategnute paralele između druga Uljanova i Vladimira Putina, retrovizorski trijumfalizam nad padom socijalizma, vizualne dekonstrukcije petokrake, dosjetke oko svastike: malo koji rad napušta zonu komfora današnjeg ideološkog konsenzusa, malo koji provocira. Šteta, naročito zato što su Oktobarska revolucija i godine neposredno nakon nje – period, dakle, koji Serovljev projekt svisoka denuncira – istodobno i razdoblje nevjerojatnog uzleta plakata: vrijeme kada avangarda sreće propagandu, a boljševizam konstruktivizam, pa posteri postaju moćna politička oružja, angažirane vizualne atrakcije, poluge mobilizacije nepreglednih masa… Za aktualne radove, u svakom slučaju, bolje je da ih ne mjerimo zlatnom erom formata plakata: vrlo brzo bismo uočili kako njihov ključni problem zapravo i nije ono što prikazuju, nego ono što prešućuje. Jer osim ponosnog lika Lenjina, petokrake ili srpa i čekića – imaginarija koji autorice i autori nemilice eksploatiraju kako bi prikazali njegovu skrivenu, mračnu stranu – vizualni vokabular ranog socijalističkog plakata bio je nezamisliv i bez, recimo, herojske figure radnika: nje u Serovljevom postavu nema, a bilo bi itekako zanimljivo vidjeti kako dizajnerice i dizajneri doživljavaju društveni status radničke klase danas u odnosu na 1917. Nismo vidjeli ni ženske figure, a nakon Oktobarske revolucije – kada je uspostavljena država koja će, između ostalog, prva u svijetu bezuvjetno legalizirati abortus – plakati su vrvjeli likovima žena; danas, kada su reproduktivna prava iznova na udaru mizoginih bigota, žena, zanimljivo, nema. Čini se, ukratko, da je temeljni problem izložbe – posve neovisno o dragocjenim individualnim razlikama uglednih umjetnica i umjetnika – taj što su skoro svi naslovnu temu ‘1917. – 2017.’ shvatili jednosmjerno: kao poziv da iz privilegirane pozicije naknadne pameti, s udobne povijesne distance, presude socijalističkoj revoluciji. A ne da, eventualno, krenu suprotnom stranom historijske autostrade, pa pokušaju ustanoviti što nam to 1917. godina može reći o našoj današnjici. Izložba kustosa Sergeja Serova tako naposljetku – mnogo više negoli o Oktobarskoj revoluciji – svjedoči o vremenu u kojem je nastala. Tupavo uvjerenom u vlastitu superiornost: glupavo nespremnom da je preispita.
Korak po korak, prijevod po prijevod, književni svijet otkriva Édouarda Louisa. U Francuskoj je već debitantskim romanom ‘Eddyjev kraj’, objavljenim prije tri godine – kada su mu bile samo 22 – ušao u finale Goncourtove nagrade, prodao preko 300.000 primjeraka, ponovno zakotrljao zamrlu raspravu o reprezentaciji radničke klase u književnosti i medijima. Autobiografski impregnirana priča o odrastanju u siromašnoj provinciji na sjeveru Francuske, uz oca nezaposlenog alkoholičara i među vršnjacima koji dječaka svakodnevno maltretiraju, nedavno je napokon prevedena na engleski. ‘Rat koji Édouard Louis vodi nije usmjeren protiv njegovog vlastitog porijekla’, tumači u aktualnom, ljetnom broju ‘New York Review of Books’, ‘nego protiv slike Francuske kao ugodne, stabilne, mirne države, slike koja je pisca u potpunosti isključivala i tjerala ga da se srami samoga sebe.’ Homofobija, rasizam, nasilje, rast radikalne desnice na ruševinama socijalne države: Louis autobiografskim streljivom gađa neuralgične točke političkog prezenta, furiozno vraća lijevi angažman na blaziranu književnu scenu, insistira na govoru o konstantnoj, prikrivenoj, neumoljivoj klasnoj opresiji u francuskom društvu. U Njemačkoj je prije nekoliko dana objavljen i prijevod njegovog drugog romana ‘Povijest nasilja’, napisanoga prošle godine i inspiriranog – iznova – autobiografskom epizodom: silovanjem i pokušajem ubojstva koje je Louis proživio kada je na novogodišnjoj proslavi pokupio nepoznatog muškarca za usputan, neobavezan seks. Muškarac je bio Arap: u ‘Povijesti nasilja’ Louisa ne zanima toliko vlastita trauma, koliko socijalna perpetuacija, rasno i klasno obnavljanje nasilnog ponašanja. ‘Razlika između onoga što je intimno i onoga što je političko konstruirana je, historijski uvjetovana’, pojašnjava u razgovoru za berlinski ‘Tageszeitung’: ‘Ali književnost može tu umjetnu granicu između intimnog i političkog izbrisati.’ Samo što to, naravno, mora biti književnost nešto drukčija od one koja danas dominira kulturnim rubrikama i top-listama: ‘99 posto književnosti počiva na uvjerenju da je život evropske intelektualne srednje klase naprosto normalan život. Ali život iz knjižara je život manjine’, govori Louis njemačkoj publici. Hrvatske bi čitaoce, između ostalog, mogao zainteresirati ‘Manifestom za intelektualnu i političku kontraofenzivu’ koji je prije dvije godine napisao skupa s filozofom Geoffroyem de Lagasneriejem, postavljajući radikalne principe lijevog obračuna s novom desnicom: moramo naprosto odbiti razgovarati o temama koje ona nameće mainstreamu, tvrdi tamo autorski tandem; desničare treba nazvati njihovim pravim imenom, jer pripovijesti o imigrantskim prijetnjama ili opasnostima rodne teorije ‘nisu teme za diskusiju, nego su uvrede i laži’; moramo, ukratko, ‘vratiti ljevicu u život’. Louisova iznenadna slava, njegova neuvijena politizacija književnosti i beskompromisna radikalizacija politike dobri su koraci u tom smjeru: nestrpljivo čekamo da ih primijeti neki domaći izdavač, jer literarni enfant terrible u pohodu na povampirenu desnicu, čini se, i ovdašnjoj publici itekako ima što poručiti.
Za kraj, malo prijateljske propagande: beogradski dvomjesečnik ‘Lice ulice’ na godišnjem je skupu Svjetske asocijacije uličnih novina (INSP) u Manchesteru dobio nagradu za najbolju naslovnicu, rad dizajnerice Sanje Stojkov. Dobar povod da se predstavi odličan proizvod: ‘Lice ulice’, magazin koji prodaju srbijanski beskućnici, ambiciozan je koliko i siromašan, pa sa samog ruba financijske održivosti redovito isporučuje brojeve posvećene ne samo svakodnevnim nevoljama ljudi bez stalnoga smještaja, nego i globalnim migracijama, društvenim pokretima otpora, ekološkim pitanjima, položaju radnika… Nagrađeno izdanje, primjerice, bavilo se rodnom ravnopravnošću: jednom stran(ic)om okrenut konkretnim problemima beskućnika, drugom širim temama, list uspješno balansira na ivici pločnika, a odnedavno ima i regionalna izdanja u Sarajevu, Skoplju i Prištini. Sanji Stojkov stoga čestitke, uredništvu podrška, a čitateljicama i čitaocima preporuka da magazin potraže kod kolportera zateknu li se uskoro na ulicama susjednih gradova.
So Last Century
Na prosvjedu protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu prije desetak dana pojavilo se jedva dvjestotinjak ljudi, pa je rezultat političke trgovine trgom aritmetički jasan: debata oko Tita sjajan je materijal za jednodnevnu medijsku senzaciju, kolumnistima osigurava municiju a Zlatku Hasanbegoviću supstituciju bilo kakvog programa, ali ljude zapravo previše ne zanima. Ili, barem, ne toliko da bi ih izvela na ulice. Čak i ovako stidljiv broj demonstranata, međutim, opasno je zasmetao liberalnom krilu lokalnog komentarijata; preciznije, zasmetalo ih je to što su se na prosvjedu razvile komunističke zastave i pjevale pjesme poput ‘Bilećanke’. ‘Ispalo je bezveze, neozbiljno i pogrešno’, revoltiran je komentator ‘Jutarnjeg lista’ Boris Vlašić: ‘Ispalo je kao da se brani antifašizam iz ‘45.’ A to je so last century, to je retro i to je passé: danas su antifašisti gradska gospoda, nosi se drukčija antifa moda. ‘Antifašizam je pride, antifašizam je kurikularna reforma’, hvata zalet kolumnist-antikomunist ne bi li nas uveo u suvremene trendove, pa lista katalog najnovijih antifa asesoara iz sezone jesen-zima 2017: ‘Antifašizam je prihvaćanje novoga, znanosti, slobode’, usto je i ‘mobitel antifašizam jer je čudesno pomogao širenju demokracije’, pa je ‘antifašizam onaj njemački trgovački lanac koji je maknuo sve strane proizvode sa svojih polica kako bi pokazao koliko je malen svijet koji je isključiv’… I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od ‘45., sve dalje od onoga što antifašizam elementarno znači. A znači – bilo bi zgodno da netko mobitelom dojavi komentatoru – naprosto borbu protiv fašizma, i to onda kada je on postojao, u prošlom stoljeću. Borbu koja je – evo nevolje – bila zacrtana strategijom Komunističke internacionale, vođena pod crvenom petokrakom, praćena, eto, ‘Bilećankom’. I plaćena desecima milijuna ljudskih žrtava: već iz pijeteta prema njima vrijedilo bi pripaziti prije nego što se pojam neobavezno razvuče do granice na kojoj gubi svaki smisao. Promjena imena Trga maršala Tita – izuzmemo li svatove na vjenčanju Velimira Bujanca – zbila se dakle bez masovnije reakcije: dobro je, ipak, što se odvila, jer nam je pritom otkrila gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću’, ‘kućnom odgoju’ i ‘građanskoj pristojnosti’, tim fantazmagorijama iznimno popularnima među ovdašnjim liberalnim intelektualcima. Završava, ukratko, u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma. Koji – za promjenu – ima sasvim jasno ime: to je proces povijesnog revizionizma.
Revolucija u retrovizoru
Dok ovaj broj Novosti odlazi u tisak, u Šibeniku se, u sklopu Festivala alternative i ljevice Fališ, otvara izložba plakata u izboru ruskog kustosa Sergeja Serova, dio projekta pod naslovom ‘1917. – 2017.’ Serov je pozvao razvikane svjetske dizajnere da reduciranim koloritom, isključivo crnom i crvenom bojom, prokomentiraju stogodišnjicu Oktobarske revolucije; svi pristigli radovi mogu se pogledati i na njegovoj Facebook stranici. Iz ne sasvim jasnih razloga, mediji finalnu selekciju proglašavaju kontroverznom, pa su je tako najavili i u nas; kontroverzno je, navodno, to što se velika većina dizajnerica i dizajnera prema komunističkoj revoluciji odnosi izrazito negativno, iako kompletan javni mainstream, visoke evropske političke institucije i Boris Vlašić komunizam ionako već četvrt stoljeća percipiraju spektrom refleksnih reakcija žalosno suženim između demonizacije i ridikulizacije. Zato nam i ova izložba djeluje manje kontroverzna, a više bezvezna. Ismijavanja Lenjina, nategnute paralele između druga Uljanova i Vladimira Putina, retrovizorski trijumfalizam nad padom socijalizma, vizualne dekonstrukcije petokrake, dosjetke oko svastike: malo koji rad napušta zonu komfora današnjeg ideološkog konsenzusa, malo koji provocira. Šteta, naročito zato što su Oktobarska revolucija i godine neposredno nakon nje – period, dakle, koji Serovljev projekt svisoka denuncira – istodobno i razdoblje nevjerojatnog uzleta plakata: vrijeme kada avangarda sreće propagandu, a boljševizam konstruktivizam, pa posteri postaju moćna politička oružja, angažirane vizualne atrakcije, poluge mobilizacije nepreglednih masa… Za aktualne radove, u svakom slučaju, bolje je da ih ne mjerimo zlatnom erom formata plakata: vrlo brzo bismo uočili kako njihov ključni problem zapravo i nije ono što prikazuju, nego ono što prešućuje. Jer osim ponosnog lika Lenjina, petokrake ili srpa i čekića – imaginarija koji autorice i autori nemilice eksploatiraju kako bi prikazali njegovu skrivenu, mračnu stranu – vizualni vokabular ranog socijalističkog plakata bio je nezamisliv i bez, recimo, herojske figure radnika: nje u Serovljevom postavu nema, a bilo bi itekako zanimljivo vidjeti kako dizajnerice i dizajneri doživljavaju društveni status radničke klase danas u odnosu na 1917. Nismo vidjeli ni ženske figure, a nakon Oktobarske revolucije – kada je uspostavljena država koja će, između ostalog, prva u svijetu bezuvjetno legalizirati abortus – plakati su vrvjeli likovima žena; danas, kada su reproduktivna prava iznova na udaru mizoginih bigota, žena, zanimljivo, nema. Čini se, ukratko, da je temeljni problem izložbe – posve neovisno o dragocjenim individualnim razlikama uglednih umjetnica i umjetnika – taj što su skoro svi naslovnu temu ‘1917. – 2017.’ shvatili jednosmjerno: kao poziv da iz privilegirane pozicije naknadne pameti, s udobne povijesne distance, presude socijalističkoj revoluciji. A ne da, eventualno, krenu suprotnom stranom historijske autostrade, pa pokušaju ustanoviti što nam to 1917. godina može reći o našoj današnjici. Izložba kustosa Sergeja Serova tako naposljetku – mnogo više negoli o Oktobarskoj revoluciji – svjedoči o vremenu u kojem je nastala. Tupavo uvjerenom u vlastitu superiornost: glupavo nespremnom da je preispita.
Édouard Louis
Korak po korak, prijevod po prijevod, književni svijet otkriva Édouarda Louisa. U Francuskoj je već debitantskim romanom ‘Eddyjev kraj’, objavljenim prije tri godine – kada su mu bile samo 22 – ušao u finale Goncourtove nagrade, prodao preko 300.000 primjeraka, ponovno zakotrljao zamrlu raspravu o reprezentaciji radničke klase u književnosti i medijima. Autobiografski impregnirana priča o odrastanju u siromašnoj provinciji na sjeveru Francuske, uz oca nezaposlenog alkoholičara i među vršnjacima koji dječaka svakodnevno maltretiraju, nedavno je napokon prevedena na engleski. ‘Rat koji Édouard Louis vodi nije usmjeren protiv njegovog vlastitog porijekla’, tumači u aktualnom, ljetnom broju ‘New York Review of Books’, ‘nego protiv slike Francuske kao ugodne, stabilne, mirne države, slike koja je pisca u potpunosti isključivala i tjerala ga da se srami samoga sebe.’ Homofobija, rasizam, nasilje, rast radikalne desnice na ruševinama socijalne države: Louis autobiografskim streljivom gađa neuralgične točke političkog prezenta, furiozno vraća lijevi angažman na blaziranu književnu scenu, insistira na govoru o konstantnoj, prikrivenoj, neumoljivoj klasnoj opresiji u francuskom društvu. U Njemačkoj je prije nekoliko dana objavljen i prijevod njegovog drugog romana ‘Povijest nasilja’, napisanoga prošle godine i inspiriranog – iznova – autobiografskom epizodom: silovanjem i pokušajem ubojstva koje je Louis proživio kada je na novogodišnjoj proslavi pokupio nepoznatog muškarca za usputan, neobavezan seks. Muškarac je bio Arap: u ‘Povijesti nasilja’ Louisa ne zanima toliko vlastita trauma, koliko socijalna perpetuacija, rasno i klasno obnavljanje nasilnog ponašanja. ‘Razlika između onoga što je intimno i onoga što je političko konstruirana je, historijski uvjetovana’, pojašnjava u razgovoru za berlinski ‘Tageszeitung’: ‘Ali književnost može tu umjetnu granicu između intimnog i političkog izbrisati.’ Samo što to, naravno, mora biti književnost nešto drukčija od one koja danas dominira kulturnim rubrikama i top-listama: ‘99 posto književnosti počiva na uvjerenju da je život evropske intelektualne srednje klase naprosto normalan život. Ali život iz knjižara je život manjine’, govori Louis njemačkoj publici. Hrvatske bi čitaoce, između ostalog, mogao zainteresirati ‘Manifestom za intelektualnu i političku kontraofenzivu’ koji je prije dvije godine napisao skupa s filozofom Geoffroyem de Lagasneriejem, postavljajući radikalne principe lijevog obračuna s novom desnicom: moramo naprosto odbiti razgovarati o temama koje ona nameće mainstreamu, tvrdi tamo autorski tandem; desničare treba nazvati njihovim pravim imenom, jer pripovijesti o imigrantskim prijetnjama ili opasnostima rodne teorije ‘nisu teme za diskusiju, nego su uvrede i laži’; moramo, ukratko, ‘vratiti ljevicu u život’. Louisova iznenadna slava, njegova neuvijena politizacija književnosti i beskompromisna radikalizacija politike dobri su koraci u tom smjeru: nestrpljivo čekamo da ih primijeti neki domaći izdavač, jer literarni enfant terrible u pohodu na povampirenu desnicu, čini se, i ovdašnjoj publici itekako ima što poručiti.
Nagrada ‘Licu ulice’
Za kraj, malo prijateljske propagande: beogradski dvomjesečnik ‘Lice ulice’ na godišnjem je skupu Svjetske asocijacije uličnih novina (INSP) u Manchesteru dobio nagradu za najbolju naslovnicu, rad dizajnerice Sanje Stojkov. Dobar povod da se predstavi odličan proizvod: ‘Lice ulice’, magazin koji prodaju srbijanski beskućnici, ambiciozan je koliko i siromašan, pa sa samog ruba financijske održivosti redovito isporučuje brojeve posvećene ne samo svakodnevnim nevoljama ljudi bez stalnoga smještaja, nego i globalnim migracijama, društvenim pokretima otpora, ekološkim pitanjima, položaju radnika… Nagrađeno izdanje, primjerice, bavilo se rodnom ravnopravnošću: jednom stran(ic)om okrenut konkretnim problemima beskućnika, drugom širim temama, list uspješno balansira na ivici pločnika, a odnedavno ima i regionalna izdanja u Sarajevu, Skoplju i Prištini. Sanji Stojkov stoga čestitke, uredništvu podrška, a čitateljicama i čitaocima preporuka da magazin potraže kod kolportera zateknu li se uskoro na ulicama susjednih gradova.
