Tvrda desnica pitomo se poziva na institucionalni okvir, pravnu regulativu i vladavinu zakona, nominalna ljevica ne usudi se odmaknuti od državotvornih premisa, ranih devedesetih i navodne svetosti Domovinskog rata
Službeno je prosvjedovala hrvatska predsjednica, neslužbeno je psovala internetska desnica. Oglasio se ovdašnji Helsinški odbor, ogradio se tamošnji Borut Pahor. Čak su i najumivenija lica HDZ-a – premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek – zabranu mariborskog koncerta proglasila ‘neuobičajenom’, ‘nikako dobrom’. Pa se naposljetku, eto, ukazao i on – Marko Perković Thompson – da u ekskluzivnom intervjuu sa stranica Večernjeg lista ispali nekoliko verbalnih rafala prema ‘jugokomunističkom ološu’ i ‘antihrvatskim snagama’. Sve u granicama očekivanog, ukratko; ništa mimo predviđanja. Afera, prenapuhana od samoga početka – jer koncerti našeg crnotišrtaša otkazivani su i ranije, od Austrije do Njemačke, od Kanade do Švicarske, od Clevelanda do Pule, uz manje vike i gungule – poslužila je za podizanje predizbornih tenzija, pa sada slijedi medijski antiklimaks. Priču bismo utoliko mogli i zaobići, da nije zgodnog detalja.
Za njega se pobrinuo Bojan Glavašević, neslužbeni SDP-ov glasnogovornik za pitanja Domovinskog rata, zamolivši Thompsona da mu pomogne interpretirati uvodni stih popularne numere ‘Čavoglave’. ‘’Za dom spremni’ je službeni pozdrav zakonom priznate hrvatske postrojbe iz Domovinskog rata HOS-a, kojem je u početku Domovinskog rata i sam Thompson pripadao’, brzo su mu pojasnili na službenoj Facebook stranici estradnog bojovnika. ‘Da je postrojba HOS-a legalna i priznata zakonom, pa tako i njihova obilježja, potvrđuje Hrvatski sabor u kojem Vi sjedite.’ Objašnjenje možda zvuči kao pokvarena ploča, ali kako ta ploča danas visi usred Jasenovca, odgovoru se nema što prigovoriti: živimo, naprosto, u državi u kojoj je Domovinski rat svetinja, pa je u skladu s tim parlamentarno posvećen i HOS-ovski boj, a skupa s njim i ustaška ikonografija. Poneseni veselom kaskadnom logikom zakonskih konkluzija, Thompsonovi su PR-pobočnici Glavaševiću usput zaigrano dobacili i morbidnu provokaciju, podsjetivši ga kako je njegov pokojni otac, ratni heroj Siniša, iz okupiranog Vukovara 1991. o HOS-u izvještavao sasvim pozitivno. Na spomen svoga oca, Glavašević je uzvratio Ocem Domovine: na Thompsonov zid okačio je snimku Franje Tuđmana koji još ‘92. kritizira ustašizaciju HOS-ovskih redova. Ideološko koškanje po društvenim mrežama time je, na sreću, okončalo; ono što je iza njega međutim ostalo, prilično je precizan prikaz koordinata unutar kojih se rasprava o Thompsonu, ZDS-u i po(p)ratnim ustašlucima kod nas uzaludno obrće. Tvrda desnica tu se pitomo poziva na institucionalni okvir, pravnu regulativu i vladavinu zakona, pa čak i drčni Perković, eno, u intervjuu kuka kako mu je zabranom koncerta uskraćeno temeljno pravo na rad u Evropskoj uniji; nominalna ljevica ne usudi se odmaknuti od državotvornih premisa, ranih devedesetih i navodne svetosti Domovinskog rata, koje je i sama uostalom ugrađivala u temelje današnje Hrvatske glasajući za saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu i ozakonjujući HOS-ovske zedeesarije u svome mandatu. A između snažne desnice i lažne ljevice država, koja sve to podržava. Frustracija pritom ima na obje strane: zdesna zato što se junački ustašluk uopće mora opravdavati obilaznim pozivanjem na kojekakve formalne institucije, slijeva zato što kompletan politički manevarski prostor od početka devedesetih diktira desnica. Možda i jesu u pat-poziciji, drugim riječima, ali igra se uglavnom crnim figurama. Trećim riječima: Thompson u Sloveniji možda jest izgubio bitku, ali razloga za brigu nema. Jer hrvatska je desnica odavno dobila Domovinski pat.
Dva autora, treća sezona, četiri epizode: rezultat je fantastičan. Premijerom uvodnog, četverodijelnog bloka novog ‘Twin Peaksa’ Marka Frosta i Davida Lyncha na filmskom festivalu u Cannesu dvadesetšestogodišnje iščekivanje nastavka kultne serije napokon je okončalo. I u potpunosti se, izgleda, isplatilo. Nikom, jasno, nije jasno kamo bi somnambulna radnja kroz narednih četrnaest epizoda mogla odvesti agenta Coopera, ali prepoznatljiv nadrealni vizualni prosede, fascinantno oblikovanje zvuka i suvereno žanrovsko križanje detekcije, horora i fantastike nepogrešivo lijepe pažnju publike. Oduševljena je i kritika: ‘Suvremena bajka napisana na LSD-u i zatim prerađena u CIA-i’, piše Guardian. ‘Twin Peaks se vratio da zastraši, oduševi i zbuni’, euforičan je Atlantic. ‘Zakiva pažnju, užasava i traži gledalački angažman’, tvrde u Vultureu. Početkom devedesetih, serija je nepovratno redefinirala mogućnosti televizijske fikcije: neizvjesno je hoće li uspjeti opet, izvjesno da ima jednake ambicije.
U Cannesu je premijerno, nakon trogodišnje pauze, prikazana još i druga sezona hvaljene ‘Top of the Lake’, ali serija Jane Campion i ‘Twin Peaks’ samo su dvostruki peak uzbudljive TV-sezone: posljednjih dana i tjedana na različitim programima i platformama zavrtjelo se dovoljno naslova da nas podsjeti kako tzv. drugo zlatno doba televizije još nije blizu zalazu. Ekranizacija antologijskog feminističkog romana Margaret Atwood ‘The Handmaid’s Tale’ (1985.) na streaming servisu Hulu dočekana je aklamacijama: distopijska projekcija američkog društva koje je sekta fundamentalističkih kršćana u neodređenoj, bliskoj budućnosti pretvorila u brutalnu, mizoginu, kastinsku teokraciju – lišivši žene elementarnih prava i svodeći ih na golu reproduktivnu funkciju – uspješno, čini se, korespondira s masovnim strepnjama liberalne publike u eri Donalda Trumpa. Gledajući je odavde, nije da ne razumijemo zašto: tako bi nekako, valjda, izgledalo društvo temeljito pregaženo marševima Željke Markić i kompanije. Samo, bilo je u reakcijama i disonantnih tonova: ‘New York Review of Books’ objavio je preciznu kritiku Francine Prose, koja seriji zamjera samosvrhovitu spektakularizaciju feminističke borbe. ‘Ono što smeta u ‘Handmaid’s Tale”, tvrdi Prose, ‘razvratna je opsesija detaljima državne torture i nasumičnim činovima nasilja nad ženama: ženska je patnja komodificirana i prodaje nam se pod maskom političke edukacije…’ A spektakularizacija – dodajmo i to – kao da proizlazi iz svojevrsne hipertrofije retoričkih gesti: sveprisutna, dramatična muzička podloga, pretjerano sugestivni subjektivni kadrovi i iritantno nametljiva kamera opterećuju, zagušuju priču, pa oduševljenje Huluovim hitom naposljetku, izgleda, ipak više govori o političkom trenutku u kojem ga skidamo s torrenta nego o kvaliteti same serije.
S razumnom rezervom vrijedi downloadati i treću sezonu ‘Farga’, inače posve nekonvencionalnog TV-projekta: braća Joel i Ethan Coen producirali su seriju koja iz sezone u sezonu mijenja likove i priču, ali se iznova poigrava motivima, elementima zapleta i osnovnim strukturnim rasporedom likova iz njihovog istoimenog filma snimljenog sredinom devedesetih. Svježa zamisao slobodnih dramaturških varijacija na zadanu temu – za razliku od uobičajenih sequela, prequela ili remakeova – ipak nosi opasnost formulaičnog zamora materijala. Galerija zabavno iščašenih likova, sukobi simpatičnih lokalnih naivaca s okrutnim i izopačenim negativcima, krimi-priča razlomljena bizarnim slučajnostima, miks brutalnog nasilja i crnog humora, pitomi setting srednjoameričke provincije: sve se to u pet do sada emitiranih epizoda treće sezone ‘Farga’ riskantno približilo rubu manirizma. Pa opet, barem jedna među tim epizodama – ona treća, pod naslovom ‘Zakon ne-kontradikcije’ – veselo je iskočila iz matrice: u gorko-slatki narativni detour koji nonšalantno napušta glavnu liniju radnje umetnuta je neočekivana animirana parabola o sudbini dobroćudnog malog androida, a dopadljivo je razigran i intrigantan filozofski motiv Schrödingerove mačke iz drugog hita Coenovih, ‘Ozbiljnog čovjeka’, pa je već to dovoljan razlog da se i ovu sezonu isprati do kraja.
Mnogo manje razloga za strpljenje nudi zato sedam do sada emitiranih epizoda serije ‘Better Call Saul’, razvikanog spin offa još razvikanijeg ‘Breaking Bada’. U prvoj sezoni, priča o sitnom odvjetniku Saulu koji se uzaludno pokušava probiti u svijet velikih igrača pametno se oslanjala na implicitnu kritiku američkog sna, onog izlizanog mita o uspjehu koji neminovno dolazi svakome tko se dovoljno potrudi. U drugoj sezoni, međutim, scenarij je otklizao prema banalnoj psihologizaciji glavnoga lika: njegovi su profesionalni promašaji najednom izvedeni iz iracionalne sklonosti šibicarskim trikovima i džeparoškim taktikama, pa se suptilna društvena kritika izokrenula u prešutnu apologiju sistema. Sada, napokon, u trećoj sezoni, cijela stvar škripi već na elementarnoj narativnoj razini: priča se razvodnila, preostaje tek isprazan režijski spektakl nemotiviranih začudnih rakursa, hiperstiliziranih kadrova i debelih naslaga koloraturnog make upa.
Možda je televizijska hiperprodukcija posljednjih godina razmazila publiku i zaoštrila kriterije, možda je do instantne dostupnosti serija i raširene piraterije, ali sve je teže, čini se, zadovoljiti gledalačku glad. U iščekivanju ambicioznijih TV-priča, za sada se zato držimo Lyncha.
Dok se ovaj broj Novosti sprema u tisak, s adrese na kojoj je u posljednjih godinu i pol dana sustavno devastirana hrvatska kultura – iz hrvatskog Ministarstva kulture – stiže vijest da je ministrica Nina Obuljen Koržinek imenovala nova kulturna vijeća i povjerenstva, savjetodavna tijela zadužena za oblikovanje kulturne politike i, prvenstveno, dodjelu financijskih potpora umjetnicima i kulturnjacima. Nakon što je prošle godine – u ime proceduralne higijene – omogućila vijećima što ih je postavio njen prethodnik Zlatko Hasanbegović da završe posao pa kulturnu politiku skroje po mjeri nacionalnog ponosa i desničarskog zanosa, njihove je nasljednike odabrala, očekivano, na fonu deklarativnog ideološkog balansa. Dominira, ukratko, pouzdana konzervativna struja, ali poneko ime – poput ljevičarskog publicista i aktivista Marija Kikaša ili feminističke multimedijalne umjetnice Ane Hušman, uključenih u rad Vijeća za inovativne prakse – poprilično odskače. Nije baš mnogo, pa ćemo i optimizam – u skladu s tim – za sada držati na minimumu.
Pokvarena ploča
Službeno je prosvjedovala hrvatska predsjednica, neslužbeno je psovala internetska desnica. Oglasio se ovdašnji Helsinški odbor, ogradio se tamošnji Borut Pahor. Čak su i najumivenija lica HDZ-a – premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek – zabranu mariborskog koncerta proglasila ‘neuobičajenom’, ‘nikako dobrom’. Pa se naposljetku, eto, ukazao i on – Marko Perković Thompson – da u ekskluzivnom intervjuu sa stranica Večernjeg lista ispali nekoliko verbalnih rafala prema ‘jugokomunističkom ološu’ i ‘antihrvatskim snagama’. Sve u granicama očekivanog, ukratko; ništa mimo predviđanja. Afera, prenapuhana od samoga početka – jer koncerti našeg crnotišrtaša otkazivani su i ranije, od Austrije do Njemačke, od Kanade do Švicarske, od Clevelanda do Pule, uz manje vike i gungule – poslužila je za podizanje predizbornih tenzija, pa sada slijedi medijski antiklimaks. Priču bismo utoliko mogli i zaobići, da nije zgodnog detalja.
Za njega se pobrinuo Bojan Glavašević, neslužbeni SDP-ov glasnogovornik za pitanja Domovinskog rata, zamolivši Thompsona da mu pomogne interpretirati uvodni stih popularne numere ‘Čavoglave’. ‘’Za dom spremni’ je službeni pozdrav zakonom priznate hrvatske postrojbe iz Domovinskog rata HOS-a, kojem je u početku Domovinskog rata i sam Thompson pripadao’, brzo su mu pojasnili na službenoj Facebook stranici estradnog bojovnika. ‘Da je postrojba HOS-a legalna i priznata zakonom, pa tako i njihova obilježja, potvrđuje Hrvatski sabor u kojem Vi sjedite.’ Objašnjenje možda zvuči kao pokvarena ploča, ali kako ta ploča danas visi usred Jasenovca, odgovoru se nema što prigovoriti: živimo, naprosto, u državi u kojoj je Domovinski rat svetinja, pa je u skladu s tim parlamentarno posvećen i HOS-ovski boj, a skupa s njim i ustaška ikonografija. Poneseni veselom kaskadnom logikom zakonskih konkluzija, Thompsonovi su PR-pobočnici Glavaševiću usput zaigrano dobacili i morbidnu provokaciju, podsjetivši ga kako je njegov pokojni otac, ratni heroj Siniša, iz okupiranog Vukovara 1991. o HOS-u izvještavao sasvim pozitivno. Na spomen svoga oca, Glavašević je uzvratio Ocem Domovine: na Thompsonov zid okačio je snimku Franje Tuđmana koji još ‘92. kritizira ustašizaciju HOS-ovskih redova. Ideološko koškanje po društvenim mrežama time je, na sreću, okončalo; ono što je iza njega međutim ostalo, prilično je precizan prikaz koordinata unutar kojih se rasprava o Thompsonu, ZDS-u i po(p)ratnim ustašlucima kod nas uzaludno obrće. Tvrda desnica tu se pitomo poziva na institucionalni okvir, pravnu regulativu i vladavinu zakona, pa čak i drčni Perković, eno, u intervjuu kuka kako mu je zabranom koncerta uskraćeno temeljno pravo na rad u Evropskoj uniji; nominalna ljevica ne usudi se odmaknuti od državotvornih premisa, ranih devedesetih i navodne svetosti Domovinskog rata, koje je i sama uostalom ugrađivala u temelje današnje Hrvatske glasajući za saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu i ozakonjujući HOS-ovske zedeesarije u svome mandatu. A između snažne desnice i lažne ljevice država, koja sve to podržava. Frustracija pritom ima na obje strane: zdesna zato što se junački ustašluk uopće mora opravdavati obilaznim pozivanjem na kojekakve formalne institucije, slijeva zato što kompletan politički manevarski prostor od početka devedesetih diktira desnica. Možda i jesu u pat-poziciji, drugim riječima, ali igra se uglavnom crnim figurama. Trećim riječima: Thompson u Sloveniji možda jest izgubio bitku, ali razloga za brigu nema. Jer hrvatska je desnica odavno dobila Domovinski pat.
Povratak Twin Peaksa
Dva autora, treća sezona, četiri epizode: rezultat je fantastičan. Premijerom uvodnog, četverodijelnog bloka novog ‘Twin Peaksa’ Marka Frosta i Davida Lyncha na filmskom festivalu u Cannesu dvadesetšestogodišnje iščekivanje nastavka kultne serije napokon je okončalo. I u potpunosti se, izgleda, isplatilo. Nikom, jasno, nije jasno kamo bi somnambulna radnja kroz narednih četrnaest epizoda mogla odvesti agenta Coopera, ali prepoznatljiv nadrealni vizualni prosede, fascinantno oblikovanje zvuka i suvereno žanrovsko križanje detekcije, horora i fantastike nepogrešivo lijepe pažnju publike. Oduševljena je i kritika: ‘Suvremena bajka napisana na LSD-u i zatim prerađena u CIA-i’, piše Guardian. ‘Twin Peaks se vratio da zastraši, oduševi i zbuni’, euforičan je Atlantic. ‘Zakiva pažnju, užasava i traži gledalački angažman’, tvrde u Vultureu. Početkom devedesetih, serija je nepovratno redefinirala mogućnosti televizijske fikcije: neizvjesno je hoće li uspjeti opet, izvjesno da ima jednake ambicije.
Serijska proizvodnja
U Cannesu je premijerno, nakon trogodišnje pauze, prikazana još i druga sezona hvaljene ‘Top of the Lake’, ali serija Jane Campion i ‘Twin Peaks’ samo su dvostruki peak uzbudljive TV-sezone: posljednjih dana i tjedana na različitim programima i platformama zavrtjelo se dovoljno naslova da nas podsjeti kako tzv. drugo zlatno doba televizije još nije blizu zalazu. Ekranizacija antologijskog feminističkog romana Margaret Atwood ‘The Handmaid’s Tale’ (1985.) na streaming servisu Hulu dočekana je aklamacijama: distopijska projekcija američkog društva koje je sekta fundamentalističkih kršćana u neodređenoj, bliskoj budućnosti pretvorila u brutalnu, mizoginu, kastinsku teokraciju – lišivši žene elementarnih prava i svodeći ih na golu reproduktivnu funkciju – uspješno, čini se, korespondira s masovnim strepnjama liberalne publike u eri Donalda Trumpa. Gledajući je odavde, nije da ne razumijemo zašto: tako bi nekako, valjda, izgledalo društvo temeljito pregaženo marševima Željke Markić i kompanije. Samo, bilo je u reakcijama i disonantnih tonova: ‘New York Review of Books’ objavio je preciznu kritiku Francine Prose, koja seriji zamjera samosvrhovitu spektakularizaciju feminističke borbe. ‘Ono što smeta u ‘Handmaid’s Tale”, tvrdi Prose, ‘razvratna je opsesija detaljima državne torture i nasumičnim činovima nasilja nad ženama: ženska je patnja komodificirana i prodaje nam se pod maskom političke edukacije…’ A spektakularizacija – dodajmo i to – kao da proizlazi iz svojevrsne hipertrofije retoričkih gesti: sveprisutna, dramatična muzička podloga, pretjerano sugestivni subjektivni kadrovi i iritantno nametljiva kamera opterećuju, zagušuju priču, pa oduševljenje Huluovim hitom naposljetku, izgleda, ipak više govori o političkom trenutku u kojem ga skidamo s torrenta nego o kvaliteti same serije.
S razumnom rezervom vrijedi downloadati i treću sezonu ‘Farga’, inače posve nekonvencionalnog TV-projekta: braća Joel i Ethan Coen producirali su seriju koja iz sezone u sezonu mijenja likove i priču, ali se iznova poigrava motivima, elementima zapleta i osnovnim strukturnim rasporedom likova iz njihovog istoimenog filma snimljenog sredinom devedesetih. Svježa zamisao slobodnih dramaturških varijacija na zadanu temu – za razliku od uobičajenih sequela, prequela ili remakeova – ipak nosi opasnost formulaičnog zamora materijala. Galerija zabavno iščašenih likova, sukobi simpatičnih lokalnih naivaca s okrutnim i izopačenim negativcima, krimi-priča razlomljena bizarnim slučajnostima, miks brutalnog nasilja i crnog humora, pitomi setting srednjoameričke provincije: sve se to u pet do sada emitiranih epizoda treće sezone ‘Farga’ riskantno približilo rubu manirizma. Pa opet, barem jedna među tim epizodama – ona treća, pod naslovom ‘Zakon ne-kontradikcije’ – veselo je iskočila iz matrice: u gorko-slatki narativni detour koji nonšalantno napušta glavnu liniju radnje umetnuta je neočekivana animirana parabola o sudbini dobroćudnog malog androida, a dopadljivo je razigran i intrigantan filozofski motiv Schrödingerove mačke iz drugog hita Coenovih, ‘Ozbiljnog čovjeka’, pa je već to dovoljan razlog da se i ovu sezonu isprati do kraja.
Mnogo manje razloga za strpljenje nudi zato sedam do sada emitiranih epizoda serije ‘Better Call Saul’, razvikanog spin offa još razvikanijeg ‘Breaking Bada’. U prvoj sezoni, priča o sitnom odvjetniku Saulu koji se uzaludno pokušava probiti u svijet velikih igrača pametno se oslanjala na implicitnu kritiku američkog sna, onog izlizanog mita o uspjehu koji neminovno dolazi svakome tko se dovoljno potrudi. U drugoj sezoni, međutim, scenarij je otklizao prema banalnoj psihologizaciji glavnoga lika: njegovi su profesionalni promašaji najednom izvedeni iz iracionalne sklonosti šibicarskim trikovima i džeparoškim taktikama, pa se suptilna društvena kritika izokrenula u prešutnu apologiju sistema. Sada, napokon, u trećoj sezoni, cijela stvar škripi već na elementarnoj narativnoj razini: priča se razvodnila, preostaje tek isprazan režijski spektakl nemotiviranih začudnih rakursa, hiperstiliziranih kadrova i debelih naslaga koloraturnog make upa.
Možda je televizijska hiperprodukcija posljednjih godina razmazila publiku i zaoštrila kriterije, možda je do instantne dostupnosti serija i raširene piraterije, ali sve je teže, čini se, zadovoljiti gledalačku glad. U iščekivanju ambicioznijih TV-priča, za sada se zato držimo Lyncha.
Balans
Dok se ovaj broj Novosti sprema u tisak, s adrese na kojoj je u posljednjih godinu i pol dana sustavno devastirana hrvatska kultura – iz hrvatskog Ministarstva kulture – stiže vijest da je ministrica Nina Obuljen Koržinek imenovala nova kulturna vijeća i povjerenstva, savjetodavna tijela zadužena za oblikovanje kulturne politike i, prvenstveno, dodjelu financijskih potpora umjetnicima i kulturnjacima. Nakon što je prošle godine – u ime proceduralne higijene – omogućila vijećima što ih je postavio njen prethodnik Zlatko Hasanbegović da završe posao pa kulturnu politiku skroje po mjeri nacionalnog ponosa i desničarskog zanosa, njihove je nasljednike odabrala, očekivano, na fonu deklarativnog ideološkog balansa. Dominira, ukratko, pouzdana konzervativna struja, ali poneko ime – poput ljevičarskog publicista i aktivista Marija Kikaša ili feminističke multimedijalne umjetnice Ane Hušman, uključenih u rad Vijeća za inovativne prakse – poprilično odskače. Nije baš mnogo, pa ćemo i optimizam – u skladu s tim – za sada držati na minimumu.
