U predizbornim programima tri najpopularnije stranke kulturna i medijska politika očekivano su završile na marginama. HDZ se odjednom zainteresirao za videoigrice, SDP je kulturi posvetio pola stranice, a Domovinski pokret Miroslava Škore uspio je sastaviti četiri rečenice
Prije četiri godine, uoči prošlih izbora, HDZ je u kulturno-medijskom dijelu svoga programa čvrsto obećao smanjenje pretplate za HRT, izradu sveobuhvatne medijske strategije i korištenje riječkog projekta Evropske prijestolnice kulture za veliku nacionalnu promociju i ekonomski uzlet. Program je – možda se sjećate – objavljen pod sloganom ‘Vjerodostojno’. Što je od vjerodostojnog u međuvremenu preostalo? Pretplata je ista, a HRT mnogo gori; umjesto medijske strategije, dočekali smo novinarske prosvjede protiv cenzure; Evropska prijestolnica kulture puca po šavovima i masovno dijeli otkaze. Da biste ozbiljno shvatili predizborna obećanja – ukratko – morate biti krajnje neozbiljno stvorenje. A opet, u tim se obećanjima neobično vjerno zrcali slika medija i kulture, onako kako ih zamišlja svaka pojedina stranka. Slično je i ove godine, nakon što su svoje programe predstavile tri najpopularnije partije.
Onu vladajuću, po svemu sudeći, u kulturi trenutno najviše zanimaju videoigre. Njihov predizborni program posebno ih ističe, a o planiranoj golemoj potpori gejming industriji u službenom predstavljanju govorio je čak i premijer države. Naizgled bizarna, novootkrivena opsesija HDZ-ovaca videoigricama nije slučajna. S jedne strane, igre su – za razliku od festivala, koncerata ili kino-projekcija – kulturna roba koja odlično ide u doba pandemije, a kompletan predizborni program ‘Sigurna Hrvatska’ izgrađen je na priči o spašavanju nacije od širenja koronavirusa. S druge strane, videoigre ne pripadaju toliko staromodnoj i dosadnoj ‘kulturi’ koliko zabavnim i kulerskim ‘kreativnim industrijama’: upravo je promocija kreativnih industrija glavni strateški pomak kulturno-medijske dionice HDZ-ovog programa. Sam pojam širi se ovdašnjim javnim prostorom već nekoliko godina, preuzet sa Zapada: tamo je, doduše, odavno postao meta ozbiljnih kritičkih napada. Jer kada kažemo ‘kreativne industrije’, onda više ne govorimo samo o muzici, slikarstvu ili književnosti, nego i o advertajzingu, product designu, brand awarenessu, gamingu, proizvodnji dječjih igračaka: govorimo, ukratko, o profitu i o tržištu. A kada govorimo o tržištu, najčešće zaboravljamo da kultura – ako želi biti široko dostupna, uključiva i doista važna zajednicama u kojima nastaje – ne može uvijek biti i isplativa. Njena se uloga naprosto mjeri drukčijim kriterijima. Utoliko, HDZ-ovo zakašnjelo kačenje na demodirane kulturne modele globalnog tržišta zapravo je u ozbiljnom raskoraku s nacionalnim vrijednostima i ‘ekonomskim suverenitetom’ koji stranka u svom programu promovira. Ali pošto nitko od jačih igrača iz opozicije ovakve demodele ne dovodi u pitanje, stvar funkcionira logikom inercije.
Osim fascinacije ‘kreativnim industrijama’ – koje se, evo, prvi put i službeno pretvaraju u paradigmu nacionalne kulturne politike – predizborni program vladajuće stranke servira nam pažljivo selektirane informacije, poluizmišljotine i obične laži. HDZ će se tako rado pohvaliti smanjenjem stope PDV-a za isporuku umjetničkih djela, ali će prešutjeti da je poreznom reformom istovremeno gadno opteretio honorare autora koji djela stvaraju. Spomenut će Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ali prešutjeti da ona ništa konkretno nije donijela. Obećat će hitno donošenje novih zakona o autorskim pravima i elektroničkim medijima koji su već prošli javnu raspravu, ali će prešutjeti da se u toj raspravi na aktualne prijedloge zakona digla struka i motika. Generalno, čitajući HDZ-ov predizborni program, ne biste stekli dojam da je njihova ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek u prethodne četiri godine protiv sebe uspjela okrenuti novinare, nezavisnu scenu, samostalne umjetnike, knjižničare: da se masovno prosvjedovalo, da su stručne organizacije odustajale čak i od elementarne komunikacije s vlastitim resornim ministarstvom. Naprotiv: sve izgleda idilično i skladno, baš kao što u predizbornom programu i treba biti. Koga, uostalom, briga za probleme uske struke, komplicirane zakonske prijedloge, kulturnjake koji se ionako uvijek zbog nečega bune… Videoigre, dakle. Ako ništa drugo, zvuči zabavnije.
Predizborni program predvodnika Restart koalicije, SDP-a, napisan je na tridesetak stranica, a Davor Bernardić i ekipa kulturi su posvetili pola jedne. Ono što smo dobili, pritom, u skladu je s odvojenim prostorom: poslovično polovično. Kulturne djelatnosti, započinju SDP-ovci, ‘ključno doprinose osobnim i kolektivnim identitetima u društvu’. Zato im – zaključuju – treba posvetiti ‘posebnu pozornost socijaldemokratske politike’. Takve politike, međutim, u ovom prikazu skoro da i nema. Jer nakon što su kulturu shvatili kao primarno identitetsko pitanje, u SDP-u promoviraju toleranciju, razumijevanje drugih i drugačijih, zaštitu etničkih zajednica, očuvanje njihovih jezika, pisama, tradicija: redom itekako važne aspekte kulturnog života, posebno u doba nacionalističkih ofanziva na manjine, ali ti aspekti prije spadaju u liberalni nego u socijaldemokratski spektar kulturnih politika. Za usporedbu, posljednji put kada su dobili parlamentarne izbore na čelu Kukuriku-koalicije, SDP-ovci su kulturnu etapu svoga predizbornog programa otvorili govoreći o tome kako kultura ne smije biti podređena profitu, kako mora počivati na uključivanju što širih društvenih slojeva, aktivnom sudjelovanju brojnih građana… Današnji SDP čak je i retorički napustio tako široku kulturnu ‘bazu’ pa može nešto reći još samo o identitetskoj nadgradnji: proces svjedoči o socijaldemokratskoj razgradnji. A kulturna politika vjerno odražava generalnu poziciju stranke. Manje socijaldemokracija, više socijaldekoracija: briga za društvo kao usputni ukras dominantno liberalnog svjetonazora. Kao prva brana poplavi desničarskog populizma, takva je pozicija neophodna. Kao polazna točka za razvoj široko dostupne, pravedno organizirane i materijalno neovisne kulture, apsolutno nedovoljna.
Mnogo bliža imenu partije, zanimljivo, medijska je dionica predizbornog programa, u kojoj se zagovara izgradnja tzv. trećeg sektora neprofitnih i niskoprofitnih medija, zaštićenih, s jedne strane, od diktata tržišta, a s druge od političke kontrole kakvoj je, recimo, izložen HRT. U SDP-u pritom ne dižu ruke ni od nesretne javne radiotelevizije: po tko zna koji put obećavaju da će joj napokon osigurati političku neovisnost i podsjećaju na to koliko su važne njezina arhiva, muzički segment, filmski program… Spominju se potpore namijenjene medijskim radnicima i stvaranju sadržaja, a ne pumpanju profita vlasnika. Najavljeni projekt ‘građanskih medijskih donacija’ sugerira da bismo sami odlučivali kojim će se medijima i novinarima barem jedan dio tih potpora raspodijeliti.
Kompozitor, pjevač, estradni zabavljač, čovjek koji je doktorirao na temi autorskih prava: od kulturtregera kalibra Miroslava Škore netko naivniji očekivao bi stručan i detaljan prijedlog nove kulturne politike. U predizbornom programu njegovog Domovinskog pokreta, međutim, kulturi i medijima posvećene su ravno četiri rečenice. A i to je previše: sve što o Škorinom shvaćanju kulture treba znati, stalo je u prvu. ‘Umjetničke i medijske slobode su zagarantirane, ali’ – čim netko umetne mali ‘ali’ odmah iza garancije umjetničkih sloboda, znate da stvar neće dobro završiti – ‘Domovinski pokret smatra da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje.’ U ovom smo se opisu brzo prepoznali: s jedne smo strane počašćeni time što nas Miroslav Škoro smatra centralnim problemom hrvatske kulturne politike, s druge strane nam je nekako žao politike kojoj smo baš mi centralni problem. Neobično je, uostalom, da netko koga toliko brine zaštita nacionalne kulture o nacionalnoj kulturi ne umije reći niti dvije riječi. Treba li je prepustiti tržištu ili osnažiti javne potpore? Kako pomoći izvođačima u doba pandemije? Što s devastiranom knjižarskom mrežom, što s audiovizualnom industrijom koja ostaje bez ključnih prihoda od gostovanja stranih produkcija, treba li mijenjati medijske zakone, kako balansirati odnose institucionalne i nezavisne scene…? Ni na jedno od tih pitanja nema odgovora u predizbornom programu Domovinskog pokreta. Samo zabrana financiranja nepoćudnih umjetnika i medija: to je sva Škorina kulturna politika. Tako da – ispada – naposljetku ipak podsjeća na estradni opus svoga autora. Lako pamtljiv refren, nešto domoljubnog prenemaganja, strah od čudnih ljudi čudnog imena… I što kraći tekst: da se manje zahtjevna publika ne zamara.
portalnovosti
Obećanja
Prije četiri godine, uoči prošlih izbora, HDZ je u kulturno-medijskom dijelu svoga programa čvrsto obećao smanjenje pretplate za HRT, izradu sveobuhvatne medijske strategije i korištenje riječkog projekta Evropske prijestolnice kulture za veliku nacionalnu promociju i ekonomski uzlet. Program je – možda se sjećate – objavljen pod sloganom ‘Vjerodostojno’. Što je od vjerodostojnog u međuvremenu preostalo? Pretplata je ista, a HRT mnogo gori; umjesto medijske strategije, dočekali smo novinarske prosvjede protiv cenzure; Evropska prijestolnica kulture puca po šavovima i masovno dijeli otkaze. Da biste ozbiljno shvatili predizborna obećanja – ukratko – morate biti krajnje neozbiljno stvorenje. A opet, u tim se obećanjima neobično vjerno zrcali slika medija i kulture, onako kako ih zamišlja svaka pojedina stranka. Slično je i ove godine, nakon što su svoje programe predstavile tri najpopularnije partije.
HDZ
Onu vladajuću, po svemu sudeći, u kulturi trenutno najviše zanimaju videoigre. Njihov predizborni program posebno ih ističe, a o planiranoj golemoj potpori gejming industriji u službenom predstavljanju govorio je čak i premijer države. Naizgled bizarna, novootkrivena opsesija HDZ-ovaca videoigricama nije slučajna. S jedne strane, igre su – za razliku od festivala, koncerata ili kino-projekcija – kulturna roba koja odlično ide u doba pandemije, a kompletan predizborni program ‘Sigurna Hrvatska’ izgrađen je na priči o spašavanju nacije od širenja koronavirusa. S druge strane, videoigre ne pripadaju toliko staromodnoj i dosadnoj ‘kulturi’ koliko zabavnim i kulerskim ‘kreativnim industrijama’: upravo je promocija kreativnih industrija glavni strateški pomak kulturno-medijske dionice HDZ-ovog programa. Sam pojam širi se ovdašnjim javnim prostorom već nekoliko godina, preuzet sa Zapada: tamo je, doduše, odavno postao meta ozbiljnih kritičkih napada. Jer kada kažemo ‘kreativne industrije’, onda više ne govorimo samo o muzici, slikarstvu ili književnosti, nego i o advertajzingu, product designu, brand awarenessu, gamingu, proizvodnji dječjih igračaka: govorimo, ukratko, o profitu i o tržištu. A kada govorimo o tržištu, najčešće zaboravljamo da kultura – ako želi biti široko dostupna, uključiva i doista važna zajednicama u kojima nastaje – ne može uvijek biti i isplativa. Njena se uloga naprosto mjeri drukčijim kriterijima. Utoliko, HDZ-ovo zakašnjelo kačenje na demodirane kulturne modele globalnog tržišta zapravo je u ozbiljnom raskoraku s nacionalnim vrijednostima i ‘ekonomskim suverenitetom’ koji stranka u svom programu promovira. Ali pošto nitko od jačih igrača iz opozicije ovakve demodele ne dovodi u pitanje, stvar funkcionira logikom inercije.
Osim fascinacije ‘kreativnim industrijama’ – koje se, evo, prvi put i službeno pretvaraju u paradigmu nacionalne kulturne politike – predizborni program vladajuće stranke servira nam pažljivo selektirane informacije, poluizmišljotine i obične laži. HDZ će se tako rado pohvaliti smanjenjem stope PDV-a za isporuku umjetničkih djela, ali će prešutjeti da je poreznom reformom istovremeno gadno opteretio honorare autora koji djela stvaraju. Spomenut će Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, ali prešutjeti da ona ništa konkretno nije donijela. Obećat će hitno donošenje novih zakona o autorskim pravima i elektroničkim medijima koji su već prošli javnu raspravu, ali će prešutjeti da se u toj raspravi na aktualne prijedloge zakona digla struka i motika. Generalno, čitajući HDZ-ov predizborni program, ne biste stekli dojam da je njihova ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek u prethodne četiri godine protiv sebe uspjela okrenuti novinare, nezavisnu scenu, samostalne umjetnike, knjižničare: da se masovno prosvjedovalo, da su stručne organizacije odustajale čak i od elementarne komunikacije s vlastitim resornim ministarstvom. Naprotiv: sve izgleda idilično i skladno, baš kao što u predizbornom programu i treba biti. Koga, uostalom, briga za probleme uske struke, komplicirane zakonske prijedloge, kulturnjake koji se ionako uvijek zbog nečega bune… Videoigre, dakle. Ako ništa drugo, zvuči zabavnije.
Restart
Predizborni program predvodnika Restart koalicije, SDP-a, napisan je na tridesetak stranica, a Davor Bernardić i ekipa kulturi su posvetili pola jedne. Ono što smo dobili, pritom, u skladu je s odvojenim prostorom: poslovično polovično. Kulturne djelatnosti, započinju SDP-ovci, ‘ključno doprinose osobnim i kolektivnim identitetima u društvu’. Zato im – zaključuju – treba posvetiti ‘posebnu pozornost socijaldemokratske politike’. Takve politike, međutim, u ovom prikazu skoro da i nema. Jer nakon što su kulturu shvatili kao primarno identitetsko pitanje, u SDP-u promoviraju toleranciju, razumijevanje drugih i drugačijih, zaštitu etničkih zajednica, očuvanje njihovih jezika, pisama, tradicija: redom itekako važne aspekte kulturnog života, posebno u doba nacionalističkih ofanziva na manjine, ali ti aspekti prije spadaju u liberalni nego u socijaldemokratski spektar kulturnih politika. Za usporedbu, posljednji put kada su dobili parlamentarne izbore na čelu Kukuriku-koalicije, SDP-ovci su kulturnu etapu svoga predizbornog programa otvorili govoreći o tome kako kultura ne smije biti podređena profitu, kako mora počivati na uključivanju što širih društvenih slojeva, aktivnom sudjelovanju brojnih građana… Današnji SDP čak je i retorički napustio tako široku kulturnu ‘bazu’ pa može nešto reći još samo o identitetskoj nadgradnji: proces svjedoči o socijaldemokratskoj razgradnji. A kulturna politika vjerno odražava generalnu poziciju stranke. Manje socijaldemokracija, više socijaldekoracija: briga za društvo kao usputni ukras dominantno liberalnog svjetonazora. Kao prva brana poplavi desničarskog populizma, takva je pozicija neophodna. Kao polazna točka za razvoj široko dostupne, pravedno organizirane i materijalno neovisne kulture, apsolutno nedovoljna.
Mnogo bliža imenu partije, zanimljivo, medijska je dionica predizbornog programa, u kojoj se zagovara izgradnja tzv. trećeg sektora neprofitnih i niskoprofitnih medija, zaštićenih, s jedne strane, od diktata tržišta, a s druge od političke kontrole kakvoj je, recimo, izložen HRT. U SDP-u pritom ne dižu ruke ni od nesretne javne radiotelevizije: po tko zna koji put obećavaju da će joj napokon osigurati političku neovisnost i podsjećaju na to koliko su važne njezina arhiva, muzički segment, filmski program… Spominju se potpore namijenjene medijskim radnicima i stvaranju sadržaja, a ne pumpanju profita vlasnika. Najavljeni projekt ‘građanskih medijskih donacija’ sugerira da bismo sami odlučivali kojim će se medijima i novinarima barem jedan dio tih potpora raspodijeliti.
Domovinski pokret
Kompozitor, pjevač, estradni zabavljač, čovjek koji je doktorirao na temi autorskih prava: od kulturtregera kalibra Miroslava Škore netko naivniji očekivao bi stručan i detaljan prijedlog nove kulturne politike. U predizbornom programu njegovog Domovinskog pokreta, međutim, kulturi i medijima posvećene su ravno četiri rečenice. A i to je previše: sve što o Škorinom shvaćanju kulture treba znati, stalo je u prvu. ‘Umjetničke i medijske slobode su zagarantirane, ali’ – čim netko umetne mali ‘ali’ odmah iza garancije umjetničkih sloboda, znate da stvar neće dobro završiti – ‘Domovinski pokret smatra da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje.’ U ovom smo se opisu brzo prepoznali: s jedne smo strane počašćeni time što nas Miroslav Škoro smatra centralnim problemom hrvatske kulturne politike, s druge strane nam je nekako žao politike kojoj smo baš mi centralni problem. Neobično je, uostalom, da netko koga toliko brine zaštita nacionalne kulture o nacionalnoj kulturi ne umije reći niti dvije riječi. Treba li je prepustiti tržištu ili osnažiti javne potpore? Kako pomoći izvođačima u doba pandemije? Što s devastiranom knjižarskom mrežom, što s audiovizualnom industrijom koja ostaje bez ključnih prihoda od gostovanja stranih produkcija, treba li mijenjati medijske zakone, kako balansirati odnose institucionalne i nezavisne scene…? Ni na jedno od tih pitanja nema odgovora u predizbornom programu Domovinskog pokreta. Samo zabrana financiranja nepoćudnih umjetnika i medija: to je sva Škorina kulturna politika. Tako da – ispada – naposljetku ipak podsjeća na estradni opus svoga autora. Lako pamtljiv refren, nešto domoljubnog prenemaganja, strah od čudnih ljudi čudnog imena… I što kraći tekst: da se manje zahtjevna publika ne zamara.
portalnovosti
