Mamac za buduće ovisnike (foto Borna Filić/PIXSELL)
Ovisnost
Za početak, intimno priznanje: autor ovog teksta je liječeni književni kritičar. Dulji niz godina – sramim se otkriti koliko – opsesivno sam pratio najnovije naslove, pisao o njima tekstove i slao ih redakcijama slabo čitanih medija, a na vrhuncu ovisničke manije čak sam zaskočio nekog izdavača pa nagovorio nesretnog čovjeka da mi objavi knjigu izabranih kritika. Moje stanje je, očito, bilo vrlo ozbiljno. Loših navika rješavao sam se postupno, učeći na vlastitoj koži ne samo da svakodnevno pisanje kritika može ozbiljno ugroziti egzistenciju, nego i da je prosječan kritičar primoran pronaći pravi posao kako bi onda u slobodno vrijeme – dok normalni ljudi bindžaju serije, posjećuju rodbinu ili šetaju psa – satima zadovoljavao svoju ovisnost, zgrčen nad knjigama i ekranom kompjutera. Prizor sam po sebi žalostan. A da bude još žalosniji, čak i ono što bih nakuckao zapravo je malo koga zanimalo izvan uskih, podjednako ovisničkih krugova, u kojima vlada pogubna iluzija o široj društvenoj važnosti književnosti. Vjerujte: kada se čovjek te iluzije napokon riješi, život mu postane lakši. Bivši kritičar ponovno uspostavlja zdrave međuljudske odnose, bljedilo iz lica nestaje, podočnjaci se povlače: neki navodno nabave i psa. Iskušenja, međutim, nikada ne prestaju. Kao i svi bivši ovisnici, tako smo i mi, liječeni književni kritičari, ustvari vječni potencijalni recidivisti. Treba nas držati podalje od literarnih krugova. Nužno je zabraniti nam ulaz na književna događanja. I nipošto, ni pod kojim uvjetima, ne smije nam se dozvoliti da čitamo specijaliziranu kulturnu štampu. Jer čak i najmanji triger je dovoljan da stvari ponovno krenu nizbrdo. Zašto sve ovo objašnjavam? Zato što mi je, ima tome dva tjedna, ruku dopao novi mjesečni prilog Jutarnjeg lista nazvan "Svijet kulture", a u njemu – razvučena preko čak 20 stranica – ambiciozno zamišljena i raskošno opremljena rubrika pod zlokobnim naslovom: "Kritičar".
Triger
Dobro, reći ćete, u čemu je točno problem? Zar nije pohvalno to što se u srcu medijskog mainstreama otvara prostor za kulturne sadržaje, ne pišu li ondje uglavnom solidni kritičari i kritičarke, nema li među njima barem dva-tri vrhunska imena? Jeste, pišu, ima: nije stvar u tome. Doduše, kada glavna urednica Pavica Knezović Belan u Uvodniku novog priloga svoje autore proglasi "temeljnim arbitrima onoga što valja na našoj umjetničkoj sceni", onda tu ima i dosta pretjerivanja, ali nije ni to ono što me trigerira. Fatalni okidač za ovog kritičarskog rekonvalescenta sama je koncepcija priloga: "'Kritičar' je zamišljen kao ozbiljan vodič za kulturne konzumente koji uvodi novi način ocjenjivanja", najavljuje urednica. "Prema uzoru na 'Kirkus Reviews', kvalitetu nekog umjetničkog djela ocjenjujemo trima oznakama: kupiti, posuditi ili preskočiti." Dobro, opet ćete vi, šta sad tu ne valja? Zar kritičar ne treba pomoći publici da se orijentira? Da svoje vrijeme i novac potroši na knjige koje to zaslužuju, da one koje ne vrijede preskoči, a one između eventualno posudi? I ako jednostavna buy-borrow-skip formula u "Kirkus Reviewsu" funkcionira, zašto je ne preuzeti? Sve je u redu, naravno da funkcionira: pitanje je, ipak, kako. "Kirkus Reviews" je naime poprilično specifičan magazin. Po svojoj osnovnoj ideji mnogo bliži PR-katalogu nego ozbiljnom kulturnom prilogu, on donosi na stotine kratkih prikaza najnovijih knjiških naslova: redom su to konfekcijski, formulaično pisani tekstovi s blurbovima umjesto zaključka i ukratko prepričanom radnjom umjesto interpretacija. Nitko ih ne potpisuje jer nema ni potrebe: njih štanca anonimna radna snaga profesionalnih tipkača, a pisci i nakladnici, ako požele, slobodno mogu naručiti i platiti prikaz svoje knjige. Pritom čak ni ovakva, masovna produkcija fingiranih ocjena i stavova ne utječe pretjerano na prodaju i naklade. Jer posao koji su kritike i prikazi nekada obavljali, kao ekskluzivni posrednici između novih izdanja i potencijalne publike, danas pripada nekim drugim kanalima: društvenim mrežama, internetskim algoritmima, PR-kampanjama, festivalima. Sviđalo se to nekome ili ne, kritičari odavno nisu elitni gatekeeperi koji ruše i stvaraju autore: na globalnom su ih tržištu zamijenili marketinški stručnjaci, Insta-influenseri i booktokeri. Nevolja novopokrenute rubrike "Kritičar" tako nije samo u tome što buy-borrow-skip logiku, koja počiva na masovnoj produkciji anonimnih tekstova, bezrazložno križa s visokim kulturnim profilom uglednih autora i "temeljnih arbitara", nego što je njena osnovna zamisao kritičara kao vodiča za književne potrošače beznadno zastarjela.
Dobro, zaključit ćete naposljetku vi, a da ti, dečko, ipak malo oladiš? I pustiš ljude da na miru pišu o knjigama, filmovima i albumima, umjesto što peglaš po globalnim trendovima i pametuješ o ulozi kritičara? Ne kažem, ne kažem: sasvim ste u pravu. Neka nama novih priloga, neka kritičkih glasova, neka se što više piše o kulturi. Sjetite se, na kraju krajeva, da čitavo vrijeme razgovarate s bivšim ovisnikom, nekim tko i danas ima teške traume i tko se jedva iščupao iz ralja književne kritike. Zato ću vam – umjesto da se svađamo – ispričati kako je sve ustvari počelo.
Prvi šut
Ima tome petnaestak godina kako sam izišao s fakulteta oboružan svježe otisnutom diplomom, nekim sumnjivo popabirčenim saznanjima o čitanju književnosti i krajnje problematičnom namjerom da ta saznanja upotrijebim baš za ono radi čega sam ih stjecao. Svijet se otvarao preda mnom, a svijet je bio Hrvatska u eri Ive Sanadera: sve naprednija država sve otvorenijeg tržišta. Jedino na što me profesori nisu upozorili jest da u stvarnom svijetu ima i dilera. I eto me, tek koji mjesec kasnije, u redakciji novopokrenutog knjižnog magazina koji u mjesečnom ritmu, na glossy papiru, ambiciozno planira pokoriti kioske. Da, tamo pišem kritike. Po broju, barem jednu ili dvije. Ali honorar za njih je smiješno malen, pa zato po narudžbi raznih domaćih izdavača, bez potpisa, udarnički proizvodim još nekoliko desetaka tekstova o njihovim najnovijim knjigama. Radio sam – da skratimo – u nečem neobično nalik na hrvatsku verziju "Kirkusa", mnogo prije nego što će se na "Kirkus Reviews", evo, ugledati Jutarnji. I ne pamtim taj posao samo po lošem: barem sam, eto, u zamjenu za omanji tovar anonimnih PR-ikaza dobivao i onu slobodnu stranicu na kojoj bih, uvjeren da radim nešto neobično važno, pisao svoju jedinu pravu, potpisanu kritiku. Danas sve to, naravno, djeluje naivno. Ali znate kako ide s ovisnicima: prvih se šutova uvijek rado sjećamo. A ponešto sam, napokon, i naučio. Recimo, da mogu u dan ili dva nakuckati naramak tekstova o tek prevedenim fantasy hitovima, bogato ilustriranim dijetalnim kuharicama i pristupačnom priručniku za novopečene pčelare. Štoviše, da je logički moguće ispuniti pola stranice tekstom o knjizi pod naslovom "Kazneno pravo Vijeća Europe: izvori, komentari, praksa". Samo, vrlo brzo sam naučio i kako točno kod nas funkcionira književno tržište: prvo su počeli kasniti honorari, zatim je kasnio mjesečnik, a ubrzo je bilo kasno da se čitav projekt spasi od propasti. Pobjegao sam glavom bez obzira, noseći za uspomenu svežanj neplaćenih računa i tikove koji se jave svaki put kada netko u kontekstu književne kritike spomene tržište, logiku potražnje i ponude ili provjerene američke skip-buy formule.
U vrtlogu poroka
Pobjegao sam, ali već je bilo kasno: ovisnost je uzela maha. Idućih godina, uvučen u vrtlog poroka, saznat ću da pisanje kritike nije nimalo suvislije ni izvan hirovitog tržišta, u zavjetrini javnih sredstava, tamo gdje se književni časopisi, portali i novine financiraju iz kulturnog proračuna. Naprotiv, vjerojatno je i gore. Umjesto da gnjavim prežvakanim pričama o potplaćenom radu i tragikomičnim honorarima, evo samo dva primjera iz shizofrene ponude domaće kulturne politike. Ako ste, recimo, u Hrvatskoj spisateljica ili pisac koji tek planira napisati knjigu, možete od Ministarstva kulture i medija zatražiti novčanu potporu: uz nacrt nesumnjivo značajnog budućeg djela i još par neophodnih dokumenata, morate priložiti argumentiranu preporuku kritičara koju će vam on, naravno, napisati besplatno. Istovremeno, isto to ministarstvo koje, eto, neobično uvažava kritičarev stručni sud i autoritet, samo je u posljednjih nekoliko godina obustavilo financiranje čitavog niza medija u kojima se pisala književna kritika, a za kritičarski rad ne predviđa nikakvu potporu. Drugi je primjer još apsurdniji. Ako ste u Hrvatskoj spisateljica ili pisac koji je onu knjigu napisao, sada možete dobiti i posebnu novčanu stimulaciju za najbolja djela objavljena u prošloj godini. Među kriterijima za izbor najboljih pritom je i kritička recepcija knjige: preciznije, goli broj kritika koje su o njoj izišle, posve neovisno o tome jesu li bile pozitivne, negativne ili naprosto nesuvisle. Malo jednostavnije: što više kritičara sasječe vaše remek-djelo, što ga više njih zgazi i demolira, vrijednost mu je – barem iz perspektive Ministarstva kulture i medija – veća. Ako u prvom slučaju, dakle, Ministarstvo poručuje književnim kritičarima da neobično cijeni njihov rad iako im ga istovremeno na razne načine onemogućuje, u drugom potvrđuje da neobično cijeni njihov stav iako je on apsolutno nevažan.
Budimo odgovorni
Da skratimo: s jedne strane komercijalne novine koje u hirovitim ciklusima gase kritičke rubrike pa onda pokreću kulturne priloge, s druge žalosno životarenje specijaliziranih medija; s jedne strane zastarjele fantazije o kritičaru kao kulturističkom vodiču kroz labirinte književne potrošnje, s druge javna politika koja uvažava kritičarev stav pod uvjetom da je nebitan; s jedne strane nepostojeće tržište, s druge strane stratište. A između teturaju hrpice teških ovisnika. Jer već je primijećeno: ma koliko književna kritika gubila na ugledu, svaka nova generacija izbaci nekoliko novih narkosa. Tu su i okorjeli džankiji koji više naprosto ne mogu prestati, tu su vikend-drogeraši koji će vas uvjeravati da samo eksperimentiraju s kritikom, scenom se klate ostarjeli recidivisti za koje smo vjerovali da su se izvukli... Sve ovo govorim radi njih: krajnje je vrijeme da se pisanje književne kritike zabrani. I da se kršenje zabrana najstrože sankcionira. Prepustite kulturne potrošače društvenim mrežama, influenserima i algoritmima, oni su efikasniji. Odustanite od lažnog uvažavanja kritičarskih sudova, jasno je da nisu važni. Budite odgovorni: spasite one kojima se još uvijek može pomoći. A ja ću se već snaći. Ponekad posrnem, dohvatim knjigu i nešto o njoj napišem, ali se vrlo brzo priberem. Samo me treba držati podalje od literarnih krugova i zabraniti mi ulaz na književna događanja. I nipošto mi, ni pod kojim uvjetima, ne dozvoliti da čitam specijaliziranu kulturnu štampu.
portalnovosti
