Apeliramo na Antuna Vrdoljaka da vrati potporu HAVC-a u državnu blagajnu: netko bi mogao zaključiti da istina o Domovinskom ratu počiva na pljački države
Živimo u danima trijumfa hrvatske kinematografije, filmske enciklopedije bilježit će ove datume kao početak novog zlatnog doba: tek što je Državna revizija razbucala korupcijsku hobotnicu u HAVC-u, započinje snimanje epskog multimegaspektakla ‘General’ kojim Antun Vrdoljak odaje počast životu, liku i djelu Ante Gotovine. Nekome ovakav slijed događaja može izgledati kao slučajnost, mi u njemu vidimo dublji smisao: što će nam besprijekorna pravna država ako ne znamo tko se za nju borio? Što će nam domoljubno zauzimanje financijske baze bez podjednako domoljubne kulturne nadgradnje? Što će nam hrvatska lisnica u hrvatskom džepu ako ne zato da snimamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu?
I dok se izvidi Državne revizije u HAVC-u nekima i dalje čine vrlo upitnima – dijelom zbog toga što dolaze nakon hajke veteranskih udruga, dijelom zbog toga što s devet godina zakašnjenja otkrivaju da navodno autonomni Centar zapravo nije smio dijeliti veće iznose bez prethodnog ministarskog odobrenja – dotle bi vrijednosti Domovinskog rata, evo, napokon trebale postati vrlo neupitne. Ili, kao što je sam Vrdoljak pojasnio u intervjuu HRT-u: ‘Čudim se da dragovoljci ne reagiraju i žešće, jer to kako je Domovinski rat prikazan u hrvatskom filmu, to je katastrofa.’
Zato u bitku protiv decenijske kinematografske nepravde kreće s najjačim glumačkim snagama: naslovni čin dodijelio je Goranu Višnjiću, dok uz njega (na)stupaju Zrinka Cvitešić, Nataša Janjić, Ivo Gregurević, Rene Bitorajac… ‘Osjećam se dobro u uniformi’, poručuje iz kostima Davora Domazeta Loše Tarik Filipović. ‘Uniforma uvijek muškarcu daje samopouzdanje, a možda i dozu narcisoidnosti’, salutira Goran Navojec. Dragovoljci, sve u svemu, mogu biti zadovoljni: ako generalska proba izgleda ovako, nastupa budućnost kinematografije u kojoj njihove reakcije više neće biti potrebne.
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ i sami želimo dati obol ovako značajnom projektu, pa iz predostrožnosti unaprijed upućujemo na jedan neobičan detalj. Financijska konstrukcija ‘Generala’, naime, solidnim se dijelom oslanja na novac koji mu je prošle godine namijenio HAVC: konkretno, riječ je o 4,2 milijuna kuna, dodijeljenih – evo zavrzlame – odlukom audiovizualnog vijeća, ali bez suglasnosti nadležnog ministra. Sada, nakon što je Državna revizija razotkrila HAVC-ovsku lopovsku družinu, ispada da se film koji će konačno prikazati istinu o Domovinskom ratu snima nezakonito dodijeljenim sredstvima. Ima još. Ohrabren nedavnom demonstracijom revizorske efikasnosti, Nadzorni odbor HRT-a pozvao je državne službenike da uskoro navrate i do Prisavlja, jer su ondje internim provjerama ustanovili izvjesne nepravilnosti u periodu prošlogodišnjeg upravljanja kućom v.d. ravnatelja Siniše Kovačića. Među Kovačićevim problematičnim odlukama, na nevolju, iznosom se izdvaja baš 9,6 milijuna kuna što ih je dao ‘Generalu’: bez natječaja, direktnom pogodbom, samo dvadesetak dana prije isteka mandata.
Zbog svega ovoga – u cilju očuvanja digniteta Domovinskog rata – apeliramo na Antuna Vrdoljaka da hitno vrati 4,2 milijuna kuna u državnu blagajnu, a onih 9,6 milijuna s HRT-a privremeno stavi sa strane, dok revizija ne obavi svoj posao. Čisto da bismo izbjegli nezgodnu metaforu: netko bi još mogao zaključiti – ne znamo kako to drukčije reći – da istina o Domovinskom ratu počiva na pljački države.
Iz inozemnih kulturnih rubrika: u Kijevu je grupa od petnaestak maskiranih, u crno odjevenih muškaraca provalila u izložbeni prostor Centra za istraživanje vizualne kulture, pretukla čuvara, ispisala po zidovima neonacističke grafite i uništila većinu djela s izložbe ‘Propuštena prilika’, kojom je ukrajinski artist i deklarirani anarhist David Čičkan preispitivao tzv. Majdansku revoluciju iz 2014., kritizirajući nacionalizam i podsjećajući kako revolucija nije nimalo pomogla elementarnom životnom standardu građana. U Drezdenu: antiislamistička PEGIDA organizira velike demonstracije na otvaranju instalacije sirijskog umjetnika Manafa Halbunija, koji je na dan obilježavanja savezničkog bombardiranja grada ispred crkve Bogorodice instalirao tri preokrenuta, vertikalno uzdignuta autobusa, simulirajući barikadu što su je na sličan način prije dvije godine postavili stanovnici Alepa, za vrijeme granatiranja. U Budimpešti: vlasti u sklopu dezinfekcije društva od komunističkog nasljeđa ruše spomenik Györgyju Lukácsu, a istodobno dižu statuu Bálinta Hómana, nekadašnjeg ministra u vladi nacističkih kolaboracionista i gorljivog antisemitskog propagandista odgovornog za masovna stradanja mađarskih Židova u Drugom svjetskom ratu.
U epilogu: kijevska je izložba ponovno otvorena, drezdenski autobusi još stoje, Lukács je nestao nepovratno.
U borbi protiv pušenja sva su sredstva dopuštena: na kioske i u dućane ovih su dana stigle kutije cigareta s fotografijama razvaljenih plućnih krila, hropćućih bolesnika, sagnjilih zuba, probušenih dišnih organa, deformirane dječjih tijela i sličnih decentnih motiva koji bi pušače trebali odvratiti od uživanja u svakodnevnom odgođenom suicidu, pa napokon, evo, i mi možemo posvjedočiti jednoj od uvrnutijih epizoda iz svjetske povijesti duhanskog oglašavanja. A nije da konkurencija nije velika. Par primjera. Dvadesetih je, recimo, djedica PR-industrije Edward Bernays u New Yorku cigaretama reklamirao feminizam i žensko pravo glasa, organiziravši veliki marš djevojaka koje su pod parolom ‘Baklje slobode’ prvi put zapalile u javnosti; usput je, doduše, zaradio i solidnu svotu od naručitelja kampanje, Philipa Morrisa. Deceniju kasnije, nakon što su žene već ozbiljno propušile, Lucky Strike im je nudio svoje cigarete kao sjajno sredstvo za mršavljenje. Pedesetih su različite brendove u oglasima preporučivali liječnici, kasnije je dječicu zabavljao crtani Joe Camel, u Rusiji još donedavno ružičasti Kiss specijalno targetirao maloljetne tinejdžerice… Ukratko, čitava je povijest duhanskog oglašavanja povijest bezočnog laganja. A posljednja u nizu laži, ova na novoj ambalaži, sastoji se u naizgled nevinom manevru koji kompletnu globalnu korporativnu industriju, njene megalomanske profite i goleme iznose poreza koji se paralelno slijevaju u državnu kasu zgodnom advertajzerskom piruetom pretvara isključivo u pitanje individualne odgovornosti pušača, apelirajući na njihov zdrav razum i tretirajući ih istodobno kao nedorasle klince kojima više nije dovoljno ni pisano upozorenje, nego im stvari treba doslovno nacrtati…
Ne želimo reći, naravno, da vas cigarete na kraju neće ubiti: samo da reklame protiv pušenja mogu biti opasne po vaše mentalno zdravlje.
Kuratorica ovogodišnjeg, 57. Venecijanskog bijenala Christine Macel objavila je listu imena 120 umjetnica i umjetnika čiji će radovi biti izloženi od sredine maja do kraja novembra pod zajedničkim naslovom ‘Viva Arte Viva’: komentatori su odmah podcrtali ono Johna Watersa, camp ikone sedamdesetih, autora kultnih ‘Ružičastih flaminga’ (1972.), režisera, scenarista, glumca, pisca, stand-up komičara i, generalno, jedne od iščašenijih figura suvremene američke (pop)kulture. Od poznatijih, tu su još Olafur Eliasson i Frances Stark, zatim dug niz vrlo mladih autora… Mi podcrtavamo Mladena Stilinovića. Na Bijenalu je izlagao već dva puta, 1995. i 2003., a ovo, posljednje gostovanje bit će dostojan memento u prvoj godini od njegovog odlaska.
portalnovosti
Generalska proba
Živimo u danima trijumfa hrvatske kinematografije, filmske enciklopedije bilježit će ove datume kao početak novog zlatnog doba: tek što je Državna revizija razbucala korupcijsku hobotnicu u HAVC-u, započinje snimanje epskog multimegaspektakla ‘General’ kojim Antun Vrdoljak odaje počast životu, liku i djelu Ante Gotovine. Nekome ovakav slijed događaja može izgledati kao slučajnost, mi u njemu vidimo dublji smisao: što će nam besprijekorna pravna država ako ne znamo tko se za nju borio? Što će nam domoljubno zauzimanje financijske baze bez podjednako domoljubne kulturne nadgradnje? Što će nam hrvatska lisnica u hrvatskom džepu ako ne zato da snimamo hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu?
I dok se izvidi Državne revizije u HAVC-u nekima i dalje čine vrlo upitnima – dijelom zbog toga što dolaze nakon hajke veteranskih udruga, dijelom zbog toga što s devet godina zakašnjenja otkrivaju da navodno autonomni Centar zapravo nije smio dijeliti veće iznose bez prethodnog ministarskog odobrenja – dotle bi vrijednosti Domovinskog rata, evo, napokon trebale postati vrlo neupitne. Ili, kao što je sam Vrdoljak pojasnio u intervjuu HRT-u: ‘Čudim se da dragovoljci ne reagiraju i žešće, jer to kako je Domovinski rat prikazan u hrvatskom filmu, to je katastrofa.’
Zato u bitku protiv decenijske kinematografske nepravde kreće s najjačim glumačkim snagama: naslovni čin dodijelio je Goranu Višnjiću, dok uz njega (na)stupaju Zrinka Cvitešić, Nataša Janjić, Ivo Gregurević, Rene Bitorajac… ‘Osjećam se dobro u uniformi’, poručuje iz kostima Davora Domazeta Loše Tarik Filipović. ‘Uniforma uvijek muškarcu daje samopouzdanje, a možda i dozu narcisoidnosti’, salutira Goran Navojec. Dragovoljci, sve u svemu, mogu biti zadovoljni: ako generalska proba izgleda ovako, nastupa budućnost kinematografije u kojoj njihove reakcije više neće biti potrebne.
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ i sami želimo dati obol ovako značajnom projektu, pa iz predostrožnosti unaprijed upućujemo na jedan neobičan detalj. Financijska konstrukcija ‘Generala’, naime, solidnim se dijelom oslanja na novac koji mu je prošle godine namijenio HAVC: konkretno, riječ je o 4,2 milijuna kuna, dodijeljenih – evo zavrzlame – odlukom audiovizualnog vijeća, ali bez suglasnosti nadležnog ministra. Sada, nakon što je Državna revizija razotkrila HAVC-ovsku lopovsku družinu, ispada da se film koji će konačno prikazati istinu o Domovinskom ratu snima nezakonito dodijeljenim sredstvima. Ima još. Ohrabren nedavnom demonstracijom revizorske efikasnosti, Nadzorni odbor HRT-a pozvao je državne službenike da uskoro navrate i do Prisavlja, jer su ondje internim provjerama ustanovili izvjesne nepravilnosti u periodu prošlogodišnjeg upravljanja kućom v.d. ravnatelja Siniše Kovačića. Među Kovačićevim problematičnim odlukama, na nevolju, iznosom se izdvaja baš 9,6 milijuna kuna što ih je dao ‘Generalu’: bez natječaja, direktnom pogodbom, samo dvadesetak dana prije isteka mandata.
Zbog svega ovoga – u cilju očuvanja digniteta Domovinskog rata – apeliramo na Antuna Vrdoljaka da hitno vrati 4,2 milijuna kuna u državnu blagajnu, a onih 9,6 milijuna s HRT-a privremeno stavi sa strane, dok revizija ne obavi svoj posao. Čisto da bismo izbjegli nezgodnu metaforu: netko bi još mogao zaključiti – ne znamo kako to drukčije reći – da istina o Domovinskom ratu počiva na pljački države.
Kulturkampf
Iz inozemnih kulturnih rubrika: u Kijevu je grupa od petnaestak maskiranih, u crno odjevenih muškaraca provalila u izložbeni prostor Centra za istraživanje vizualne kulture, pretukla čuvara, ispisala po zidovima neonacističke grafite i uništila većinu djela s izložbe ‘Propuštena prilika’, kojom je ukrajinski artist i deklarirani anarhist David Čičkan preispitivao tzv. Majdansku revoluciju iz 2014., kritizirajući nacionalizam i podsjećajući kako revolucija nije nimalo pomogla elementarnom životnom standardu građana. U Drezdenu: antiislamistička PEGIDA organizira velike demonstracije na otvaranju instalacije sirijskog umjetnika Manafa Halbunija, koji je na dan obilježavanja savezničkog bombardiranja grada ispred crkve Bogorodice instalirao tri preokrenuta, vertikalno uzdignuta autobusa, simulirajući barikadu što su je na sličan način prije dvije godine postavili stanovnici Alepa, za vrijeme granatiranja. U Budimpešti: vlasti u sklopu dezinfekcije društva od komunističkog nasljeđa ruše spomenik Györgyju Lukácsu, a istodobno dižu statuu Bálinta Hómana, nekadašnjeg ministra u vladi nacističkih kolaboracionista i gorljivog antisemitskog propagandista odgovornog za masovna stradanja mađarskih Židova u Drugom svjetskom ratu.
U epilogu: kijevska je izložba ponovno otvorena, drezdenski autobusi još stoje, Lukács je nestao nepovratno.
Oglašavanje šteti zdravlju
U borbi protiv pušenja sva su sredstva dopuštena: na kioske i u dućane ovih su dana stigle kutije cigareta s fotografijama razvaljenih plućnih krila, hropćućih bolesnika, sagnjilih zuba, probušenih dišnih organa, deformirane dječjih tijela i sličnih decentnih motiva koji bi pušače trebali odvratiti od uživanja u svakodnevnom odgođenom suicidu, pa napokon, evo, i mi možemo posvjedočiti jednoj od uvrnutijih epizoda iz svjetske povijesti duhanskog oglašavanja. A nije da konkurencija nije velika. Par primjera. Dvadesetih je, recimo, djedica PR-industrije Edward Bernays u New Yorku cigaretama reklamirao feminizam i žensko pravo glasa, organiziravši veliki marš djevojaka koje su pod parolom ‘Baklje slobode’ prvi put zapalile u javnosti; usput je, doduše, zaradio i solidnu svotu od naručitelja kampanje, Philipa Morrisa. Deceniju kasnije, nakon što su žene već ozbiljno propušile, Lucky Strike im je nudio svoje cigarete kao sjajno sredstvo za mršavljenje. Pedesetih su različite brendove u oglasima preporučivali liječnici, kasnije je dječicu zabavljao crtani Joe Camel, u Rusiji još donedavno ružičasti Kiss specijalno targetirao maloljetne tinejdžerice… Ukratko, čitava je povijest duhanskog oglašavanja povijest bezočnog laganja. A posljednja u nizu laži, ova na novoj ambalaži, sastoji se u naizgled nevinom manevru koji kompletnu globalnu korporativnu industriju, njene megalomanske profite i goleme iznose poreza koji se paralelno slijevaju u državnu kasu zgodnom advertajzerskom piruetom pretvara isključivo u pitanje individualne odgovornosti pušača, apelirajući na njihov zdrav razum i tretirajući ih istodobno kao nedorasle klince kojima više nije dovoljno ni pisano upozorenje, nego im stvari treba doslovno nacrtati…
Ne želimo reći, naravno, da vas cigarete na kraju neće ubiti: samo da reklame protiv pušenja mogu biti opasne po vaše mentalno zdravlje.
Stilinović u Veneciji
Kuratorica ovogodišnjeg, 57. Venecijanskog bijenala Christine Macel objavila je listu imena 120 umjetnica i umjetnika čiji će radovi biti izloženi od sredine maja do kraja novembra pod zajedničkim naslovom ‘Viva Arte Viva’: komentatori su odmah podcrtali ono Johna Watersa, camp ikone sedamdesetih, autora kultnih ‘Ružičastih flaminga’ (1972.), režisera, scenarista, glumca, pisca, stand-up komičara i, generalno, jedne od iščašenijih figura suvremene američke (pop)kulture. Od poznatijih, tu su još Olafur Eliasson i Frances Stark, zatim dug niz vrlo mladih autora… Mi podcrtavamo Mladena Stilinovića. Na Bijenalu je izlagao već dva puta, 1995. i 2003., a ovo, posljednje gostovanje bit će dostojan memento u prvoj godini od njegovog odlaska.
portalnovosti
