Prije deset godina započela je svjetska ekonomska kriza. Što je od nje preostalo u kulturi, romanima i filmovima, serijama i predstavama? Ako se 15. septembra 2008. dogodilo nešto do tada nezamislivo, kako su reagirali pisci i režiseri kojima je zamišljanje posao? I koliko daleko možemo stići slijedimo li trag novca u suvremenoj fikciji?
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ obilježavamo veliku obljetnicu: prije točno deset godina, 15. septembra 2008., bankrotirao je bankarski tiranosaurus Lehman Brothers, zatresao se čitavom dužinom Wall Street, urušila se komplicirana skalamerija derivata, kolaterala i ostalih burzovnih pomagala i svjetska ekonomska kriza mogla je svečano započeti. Nagrist će u sljedećih nekoliko godina lijep komad naših života, poljuljati vjeru u kapitalizam pa zatim u one koji bi se protiv kapitalizma borili, donijeti i odnijeti okupacije i prosvjede, indignadose i Syrizu: ovdje se, međutim, bavimo kulturom. Ili barem onime što je od nje, nakon višegodišnjih kriznih rezanja i politike stezanja, u međuvremenu preostalo. A što je od ekonomske krize preostalo u kulturi, u romanima i filmovima, serijama i predstavama? Ako je 15. septembra 2008. započelo nešto do tada nezamislivo, kako su reagirali pisci i režiseri kojima je zamišljanje posao? I koliko daleko možemo stići slijedimo li trag novca u suvremenoj fikciji? Od socijalnog otponca koji pokreće radnju ‘Breaking Bada’, gdje srednjoškolski profesor kemije kuha meth jer ne može platiti obično liječenje, preko inflacije distopijskih filmskih serijala pa sve do Batmanovog obračuna s pokretom Occupy u ‘Vitezu tame’ Christophera Nolana, ekonomska kriza prerovala je fikcionalni krajolik: na sve strane razmiljeli su se likovi u dubokim dugovima i kreditima, buntovnici i čuvari poretka, propali direktori i prolupali menadžeri. Zato je krajnje neobično koliko se malo djela izravno bavilo samom krizom. Par interesantnih filmova: pohlepni Gordon Gekko vratio se iz zatvora da bi promatrao ekonomski slom u nastavku ‘Wall Streeta’ Olivera Stonea, insajdersku perspektivu bankarskog kolapsa donio je solidni ‘Margin Call’ J. C. Chandora, a crna komedija ‘The Big Short’ Adama McKaya apsolutni je pobjednik postkrizne dekade. Na proširenu listu mogli bismo dopisati još i ‘Vuka s Wall Streeta’ Martina Scorsesea ili ‘Cosmopolis’ Davida Cronenberga, iako oni portretiraju figure investitora iz godina prije recesije. Ono što je zanimljivo, kolektivna je fiksacija filmaša baš na likove brokera, milijardera, poduzetnika i posrnulih poslovnih anđela: nema posveta radnicima ili nezaposlenim očajnicima kakve su nakon velike krize iz dvadesetih godina snimali Charlie Chaplin u ‘Modernim vremenima’ ili Sydney Pollack u ‘I konje ubijaju, zar ne?’. Svejedno, filmova je – pa makar i opsesivno fokusiranih na bogataše – ipak bilo: u svjetskoj književnosti, usprkos stidljivim pokušajima promocije ‘kriznog žanra’, nema nijednog naslova vrijednog duljeg pamćenja.
Kod nas je, opet, obrnuto: domaći film krizu nije primijetio, ali zato je ostala zapisana na stranicama zbirki priča i romana. Prvo je maleni val distopijske književnosti fikcionalnoj kritici neoliberalizma približio neke odavno etablirane pisce poput Ede Popovića (‘Lomljenje vjetra’) i Josipa Mlakića (‘Planet Friedman’), a zatim je kriza kroz uvođenje likova radnika eksplicitnije prodrla u ‘Područje bez signala’ Roberta Perišića, ‘Radnike i seljake’ Viktora Ivančića i ‘Ljubavni roman’ Ivane Sajko. Teatar je reagirao fajterski: ‘Crna knjiga’ Montažstroja, nastala prema ispovijestima ljudi zaduženih kreditima s valutnom klauzulom u francima, Sajkina ‘To nismo mi, to je samo staklo’ ili ‘Radnice u gladovanju’ Gorana Ferčeca, posvećene zaposlenicama Kamenskog, čeprkale su svježim brazgotinama ekonomski masakriranog društvenog tkiva.
U zbroju, s udobnim desetogodišnjim odmakom, čini se da ipak nije bilo dovoljno. Dobili smo dva-tri izvrsna i šest-sedam dobrih naslova, ali nijedno amblematsko djelo: svjetska ekonomska kriza nema, poput Velike depresije, svoje ‘Plodove gnjeva’ ni ‘Moderna vremena’. Uzalud su investitori i menadžeri ponavljali da je svaka kriza zapravo prilika: piscima i režiserima fali, valjda, poduzetničkog duha. Pa je ovaj ekonomski slom prošao, eto, uglavnom neiskorišten. S nestrpljenjem čekamo sljedeći.
Kad smo kod obljetnica, nije mnogo ostalo ni do 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, a baš oko tog datuma – 11. novembra – ekipa okupljena u Projektu evropskih balkona planira niz tribina, javnih razgovora i umjetničkih intervencija kojima će promovirati ideju evropskog ujedinjenja i ukidanja nacionalnih granica. Vrhunac je 10. novembra, kada će s balkona u kazalištima i javnim prostorima širom kontinenta pročitati manifest u kojem, među ostalim, stoji: ‘Prepoznajemo da je evropsko bogatstvo utemeljeno na vjekovnoj eksploataciji drugih kontinenata i kultura. Zbog toga smo sretni što možemo podijeliti svoj teritorij s onima koje smo istjerali iz njihovog.’ Kolektivno čitanje značit će ujedno i simboličko proglašenje Evropske republike, ‘zasnovane na principu univerzalne političke jednakosti, neovisne o društvenom ili etničkom porijeklu’.
Ima u manifestu brzopoteznog idealizma i zanemarivanja ekonomskih uzroka evropskih razlika, ali tu je i temeljna težnja da se postojeća arhitektura Unije dovede u pitanje, što svesrdno podržavamo: pratit ćemo kako se priča razvija. U projektu sudjeluju poznate autorice i autori, poput Elfriede Jelinek, Antonija Negrija i Étiennea Balibara, a među njima su i Dubravka Ugrešić i Srećko Horvat. Održat će se u 15-ak evropskih zemalja. Ne i u Hrvatskoj.
Evo još jedan okrugli datum: 30. godišnjicu lansiranja reklamnog slogana ‘Just do it’ Nike je obilježio – čini se – globalnom kampanjom godine. Odluka da za glavnu zvijezdu TV-spota, postera i billboarda izaberu Colina Kaepernicka, igrača američkog nogometa koji je uoči utakmica protestirao protiv policijskog nasilja nad Afroamerikancima klečeći uz intoniranje državne himne, djelovala je na prvo gledanje i važno i odvažno. Centralna poruka – ‘Vjeruj u nešto, čak i ako to znači da riskiraš sve’ – naglasila je visinu uloga: Kaepernicku već dvije godine nijedan klub ne želi dati ugovor. Pod ruhom riskantne reklamne kontroverze dobili smo, doduše, uglavnom predvidljive reakcije: ljutite konzervativce koji su po društvenim mrežama kačili snimke paljenja Nikeovih tenisica, egzaltirane liberale koji su trčali u dućane ne bi li iste takve modele kupili u znak podrške, cinične ljevičare koji su odmah otpisali ideju korporativnog brendiranja društvenog aktivizma. U pravu su – ispričavamo se zbog pristranosti – bili ovi posljednji, ali poanta je u tome da je sam reklamni spot, kao što to s reklamama najčešće biva, malo tko pažljivije pogledao.
A u dvije televizijske minute Nike je utrpao svašta: osim Kaepernicka, tu su Isiah Bird, hrvač rođen bez nogu, Alphonso Davies, 17-godišnji izbjeglica iz Gane koji danas igra nogomet za kanadsku reprezentaciju, Megan Blunk, košarkašica u invalidskim kolicima, i još poneki inspirativan primjer sportske volje i ustrajnosti. Miješaju se tako nonšalantno borba protiv tjelesnih hendikepa, društvenih predrasuda i loših životnih navika, a kompletna hrabrost korporacije sastoji se u tome što je u prvi plan – umjesto jednog rekreativca koji je izgubio 50 kilograma ili igrača footballa kojem su amputirali šaku – gurnula političkog aktivista. Pritom, uspjela je zataškati u čemu se točno sastoji njegov aktivizam: reklama ne spominje Kaepernickove stavove, ne prikazuje klečanje, policijsku brutalnost ni rasne sukobe. Daleko od toga da će naštetiti Kaepernickovoj poruci, još dalje od toga da će joj posebno pomoći: ona je naprosto prešućuje. Nije stoga nikakvo čudo što spominjanje Nikea na društvenim mrežama skače za frapantnih 1500 posto, a prodaja sportske opreme čak za trećinu. Kampanja je bila dobro kalkulirana, politički sadržaj odstranjen, kontekst pažljivo oljušten. Za razliku od Colina Kaepernicka, Nike nije riskirao ništa.
Za kraj vijest koja nije obljetnica, ali nema razloga da to ne postane: vrijedi upamtiti dan kada su novinari HRT-a napokon podigli glas protiv svoje uprave, brojnih sumnjivih projekata, mutnih financijskih tokova, političkih pritisaka i strmoglavog srozavanja ugleda kuće. Neposredni povod je afera oko preprodaje karata za finale Svjetskog nogometnog prvenstva koje je dilao sportski komentator Drago Ćosić, posredni sramotna pseudodokumentarna serija ‘Je li moglo drugačije’ kojom je HRT opravdavao pljačku i korupciju 1990-ih, a pravi su razlozi, naravno, dublji i mnogobrojniji. Pošto su novinari progovorili, red je da im prepustimo podij. Evo što, među ostalim, stoji u otvorenom pismu ogranka Hrvatskog novinarskog društva na HRT-u: ‘Naglašavamo da o svemu što se događa u kući u principu i sami doznajemo iz medija, da svojim mišljenjem i stavovima nismo u mogućnosti participirati u procesima koji se događaju u našoj ustanovi, te da je naša pozicija u svim procesima odlučivanja, ili uređivanja programa, posve marginalna. Suodgovorni smo utoliko što radimo svoj posao u tvrtki koju se proziva zbog rušenja vlastitog ugleda, koja ne ispunjava svoju ulogu javnog medija, kao ozbiljnog demokratskog i civilizacijskog postignuća. To ne znači da podržavamo takvo stanje. Naprotiv.’
Retrovizor
U ‘Neprijateljskoj propagandi’ obilježavamo veliku obljetnicu: prije točno deset godina, 15. septembra 2008., bankrotirao je bankarski tiranosaurus Lehman Brothers, zatresao se čitavom dužinom Wall Street, urušila se komplicirana skalamerija derivata, kolaterala i ostalih burzovnih pomagala i svjetska ekonomska kriza mogla je svečano započeti. Nagrist će u sljedećih nekoliko godina lijep komad naših života, poljuljati vjeru u kapitalizam pa zatim u one koji bi se protiv kapitalizma borili, donijeti i odnijeti okupacije i prosvjede, indignadose i Syrizu: ovdje se, međutim, bavimo kulturom. Ili barem onime što je od nje, nakon višegodišnjih kriznih rezanja i politike stezanja, u međuvremenu preostalo. A što je od ekonomske krize preostalo u kulturi, u romanima i filmovima, serijama i predstavama? Ako je 15. septembra 2008. započelo nešto do tada nezamislivo, kako su reagirali pisci i režiseri kojima je zamišljanje posao? I koliko daleko možemo stići slijedimo li trag novca u suvremenoj fikciji? Od socijalnog otponca koji pokreće radnju ‘Breaking Bada’, gdje srednjoškolski profesor kemije kuha meth jer ne može platiti obično liječenje, preko inflacije distopijskih filmskih serijala pa sve do Batmanovog obračuna s pokretom Occupy u ‘Vitezu tame’ Christophera Nolana, ekonomska kriza prerovala je fikcionalni krajolik: na sve strane razmiljeli su se likovi u dubokim dugovima i kreditima, buntovnici i čuvari poretka, propali direktori i prolupali menadžeri. Zato je krajnje neobično koliko se malo djela izravno bavilo samom krizom. Par interesantnih filmova: pohlepni Gordon Gekko vratio se iz zatvora da bi promatrao ekonomski slom u nastavku ‘Wall Streeta’ Olivera Stonea, insajdersku perspektivu bankarskog kolapsa donio je solidni ‘Margin Call’ J. C. Chandora, a crna komedija ‘The Big Short’ Adama McKaya apsolutni je pobjednik postkrizne dekade. Na proširenu listu mogli bismo dopisati još i ‘Vuka s Wall Streeta’ Martina Scorsesea ili ‘Cosmopolis’ Davida Cronenberga, iako oni portretiraju figure investitora iz godina prije recesije. Ono što je zanimljivo, kolektivna je fiksacija filmaša baš na likove brokera, milijardera, poduzetnika i posrnulih poslovnih anđela: nema posveta radnicima ili nezaposlenim očajnicima kakve su nakon velike krize iz dvadesetih godina snimali Charlie Chaplin u ‘Modernim vremenima’ ili Sydney Pollack u ‘I konje ubijaju, zar ne?’. Svejedno, filmova je – pa makar i opsesivno fokusiranih na bogataše – ipak bilo: u svjetskoj književnosti, usprkos stidljivim pokušajima promocije ‘kriznog žanra’, nema nijednog naslova vrijednog duljeg pamćenja.
Kod nas je, opet, obrnuto: domaći film krizu nije primijetio, ali zato je ostala zapisana na stranicama zbirki priča i romana. Prvo je maleni val distopijske književnosti fikcionalnoj kritici neoliberalizma približio neke odavno etablirane pisce poput Ede Popovića (‘Lomljenje vjetra’) i Josipa Mlakića (‘Planet Friedman’), a zatim je kriza kroz uvođenje likova radnika eksplicitnije prodrla u ‘Područje bez signala’ Roberta Perišića, ‘Radnike i seljake’ Viktora Ivančića i ‘Ljubavni roman’ Ivane Sajko. Teatar je reagirao fajterski: ‘Crna knjiga’ Montažstroja, nastala prema ispovijestima ljudi zaduženih kreditima s valutnom klauzulom u francima, Sajkina ‘To nismo mi, to je samo staklo’ ili ‘Radnice u gladovanju’ Gorana Ferčeca, posvećene zaposlenicama Kamenskog, čeprkale su svježim brazgotinama ekonomski masakriranog društvenog tkiva.
U zbroju, s udobnim desetogodišnjim odmakom, čini se da ipak nije bilo dovoljno. Dobili smo dva-tri izvrsna i šest-sedam dobrih naslova, ali nijedno amblematsko djelo: svjetska ekonomska kriza nema, poput Velike depresije, svoje ‘Plodove gnjeva’ ni ‘Moderna vremena’. Uzalud su investitori i menadžeri ponavljali da je svaka kriza zapravo prilika: piscima i režiserima fali, valjda, poduzetničkog duha. Pa je ovaj ekonomski slom prošao, eto, uglavnom neiskorišten. S nestrpljenjem čekamo sljedeći.
Balkoni
Kad smo kod obljetnica, nije mnogo ostalo ni do 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata, a baš oko tog datuma – 11. novembra – ekipa okupljena u Projektu evropskih balkona planira niz tribina, javnih razgovora i umjetničkih intervencija kojima će promovirati ideju evropskog ujedinjenja i ukidanja nacionalnih granica. Vrhunac je 10. novembra, kada će s balkona u kazalištima i javnim prostorima širom kontinenta pročitati manifest u kojem, među ostalim, stoji: ‘Prepoznajemo da je evropsko bogatstvo utemeljeno na vjekovnoj eksploataciji drugih kontinenata i kultura. Zbog toga smo sretni što možemo podijeliti svoj teritorij s onima koje smo istjerali iz njihovog.’ Kolektivno čitanje značit će ujedno i simboličko proglašenje Evropske republike, ‘zasnovane na principu univerzalne političke jednakosti, neovisne o društvenom ili etničkom porijeklu’.
Ima u manifestu brzopoteznog idealizma i zanemarivanja ekonomskih uzroka evropskih razlika, ali tu je i temeljna težnja da se postojeća arhitektura Unije dovede u pitanje, što svesrdno podržavamo: pratit ćemo kako se priča razvija. U projektu sudjeluju poznate autorice i autori, poput Elfriede Jelinek, Antonija Negrija i Étiennea Balibara, a među njima su i Dubravka Ugrešić i Srećko Horvat. Održat će se u 15-ak evropskih zemalja. Ne i u Hrvatskoj.
Rizik
Evo još jedan okrugli datum: 30. godišnjicu lansiranja reklamnog slogana ‘Just do it’ Nike je obilježio – čini se – globalnom kampanjom godine. Odluka da za glavnu zvijezdu TV-spota, postera i billboarda izaberu Colina Kaepernicka, igrača američkog nogometa koji je uoči utakmica protestirao protiv policijskog nasilja nad Afroamerikancima klečeći uz intoniranje državne himne, djelovala je na prvo gledanje i važno i odvažno. Centralna poruka – ‘Vjeruj u nešto, čak i ako to znači da riskiraš sve’ – naglasila je visinu uloga: Kaepernicku već dvije godine nijedan klub ne želi dati ugovor. Pod ruhom riskantne reklamne kontroverze dobili smo, doduše, uglavnom predvidljive reakcije: ljutite konzervativce koji su po društvenim mrežama kačili snimke paljenja Nikeovih tenisica, egzaltirane liberale koji su trčali u dućane ne bi li iste takve modele kupili u znak podrške, cinične ljevičare koji su odmah otpisali ideju korporativnog brendiranja društvenog aktivizma. U pravu su – ispričavamo se zbog pristranosti – bili ovi posljednji, ali poanta je u tome da je sam reklamni spot, kao što to s reklamama najčešće biva, malo tko pažljivije pogledao.
A u dvije televizijske minute Nike je utrpao svašta: osim Kaepernicka, tu su Isiah Bird, hrvač rođen bez nogu, Alphonso Davies, 17-godišnji izbjeglica iz Gane koji danas igra nogomet za kanadsku reprezentaciju, Megan Blunk, košarkašica u invalidskim kolicima, i još poneki inspirativan primjer sportske volje i ustrajnosti. Miješaju se tako nonšalantno borba protiv tjelesnih hendikepa, društvenih predrasuda i loših životnih navika, a kompletna hrabrost korporacije sastoji se u tome što je u prvi plan – umjesto jednog rekreativca koji je izgubio 50 kilograma ili igrača footballa kojem su amputirali šaku – gurnula političkog aktivista. Pritom, uspjela je zataškati u čemu se točno sastoji njegov aktivizam: reklama ne spominje Kaepernickove stavove, ne prikazuje klečanje, policijsku brutalnost ni rasne sukobe. Daleko od toga da će naštetiti Kaepernickovoj poruci, još dalje od toga da će joj posebno pomoći: ona je naprosto prešućuje. Nije stoga nikakvo čudo što spominjanje Nikea na društvenim mrežama skače za frapantnih 1500 posto, a prodaja sportske opreme čak za trećinu. Kampanja je bila dobro kalkulirana, politički sadržaj odstranjen, kontekst pažljivo oljušten. Za razliku od Colina Kaepernicka, Nike nije riskirao ništa.
Otpor
Za kraj vijest koja nije obljetnica, ali nema razloga da to ne postane: vrijedi upamtiti dan kada su novinari HRT-a napokon podigli glas protiv svoje uprave, brojnih sumnjivih projekata, mutnih financijskih tokova, političkih pritisaka i strmoglavog srozavanja ugleda kuće. Neposredni povod je afera oko preprodaje karata za finale Svjetskog nogometnog prvenstva koje je dilao sportski komentator Drago Ćosić, posredni sramotna pseudodokumentarna serija ‘Je li moglo drugačije’ kojom je HRT opravdavao pljačku i korupciju 1990-ih, a pravi su razlozi, naravno, dublji i mnogobrojniji. Pošto su novinari progovorili, red je da im prepustimo podij. Evo što, među ostalim, stoji u otvorenom pismu ogranka Hrvatskog novinarskog društva na HRT-u: ‘Naglašavamo da o svemu što se događa u kući u principu i sami doznajemo iz medija, da svojim mišljenjem i stavovima nismo u mogućnosti participirati u procesima koji se događaju u našoj ustanovi, te da je naša pozicija u svim procesima odlučivanja, ili uređivanja programa, posve marginalna. Suodgovorni smo utoliko što radimo svoj posao u tvrtki koju se proziva zbog rušenja vlastitog ugleda, koja ne ispunjava svoju ulogu javnog medija, kao ozbiljnog demokratskog i civilizacijskog postignuća. To ne znači da podržavamo takvo stanje. Naprotiv.’
