Samo nekoliko dana trebalo je prolajferskim propagandistima da onemoguće komentare ispod svoga spota na YouTubeu, jer su ustanovili da im baš i ne idu u prilog. Pa je kampanja dobila logičan epilog
Sve što treba znati o kampanji protiv abortusa inicijative ProLife pisalo je u komentarima ispod spota ‘Želim živjeti’, postavljenog na YouTube: masovno ismijavanje amaterski sklepane reklame, zgražanje nad idejom da se nerođenom fetusu nalijepi ime Mia i prikači dječji glas koji nam tumači kako se samo želi udati, zgađenost nad iskorištavanjem stvarne djevojčice koja je morala izrecitirati takav tekst i vrištati dok joj doktor ‘trga nogu’, bijes zbog prikaza visokog stupnja trudnoće, iako zakon predviđa pobačaj samo do desetog tjedna… Sve je to dakle pisalo u komentarima: sada više ne piše. Jer samo je nekoliko dana trebalo propagandnim trbuhozborcima da reakcije ispod svoga spota onemoguće, ustanovivši da im baš i ne idu u prilog. Pa je kampanja dobila logičan epilog. Tamo gdje su glas dali fetusu koji ga zapravo nema, odlučili su oduzeti glas svima koji ga zapravo imaju: lažni nekrolog ne trpi dijalog, a kada mala Mia progovori, ostali trebaju šutjeti. Tako to, valjda, i mora ići onda kada vas životni problemi načelno više zanimaju prije rođenja nego nakon njega; tako to mora ići kada smiksate katoličku vjeru, totalitarnu ideju i loš smisao za marketing. Sada nam preostaje da se o namjerama udruge Vigilare, koja stoji iza inicijative, informiramo drugim medijskim kanalima: na službenoj internetskoj stranici ProLife.hr, recimo, gdje nailazimo na zanimljivosti iz svijeta kulture i znanosti, pod naslovima poput ‘Madonnina kći užasnuta seksualnim pjesmama svoje 56-godišnje majke’ ili ‘Istraživanje: korisnici pornografije skloniji su abortusima’. Zamisao da bi Johnu Vici Batarelu, Željki Markić i ekipi danas-sutra moglo pasti na pamet da zatraže potpunu medijsku cenzuru nepodobnih pop-kulturnih sadržaja, pornografije i Madonninih pjesama danas se možda čini pretjerana: otprilike onoliko koliko se prije desetak godina apsurdnom mogla činiti pomisao da ćemo uskoro ozbiljno raspravljati o temeljnim ženskim reproduktivnim pravima. Ali katolibani, vidimo, sjajno napreduju u unazađivanju društva. Stoga, jednu stvar kampanji ‘Želim život’ vrijedi neosporno priznati: tamo gdje se kontinuirano uništavaju društveni dosezi izboreni u decenijama prije nas, gdje se skupa sa ‘socijalističkim mentalitetom’, idealima solidarnosti i socijalne pravednosti odbacuju i osnovne vrijednosti rodne ravnopravnosti, sasvim je u redu da nam poruka ideološkog mraka pristigne iz neposredne budućnosti. Glasom još nerođenog djeteta: riječima generacija koje tek dolaze, spremne da slušaju, šute i rađaju.
‘Ima onih koji žele da Srbija bude civilno društvo ili nevladina organizacija. Pa, neće nikad… Pa, nećemo nikad tako da se ponašamo’, zagrmio je premijer Aleksandar Vučić prošlog tjedna na konferenciji za medije, a mi njegov bizarni solilokvij koristimo kao uvod u novu vijest o Zlatku Hasanbegoviću. Bivši ministar kulture, koji parlamentarnu poziciju shvaća kao priliku za samopromociju, uložio je skupa s Brunom Esih amandman na prijedlog državnog budžeta. Traže da se trinaestak milijuna kuna prebaci s računa Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva udrugama branitelja i onim nevladinim organizacijama koje se bave socijalnim i humanitarnim radom. Uzeti beskorisnim umjetnicima, parazitskim kulturnjacima i lijenim intelektualcima da bi se dalo onima kojima pomoć stvarno treba: zvuči lijepo, mada nismo sasvim sigurni kako se točno branitelji uklapaju u to. Ali oni vjerojatno i nisu naročito impresionirani Hasanbegovićevim trudom, pošto dobro znaju da im obilnu proračunsku infuziju ne osiguravaju politički radikali, nego stabilne stranačke strukture na vlasti. Znatno je zato zanimljivija desničarska instrumentalizacija humanitarnih organizacija. Naizgled plemenita ideja da im se ponudi dodatna podrška zapravo se čvrsto oslanja o temeljito rasturenu državu: ona bi trebala osigurati osnovne socijalne usluge, ali to, eto, odavno ne može. Pa je humanost autsorsala nevladinom sektoru. Vrijedni rad humanitaraca, aktivista i volontera zato je i precizna mjera propasti državnog aparata na onome što zovemo ovim prostorima. Osakaćena, osiromašena i promašena, takva država naposljetku najbolje odgovara onima koji se u nju najviše zaklinju: nema tu veće razlike između Srbije i Hrvatske, pa je nema, evo, ni između Vučića i Hasanbegovića.
Roboti dolaze: aplikacije nam planiraju ukrasti poslove, kompjuteri ukidaju naša radna mjesta, algoritmi sutrašnjice već danas nas šalju na burzu za zapošljavanje. Ili tako, barem, nova tehnološka revolucija izgleda u distopijskim novinskim prilozima, gdje je posljednjih godina stekla bitnu ulogu u svakodnevnoj proizvodnji straha. Nećemo ovdje o tome kako se usput zaboravlja da su slični strahovi i u prošlosti pratili revolucionarne izume, a ni o tome kako bi se onda pokazalo da nove tehnologije više radnih mjesta stvaraju nego što ih zatvaraju: umjesto toga, pratimo kako se distopijska fascinacija prelijeva u kulturne rubrike. I tamo, na sreću, djeluje malo pametnije. Tajlandski lingvist Inderjeet Mani prije nekoliko je dana u neprofitnom digitalnom magazinu Aeon objavio esej ‘Kada roboti čitaju knjige’: interesantan presjek ulaska umjetne inteligencije u polje književne teorije, kritike i esejistike. Roboti, piše, čitaju sve više. I sve bolje: već danas analiziraju narativne tehnike, detektiraju vremenske razine i mjere pripovjedne brzine, slijede popularne likove kroz različita djela i epohe, ‘proučavaju’ karakterizaciju i gutaju količine knjiga koje nitko od nas nikada neće stići pročitati, da bi nam zauzvrat dali podatke do kojih sami ne možemo dospjeti. A sutra? ‘Oni koji se odupru iskušenju da u potpunosti iskoriste mogućnosti strojeva, morat će se zadovoljiti manjim otkrićima. I dok će kritičari vjerojatno ostati važne figure kulturnog života, književni teoretičari koji ne prihvate umjetnu inteligenciju riskirat će da postanu egzotična vrsta – nalik bibliotekarima koji su nekada knjige tražili pomoću papirnatih kartica.’
Ali lako za tekstove: još zanimljivije je ono što se u digitalnim prilikama zbiva sa slikama. Umjetnik Trevor Paglen u eseju ‘Nevidljive slike’, objavljenom u neprofitnom magazinu The New Inquiry, objašnjava kako nam je promakao revolucionaran obrat koji se zbio kroz posljednjih desetak godina: sve manje smo mi ti koji gledaju slike, a sve ih više ‘promatraju’, analiziraju i proučavaju sofisticirani kompjuterski programi. Facebook, Google i ostale megakorporacije razvijaju algoritme koji sa skoro stopostotnom sigurnošću prepoznaju lica, tumače raspoloženja, procjenjuju materijalne statuse, ‘vide’ objekte i povezuju nepregledne podatke: dobar dio toga arhiva je za marketinšku industriju, dio već sada služi osiguravajućim kućama ili policiji. U perspektivi, stvari će se samo pogoršati. Izgleda da smo iz društva spektakla neprimjetno kliznuli u društvo permanentnog nadzora: previdjeli smo koliko toga zapravo ne vidimo pa nismo shvatili da slike danas gledaju nas. I ne samo što nas gledaju: Guardian javlja da su znanstvenici sa Sveučilišta u Torontu ubacili u kompjuterski program fotografiju božićnog drvca, a on je na brzinu komponirao božićnu pjesmu. Koja – može se provjeriti na YouTubeu – zvuči poprilično jezivo. Eto male adventske utjehe kompozitorima: ako su roboti zaista došli da uzmu radna mjesta, oni će, čini se, stradati među posljednjima.
Evropska filmska godina završava trijumfom ‘Tonija Erdmanna’: nije samo uvršten na čelo prve na listi top-lista – one koju redovno sastavlja britanski ‘Sight & Sound’ – nego je pokupio i sva važnija priznanja na dodjeli Evropskih filmskih nagrada, osvojivši trofeje za scenarij i režiju (Maren Ade), glumicu (Sandra Hüller), glumca (Peter Simonischek) i, napokon, najbolji film, prvi u dvadesetdevetogodišnjoj povijesti nagrade koji je režirala žena. Trpka komedija o odnosu kćeri i oca – ali i moćnog evropskog centra i eksploatirane periferije, muškaraca i žena unutar korporativnog svijeta, nadređenih i podređenih, rada i kapitala – manje-više je završila turneju po hrvatskim nezavisnim kinima: tko je nije stigao vidjeti, preostaju mu torrenti. A film vrijedi gledati.
portalnovosti
Trbuhozborci
Sve što treba znati o kampanji protiv abortusa inicijative ProLife pisalo je u komentarima ispod spota ‘Želim živjeti’, postavljenog na YouTube: masovno ismijavanje amaterski sklepane reklame, zgražanje nad idejom da se nerođenom fetusu nalijepi ime Mia i prikači dječji glas koji nam tumači kako se samo želi udati, zgađenost nad iskorištavanjem stvarne djevojčice koja je morala izrecitirati takav tekst i vrištati dok joj doktor ‘trga nogu’, bijes zbog prikaza visokog stupnja trudnoće, iako zakon predviđa pobačaj samo do desetog tjedna… Sve je to dakle pisalo u komentarima: sada više ne piše. Jer samo je nekoliko dana trebalo propagandnim trbuhozborcima da reakcije ispod svoga spota onemoguće, ustanovivši da im baš i ne idu u prilog. Pa je kampanja dobila logičan epilog. Tamo gdje su glas dali fetusu koji ga zapravo nema, odlučili su oduzeti glas svima koji ga zapravo imaju: lažni nekrolog ne trpi dijalog, a kada mala Mia progovori, ostali trebaju šutjeti. Tako to, valjda, i mora ići onda kada vas životni problemi načelno više zanimaju prije rođenja nego nakon njega; tako to mora ići kada smiksate katoličku vjeru, totalitarnu ideju i loš smisao za marketing. Sada nam preostaje da se o namjerama udruge Vigilare, koja stoji iza inicijative, informiramo drugim medijskim kanalima: na službenoj internetskoj stranici ProLife.hr, recimo, gdje nailazimo na zanimljivosti iz svijeta kulture i znanosti, pod naslovima poput ‘Madonnina kći užasnuta seksualnim pjesmama svoje 56-godišnje majke’ ili ‘Istraživanje: korisnici pornografije skloniji su abortusima’. Zamisao da bi Johnu Vici Batarelu, Željki Markić i ekipi danas-sutra moglo pasti na pamet da zatraže potpunu medijsku cenzuru nepodobnih pop-kulturnih sadržaja, pornografije i Madonninih pjesama danas se možda čini pretjerana: otprilike onoliko koliko se prije desetak godina apsurdnom mogla činiti pomisao da ćemo uskoro ozbiljno raspravljati o temeljnim ženskim reproduktivnim pravima. Ali katolibani, vidimo, sjajno napreduju u unazađivanju društva. Stoga, jednu stvar kampanji ‘Želim život’ vrijedi neosporno priznati: tamo gdje se kontinuirano uništavaju društveni dosezi izboreni u decenijama prije nas, gdje se skupa sa ‘socijalističkim mentalitetom’, idealima solidarnosti i socijalne pravednosti odbacuju i osnovne vrijednosti rodne ravnopravnosti, sasvim je u redu da nam poruka ideološkog mraka pristigne iz neposredne budućnosti. Glasom još nerođenog djeteta: riječima generacija koje tek dolaze, spremne da slušaju, šute i rađaju.
Autsorsana humanost
‘Ima onih koji žele da Srbija bude civilno društvo ili nevladina organizacija. Pa, neće nikad… Pa, nećemo nikad tako da se ponašamo’, zagrmio je premijer Aleksandar Vučić prošlog tjedna na konferenciji za medije, a mi njegov bizarni solilokvij koristimo kao uvod u novu vijest o Zlatku Hasanbegoviću. Bivši ministar kulture, koji parlamentarnu poziciju shvaća kao priliku za samopromociju, uložio je skupa s Brunom Esih amandman na prijedlog državnog budžeta. Traže da se trinaestak milijuna kuna prebaci s računa Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva udrugama branitelja i onim nevladinim organizacijama koje se bave socijalnim i humanitarnim radom. Uzeti beskorisnim umjetnicima, parazitskim kulturnjacima i lijenim intelektualcima da bi se dalo onima kojima pomoć stvarno treba: zvuči lijepo, mada nismo sasvim sigurni kako se točno branitelji uklapaju u to. Ali oni vjerojatno i nisu naročito impresionirani Hasanbegovićevim trudom, pošto dobro znaju da im obilnu proračunsku infuziju ne osiguravaju politički radikali, nego stabilne stranačke strukture na vlasti. Znatno je zato zanimljivija desničarska instrumentalizacija humanitarnih organizacija. Naizgled plemenita ideja da im se ponudi dodatna podrška zapravo se čvrsto oslanja o temeljito rasturenu državu: ona bi trebala osigurati osnovne socijalne usluge, ali to, eto, odavno ne može. Pa je humanost autsorsala nevladinom sektoru. Vrijedni rad humanitaraca, aktivista i volontera zato je i precizna mjera propasti državnog aparata na onome što zovemo ovim prostorima. Osakaćena, osiromašena i promašena, takva država naposljetku najbolje odgovara onima koji se u nju najviše zaklinju: nema tu veće razlike između Srbije i Hrvatske, pa je nema, evo, ni između Vučića i Hasanbegovića.
Uvjetna inteligencija
Roboti dolaze: aplikacije nam planiraju ukrasti poslove, kompjuteri ukidaju naša radna mjesta, algoritmi sutrašnjice već danas nas šalju na burzu za zapošljavanje. Ili tako, barem, nova tehnološka revolucija izgleda u distopijskim novinskim prilozima, gdje je posljednjih godina stekla bitnu ulogu u svakodnevnoj proizvodnji straha. Nećemo ovdje o tome kako se usput zaboravlja da su slični strahovi i u prošlosti pratili revolucionarne izume, a ni o tome kako bi se onda pokazalo da nove tehnologije više radnih mjesta stvaraju nego što ih zatvaraju: umjesto toga, pratimo kako se distopijska fascinacija prelijeva u kulturne rubrike. I tamo, na sreću, djeluje malo pametnije. Tajlandski lingvist Inderjeet Mani prije nekoliko je dana u neprofitnom digitalnom magazinu Aeon objavio esej ‘Kada roboti čitaju knjige’: interesantan presjek ulaska umjetne inteligencije u polje književne teorije, kritike i esejistike. Roboti, piše, čitaju sve više. I sve bolje: već danas analiziraju narativne tehnike, detektiraju vremenske razine i mjere pripovjedne brzine, slijede popularne likove kroz različita djela i epohe, ‘proučavaju’ karakterizaciju i gutaju količine knjiga koje nitko od nas nikada neće stići pročitati, da bi nam zauzvrat dali podatke do kojih sami ne možemo dospjeti. A sutra? ‘Oni koji se odupru iskušenju da u potpunosti iskoriste mogućnosti strojeva, morat će se zadovoljiti manjim otkrićima. I dok će kritičari vjerojatno ostati važne figure kulturnog života, književni teoretičari koji ne prihvate umjetnu inteligenciju riskirat će da postanu egzotična vrsta – nalik bibliotekarima koji su nekada knjige tražili pomoću papirnatih kartica.’
Ali lako za tekstove: još zanimljivije je ono što se u digitalnim prilikama zbiva sa slikama. Umjetnik Trevor Paglen u eseju ‘Nevidljive slike’, objavljenom u neprofitnom magazinu The New Inquiry, objašnjava kako nam je promakao revolucionaran obrat koji se zbio kroz posljednjih desetak godina: sve manje smo mi ti koji gledaju slike, a sve ih više ‘promatraju’, analiziraju i proučavaju sofisticirani kompjuterski programi. Facebook, Google i ostale megakorporacije razvijaju algoritme koji sa skoro stopostotnom sigurnošću prepoznaju lica, tumače raspoloženja, procjenjuju materijalne statuse, ‘vide’ objekte i povezuju nepregledne podatke: dobar dio toga arhiva je za marketinšku industriju, dio već sada služi osiguravajućim kućama ili policiji. U perspektivi, stvari će se samo pogoršati. Izgleda da smo iz društva spektakla neprimjetno kliznuli u društvo permanentnog nadzora: previdjeli smo koliko toga zapravo ne vidimo pa nismo shvatili da slike danas gledaju nas. I ne samo što nas gledaju: Guardian javlja da su znanstvenici sa Sveučilišta u Torontu ubacili u kompjuterski program fotografiju božićnog drvca, a on je na brzinu komponirao božićnu pjesmu. Koja – može se provjeriti na YouTubeu – zvuči poprilično jezivo. Eto male adventske utjehe kompozitorima: ako su roboti zaista došli da uzmu radna mjesta, oni će, čini se, stradati među posljednjima.
Toni Erdmann
Evropska filmska godina završava trijumfom ‘Tonija Erdmanna’: nije samo uvršten na čelo prve na listi top-lista – one koju redovno sastavlja britanski ‘Sight & Sound’ – nego je pokupio i sva važnija priznanja na dodjeli Evropskih filmskih nagrada, osvojivši trofeje za scenarij i režiju (Maren Ade), glumicu (Sandra Hüller), glumca (Peter Simonischek) i, napokon, najbolji film, prvi u dvadesetdevetogodišnjoj povijesti nagrade koji je režirala žena. Trpka komedija o odnosu kćeri i oca – ali i moćnog evropskog centra i eksploatirane periferije, muškaraca i žena unutar korporativnog svijeta, nadređenih i podređenih, rada i kapitala – manje-više je završila turneju po hrvatskim nezavisnim kinima: tko je nije stigao vidjeti, preostaju mu torrenti. A film vrijedi gledati.
portalnovosti
