Neprijateljska propaganda: Balkanska kultura otkazivanja

Balkancel

Ima već koja godina otkako strašna kultura otkazivanja hara globalnom estradom. Samo jedna kriva riječ je dovoljna, sitna seksistička šala ili spontani rasistički vic, i letiš sa scene: nema te više na naslovnicama, novinari ne zovu, svi su followeri netragom nestali. Na sam spomen dvije zlokobne riječi – cancel culture – drhte sada i najveće zvijezde, a za to vrijeme elitni odredi kulturnih kritičara unezvijereno pretresaju kanon političke korektnosti. Tko što smije? Tko se čemu smije? Smije li onaj koji se ne smije reći onom koji se smije da ne smije? I je li onaj koji se smije trebao pitati da li se to smije? Ili nije? Gdje se povlači granica? Tko određuje pravila? Nije li, dođavola, sve skupa sada već ipak otišlo predaleko?

Tako je, eto, u svijetu. Kuršlus i konfuzija. Ovdje, na Balkanu – s druge strane – problem se upravo rješava. A rješenje je toliko jednostavno da čudi kako ga se nitko ranije nije sjetio. Zašto bismo naime strahovali od medijskog otkazivanja, pitaju se ovih dana domaći izvođači, ako medije možemo otkazati sami? Zašto bismo strepili da o nama neće izvještavati, ako im izvještavanje možemo prethodno zabraniti? Otkažimo otkazivače: pod tim geslom rađa se pred našim očima subverzivni pokret estradnog otpora, ravno s bine kreće revolucija, a ta revolucija, kao što reče jedan američki poeta, will not be televised. Nastaje specifična i jedinstvena balkanska kultura otkazivanja, nešto kao Balkancel culture: velika regionalna akcija protiv svemoći lažljivih medija. A na čelu velike akcije, kao što je red, stupaju oni najveći. Dvoje heroja nacije, dvije zvjezdane senzacije: rame uz rame, Marko Perković Thompson i Svetlana Ražnatović Ceca.

Antigeni kameni

"Tko ste uopće vi da bi vas se trebalo pustit na stadion i da svjedočite o tome poštuju li se propisana epidemiološka pravila?" ljubazno pita u javnom obraćanju organizator nedavnog Thompsonovog sinjskog koncerta, nakon što su novinari izvijestili da im je ulaz na masovnu zabavu bio službeno zabranjen. Razlog zabrane je taj što su nekoliko dana uoči nastupa postavili par logičnih pitanja: koliko je zaista pametno da se svirka za pet hiljada ljudi održava dok brojke zaraženih rastu, delta soj ubrzava, čitava obala klizi u narančasto, a grad Sinj statistički broji jedva sedam posto procijepljenog stanovništva? Radoznalim žurnalističkim crvima nekoliko je riječi s pozornice stoga posvetio i sam Em Pi, čestitajući organizatorima na tome što su uopće uspjeli upriličiti veseli događaj, iako su protiv sebe imali čak i "onu sedmu silu, poput Slobodne Dalmacije i pojedinih novinara koji su htjeli pošto-poto prikazati ovaj skup kao nešto negativno..." I zato: "Pokažimo večeras da smo mi oni koji možemo pobijediti!" Dalje je sve išlo po planu: zarežali su gitarski rifovi, Thompson je zaurlao "Za dom!", publika oduševljeno uzvratila "Spremni!" i show je mogao početi.

Tako eto izgleda kada se zahuktaloj medijskoj mašineriji suprotstave goloruki organizator, neustrašivi Thompson pojačan tek pojačalima i pratećim bendom, par stožera civilne zaštite koji na različitim razinama serviraju kontradiktorne preporuke, kompletna polusuvisla hrvatska država koja iz dana u dan propisuje pa mijenja koncertna pravila, omanja armija medicinskih sestara koje u skladu s trenutnim pravilima ispred stadiona provode antigenske testove i pet hiljada ljudi koji se tim testovima spremno podvrgavaju. Borba je, vidimo, krajnje nepravedna – s jedne strane moćni "pojedini novinari", s druge samo prkos i antigeni kameni – ali na kraju smo ipak "mi oni koji možemo pobijediti!"

Ima nečeg neobično dirljivog u ovako iščašenom Thompsonovom doživljaju stvarnosti. Čovjek koji je karijeru izgradio na tragikomičnoj iluziji otpora kojekakvim odnarođenim centrima moći – gdje, kao što znamo, složno vladaju "antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni" – jednostavno ne može bez jakog i opakog protivnika. Problem je što takvog protivnika u Hrvatskoj realno nema: na njegovoj je strani nacionalni stožer, na njegovoj je strani država, na njegovoj su strani nedorečena državna epidemiološka pravila. Na sreću, zato Thompson ima novinare: u nedostatku uvjerljivije prijetnje, poslužit će i oni koji, za razliku od njega, doista napadaju centre moći, kritiziraju aktualnu vlast i propituju smisao njezinih pravila. Ne zvuči li to, uostalom, odnekud poznato? Nije li na Thompsonovoj strani kompletna hrvatska država, skupa s misterioznim centrima moći, baš svaki put kada s bine podvikne "Za dom!", nisu li na njegovoj strani konfuzni državni zakoni o navodnoj zabrani zločinačkih simbola svaki put kada mu par hiljada ustašoida uzvrati sa "Spremni!"? I nisu li tada novinari jedini koji postavljaju pitanja o smislu pravila kojima je ustaški pozdrav strogo zabranjen, osim onda kada se tolerira?

Bilo da širi omrazu ili da širi zarazu, nezgodna je dakle sudbina Marka Perkovića Thompsona: zabavljač bi se igrao rebela, ali čitava je država skrojena u skladu s njegovim stavovima, potrebama i željama. Pa se iživljava na običnim reporterima kojima ne da da uđu na koncert. To je dakle ta strašna krajnja hrvatska desnica: loša poanta još lošijeg vica. Ili, kao što reče jedna srpska poetesa: "Nisam znala da si takva kukavica."

Srpska majka

A dotična poetesa istovremeno postavlja još više kriterije novostasale balkanske kulture otkazivanja. Kada je novinarska ekipa TV-serijala "Junaci doba zlog", posvećenog vladarima srpske političke i javne scene, odlučila uz portrete Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Milorada Dodika i drugih moćnika prikazati i onaj Svetlane Ražnatović, iz njezina odvjetničkog ureda odaslano je bizarno upozorenje. Ceca je, stoji tamo, pravno zaštitila svoje estradno ime i sve što ide s njime, pa se "ništa u vezi njenog lika, dela i stvaralaštva ne sme objavljivati bez njene izričite saglasnosti". Čudnovatu ideju da se o javnoj ličnosti smije govoriti samo ako vam javna ličnost to dozvoli novinari su, naravno, ignorirali. Epizoda je snimljena, uredno emitirana na televiziji N1 pa zatim postavljena na YouTube. Tamo – usprkos Cecinim grčevitim naporima da materijal ukloni – još uvijek cirkulira pokoja verzija. I sada je, ironično, baš zbog blentavog pokušaja cenzure itekako gledana: na valu medijskog skandala, film "Srpska majka" je postao daleko najpopularniji ex-Yu dokumentarac posljednjih tjedana.

Dogodilo se to, doduše – ako ćemo pravo – pomalo i na njegovu nevolju. Iako razvija sasvim korektan presjek Cecine karijere od zadimljenih kafanskih početaka preko mitskog braka sa Željkom Ražnatovićem Arkanom do poslovnih veza s beogradskom mafijom, iako pred kamerom defiliraju upućene novinarke i novinari, iako se nitko od njih ne boji da oplete po nacionalnoj heroini, ozbiljni problemi nastaju kada pripovijest skrene prema standardnom drugosrbijanskom diskursu kulturne superiornosti i elitističkog prezira prema turbo-folku i cajkama. Olinjalu tezu o neraskidivoj vezi nazadne politike i lošeg muzičkog ukusa, da stvar bude gora, sam dokumentarni materijal neprestano potkopava. Jer kako iz gornjeg estetskog rakursa objasniti činjenicu da je Svetlana Ražnatović početkom devedesetih snimila igrani film i jednu antiratnu numeru s glumačkim idolom postjugoslavenske liberalne scene Radom Šerbedžijom? Ili da ju je, tek nešto kasnije, s budućim suprugom upoznao Arkanov najpoznatiji ratni dobrovoljac, perjanica progresivnog jugo-popa Oliver Mandić? I što ćemo s Jelenom Karleušom, Cecinom estradnom arhineprijateljicom koja je u Srbiji – mada uredno operira s one strane boljeg estradnog ukusa – među prvima branila prava LGBT+ zajednice i među rijetkima osuđivala negiranje srebreničkog genocida? Na ova i slična nedolična pitanja dokumentarac "Srpska majka" nema, nažalost, nijednog suvislog odgovora.

Pitanja

Samo što ovdje, kako vidimo, problem ionako nije u odgovorima, nego u postavljanju pitanja: prosta činjenica novinarskog čeprkanja po njenoj mutnoj prošlosti Svetlani Ražnatović toliko smeta da odmah poteže tešku pravnu artiljeriju. Baš kao što samo malo oštrije novinarske opservacije s ove strane granice gadno žuljaju njezina kolegu Marka Perkovića. Ceca i Thompson, dvije ikone vjere i nacije, dva turbouspješna estradna atavizma devedesetih, ispadaju tako iznenađujuće osjetljivi čak i na najmanji znak medijske radoznalosti. Pomalo čudno, jer u balkanskoj kulturi otkazivanja njih dvoje su potpuno sigurni: nitko ovdje nikog ne otkazuje ni zbog ustaških urlika ni zbog režimskih usluga ni zbog poslovnih veza s mafijom, a kamoli zbog seksističkog vica i sličnih trica. Domaćim novinarima preostaje zato barem sitna utjeha: u balkanskoj kulturi bez otkazivanja, ako ništa drugo, očito i dalje ima smisla postavljati nezgodna pitanja.

portalnovosti