Bauk crowdfundinga kruži Hrvatskom: do jučer se novac prikupljao za poslovne projekte i humanitarne akcije, danas za stanovanje i obrazovanje, a već sutra – nagađamo – naši će sugrađani tražiti euro ili dva za hranu i puko preživljavanje. Uz ovu hvalevrijednu inicijativu zato predlažemo sitnu korekciju
Ideja je jednostavno genijalna i – kao većina jednostavno genijalnih ideja – genijalno jednostavna: pravo čudo da nikome ranije nije pala na pamet.
Izvjesna Katarina Skrbin objavila je na crowdfunding platformi oglas kojim traži novac za kupnju stana. Tamo gdje neshvaćeni poduzetnici žicaju investicije za nabrijane projekte, zaneseni altruisti pokreću humanitarne akcije a neprofitni mediji pokušavaju preživjeti, dvadesetpetogodišnja Siščanka odlučila je riješiti stambeno pitanje. ‘Nemam nikakvu posebnu priču, samo ne želim živjeti skoro cijeli svoj život s kreditom’, piše ona, ‘pa ako mogu skupiti 80 tisuća ljudi da mi daju po jedan euro, mogla bih skupiti novce. Ili 40 tisuća ljudi koji će mi dati po dva eura. Znate kako matematika funkcionira.’ Za sada, hvala na pitanju, funkcionira dobro: u prvom tjednu četiristotinjak ljudi uplatilo je preko tisuću i pol eura, i nastavi li se stvar razvijati aritmetičkom progresijom, djevojka bi mogla doći do stana za godinu, godinu i pol dana. I to usprkos komentarima internetskih hejtera koji bjesne pitajući se po čemu je baš Katarina posebna, zašto i ona ne bi malo radila i zašto ne bi digla kredit kao svi drugi. U ovoj rubrici oštro protestiramo protiv takvih podmetanja. Katarina je naime uredno zaposlena – kao što je naknadno pojasnila medijima – i to za razliku od svojih roditelja: majka joj je na burzi, oca čeka skori otkaz u Ini. Na njihovom primjeru kći je naučila sve što treba znati o zamkama bankovnog zaduživanja. A ideju za crowdfunding dobila je na studiju ekonomije, tamo gdje profesori potiču mlade da se što prije okrenu tzv. alternativnim izvorima financiranja. Priča Katarine Skrbin, ukratko – kao što sasvim lijepo kaže njen oglas – nije ni po čemu posebna: baš u tome je poanta. To je tipična životna priča u društvu koje rasproda svoju naftnu industriju, koje radnike baca na ulicu, koje stambene probleme rješava dugovima a studente ekonomije uči da se, lišeni suvisle socijalne politike, moraju snaći sami. U takvom društvu, Katarina je zapravo neočekivano solidarna: uz oglas je dopisala kako bi ‘mogli svi ovako napraviti i pokrenuti neku lavinu pomaganja u kupnji stanova’.
I doista: koji dan kasnije izvjesna Anamarija Krešić postavila je gotovo identičan oglas, a prva dva eura uplatila joj je upravo Katarina Skrbin. Onda se neki student dosjetio da bi na isti način mogao prikupiti novce za nastavak školovanja: fali mu tek nešto više od hiljadu eura. Kampanja se, izgleda, ozbiljno zahuktava. Bauk crowdfundinga kruži Hrvatskom: do jučer se novac prikupljao za poslovne projekte i humanitarne akcije, danas za stanovanje i obrazovanje, a već sutra – nagađamo – naši će sugrađani tražiti euro ili dva za hranu i puko preživljavanje. Nastavi li se stvar razvijati aritmetičkom progresijom, eto nas na pragu trijumfa: neće nam trebati banke ni njihovi lihvarski krediti, sve egzistencijalne probleme rješavat ćemo tuđim donacijama, svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama. Nešto – ukratko – poput utopije po mjeri hrvatskih profesora ekonomije.
Problemi s utopijama, doduše, obično nastupe onda kada se one ostvare. Bude li svatko svakom donirao po euro ili dva – znate kako matematika funkcionira – svi će vrlo brzo završiti na nuli. A kada smo na nuli, jasno, opet smo na početku: kada smo na početku, onda nam treba kredit. Ideja je jednostavno genijalna i, kao većina jednostavno genijalnih ideja, genijalno jednostavna: nikakvo čudo što je nekome odavno pala na pamet. Jer zamisao crowdfundinga – ili, u slobodnom prijevodu, masovnog uzimanja novca od nepoznatih ljudi – na kraju je, ispada, tek nešto opušteniji opis bankarskog poslovanja. Nije, doduše, da nema razlika. Jedna je, recimo, ta da vam banka nikada neće uzeti samo euro ili dva.
Uz pohvalnu inicijativu Katarine Skrbin predlažemo zato sitnu korekciju: ako rješenje nije u masovnom prikupljanju novca koji bi nam banke inače otele, možda je vrijeme da se pokuša s masovnim otimanjem novca od banaka?
Vijest da Elon Musk otvara prodajno predstavništvo automobila Tesla u Hrvatskoj domaće su poslovne rubrike dočekale kombinacijom oduševljenja i obožavanja, kakva i dolikuje susretu sa svjetskim poduzetničkim superstarom. Ako su vam Teslini automobili do jučer bili preskupi u Londonu i Parizu – dojavili su svi važniji mediji – već sutra ih sebi nećete moći priuštiti čak i u Zagrebu. Razlog zašto električne Muskove igračke toliko koštaju, usput, krajnje je logičan: na rastućem tržištu elektro-vozila njegov je Tesla već uspostavio monopol. Ili, preciznije, ‘najveći monopol koji je Silicijska dolina ikada stvorila’, kao što ovih dana piše Business Insider. ‘Elon Musk neće zauvijek jahati prenapuhani tehnološki bubble’, upozorava pritom Bloomberg. Američki poslovnjak David Trainer na CNBC-u još je oštriji: ‘Mislim da je ovo velika, velika kula od karata – jedna od najvećih u povijesti – i sprema se srušiti.’
A dok čekamo da vijesti iz vodećih svjetskih biznis-medija doputuju do ovdašnjih rubrika, dolazak Tesle u ‘Neprijateljskoj propagandi’ vidimo uglavnom kao završni čin složenog odnosa što ga ova država ima s čovjekom po kojem je kompanija nazvana. Devedesetih, spomenici Nikoli Tesli letjeli su u zrak jer je izumitelj imao tu nesreću da bude Srbin. Onda je, u skladu s političkim okolnostima, nastupila normalizacija: ponovno se naveliko citirala ona njegova čuvena izjava kako se ‘ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom’, samo što su ovoga puta prešućivali njen nastavak: ‘Živeli svi Jugosloveni!’ Zatim je, posljednjih godina, velikan iz Smiljana pretvoren u neku vrstu nacionalnog brenda za bildanje hrvatskog imidža po svjetskim izložbama i turističkim sajmovima. I sada nam – napokon – Elon Musk skupa s prodajnim predstavništvom donosi odgovarajući epilog. Jer u nekom trenutku između spomeničke devastacije i turističke promocije kao da smo zaboravili prostu činjenicu: Nikola Tesla se možda ponosio srpskim rodom i hrvatskom domovinom, ali ako je svojim izumima nečemu doista doprinio, onda su to bili američki profiti.
I dok se Teslina hrvatska domovina veseli američkim automobilima, njegov rod u susjednoj Srbiji bavi se srednjovjekovnim temama. Prije par tjedana započelo je dugo najavljivano postavljanje spomenika Stefanu Nemanji na beogradskom Savskom trgu, ispred Željezničke stanice. Vladar iz 12. vijeka u nacionalnu je mitologiju upisan kao ‘rodonačelnik srpske države’, ali njegov spomenik – kao što u Srbiji obično biva – služi da obilježi vladavinu Aleksandra Vučića. I to na bezbroj raznovrsnih načina. Odluka o izboru autora, ruskog kipara Aleksandra Rukavišnikova, donesena je, recimo, prilično netransparentno, zbog čega je iz žirija još prije dvije godine istupio nedavno preminuli Miodrag Živković. Netransparentna je i cijena projekta: vlast je proglašava službenom tajnom. Zato će sama skulptura biti itekako uočljiva: megalomanski zamišljena, visoka 28 metara, vizualno će progutati vlastitu okolinu. Estetski – prema ocjenama većine stručnjaka – stoji na tankoj granici kiča i pseudopovijesnog pornića. Ideološki, služi da lik aktualnog vladara osloni na same temelje srednjovjekovne države. Nimalo stoga ne čudi izjava Gorana Vesića, zamjenika beogradskog gradonačelnika, koji je nedavno javno potvrdio da iza čitave priče ne stoje ni urbanisti ni želje javnosti, nego lična Vučićeva inicijativa.
Rano, prerano, s navršenih 59 godina, preminuo je David Graeber: deklarirani anarhist, dobri duh pokreta Occupy Wall Street, autor niza sjajnih i utjecajnih antropoloških studija, profesor na Yaleu, Goldsmithsu, London School of Economics… Često su mu pripisivali čuveni slogan ‘Mi smo 99 posto!’: on sam, posve u skladu s horizontalnom organizacijom njujorških protesta u koju je čvrsto vjerovao, isticao je da su jednu od najpoznatijih političkih poruka posljednjih godina drugovi i on smisli zajedno. Isticao je, neprestano, i vlastito radničko porijeklo, a problemima suvremenog rada bavio se, između ostalog, u knjizi ‘Bullshit Jobs: A Theory’ (2018.). Od ukupno 11 naslova o direktnoj akciji, birokraciji, tehnologiji, anarhizmu i širokom spektru srodnih tema kod nas su, barem za sada, prevedena dva: ‘Prema antropološkoj teoriji vrijednosti’ i monumentalni ‘Dug: prvih 5000 godina’. ‘Dug’ je obavezna lektira za svakoga koga interesiraju mehanizmi bankovnih kredita, deficita, dužničkog ropstva, a Graeberov je prijedlog radikalan: ‘Ništa ne bi bilo važnije nego da se dugovi izbrišu svima, da se tako označi prekid s našim uobičajenim moralom i da se krene ispočetka.’ Zvuči utopijski? ‘Već dugo, intelektualni konsenzus govori nam da više ne možemo postavljati velika pitanja’, piše on. ‘No sve češće čini se da zapravo nemamo druge mogućnosti.’
portalnovosti
Crowdfunding
Ideja je jednostavno genijalna i – kao većina jednostavno genijalnih ideja – genijalno jednostavna: pravo čudo da nikome ranije nije pala na pamet.
Izvjesna Katarina Skrbin objavila je na crowdfunding platformi oglas kojim traži novac za kupnju stana. Tamo gdje neshvaćeni poduzetnici žicaju investicije za nabrijane projekte, zaneseni altruisti pokreću humanitarne akcije a neprofitni mediji pokušavaju preživjeti, dvadesetpetogodišnja Siščanka odlučila je riješiti stambeno pitanje. ‘Nemam nikakvu posebnu priču, samo ne želim živjeti skoro cijeli svoj život s kreditom’, piše ona, ‘pa ako mogu skupiti 80 tisuća ljudi da mi daju po jedan euro, mogla bih skupiti novce. Ili 40 tisuća ljudi koji će mi dati po dva eura. Znate kako matematika funkcionira.’ Za sada, hvala na pitanju, funkcionira dobro: u prvom tjednu četiristotinjak ljudi uplatilo je preko tisuću i pol eura, i nastavi li se stvar razvijati aritmetičkom progresijom, djevojka bi mogla doći do stana za godinu, godinu i pol dana. I to usprkos komentarima internetskih hejtera koji bjesne pitajući se po čemu je baš Katarina posebna, zašto i ona ne bi malo radila i zašto ne bi digla kredit kao svi drugi. U ovoj rubrici oštro protestiramo protiv takvih podmetanja. Katarina je naime uredno zaposlena – kao što je naknadno pojasnila medijima – i to za razliku od svojih roditelja: majka joj je na burzi, oca čeka skori otkaz u Ini. Na njihovom primjeru kći je naučila sve što treba znati o zamkama bankovnog zaduživanja. A ideju za crowdfunding dobila je na studiju ekonomije, tamo gdje profesori potiču mlade da se što prije okrenu tzv. alternativnim izvorima financiranja. Priča Katarine Skrbin, ukratko – kao što sasvim lijepo kaže njen oglas – nije ni po čemu posebna: baš u tome je poanta. To je tipična životna priča u društvu koje rasproda svoju naftnu industriju, koje radnike baca na ulicu, koje stambene probleme rješava dugovima a studente ekonomije uči da se, lišeni suvisle socijalne politike, moraju snaći sami. U takvom društvu, Katarina je zapravo neočekivano solidarna: uz oglas je dopisala kako bi ‘mogli svi ovako napraviti i pokrenuti neku lavinu pomaganja u kupnji stanova’.
I doista: koji dan kasnije izvjesna Anamarija Krešić postavila je gotovo identičan oglas, a prva dva eura uplatila joj je upravo Katarina Skrbin. Onda se neki student dosjetio da bi na isti način mogao prikupiti novce za nastavak školovanja: fali mu tek nešto više od hiljadu eura. Kampanja se, izgleda, ozbiljno zahuktava. Bauk crowdfundinga kruži Hrvatskom: do jučer se novac prikupljao za poslovne projekte i humanitarne akcije, danas za stanovanje i obrazovanje, a već sutra – nagađamo – naši će sugrađani tražiti euro ili dva za hranu i puko preživljavanje. Nastavi li se stvar razvijati aritmetičkom progresijom, eto nas na pragu trijumfa: neće nam trebati banke ni njihovi lihvarski krediti, sve egzistencijalne probleme rješavat ćemo tuđim donacijama, svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama. Nešto – ukratko – poput utopije po mjeri hrvatskih profesora ekonomije.
Problemi s utopijama, doduše, obično nastupe onda kada se one ostvare. Bude li svatko svakom donirao po euro ili dva – znate kako matematika funkcionira – svi će vrlo brzo završiti na nuli. A kada smo na nuli, jasno, opet smo na početku: kada smo na početku, onda nam treba kredit. Ideja je jednostavno genijalna i, kao većina jednostavno genijalnih ideja, genijalno jednostavna: nikakvo čudo što je nekome odavno pala na pamet. Jer zamisao crowdfundinga – ili, u slobodnom prijevodu, masovnog uzimanja novca od nepoznatih ljudi – na kraju je, ispada, tek nešto opušteniji opis bankarskog poslovanja. Nije, doduše, da nema razlika. Jedna je, recimo, ta da vam banka nikada neće uzeti samo euro ili dva.
Uz pohvalnu inicijativu Katarine Skrbin predlažemo zato sitnu korekciju: ako rješenje nije u masovnom prikupljanju novca koji bi nam banke inače otele, možda je vrijeme da se pokuša s masovnim otimanjem novca od banaka?
Tesla
Vijest da Elon Musk otvara prodajno predstavništvo automobila Tesla u Hrvatskoj domaće su poslovne rubrike dočekale kombinacijom oduševljenja i obožavanja, kakva i dolikuje susretu sa svjetskim poduzetničkim superstarom. Ako su vam Teslini automobili do jučer bili preskupi u Londonu i Parizu – dojavili su svi važniji mediji – već sutra ih sebi nećete moći priuštiti čak i u Zagrebu. Razlog zašto električne Muskove igračke toliko koštaju, usput, krajnje je logičan: na rastućem tržištu elektro-vozila njegov je Tesla već uspostavio monopol. Ili, preciznije, ‘najveći monopol koji je Silicijska dolina ikada stvorila’, kao što ovih dana piše Business Insider. ‘Elon Musk neće zauvijek jahati prenapuhani tehnološki bubble’, upozorava pritom Bloomberg. Američki poslovnjak David Trainer na CNBC-u još je oštriji: ‘Mislim da je ovo velika, velika kula od karata – jedna od najvećih u povijesti – i sprema se srušiti.’
A dok čekamo da vijesti iz vodećih svjetskih biznis-medija doputuju do ovdašnjih rubrika, dolazak Tesle u ‘Neprijateljskoj propagandi’ vidimo uglavnom kao završni čin složenog odnosa što ga ova država ima s čovjekom po kojem je kompanija nazvana. Devedesetih, spomenici Nikoli Tesli letjeli su u zrak jer je izumitelj imao tu nesreću da bude Srbin. Onda je, u skladu s političkim okolnostima, nastupila normalizacija: ponovno se naveliko citirala ona njegova čuvena izjava kako se ‘ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom’, samo što su ovoga puta prešućivali njen nastavak: ‘Živeli svi Jugosloveni!’ Zatim je, posljednjih godina, velikan iz Smiljana pretvoren u neku vrstu nacionalnog brenda za bildanje hrvatskog imidža po svjetskim izložbama i turističkim sajmovima. I sada nam – napokon – Elon Musk skupa s prodajnim predstavništvom donosi odgovarajući epilog. Jer u nekom trenutku između spomeničke devastacije i turističke promocije kao da smo zaboravili prostu činjenicu: Nikola Tesla se možda ponosio srpskim rodom i hrvatskom domovinom, ali ako je svojim izumima nečemu doista doprinio, onda su to bili američki profiti.
Stefan Nemanja
I dok se Teslina hrvatska domovina veseli američkim automobilima, njegov rod u susjednoj Srbiji bavi se srednjovjekovnim temama. Prije par tjedana započelo je dugo najavljivano postavljanje spomenika Stefanu Nemanji na beogradskom Savskom trgu, ispred Željezničke stanice. Vladar iz 12. vijeka u nacionalnu je mitologiju upisan kao ‘rodonačelnik srpske države’, ali njegov spomenik – kao što u Srbiji obično biva – služi da obilježi vladavinu Aleksandra Vučića. I to na bezbroj raznovrsnih načina. Odluka o izboru autora, ruskog kipara Aleksandra Rukavišnikova, donesena je, recimo, prilično netransparentno, zbog čega je iz žirija još prije dvije godine istupio nedavno preminuli Miodrag Živković. Netransparentna je i cijena projekta: vlast je proglašava službenom tajnom. Zato će sama skulptura biti itekako uočljiva: megalomanski zamišljena, visoka 28 metara, vizualno će progutati vlastitu okolinu. Estetski – prema ocjenama većine stručnjaka – stoji na tankoj granici kiča i pseudopovijesnog pornića. Ideološki, služi da lik aktualnog vladara osloni na same temelje srednjovjekovne države. Nimalo stoga ne čudi izjava Gorana Vesića, zamjenika beogradskog gradonačelnika, koji je nedavno javno potvrdio da iza čitave priče ne stoje ni urbanisti ni želje javnosti, nego lična Vučićeva inicijativa.
In memoriam
Rano, prerano, s navršenih 59 godina, preminuo je David Graeber: deklarirani anarhist, dobri duh pokreta Occupy Wall Street, autor niza sjajnih i utjecajnih antropoloških studija, profesor na Yaleu, Goldsmithsu, London School of Economics… Često su mu pripisivali čuveni slogan ‘Mi smo 99 posto!’: on sam, posve u skladu s horizontalnom organizacijom njujorških protesta u koju je čvrsto vjerovao, isticao je da su jednu od najpoznatijih političkih poruka posljednjih godina drugovi i on smisli zajedno. Isticao je, neprestano, i vlastito radničko porijeklo, a problemima suvremenog rada bavio se, između ostalog, u knjizi ‘Bullshit Jobs: A Theory’ (2018.). Od ukupno 11 naslova o direktnoj akciji, birokraciji, tehnologiji, anarhizmu i širokom spektru srodnih tema kod nas su, barem za sada, prevedena dva: ‘Prema antropološkoj teoriji vrijednosti’ i monumentalni ‘Dug: prvih 5000 godina’. ‘Dug’ je obavezna lektira za svakoga koga interesiraju mehanizmi bankovnih kredita, deficita, dužničkog ropstva, a Graeberov je prijedlog radikalan: ‘Ništa ne bi bilo važnije nego da se dugovi izbrišu svima, da se tako označi prekid s našim uobičajenim moralom i da se krene ispočetka.’ Zvuči utopijski? ‘Već dugo, intelektualni konsenzus govori nam da više ne možemo postavljati velika pitanja’, piše on. ‘No sve češće čini se da zapravo nemamo druge mogućnosti.’
portalnovosti
