Prezir novinskih komentatora spram ‘kulture otkazivanja’ i popratnog terora neupućene rulje služi da se izbjegne logično pitanje: tko je još mnogo ranije poručio medijskoj publici da filmovi i knjige nisu važni? Tko je kulturu proglasio rak-ranom tržišnog uspjeha pa je izbacio sa stranica? Tko je uklanjao kulturne priloge, tko je rezao rubrike, tko je izbacivao kritike?
Pamti li netko ona herojska vremena kada su prvoborci medijskog kapitalizma – urednici i vlasnici portala i novina – trijebili kulturne rubrike, ukidali književne kritike i rezali sav taj dokoličarski balast jer kultura ne privlači klikove i ne prodaje primjerke? Kakvi naivci: sve ono što su tada bacili kroz prozor vraća im se sada na velika vrata. Zahvaljujući, naravno, ‘kulturi otkazivanja’. Znate već o čemu je riječ. Naš ugledni pisac i kolumnist Jutarnjeg lista opisat će fenomen kao ‘cenzuru unutar lijevo-liberalnih, formalnih ili neformalnih institucija, koja je već neko vrijeme u modi i čiji je kontinuirani cilj likvidacija iz javnog života svih onih čije nam se mišljenje ne sviđa’: njegov kolega iz istih novina pojasnit će ‘da se u stvari radi o neciviliziranom načinu promišljanja koji se uhvatio na plodnom terenu polariziranih društvenih mreža’. Naš priznati kritičar i novinar Večernjeg lista uočit će kako se ‘liberalni i slobodarski ljevičari promeću u rigidne totalitariste’, oštro osuđujući ‘pravdoljubive glupane’: njegova kolegica iz istih novina zgrozit će se nad ‘bijesnom internetskom ruljom’. E da, cancel culture: kurentna medijska roba, blistavi bastard senzacije i moralizma, razlog da se kulturna elita sablazni nad pomahnitalom masom koja bi ‘otkazivala’ filmove i stand-up nastupe, prilika da se u ime slobode govora osudi novi totalitarizam političke korektnosti koji dolazi s ljevice…
I da se – onako usput – kulturom napokon privuku klikovi i barem malo podignu naklade.
Primjer prvi: bijesni čitaoci i čitateljice okomili su se na J. K. Rowling, autoricu ‘Harryja Pottera’ i niza transfobnih izjava, zbog njenog novog krimića ‘Troubled Blood’. Dobro, ajde, ne baš zbog krimića: više zbog jedne kritike. Jake Kerridge je, naime, u ‘Telegraphu’ proglasio sporedni lik serijskog ubojice koji oblači žensku odjeću glavnom temom knjige i zaključio da ‘pouka priče glasi: nikad ne vjeruj muškarcu odjevenom u haljinu’. Kerridge je, usput, svoj recenzentski primjerak od izdavača dobio unaprijed pa je njegova kritika objavljena dva dana uoči izlaska romana. I uzalud su neki odgovorniji kritičari kasnije upozoravali da lik ubojice ne predstavlja ‘pouku priče’, nego njen otužan, ali ipak usputan detalj; uzalud su podsjećali na to kako je sam ‘Telegraph’ više puta plasirao transfobne komentare i priloge; uzalud su upozoravali publiku da načelno nije pametno osuditi knjigu prije nego što je uzmete u ruku. Uzalud, jer Twitterom već naveliko cirkulira hashtag ‘#RIPJKRowling’, Amazon zaključava komentare zbog prijetnji i uvreda, a bivši fanovi navodno spaljuju stare primjerke ‘Harryja Pottera’. Knjiga koju nitko nije pročitao pretvorila se tako u središnji skandal književne jeseni. Što je na neki uvrnuti način sasvim u redu, jer ionako nismo doznali ništa što nismo znali i ranije: da je J. K. Rowling, naprosto, osoba koja javno zastupa transfobne stavove.
Primjer drugi: zabrinuti američki konzervativci pokrenuli su akciju protiv Netflixa zbog filma koji potiče pedofiliju. Dobro, ajde, ne baš zbog filma: više zbog jedne reklame. Netflix je, naime, francuske ‘Mignonnes’ (‘Slatkice’) odlučio promovirati plakatom koji prikazuje glavne junakinje, jedanaestogodišnje curice iz naslovne plesne skupine, u izrazito seksualiziranim pozama. Ako je krimić J. K. Rowling napadnut prije nego što je pročitan, na ‘Slatkice’ su navalili skoro godinu dana nakon njegove premijere: film je već stigao pokupiti nagradu za režiju u Sundanceu, zavrtjeti se na uglednim festivalima poput Berlinalea i privući solidnu kino-publiku. Skandal je, dakle, evidentno izazvala tek Netflixova reklamna najava. A evidentno je i da oni koji su ga napali, film uopće nisu gledali. Da jesu, vidjeli bi ni po čemu posebnu, ali sasvim korektnu priču o maloj senegalskoj imigrantkinji koja živi u pariškom predgrađu, ukliještena između ultrakonzervativnog obiteljskog odgoja i opsesivno-permisivne zapadnjačke kulture koju joj nameću društvene mreže i školske drugarice: ukratko, tipičnu festivalsku priču o kulturološkim razlikama i izazovima našeg vremena. Na najvećoj internetskoj filmskoj bazi podataka, IMDB-u, gledatelji na skali od jedan do 10 sličnim festivalskim uspješnicama obično dodjeljuju sedam ili osam zvjezdica: ‘Slatkice’ tamo, međutim, trenutno imaju ocjenu 2,6. Na drugoj globalno popularnoj internetskoj stranici, Rotten Tomatoes, publika je ocijenila film s katastrofalnih 14 posto: za usporedbu, prosječna ocjena agregiranih ‘službenih’ onlajn kritika iznosi čak 85 posto. Masovna akcija potkopavanja ugleda očito uspijeva: uostalom, američki Netflix je u posljednjih nekoliko dana zabilježio peterostruki broj otkazanih pretplata. Ironija je pritom žalosno jasna: medijsku seksualizaciju djetinjstva, zbog koje unezvijereni internetski aktivisti progone ‘Slatkice’, sam film prilično jasno kritizira.
Primjer treći: posebni savjetnik francuskog Ministarstva za ravnopravnost spolova Ralph Zurmély zaprijetio je tužbom izdavaču pamfleta ‘Mrzim muškarce’, autorice Pauline Harmange, jer ga je zasmetao sadržaj knjige. Dobro, ajde, ne baš sadržaj: više naslov i onlajn sažetak. ‘Ovo je očito oda mizandriji, i prema sažetku na vašoj stranici i prema svome naslovu’, okomio se Zurmély na nakladnika: ‘Htio bih vas stoga podsjetiti da je poticanja na mržnju na osnovu spola krivično djelo! Posljedično, tražim da odmah maknete ovu knjigu iz svog kataloga. U suprotnom, riskirate da vas se kazneno goni!’ E sad, ako se ljutiti državni dužnosnik poziva isključivo na informacije s internetske stranice i korica knjižice, onda bez većeg rizika možemo zaključiti da tekst koji bi zabranjivao uopće nije čitao: izdavač mu je zato pristojno objasnio kako odabir ‘provokativnog naslova ima svoju svrhu’, dok ‘autorica ni na jednom mjestu u tekstu ne poziva na nasilje’. Sama autorica dodala je još: ‘Udana sam za muškarca koji je divan i podržava moje pisanje, ali generalno ne vjerujem muškarcima koje ne poznajem (…) To ne proizlazi toliko iz osobnog iskustva, koliko iz aktivističkog rada u feminističkoj organizaciji koja pomaže žrtvama silovanja i seksualnog nasilja.’ Između djevojke koja pomaže silovanima i dužnosnika koji prijeti sudovima načelno nije teško odabrati stranu, ali hajde da ipak ne brzamo: ‘Mrzim muškarce’ je u trenutku Zurmélyjevog napada bio tiskan u samo 400 primjeraka, što znači da ga skoro nitko od onih koji već imaju čvrsto formirano mišljenje o čitavom slučaju – baš poput savjetnika francuske vlade – uopće nije pročitao.
Tri kontroverze, tri vruće priče, tri različita primjera ‘kulture otkazivanja’. Ili su ih tako barem predstavili svi vodeći domaći i svjetski mediji, javljajući prošlih dana bez iznimke o skandalima izazvanima jednim krimićem, jednim filmom i jednim pamfletom. I svima je – opet bez iznimke – promaklo jedino što tri skandala povezuje: da ih nisu, naime, izazvali ni krimić ni film ni pamflet, nego reklamne kampanje, promašena čitanja i poluinformacije. Na prvi pogled, činjenica da su lov na vještice pokrenuli ljudi koji nisu pogledali ni pročitali to o čemu govore kao da opravdava uzvišeni prezir uvaženih novinskih komentatora spram kulture otkazivanja. Već na drugi pogled, međutim, presreće nas logično pitanje: a tko je još mnogo ranije poručio medijskoj publici da filmovi i knjige ionako nisu važni? Tko je kulturu proglasio rak-ranom tržišnog uspjeha – nečim kao cancer culture – pa je izbacio sa stranica? Tko je uklanjao maligne kulturne priloge, tko je rezao specijalizirane rubrike, tko je izbacivao kritike? I što ako nas je – da pojednostavimo – put do kulture otkazivanja vodio preko otkazivanja kulture? Govoriti danas o visokim kulturnim vrijednostima na stranicama istih onih novina i portala koji su još jučer otkazivali kulturu nije, nažalost, nimalo suvislije nego napadati knjigu koju nisi ni otvorio. U oba slučaja poanta je ista: ne u tome da se čita, nego da se podigne čitanost.
Paralelno s otkazivanjem kulturnih rubrika, da stvar bude gora, kultura se u mainstream medijima začahurila i zgrčila, držeći se strogo provjerenih tema: novih romana i kazališnih premijera, festivalskih atrakcija i javnog financiranja. Kao da nam javni prostor nisu odavno okupirale reklamne kampanje, kao da se politika nije transformirala u svjetonazorski Kulturkampf, kao da video gaming, product design i ostale ‘kreativne industrije’ nisu postale dio službene kulturne politike Evropske unije: kao da sve to nije pitanje kulture. A u međuvremenu, medijski je kapitalizam – na opće razočarenje njegovih prvoboraca – publiku odveo na društvene mreže. Pa sada, kada se kultura preko društvenih mreža vraća u formi lakozapaljivih skandala, mainstream mediji ne umiju tim skandalima razabrati ni uzroke ni povode. Umjesto toga, papagajskim refleksom recitiraju mantru o ‘internetskoj rulji’ i ‘lijevo-liberalnim totalitaristima’, dok u Americi konzervativci jurišaju na filmove, dok u Francuskoj visoki dužnosnik desne vlade prijeti cenzurom i dok kod nas, u Hrvatskoj, ratni veterani i poslijeratni navijači, pojačani ministricom kulture, traže zabranu umjetničke instalacije s pet crvenih krakova. Cancel culture, drugim riječima, ipak je nešto kompleksnija tema nego što se u medijima predstavlja. Ali to je i logično: kako bi mediji koji su davno otkazali kulturu danas mogli shvatiti kulturu otkazivanja?
portalnovosti
Kultura otkazivanja
Pamti li netko ona herojska vremena kada su prvoborci medijskog kapitalizma – urednici i vlasnici portala i novina – trijebili kulturne rubrike, ukidali književne kritike i rezali sav taj dokoličarski balast jer kultura ne privlači klikove i ne prodaje primjerke? Kakvi naivci: sve ono što su tada bacili kroz prozor vraća im se sada na velika vrata. Zahvaljujući, naravno, ‘kulturi otkazivanja’. Znate već o čemu je riječ. Naš ugledni pisac i kolumnist Jutarnjeg lista opisat će fenomen kao ‘cenzuru unutar lijevo-liberalnih, formalnih ili neformalnih institucija, koja je već neko vrijeme u modi i čiji je kontinuirani cilj likvidacija iz javnog života svih onih čije nam se mišljenje ne sviđa’: njegov kolega iz istih novina pojasnit će ‘da se u stvari radi o neciviliziranom načinu promišljanja koji se uhvatio na plodnom terenu polariziranih društvenih mreža’. Naš priznati kritičar i novinar Večernjeg lista uočit će kako se ‘liberalni i slobodarski ljevičari promeću u rigidne totalitariste’, oštro osuđujući ‘pravdoljubive glupane’: njegova kolegica iz istih novina zgrozit će se nad ‘bijesnom internetskom ruljom’. E da, cancel culture: kurentna medijska roba, blistavi bastard senzacije i moralizma, razlog da se kulturna elita sablazni nad pomahnitalom masom koja bi ‘otkazivala’ filmove i stand-up nastupe, prilika da se u ime slobode govora osudi novi totalitarizam političke korektnosti koji dolazi s ljevice…
I da se – onako usput – kulturom napokon privuku klikovi i barem malo podignu naklade.
Rowling
Primjer prvi: bijesni čitaoci i čitateljice okomili su se na J. K. Rowling, autoricu ‘Harryja Pottera’ i niza transfobnih izjava, zbog njenog novog krimića ‘Troubled Blood’. Dobro, ajde, ne baš zbog krimića: više zbog jedne kritike. Jake Kerridge je, naime, u ‘Telegraphu’ proglasio sporedni lik serijskog ubojice koji oblači žensku odjeću glavnom temom knjige i zaključio da ‘pouka priče glasi: nikad ne vjeruj muškarcu odjevenom u haljinu’. Kerridge je, usput, svoj recenzentski primjerak od izdavača dobio unaprijed pa je njegova kritika objavljena dva dana uoči izlaska romana. I uzalud su neki odgovorniji kritičari kasnije upozoravali da lik ubojice ne predstavlja ‘pouku priče’, nego njen otužan, ali ipak usputan detalj; uzalud su podsjećali na to kako je sam ‘Telegraph’ više puta plasirao transfobne komentare i priloge; uzalud su upozoravali publiku da načelno nije pametno osuditi knjigu prije nego što je uzmete u ruku. Uzalud, jer Twitterom već naveliko cirkulira hashtag ‘#RIPJKRowling’, Amazon zaključava komentare zbog prijetnji i uvreda, a bivši fanovi navodno spaljuju stare primjerke ‘Harryja Pottera’. Knjiga koju nitko nije pročitao pretvorila se tako u središnji skandal književne jeseni. Što je na neki uvrnuti način sasvim u redu, jer ionako nismo doznali ništa što nismo znali i ranije: da je J. K. Rowling, naprosto, osoba koja javno zastupa transfobne stavove.
Slatkice
Primjer drugi: zabrinuti američki konzervativci pokrenuli su akciju protiv Netflixa zbog filma koji potiče pedofiliju. Dobro, ajde, ne baš zbog filma: više zbog jedne reklame. Netflix je, naime, francuske ‘Mignonnes’ (‘Slatkice’) odlučio promovirati plakatom koji prikazuje glavne junakinje, jedanaestogodišnje curice iz naslovne plesne skupine, u izrazito seksualiziranim pozama. Ako je krimić J. K. Rowling napadnut prije nego što je pročitan, na ‘Slatkice’ su navalili skoro godinu dana nakon njegove premijere: film je već stigao pokupiti nagradu za režiju u Sundanceu, zavrtjeti se na uglednim festivalima poput Berlinalea i privući solidnu kino-publiku. Skandal je, dakle, evidentno izazvala tek Netflixova reklamna najava. A evidentno je i da oni koji su ga napali, film uopće nisu gledali. Da jesu, vidjeli bi ni po čemu posebnu, ali sasvim korektnu priču o maloj senegalskoj imigrantkinji koja živi u pariškom predgrađu, ukliještena između ultrakonzervativnog obiteljskog odgoja i opsesivno-permisivne zapadnjačke kulture koju joj nameću društvene mreže i školske drugarice: ukratko, tipičnu festivalsku priču o kulturološkim razlikama i izazovima našeg vremena. Na najvećoj internetskoj filmskoj bazi podataka, IMDB-u, gledatelji na skali od jedan do 10 sličnim festivalskim uspješnicama obično dodjeljuju sedam ili osam zvjezdica: ‘Slatkice’ tamo, međutim, trenutno imaju ocjenu 2,6. Na drugoj globalno popularnoj internetskoj stranici, Rotten Tomatoes, publika je ocijenila film s katastrofalnih 14 posto: za usporedbu, prosječna ocjena agregiranih ‘službenih’ onlajn kritika iznosi čak 85 posto. Masovna akcija potkopavanja ugleda očito uspijeva: uostalom, američki Netflix je u posljednjih nekoliko dana zabilježio peterostruki broj otkazanih pretplata. Ironija je pritom žalosno jasna: medijsku seksualizaciju djetinjstva, zbog koje unezvijereni internetski aktivisti progone ‘Slatkice’, sam film prilično jasno kritizira.
Harmange
Primjer treći: posebni savjetnik francuskog Ministarstva za ravnopravnost spolova Ralph Zurmély zaprijetio je tužbom izdavaču pamfleta ‘Mrzim muškarce’, autorice Pauline Harmange, jer ga je zasmetao sadržaj knjige. Dobro, ajde, ne baš sadržaj: više naslov i onlajn sažetak. ‘Ovo je očito oda mizandriji, i prema sažetku na vašoj stranici i prema svome naslovu’, okomio se Zurmély na nakladnika: ‘Htio bih vas stoga podsjetiti da je poticanja na mržnju na osnovu spola krivično djelo! Posljedično, tražim da odmah maknete ovu knjigu iz svog kataloga. U suprotnom, riskirate da vas se kazneno goni!’ E sad, ako se ljutiti državni dužnosnik poziva isključivo na informacije s internetske stranice i korica knjižice, onda bez većeg rizika možemo zaključiti da tekst koji bi zabranjivao uopće nije čitao: izdavač mu je zato pristojno objasnio kako odabir ‘provokativnog naslova ima svoju svrhu’, dok ‘autorica ni na jednom mjestu u tekstu ne poziva na nasilje’. Sama autorica dodala je još: ‘Udana sam za muškarca koji je divan i podržava moje pisanje, ali generalno ne vjerujem muškarcima koje ne poznajem (…) To ne proizlazi toliko iz osobnog iskustva, koliko iz aktivističkog rada u feminističkoj organizaciji koja pomaže žrtvama silovanja i seksualnog nasilja.’ Između djevojke koja pomaže silovanima i dužnosnika koji prijeti sudovima načelno nije teško odabrati stranu, ali hajde da ipak ne brzamo: ‘Mrzim muškarce’ je u trenutku Zurmélyjevog napada bio tiskan u samo 400 primjeraka, što znači da ga skoro nitko od onih koji već imaju čvrsto formirano mišljenje o čitavom slučaju – baš poput savjetnika francuske vlade – uopće nije pročitao.
Poanta
Tri kontroverze, tri vruće priče, tri različita primjera ‘kulture otkazivanja’. Ili su ih tako barem predstavili svi vodeći domaći i svjetski mediji, javljajući prošlih dana bez iznimke o skandalima izazvanima jednim krimićem, jednim filmom i jednim pamfletom. I svima je – opet bez iznimke – promaklo jedino što tri skandala povezuje: da ih nisu, naime, izazvali ni krimić ni film ni pamflet, nego reklamne kampanje, promašena čitanja i poluinformacije. Na prvi pogled, činjenica da su lov na vještice pokrenuli ljudi koji nisu pogledali ni pročitali to o čemu govore kao da opravdava uzvišeni prezir uvaženih novinskih komentatora spram kulture otkazivanja. Već na drugi pogled, međutim, presreće nas logično pitanje: a tko je još mnogo ranije poručio medijskoj publici da filmovi i knjige ionako nisu važni? Tko je kulturu proglasio rak-ranom tržišnog uspjeha – nečim kao cancer culture – pa je izbacio sa stranica? Tko je uklanjao maligne kulturne priloge, tko je rezao specijalizirane rubrike, tko je izbacivao kritike? I što ako nas je – da pojednostavimo – put do kulture otkazivanja vodio preko otkazivanja kulture? Govoriti danas o visokim kulturnim vrijednostima na stranicama istih onih novina i portala koji su još jučer otkazivali kulturu nije, nažalost, nimalo suvislije nego napadati knjigu koju nisi ni otvorio. U oba slučaja poanta je ista: ne u tome da se čita, nego da se podigne čitanost.
Otkazivanje kulture
Paralelno s otkazivanjem kulturnih rubrika, da stvar bude gora, kultura se u mainstream medijima začahurila i zgrčila, držeći se strogo provjerenih tema: novih romana i kazališnih premijera, festivalskih atrakcija i javnog financiranja. Kao da nam javni prostor nisu odavno okupirale reklamne kampanje, kao da se politika nije transformirala u svjetonazorski Kulturkampf, kao da video gaming, product design i ostale ‘kreativne industrije’ nisu postale dio službene kulturne politike Evropske unije: kao da sve to nije pitanje kulture. A u međuvremenu, medijski je kapitalizam – na opće razočarenje njegovih prvoboraca – publiku odveo na društvene mreže. Pa sada, kada se kultura preko društvenih mreža vraća u formi lakozapaljivih skandala, mainstream mediji ne umiju tim skandalima razabrati ni uzroke ni povode. Umjesto toga, papagajskim refleksom recitiraju mantru o ‘internetskoj rulji’ i ‘lijevo-liberalnim totalitaristima’, dok u Americi konzervativci jurišaju na filmove, dok u Francuskoj visoki dužnosnik desne vlade prijeti cenzurom i dok kod nas, u Hrvatskoj, ratni veterani i poslijeratni navijači, pojačani ministricom kulture, traže zabranu umjetničke instalacije s pet crvenih krakova. Cancel culture, drugim riječima, ipak je nešto kompleksnija tema nego što se u medijima predstavlja. Ali to je i logično: kako bi mediji koji su davno otkazali kulturu danas mogli shvatiti kulturu otkazivanja?
portalnovosti
