Titula najvećeg kulturnog negativca 2019. ide Milanu Bandiću, koji djeluje lokalno, ali misli globalno – kada gradi, onda gradi Manhattan, kada ruši, onda ruši Europu. U oba slučaja šteta je poprilična. Na listi domaćih negativaca u stopu ga prate ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i kompletna Hrvatska radiotelevizija
Loš početak kulturne 2019: Zagreb nakon 75 godina ostaje bez kina Grič. Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, za to vrijeme na presici novinarkama poručuje da ‘grakću kao vrane’. Kada se novinarke i novinari pobune – zbog sličnih ponižavanja, ali i zbog svakodnevnih političkih pritisaka, cenzure, sve brojnijih tužbi i sve sumanutijih presuda – resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek nonšalantno objašnjava da su njihove ‘tvrdnje pretjerane’. Iz Rijeke stiže vijest da se plan obnove Titovog Galeba, jedne od glavnih senzacija projekta Evropska prijestolnica kulture 2020, nasukao zbog nedostatka novaca: brodogradilišta traže dvostruko veći iznos za renoviranje broda nego što su gradske vlasti pripremile, natječaj je privremeno poništen.
Januar je dakle izgledao kao loš početak godine, a na kraju godine shvaćamo da je zapravo bio njena odlična najava. Sve do kraja 2019. Bandić će vrijeđati i ponižavati novinarke, ministrica kulture neće im vjerovati ni nakon što iziđu na masovne prosvjede, politička trakavica oko financiranja Galeba razvlačit će se sve do jeseni, a ni Grič, kao što znamo, neće dugo ostati jedino zatvoreno kino u centru Zagreba.
Izlazi novi popis obavezne školske lektire, a stroge kriterije Ministarstva znanosti i obrazovanja na njemu su preživjela samo trojica živućih hrvatskih autora. Pritom, da stvar bude gora, tamo nema nikog od suvremenih domaćih pisaca za mlade. Hrvatski pisci i spisateljice, tradicionalno neskloni kolektivnom organiziranju i zajedničkom djelovanju, ovoga puta ipak dižu glas: zahvaljujući Hrvatskom društvu pisaca i Hrvatskom društvu književnika za djecu i mlade, školska lektira postaje glavna kulturna tema mjeseca. Bravo za autore: nakon što je popis skrojen prema onom starom, dobro poznatom kulturno-konzervativnom načelu – tko diše, taj ne piše – na kraju, evo, ispada kako su domaći pisci ipak mnogo življi nego što su to u ministarstvu mislili.
Nije iscurio ni prvi kvartal, a Milan Bandić već grabi titulu apsolutnog kulturnog negativca tekuće sezone koju će sačuvati sve do kraja, usprkos izazovima brojne konkurencije. Najnovija u nizu somnambulnih gradonačelnikovih ideja pretvaranja je pojasa uz južnu obalu Save u megalomansku stambeno-poslovnu građevinsku zonu iz vlažnih snova globalnih developera. Pod medijskom šifrom ‘Zagrebački Manhattan’ realizacija projekta namijenjena je firmi Eagle Hills iz Dubaija, koja je nešto nizvodnije niz Savu već podigla čuveni ‘Beograd na vodi’. Prisjetimo se kako je to išlo: u tzv. javno-privatnom partnerstvu Beograđani su ustupili javni prostor a investitori ubrali privatni profit, u skladu s njihovim željama prepravljani su zakoni i urbanistički planovi, prosvjednici su u režimskim tabloidima proglašavani mrziteljima svoga naroda, ljude koji se nisu na vrijeme iselili izbacile su iz njihovih kuća bande razbijača s fantomkama na glavama, na gradilištima su ginuli radnici… Dobro pamtimo, bilo je blizu. Sada čekamo reprizu.
Od ostalih martovskih zbivanja vrijedi izdvojiti već najavljeni veliki prosvjed novinara pod sloganom ‘#ninanana’, posvećen uspavanoj ministrici, a iz Beča stiže i jedna dobra vijest: Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, članice kolektiva Što, kako i za koga (WHW), izabrane su za direktorice Kunsthalle Wien. ‘Smatramo da bi činjenica da će još jedan vrlo aktivan doprinos lokalnoj kulturnoj produkciji biti preusmjeren na inozemstvo trebala potaknuti nositelje kulturne politike u Hrvatskoj da preispitaju uvjete rada na kulturnoj sceni’, poručuju na odlasku. Sumnjamo da su ih čuli.
Milan Bandić djeluje lokalno, ali misli globalno: nakon što je krenuo u podizanje Manhattana, sada planira uništiti Europu. Čim je zatvaranje kina najavljeno, bilo je jasno da masovni prosvjedi neće pomoći: ekipa Zagreb Film Festivala, koja je Europu kroz posljednjih desetak godina pretvorila u središte zagrebačkog kulturnog života, gradonačelniku naprosto više nije po volji. Svejedno, i dalje stojimo iza onoga što smo pisali u tradicionalno okrutnom aprilu: ‘Borba protiv Bandića, ma koliko se uzaludnom činila, borba je za gradsku kulturu u kojoj sposobni ljudi svoje projekte neće morati plaćati sitnim ustupcima, niti će ti projekti propasti kada ustupci gradonačelniku postanu nezanimljivi. Borba protiv Bandića je borba protiv političkog ruleta u kojem svaki projekt ovisi o trenutnom rasporedu gradonačelnikovih saveznika. Borba protiv Bandića je borba protiv sistema u kojem se spas od sudskih tužbi i ostanak na slobodi osigurava političkim vezama. Izvjesno je, dakle, da će Bandić zatvoriti kino Europa kakvo smo poznavali, ako tako odluči, ma koliko se mi borili. Ali ako se danas ne budemo borili, još je izvjesnije da sutra nitko neće zatvoriti Bandića.’
U svjetskim kulturnim rubrikama, vijest mjeseca je velika polemika Jordana Petersona i Slavoja Žižeka. Na temu ‘Sreća: kapitalizam protiv marksizma’ najavljivan je intelektualni spektakl, a dobili smo debakl. Ili, preciznije – dozvolite da ponovno i krajnje neskromno citiramo sami sebe – ‘sukob dvojice dezorijentiranih profesora od kojih prvi misli da može kritizirati marksizam iako o njemu ne zna ništa, a drugi da može kritizirati kapitalizam tako što će o njemu govoriti svašta’.
Dugo nismo pratili tako beskrvnu i dosadnu kampanju kao što je bila ona za evropske parlamentarne izbore. Obilježio ju je Robert Kopal, HDZ-ov marketinški strateg, tumačeći neuspjeh svoje stranke popularnom teorijom ‘crnog labuda’ Nassima Nicholasa Taleba. Prilično bizarno: Taleb je teoriju smislio kako bi objasnio neočekivane epohalne preokrete, svjetske ratove i tržišne slomove, a ne mali podbačaj neke nacionalističke strančice u nevažnoj državici na rubu Evrope.
Što se nas tiče, duljeg pamćenja vrijedne su samo dvije propagandne akcije. Prva je biciklistička tura Mime Simić po Hrvatskoj, pokazna vježba iz pristupačne, duhovite, nepretenciozne, ekološki osviještene terenske agitacije kakva je ovdašnjoj ljevici dugo nedostajala. Druga je kampanja Samostalne demokratske srpske stranke ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?’ Plakati s ovim sloganom brzo su uništeni i išarani proustaškim porukama, ali pravi odgovor na pitanje stići će tek koji mjesec kasnije, kada organizirana grupa huligana u kafiću u Uzdolju premlati goste koji su gledali utakmicu Crvene zvezde, tukući podjednako starce i djecu.
Ponešto o tome kako je biti Srbin u Hrvatskoj saznali smo i od HRT-a, koji odbija otkupiti sjajni dokumentarac ‘Srbenka’ Nebojše Slijepčevića, nagrađen domaćim i međunarodnim priznanjima. Obrazloženje s Prisavlja i one strane zdravog razuma: ‘Srbenka’ traje nešto dulje od 70 minuta, a na HRT-u otkupljuju isključivo dokumentarce duge 26 ili 52 minute. Netko tamo, izgleda, barata vrlo ciničnim smislom za humorom: u zemlji iz koje su već protjerane dvije trećine Srba, ispada, ‘Srbenke’ i dalje ima za trećinu previše.
Javna radiotelevizija nastavlja dominirati ljetnim kulturnim vijestima. Nakon što su izbacili ‘Srbenku’ iz programa, sada izbacuju Mali salon iz prostora na riječkom Korzu, koji su mu iznajmljivali punih 70 godina. U tih je sedam decenija Mali salon postao jedna od življih kvarnerskih kulturnih lokacija, ali sada, kada se grad priprema za titulu Evropske prijestolnice kulture, HRT-u treba ekskluzivni prostor u gradskom centru kako bi, objašnjavaju, što uspješnije pratili tamošnja kulturna zbivanja. Jednadžba raspolaže elegancijom salona u staklarni: da bismo u medijima otvorili prostor za kulturu, prethodno kulturi moramo oduzeti prostor.
Srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević kreće u žestoku medijsku ofenzivu na Hrvatsku koja se na svjetskoj izložbi Expo u Dubaiju odlučila brendirati likom i djelom Nikole Tesle, iako izumitelja iz Smiljana – tvrdi ministar – ‘celokupna svetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina’. Njegova hrvatska kolegica Nina Obuljen Koržinek uzvraća paljbu: mi ne poričemo Teslino srpsko porijeklo, tumači, za razliku od vas, koji lopovski prisvajate uspomenu na Ivu Andrića. Duge ljetne dane prekratila nam je tako nova u nizu besmislenih nacionalističkih rasprava, bilo je riječi i o nacionalnim pripadnostima Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića i Vlahe Bukovca, a zaključak srpske kulturne ofenzive i hrvatskog protunapada, nakon obostrane rafalne izmjene ćoraka, čini se jasan: sačuvaj nas, bože, srpskog junaštva i hrvatske ministrice kulture.
Za utjehu Srbiji ostaje činjenica da je najveća regionalna izložba godine, bez konkurencije, postavljena u beogradskom Muzeju savremene umetnosti. Retrospektiva ‘Čistač’ Marine Abramović označava povratak autorice u rodni grad nakon 45 godina. Otišla je kao jedna najsubverzivnijih umjetnica Jugoslavije, radikalna performerka koja pomiče granice: vraća se kao zvijezda globalnog mainstreama, u režiji vladajućeg srpskog režima. Njeno gostovanje dogovorila je izravno premijerka Ana Brnabić, budžet izložbe veći je od kompletnog godišnjeg budžeta muzeja, čitav event odlično je poslužio međunarodnom brendiranju države… O svome odrastanju u socijalističkoj Jugoslaviji Marina Abramović govorila je prilično ružno, pa ne čudi što se s postjugoslavenskim kapitalističkim elitama sada slaže tako lijepo.
Prošle godine nije dodijeljena Nobelova nagrada za književnost jer se saznalo da su neki članovi Švedske akademije godinama zataškavali seksualne zločine svoga prijatelja i bliskog suradnika, u međuvremenu osuđenog višestrukog silovatelja. Nagradu za 2018. zato sa zakašnjenjem dobiva sjajna Olga Tokarczuk, ali svu pažnju javnosti usisava ovogodišnji laureat Peter Handke, deklarirani adorant Slobodana Miloševića, ‘Bob Dylan svih negatora genocida’, kako ga naziva Aleksandar Hemon. Do kraja godine vodit će se rasprave oko ove odluke, čitav književni svijet potonut će natrag u mrak postjugoslavenskih devedesetih: Nobel je lansirao globalni kulturni skandal godine, što znači da se nitko više nije skandalizirao oko onog zataškavanja seksualnih zločina.
Zlatni lav Venecijanskog bijenala još je na proljeće pripao litvanskom ‘Suncu i moru (marini)’, začudnom miksu opere i performansa koji kritizira svjetsko srljanje u ekološku katastrofu. U novembru, globalno zatopljenje uzvraća udarac: čitava je Venecija potopljena najgorom poplavom u posljednjih pola stoljeća pa se, zbog vremenskih neprilika, bijenale zatvara prije vremena.
Milan Bandić ponovno vrijeđa novinarku, pripreme ‘Zagrebačkog Manhattana’ idu prema planu, doznajemo da nisu predviđena sredstva za obnovu Kina Europa u idućoj godini, Handke na štokholmskoj svečanosti preuzima svoga Nobela, dva velika zagrebačka koncerta Lepe Brene pokreću novu rundu nacionalističkih prepucavanja… Kulturna 2019., ofucana i olinjala, završava kako je i počela. Više sreće dogodine!
portalnovosti
Januarske najave
Loš početak kulturne 2019: Zagreb nakon 75 godina ostaje bez kina Grič. Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, za to vrijeme na presici novinarkama poručuje da ‘grakću kao vrane’. Kada se novinarke i novinari pobune – zbog sličnih ponižavanja, ali i zbog svakodnevnih političkih pritisaka, cenzure, sve brojnijih tužbi i sve sumanutijih presuda – resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek nonšalantno objašnjava da su njihove ‘tvrdnje pretjerane’. Iz Rijeke stiže vijest da se plan obnove Titovog Galeba, jedne od glavnih senzacija projekta Evropska prijestolnica kulture 2020, nasukao zbog nedostatka novaca: brodogradilišta traže dvostruko veći iznos za renoviranje broda nego što su gradske vlasti pripremile, natječaj je privremeno poništen.
Januar je dakle izgledao kao loš početak godine, a na kraju godine shvaćamo da je zapravo bio njena odlična najava. Sve do kraja 2019. Bandić će vrijeđati i ponižavati novinarke, ministrica kulture neće im vjerovati ni nakon što iziđu na masovne prosvjede, politička trakavica oko financiranja Galeba razvlačit će se sve do jeseni, a ni Grič, kao što znamo, neće dugo ostati jedino zatvoreno kino u centru Zagreba.
Februarska lektira
Izlazi novi popis obavezne školske lektire, a stroge kriterije Ministarstva znanosti i obrazovanja na njemu su preživjela samo trojica živućih hrvatskih autora. Pritom, da stvar bude gora, tamo nema nikog od suvremenih domaćih pisaca za mlade. Hrvatski pisci i spisateljice, tradicionalno neskloni kolektivnom organiziranju i zajedničkom djelovanju, ovoga puta ipak dižu glas: zahvaljujući Hrvatskom društvu pisaca i Hrvatskom društvu književnika za djecu i mlade, školska lektira postaje glavna kulturna tema mjeseca. Bravo za autore: nakon što je popis skrojen prema onom starom, dobro poznatom kulturno-konzervativnom načelu – tko diše, taj ne piše – na kraju, evo, ispada kako su domaći pisci ipak mnogo življi nego što su to u ministarstvu mislili.
Martovski Manhattan
Nije iscurio ni prvi kvartal, a Milan Bandić već grabi titulu apsolutnog kulturnog negativca tekuće sezone koju će sačuvati sve do kraja, usprkos izazovima brojne konkurencije. Najnovija u nizu somnambulnih gradonačelnikovih ideja pretvaranja je pojasa uz južnu obalu Save u megalomansku stambeno-poslovnu građevinsku zonu iz vlažnih snova globalnih developera. Pod medijskom šifrom ‘Zagrebački Manhattan’ realizacija projekta namijenjena je firmi Eagle Hills iz Dubaija, koja je nešto nizvodnije niz Savu već podigla čuveni ‘Beograd na vodi’. Prisjetimo se kako je to išlo: u tzv. javno-privatnom partnerstvu Beograđani su ustupili javni prostor a investitori ubrali privatni profit, u skladu s njihovim željama prepravljani su zakoni i urbanistički planovi, prosvjednici su u režimskim tabloidima proglašavani mrziteljima svoga naroda, ljude koji se nisu na vrijeme iselili izbacile su iz njihovih kuća bande razbijača s fantomkama na glavama, na gradilištima su ginuli radnici… Dobro pamtimo, bilo je blizu. Sada čekamo reprizu.
Od ostalih martovskih zbivanja vrijedi izdvojiti već najavljeni veliki prosvjed novinara pod sloganom ‘#ninanana’, posvećen uspavanoj ministrici, a iz Beča stiže i jedna dobra vijest: Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, članice kolektiva Što, kako i za koga (WHW), izabrane su za direktorice Kunsthalle Wien. ‘Smatramo da bi činjenica da će još jedan vrlo aktivan doprinos lokalnoj kulturnoj produkciji biti preusmjeren na inozemstvo trebala potaknuti nositelje kulturne politike u Hrvatskoj da preispitaju uvjete rada na kulturnoj sceni’, poručuju na odlasku. Sumnjamo da su ih čuli.
Okrutni april
Milan Bandić djeluje lokalno, ali misli globalno: nakon što je krenuo u podizanje Manhattana, sada planira uništiti Europu. Čim je zatvaranje kina najavljeno, bilo je jasno da masovni prosvjedi neće pomoći: ekipa Zagreb Film Festivala, koja je Europu kroz posljednjih desetak godina pretvorila u središte zagrebačkog kulturnog života, gradonačelniku naprosto više nije po volji. Svejedno, i dalje stojimo iza onoga što smo pisali u tradicionalno okrutnom aprilu: ‘Borba protiv Bandića, ma koliko se uzaludnom činila, borba je za gradsku kulturu u kojoj sposobni ljudi svoje projekte neće morati plaćati sitnim ustupcima, niti će ti projekti propasti kada ustupci gradonačelniku postanu nezanimljivi. Borba protiv Bandića je borba protiv političkog ruleta u kojem svaki projekt ovisi o trenutnom rasporedu gradonačelnikovih saveznika. Borba protiv Bandića je borba protiv sistema u kojem se spas od sudskih tužbi i ostanak na slobodi osigurava političkim vezama. Izvjesno je, dakle, da će Bandić zatvoriti kino Europa kakvo smo poznavali, ako tako odluči, ma koliko se mi borili. Ali ako se danas ne budemo borili, još je izvjesnije da sutra nitko neće zatvoriti Bandića.’
U svjetskim kulturnim rubrikama, vijest mjeseca je velika polemika Jordana Petersona i Slavoja Žižeka. Na temu ‘Sreća: kapitalizam protiv marksizma’ najavljivan je intelektualni spektakl, a dobili smo debakl. Ili, preciznije – dozvolite da ponovno i krajnje neskromno citiramo sami sebe – ‘sukob dvojice dezorijentiranih profesora od kojih prvi misli da može kritizirati marksizam iako o njemu ne zna ništa, a drugi da može kritizirati kapitalizam tako što će o njemu govoriti svašta’.
Majska propaganda
Dugo nismo pratili tako beskrvnu i dosadnu kampanju kao što je bila ona za evropske parlamentarne izbore. Obilježio ju je Robert Kopal, HDZ-ov marketinški strateg, tumačeći neuspjeh svoje stranke popularnom teorijom ‘crnog labuda’ Nassima Nicholasa Taleba. Prilično bizarno: Taleb je teoriju smislio kako bi objasnio neočekivane epohalne preokrete, svjetske ratove i tržišne slomove, a ne mali podbačaj neke nacionalističke strančice u nevažnoj državici na rubu Evrope.
Što se nas tiče, duljeg pamćenja vrijedne su samo dvije propagandne akcije. Prva je biciklistička tura Mime Simić po Hrvatskoj, pokazna vježba iz pristupačne, duhovite, nepretenciozne, ekološki osviještene terenske agitacije kakva je ovdašnjoj ljevici dugo nedostajala. Druga je kampanja Samostalne demokratske srpske stranke ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?’ Plakati s ovim sloganom brzo su uništeni i išarani proustaškim porukama, ali pravi odgovor na pitanje stići će tek koji mjesec kasnije, kada organizirana grupa huligana u kafiću u Uzdolju premlati goste koji su gledali utakmicu Crvene zvezde, tukući podjednako starce i djecu.
Junska sramota
Ponešto o tome kako je biti Srbin u Hrvatskoj saznali smo i od HRT-a, koji odbija otkupiti sjajni dokumentarac ‘Srbenka’ Nebojše Slijepčevića, nagrađen domaćim i međunarodnim priznanjima. Obrazloženje s Prisavlja i one strane zdravog razuma: ‘Srbenka’ traje nešto dulje od 70 minuta, a na HRT-u otkupljuju isključivo dokumentarce duge 26 ili 52 minute. Netko tamo, izgleda, barata vrlo ciničnim smislom za humorom: u zemlji iz koje su već protjerane dvije trećine Srba, ispada, ‘Srbenke’ i dalje ima za trećinu previše.
Julski salon
Javna radiotelevizija nastavlja dominirati ljetnim kulturnim vijestima. Nakon što su izbacili ‘Srbenku’ iz programa, sada izbacuju Mali salon iz prostora na riječkom Korzu, koji su mu iznajmljivali punih 70 godina. U tih je sedam decenija Mali salon postao jedna od življih kvarnerskih kulturnih lokacija, ali sada, kada se grad priprema za titulu Evropske prijestolnice kulture, HRT-u treba ekskluzivni prostor u gradskom centru kako bi, objašnjavaju, što uspješnije pratili tamošnja kulturna zbivanja. Jednadžba raspolaže elegancijom salona u staklarni: da bismo u medijima otvorili prostor za kulturu, prethodno kulturi moramo oduzeti prostor.
Tesla u augustu
Srpski ministar kulture Vladan Vukosavljević kreće u žestoku medijsku ofenzivu na Hrvatsku koja se na svjetskoj izložbi Expo u Dubaiju odlučila brendirati likom i djelom Nikole Tesle, iako izumitelja iz Smiljana – tvrdi ministar – ‘celokupna svetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina’. Njegova hrvatska kolegica Nina Obuljen Koržinek uzvraća paljbu: mi ne poričemo Teslino srpsko porijeklo, tumači, za razliku od vas, koji lopovski prisvajate uspomenu na Ivu Andrića. Duge ljetne dane prekratila nam je tako nova u nizu besmislenih nacionalističkih rasprava, bilo je riječi i o nacionalnim pripadnostima Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića i Vlahe Bukovca, a zaključak srpske kulturne ofenzive i hrvatskog protunapada, nakon obostrane rafalne izmjene ćoraka, čini se jasan: sačuvaj nas, bože, srpskog junaštva i hrvatske ministrice kulture.
Septembar: ‘Čistač’
Za utjehu Srbiji ostaje činjenica da je najveća regionalna izložba godine, bez konkurencije, postavljena u beogradskom Muzeju savremene umetnosti. Retrospektiva ‘Čistač’ Marine Abramović označava povratak autorice u rodni grad nakon 45 godina. Otišla je kao jedna najsubverzivnijih umjetnica Jugoslavije, radikalna performerka koja pomiče granice: vraća se kao zvijezda globalnog mainstreama, u režiji vladajućeg srpskog režima. Njeno gostovanje dogovorila je izravno premijerka Ana Brnabić, budžet izložbe veći je od kompletnog godišnjeg budžeta muzeja, čitav event odlično je poslužio međunarodnom brendiranju države… O svome odrastanju u socijalističkoj Jugoslaviji Marina Abramović govorila je prilično ružno, pa ne čudi što se s postjugoslavenskim kapitalističkim elitama sada slaže tako lijepo.
Nobel u oktobru
Prošle godine nije dodijeljena Nobelova nagrada za književnost jer se saznalo da su neki članovi Švedske akademije godinama zataškavali seksualne zločine svoga prijatelja i bliskog suradnika, u međuvremenu osuđenog višestrukog silovatelja. Nagradu za 2018. zato sa zakašnjenjem dobiva sjajna Olga Tokarczuk, ali svu pažnju javnosti usisava ovogodišnji laureat Peter Handke, deklarirani adorant Slobodana Miloševića, ‘Bob Dylan svih negatora genocida’, kako ga naziva Aleksandar Hemon. Do kraja godine vodit će se rasprave oko ove odluke, čitav književni svijet potonut će natrag u mrak postjugoslavenskih devedesetih: Nobel je lansirao globalni kulturni skandal godine, što znači da se nitko više nije skandalizirao oko onog zataškavanja seksualnih zločina.
Novembar: poplava
Zlatni lav Venecijanskog bijenala još je na proljeće pripao litvanskom ‘Suncu i moru (marini)’, začudnom miksu opere i performansa koji kritizira svjetsko srljanje u ekološku katastrofu. U novembru, globalno zatopljenje uzvraća udarac: čitava je Venecija potopljena najgorom poplavom u posljednjih pola stoljeća pa se, zbog vremenskih neprilika, bijenale zatvara prije vremena.
Decembarski rezime
Milan Bandić ponovno vrijeđa novinarku, pripreme ‘Zagrebačkog Manhattana’ idu prema planu, doznajemo da nisu predviđena sredstva za obnovu Kina Europa u idućoj godini, Handke na štokholmskoj svečanosti preuzima svoga Nobela, dva velika zagrebačka koncerta Lepe Brene pokreću novu rundu nacionalističkih prepucavanja… Kulturna 2019., ofucana i olinjala, završava kako je i počela. Više sreće dogodine!
portalnovosti
