Svjetsko prvenstvo trebalo je pratiti preko manjih, specijaliziranih sportskih portala, da bi se vidjelo kojom je brzinom okupiran do jučer slobodan medijski prostor: u komentarima ispod tekstova taktičke analize, mehanizme tranzicije i geometriju halfspacea preko noći su zamijenili jugokomunjare, orjunaši i četnici
Ovih dana, dok o hrvatskoj reprezentaciji pišu i govore baš svi – politički komentatori i ekonomski analitičari, kulturnjaci i modni kritičari, psiholozi i astrolozi, kolumnisti opće prakse – vijest bi nekoga mogla iznenaditi: o nogometu se u domaćim medijima pisalo i prije Svjetskog prvenstva u Rusiji. Ono što s obzirom na stanje medija zvuči još čudnije, jest da se pisalo prilično dobro. Rijetko, doduše, u sportskim rubrikama najčitanijih novina, skoro nikada u programima nacionalnih televizija, po pravilu ne u specijaliziranim Sportskim novostima. Nego na slobodnoj teritoriji medijskih margina, korak ili dva izvan mainstreama: ondje je u posljednjih nekoliko godina stasala nova postava nogometnih komentatora, uz tek poneko odranije poznato ime. Autori poput Aleksandra Holige, Mihovila Topića, Ivana Ivkovića ili Jurja Vrdoljaka rasporedili su se pritom na dvije adrese: Telesportu – svojevrsnoj sportskoj ekstenziji portala Telegram – i ‘interaktivnom web communityju’ Tribina.hr, koji uključuje i simpatične do-it-yourself YouTube emisije. Dva su medija po mnogočemu različita, ali zajednički im je osnovni pristup: dok stara žurnalistička garda igru tumači lijenim stereotipima o mentalitetu nacije, snazi volje i srcu koje obavezno ostaje na terenu, oni koriste kompjuterske programe, duboke baze statističkih podataka, taktičke grafove i stručnu literaturu. Umjesto o tome tko je pokazao više želje, a kome je u ključnom trenutku nedostajalo odlučnosti, govore o rasporedu igrača u halfspaceu, formiranju trokuta uz aut-liniju, mehanizmima prelaska u zadnju trećinu terena. Naravno: u nogometu se itekako može uživati i bez razumijevanja taktičkih impostacija, komunikacije između linija ili razloga zašto kombinatorika hrvatske reprezentacije naglo proradi kada umjesto ofenzivnijeg Kramarića uđe povučeniji Brozović. Ali znanje naprosto otvara nove dimenzije: ono što je do maloprije izgledalo kao manje ili više atraktivno baratanje loptom najednom se pretvara u jasnu geometriju lukavih klopki, taktičko provociranje protivničkih slabosti i vještinu kolektivnog tumačenja prostora. Jurnjava po terenu postaje intrigantnija. Najbolje se to moglo vidjeti u internetskim komentarima ispod Telesportovih i Tribininih tekstova, gdje se polako formirala relativno mala, ali zainteresirana publika: čitaoci su se ravnopravno uključivali u raspravu, uvjeravali autore da su krivo protumačili putanju desnog beka Juventusa ili mehanizme tranzicije Slaven Belupa, nadmudrivali se, argumentirali, učili i uživali. A onda je počelo Svjetsko prvenstvo.
Ovih dana, dok o nogometu pišu i govore baš svi – politički komentatori i ekonomski analitičari, kulturnjaci i modni kritičari, psiholozi i astrolozi, kolumnisti opće prakse – to je možda teško objasniti, ali kompletan je ruski turnir trebalo pratiti upravo preko tih malih portala, na korak ili dva izvan mainstreama: trebalo je vidjeti kojom je brzinom okupirana do jučer slobodna margina. Odjednom – kada bi, recimo, neki analitičar kritizirao Dalićevu odluku da umjesto zadnjeg veznog u igru gurne ofenzivniju ‘desetku’ – ispod teksta bi ga dočekala neka nova, do jučer nepostojeća publika, pa ga složno proglasila četnikom, Srbinom i osvjedočenim mrziteljem svega hrvatskog. Ako bi novinar primijetio da se igra reprezentacije umjesto kroz tehnički dominantnu sredinu uporno slijeva preko slabijih bokova, postao bi orjunaš i jugokomunjara. Ukoliko bi mu se protok lopte učinio ponešto spor, u komentarima su se palile lomače. Trebalo je, kažemo, turnir pratiti baš tu, na medijskim marginama: ne samo zato što se ondje mogla pročitati suvisla analiza utakmica, nego zato što je u komentarima ispod tekstova bila jasno ispisana najava Marka Perkovića Thompsona, Velimira Bujanca i svega onoga što danas sablažnjava naivnije među novopečenim navijačima. One koji su, makar nakratko, pomislili da bi najveći uspjeh domaćeg sporta mogao proći bez bojne Čavoglave i ustašoidnog dilera u zagrljaju izbornika Dalića.
Njima za utjehu, masa će se brzo razići. Politički komentatori, ekonomski analitičari i modni kritičari pronaći će nove teme: prestat će besmislene rasprave o tome je li uspjeh reprezentacije spasio ponos nacije ili je označio poraz građanske Hrvatske, hoće li imati ozbiljnije ekonomske učinke, jesmo li se globalno brendirali ili smo se ipak izblamirali, trebamo li od nogometaša nešto naučiti ili bi njih valjalo podučiti tko to pjeva o Jasenovcu i Gradišci Staroj. Proći će neko vrijeme i ljudi će, ni ne primijetivši, shvatiti da četiri pobjede, dva remija i jedan poraz ipak ne oblikuju društvo niti mijenjaju tok povijesti. Proći će neko vrijeme i počet će nova sezona praznih stadiona i posrtanja domaćih klubova kroz evropska pretkola: tada, uskoro, ako vas kojim slučajem nogomet i dalje bude zanimao, prisjetite se da postoje autori koji ga znaju učiniti još zanimljivijim. Pa provjerite što imaju za reći. Zašto ne: postoje neke prednosti u tome kada o nogometu pišu oni koji nogomet razumiju. A i halfspace bi, sva je prilika, do tada trebao biti čist od jugokomunjara i četnika.
‘Sopranos’, ‘Žica’, ‘Oz’, ‘Deadwood’, ‘Dva metra pod zemljom’, ‘Bez oduševljenja, molim’, ‘Igra prijestolja’, ‘Girls’, ‘Kronike Times Squarea’: razvikano ‘zlatno doba televizije’ još od kraja devedesetih nastaje uglavnom u produkcijskim laboratorijima HBO-a. Američka TV-kuća pretvorila je male ekrane u okvir velikih priča, kompliciranih zapleta i detaljno razrađenih likova, eskapističkog spektakla i zaoštrene društvene kritike. Publika se odavno masovno zakačila, euforični kulturni komentatori pišu o tome kako je TV-serija postala privilegirana umjetnička forma našeg vremena, ambicioznija od filma, relevantnija od književnog romana. A sav bi taj zanos mogao vrlo brzo okončati ili se, barem, lijepim dijelom ispuhati. Sredinom prošloga mjeseca HBO je kupio teksaški telekomunikacijski mastodont AT&T, a prije nekoliko dana u ‘New York Timesu’ je procurila snimka inicijalnog sastanka televizijskih čarobnjaka i njihovih novih vlasnika. Vrijeme je, ukratko, za promjene: HBO više neće biti kuća koja godinama strpljivo priprema, planira i polira svoje serije, nego korporativna divizija čiji je osnovni zadatak natjecati se sa sve širom ponudom galopirajućeg Netflixa. To znači proizvodnju više naslova, a skok kvantitete – toliko znamo – najčešće podrazumijeva pad kvalitete. ‘Želim dobiti veći broj sati u kojima je publika angažirana oko naših proizvoda’, objasnio je HBO-ovcima novu poslovnu logiku direktor AT&T-a John Stankey. ‘Zašto je veći broj sati važan? Zato što tako dobivamo više podataka o našim korisnicima, a to nam omogućuje da zarađujemo više novaca kroz alternativne modele oglašavanja i pretplata.’ Djeluje kao jednostavna formula. U međuvremenu, na valu dosadašnjih HBO-ovih uspjeha, na jesen kreće druga sezona odličnih ‘Kronika Times Squarea’ Davida Simona, u pripremi su nastavci interesantne ‘Big Little Lies’ i pomalo posustalog ‘True Detectivea’: vrlo brzo nakon toga moći ćemo procijeniti što za zlatno doba televizije znači era ubrzane utrke za profitom.
Ove godine, već smo pisali, neće biti dodjele Nobelove nagrade za književnost, jer je Švedska akademija napokon priznala da je godinama skrivala brojne slučajeve silovanja i seksualnog napastovanja svoga bliskog suradnika Jean-Claudea Arnaulta. Ipak, iz Stockholma neočekivano stižu i nešto bolje vijesti: ad hoc osnovana neprofitna organizacija Nova akademija raspisala je specijalni natječaj za ‘alternativnog Nobela’, ne bi li podsjetila kako ‘književnost treba biti povezana s demokracijom, otvorenošću, empatijom i poštovanjem’, a prvi krug, u kojem su širu listu kandidatkinja i kandidata sastavljale tamošnje bibliotekarke i bibliotekari, upravo je završen. Na duljem, šarolikom popisu dominiraju angloamerička imena, što govori dosta o arhitekturi svjetske literarne scene, ali uz Zadie Smith, J. K. Rawling, Patti Smith, Cormaca McCarthyja, Dona DeLilla i Thomasa Pynchona tu su i Elena Ferrante, Edouard Louis, Amos Oz: ukupno 47 autorica i autora. Sada smo na redu mi: do 14. augusta možemo glasati na internetskim stranicama organizacije, zatim će u finale ući po dva najbolje plasirana pisca i dvije spisateljice, a konačnu odluku 14. oktobra donosi stručni žiri. Samo dan kasnije, Nova akademija se samoukida. Pohvaljujemo princip rada, sviđa nam uključivanje šire publike i javnih biblioteka, podržavamo rodnu ravnopravnost provučenu kroz sve razine selekcije, navijamo za Elenu Ferrante i Thomasa Pynchona i iskreno želimo, napokon, da stopama ove nove, u smjeru samoukidanja, što prije krene i stara Akademija.
Raskrinkavanje Akademijinog liblinga, nasilnika i silovatelja Jean-Claudea Arnaulta označilo je trenutak u kojem se globalni pokret #MeToo – započet prošloga oktobra tweetom glumice Alysse Milano – napokon prelio izvan granica filmske industrije, u književno polje. Tako barem glasi službena verzija događaja: ona, doduše, sadrži i nekoliko krupnih grešaka. Pokret #MeToo započeo je zapravo znatno ranije, još 2006. godine, a nije ga inicirala filmska zvijezda Alyssa Milano, nego afroamerička aktivistkinja Tarana Burke, imajući na umu prvenstveno tamnopute i siromašne djevojke koje su preživjele nasilje. U međuvremenu – nakon što je, u povodu optužbi protiv Harveya Weinsteina, preko Twittera eksplodirao u globalni fenomen – pokret je pomalo izgubio fokus: ne samo što više nije prvenstveno riječ o siromašnijim, društveno marginaliziranim žrtvama, nego su beskonačne medijske rasprave o pravu na jednaku zaradu muškaraca i žena, zastupljenosti ženskih uloga u filmovima ili diktaturi političke korektnosti odavno zasjenile originalnu ideju empatije i podrške. Burke stoga ove godine sprema dokumentarni film koji će nas podsjetiti što je MeToo izvorno trebao značiti, a mi rubriku zatvaramo njenim izjavama za ‘Atlantic’: ‘Ljudi pokušavaju ugurati previše toga pod kišobran #MeToo kampanje. Previše vremena provodimo razgovarajući o pojedincima, previše vremena provodimo razgovarajući o predatorima, negativnim reakcijama javnosti i ostalim pitanjima. Ono što želim reći, kao netko tko radi aktivistički posao i poznaje druge koji ga rade, jest da nam to šteti. Šteti nam, jer ne možete jednom kampanjom pokriti toliko različitih problema. A seksualno nasilje je, samo po sebi, problem koji je ionako dovoljno velik.’
Okupacija
Ovih dana, dok o hrvatskoj reprezentaciji pišu i govore baš svi – politički komentatori i ekonomski analitičari, kulturnjaci i modni kritičari, psiholozi i astrolozi, kolumnisti opće prakse – vijest bi nekoga mogla iznenaditi: o nogometu se u domaćim medijima pisalo i prije Svjetskog prvenstva u Rusiji. Ono što s obzirom na stanje medija zvuči još čudnije, jest da se pisalo prilično dobro. Rijetko, doduše, u sportskim rubrikama najčitanijih novina, skoro nikada u programima nacionalnih televizija, po pravilu ne u specijaliziranim Sportskim novostima. Nego na slobodnoj teritoriji medijskih margina, korak ili dva izvan mainstreama: ondje je u posljednjih nekoliko godina stasala nova postava nogometnih komentatora, uz tek poneko odranije poznato ime. Autori poput Aleksandra Holige, Mihovila Topića, Ivana Ivkovića ili Jurja Vrdoljaka rasporedili su se pritom na dvije adrese: Telesportu – svojevrsnoj sportskoj ekstenziji portala Telegram – i ‘interaktivnom web communityju’ Tribina.hr, koji uključuje i simpatične do-it-yourself YouTube emisije. Dva su medija po mnogočemu različita, ali zajednički im je osnovni pristup: dok stara žurnalistička garda igru tumači lijenim stereotipima o mentalitetu nacije, snazi volje i srcu koje obavezno ostaje na terenu, oni koriste kompjuterske programe, duboke baze statističkih podataka, taktičke grafove i stručnu literaturu. Umjesto o tome tko je pokazao više želje, a kome je u ključnom trenutku nedostajalo odlučnosti, govore o rasporedu igrača u halfspaceu, formiranju trokuta uz aut-liniju, mehanizmima prelaska u zadnju trećinu terena. Naravno: u nogometu se itekako može uživati i bez razumijevanja taktičkih impostacija, komunikacije između linija ili razloga zašto kombinatorika hrvatske reprezentacije naglo proradi kada umjesto ofenzivnijeg Kramarića uđe povučeniji Brozović. Ali znanje naprosto otvara nove dimenzije: ono što je do maloprije izgledalo kao manje ili više atraktivno baratanje loptom najednom se pretvara u jasnu geometriju lukavih klopki, taktičko provociranje protivničkih slabosti i vještinu kolektivnog tumačenja prostora. Jurnjava po terenu postaje intrigantnija. Najbolje se to moglo vidjeti u internetskim komentarima ispod Telesportovih i Tribininih tekstova, gdje se polako formirala relativno mala, ali zainteresirana publika: čitaoci su se ravnopravno uključivali u raspravu, uvjeravali autore da su krivo protumačili putanju desnog beka Juventusa ili mehanizme tranzicije Slaven Belupa, nadmudrivali se, argumentirali, učili i uživali. A onda je počelo Svjetsko prvenstvo.
Ovih dana, dok o nogometu pišu i govore baš svi – politički komentatori i ekonomski analitičari, kulturnjaci i modni kritičari, psiholozi i astrolozi, kolumnisti opće prakse – to je možda teško objasniti, ali kompletan je ruski turnir trebalo pratiti upravo preko tih malih portala, na korak ili dva izvan mainstreama: trebalo je vidjeti kojom je brzinom okupirana do jučer slobodna margina. Odjednom – kada bi, recimo, neki analitičar kritizirao Dalićevu odluku da umjesto zadnjeg veznog u igru gurne ofenzivniju ‘desetku’ – ispod teksta bi ga dočekala neka nova, do jučer nepostojeća publika, pa ga složno proglasila četnikom, Srbinom i osvjedočenim mrziteljem svega hrvatskog. Ako bi novinar primijetio da se igra reprezentacije umjesto kroz tehnički dominantnu sredinu uporno slijeva preko slabijih bokova, postao bi orjunaš i jugokomunjara. Ukoliko bi mu se protok lopte učinio ponešto spor, u komentarima su se palile lomače. Trebalo je, kažemo, turnir pratiti baš tu, na medijskim marginama: ne samo zato što se ondje mogla pročitati suvisla analiza utakmica, nego zato što je u komentarima ispod tekstova bila jasno ispisana najava Marka Perkovića Thompsona, Velimira Bujanca i svega onoga što danas sablažnjava naivnije među novopečenim navijačima. One koji su, makar nakratko, pomislili da bi najveći uspjeh domaćeg sporta mogao proći bez bojne Čavoglave i ustašoidnog dilera u zagrljaju izbornika Dalića.
Njima za utjehu, masa će se brzo razići. Politički komentatori, ekonomski analitičari i modni kritičari pronaći će nove teme: prestat će besmislene rasprave o tome je li uspjeh reprezentacije spasio ponos nacije ili je označio poraz građanske Hrvatske, hoće li imati ozbiljnije ekonomske učinke, jesmo li se globalno brendirali ili smo se ipak izblamirali, trebamo li od nogometaša nešto naučiti ili bi njih valjalo podučiti tko to pjeva o Jasenovcu i Gradišci Staroj. Proći će neko vrijeme i ljudi će, ni ne primijetivši, shvatiti da četiri pobjede, dva remija i jedan poraz ipak ne oblikuju društvo niti mijenjaju tok povijesti. Proći će neko vrijeme i počet će nova sezona praznih stadiona i posrtanja domaćih klubova kroz evropska pretkola: tada, uskoro, ako vas kojim slučajem nogomet i dalje bude zanimao, prisjetite se da postoje autori koji ga znaju učiniti još zanimljivijim. Pa provjerite što imaju za reći. Zašto ne: postoje neke prednosti u tome kada o nogometu pišu oni koji nogomet razumiju. A i halfspace bi, sva je prilika, do tada trebao biti čist od jugokomunjara i četnika.
Adio, HBO
‘Sopranos’, ‘Žica’, ‘Oz’, ‘Deadwood’, ‘Dva metra pod zemljom’, ‘Bez oduševljenja, molim’, ‘Igra prijestolja’, ‘Girls’, ‘Kronike Times Squarea’: razvikano ‘zlatno doba televizije’ još od kraja devedesetih nastaje uglavnom u produkcijskim laboratorijima HBO-a. Američka TV-kuća pretvorila je male ekrane u okvir velikih priča, kompliciranih zapleta i detaljno razrađenih likova, eskapističkog spektakla i zaoštrene društvene kritike. Publika se odavno masovno zakačila, euforični kulturni komentatori pišu o tome kako je TV-serija postala privilegirana umjetnička forma našeg vremena, ambicioznija od filma, relevantnija od književnog romana. A sav bi taj zanos mogao vrlo brzo okončati ili se, barem, lijepim dijelom ispuhati. Sredinom prošloga mjeseca HBO je kupio teksaški telekomunikacijski mastodont AT&T, a prije nekoliko dana u ‘New York Timesu’ je procurila snimka inicijalnog sastanka televizijskih čarobnjaka i njihovih novih vlasnika. Vrijeme je, ukratko, za promjene: HBO više neće biti kuća koja godinama strpljivo priprema, planira i polira svoje serije, nego korporativna divizija čiji je osnovni zadatak natjecati se sa sve širom ponudom galopirajućeg Netflixa. To znači proizvodnju više naslova, a skok kvantitete – toliko znamo – najčešće podrazumijeva pad kvalitete. ‘Želim dobiti veći broj sati u kojima je publika angažirana oko naših proizvoda’, objasnio je HBO-ovcima novu poslovnu logiku direktor AT&T-a John Stankey. ‘Zašto je veći broj sati važan? Zato što tako dobivamo više podataka o našim korisnicima, a to nam omogućuje da zarađujemo više novaca kroz alternativne modele oglašavanja i pretplata.’ Djeluje kao jednostavna formula. U međuvremenu, na valu dosadašnjih HBO-ovih uspjeha, na jesen kreće druga sezona odličnih ‘Kronika Times Squarea’ Davida Simona, u pripremi su nastavci interesantne ‘Big Little Lies’ i pomalo posustalog ‘True Detectivea’: vrlo brzo nakon toga moći ćemo procijeniti što za zlatno doba televizije znači era ubrzane utrke za profitom.
Alternativni Nobel
Ove godine, već smo pisali, neće biti dodjele Nobelove nagrade za književnost, jer je Švedska akademija napokon priznala da je godinama skrivala brojne slučajeve silovanja i seksualnog napastovanja svoga bliskog suradnika Jean-Claudea Arnaulta. Ipak, iz Stockholma neočekivano stižu i nešto bolje vijesti: ad hoc osnovana neprofitna organizacija Nova akademija raspisala je specijalni natječaj za ‘alternativnog Nobela’, ne bi li podsjetila kako ‘književnost treba biti povezana s demokracijom, otvorenošću, empatijom i poštovanjem’, a prvi krug, u kojem su širu listu kandidatkinja i kandidata sastavljale tamošnje bibliotekarke i bibliotekari, upravo je završen. Na duljem, šarolikom popisu dominiraju angloamerička imena, što govori dosta o arhitekturi svjetske literarne scene, ali uz Zadie Smith, J. K. Rawling, Patti Smith, Cormaca McCarthyja, Dona DeLilla i Thomasa Pynchona tu su i Elena Ferrante, Edouard Louis, Amos Oz: ukupno 47 autorica i autora. Sada smo na redu mi: do 14. augusta možemo glasati na internetskim stranicama organizacije, zatim će u finale ući po dva najbolje plasirana pisca i dvije spisateljice, a konačnu odluku 14. oktobra donosi stručni žiri. Samo dan kasnije, Nova akademija se samoukida. Pohvaljujemo princip rada, sviđa nam uključivanje šire publike i javnih biblioteka, podržavamo rodnu ravnopravnost provučenu kroz sve razine selekcije, navijamo za Elenu Ferrante i Thomasa Pynchona i iskreno želimo, napokon, da stopama ove nove, u smjeru samoukidanja, što prije krene i stara Akademija.
#MeToo
Raskrinkavanje Akademijinog liblinga, nasilnika i silovatelja Jean-Claudea Arnaulta označilo je trenutak u kojem se globalni pokret #MeToo – započet prošloga oktobra tweetom glumice Alysse Milano – napokon prelio izvan granica filmske industrije, u književno polje. Tako barem glasi službena verzija događaja: ona, doduše, sadrži i nekoliko krupnih grešaka. Pokret #MeToo započeo je zapravo znatno ranije, još 2006. godine, a nije ga inicirala filmska zvijezda Alyssa Milano, nego afroamerička aktivistkinja Tarana Burke, imajući na umu prvenstveno tamnopute i siromašne djevojke koje su preživjele nasilje. U međuvremenu – nakon što je, u povodu optužbi protiv Harveya Weinsteina, preko Twittera eksplodirao u globalni fenomen – pokret je pomalo izgubio fokus: ne samo što više nije prvenstveno riječ o siromašnijim, društveno marginaliziranim žrtvama, nego su beskonačne medijske rasprave o pravu na jednaku zaradu muškaraca i žena, zastupljenosti ženskih uloga u filmovima ili diktaturi političke korektnosti odavno zasjenile originalnu ideju empatije i podrške. Burke stoga ove godine sprema dokumentarni film koji će nas podsjetiti što je MeToo izvorno trebao značiti, a mi rubriku zatvaramo njenim izjavama za ‘Atlantic’: ‘Ljudi pokušavaju ugurati previše toga pod kišobran #MeToo kampanje. Previše vremena provodimo razgovarajući o pojedincima, previše vremena provodimo razgovarajući o predatorima, negativnim reakcijama javnosti i ostalim pitanjima. Ono što želim reći, kao netko tko radi aktivistički posao i poznaje druge koji ga rade, jest da nam to šteti. Šteti nam, jer ne možete jednom kampanjom pokriti toliko različitih problema. A seksualno nasilje je, samo po sebi, problem koji je ionako dovoljno velik.’
