Nina Obuljen Koržinek hrabro poručuje kulturnoj ljevici da se ‘ne da impresionirati’ njenim argumentima, dok joj istodobno nevidljiva ruka Zlatka Hasanbegovića upravlja financiranjem, a samozvani predstavnici ‘branitelja’ diktiraju raspravu o filmskoj industriji
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u javnosti istupa rijetko, trijezno i oprezno, ali njene izjave imaju tektonske učinke: iz posljednjeg opširnijeg intervjua, koji je dala portalu Telegram, doznali smo tako da je s hrvatskom kulturom – nasuprot prevladavajućem dojmu – zapravo sve u najboljem redu. ‘Mislim da nalaz revizije nije katastrofalan, kako je nerijetko prezentiran’, prokomentirala je mišljenje Državne revizije o HAVC-u koje je – podsjećamo zaboravnije – eksplicitno bilo negativno, a implicitno čitavo dosadašnje djelovanje Agencije proglasilo nezakonitim, pa ne vidimo kako bi točno moglo biti lošije nego što jest. ‘Najvažniji posao koji je obavljen jest odobravanje sredstava za 2017. godinu te priprema i ubrzavanje cijelog postupka’, pohvalila se svojim najvećim uspjehom, koji zapravo počiva na produljenju rada Hasanbegovićevih kulturnih vijeća, pa sada ispada da će najosporavaniji ministar u povijesti indirektno oblikovati kulturnu politiku u cijeloj tekućoj godini, što je sjajno postignuće znamo li da mu je politički mandat trajao dvostruko kraće. Sličnim argumentom – ‘Verificirala sam odluke i prijedloge vijeća’ – opravdala je i brutalno smanjenje potpore knjigama za čak četvrtinu budžeta, sličnim je argumentom objasnila zašto nisu otkupljeni naslovi Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Alema Ćurina i drugih nepodobnih autora za fondove javnih knjižnica. S praksom svoga prethodnika, međutim, raskrstila je tamo gdje joj se nije dopala, kao u slučaju potpore izlaženju mjesečnika ‘Le Monde diplomatique’, koja je ukinuta na temelju poprilično iskrivljenih činjenica o djelovanju tog lista. Ne toliko iskrivljenih, ipak, koliko je bizarno opravdanje prestanka financiranja programa Zagreb Pridea: ‘Ako su oni interpretirali da Ministarstvo kulture financira Povorku ponosa i za tu aktivnost daje novce, onda to nije bilo u skladu s onim što je prijavljeno (…) Ne radi se o financiranju Povorke ponosa, nego o financiranju kulturnog programa. To je velika razlika.’ Razlika jest velika, ali hajde da je pokušamo ugurati u jednu rečenicu. Sastoji se u tome da je Zagreb Pride na natječaj prijavio kulturni program ‘Mjesec ponosa’ koji, osim programa same povorke, uključuje i niz popratnih događanja: sastoji se dakle u tome što je počinjena mnogo veća šteta nego da su odbijena samo jednodnevna zbivanja… I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od kulturne stvarnosti u kojoj je pitanje opstanka neprofitnih medija nonšalantno odgođeno do njihove skore propasti, u kojoj se kolaps knjižne industrije ne sanira nego produbljuje, u kojoj ministrica smatra potrebnim poručiti kulturnoj ljevici da se ‘ne da impresionirati’ njenim argumentima dok joj istodobno nevidljiva ruka Zlatka Hasanbegovića upravlja financiranjem, a samozvani predstavnici ‘branitelja’ diktiraju meritum rasprave o filmskoj industriji… ‘Ja sigurno nisam osoba koja će zatvarati oči pred problemima, upravo suprotno’, konstatirala je u zaključku. Ne vidimo što bismo tome mogli oduzeti ni dodati, pa smo, evo, odlučili podijeliti.
Bauk socijalističkog mentaliteta kruži Hrvatskom: znali smo da je misteriozno preživio slom socijalizma još prije četvrt stoljeća, znali smo da je potom neobjašnjivo preuzeo kontrolu nad generacijama koje su isti taj socijalizam srušile, ali nismo znali da sada, evo, pustoši i umove njihove djece. Prema najnovijim znanstvenim istraživanjima, čak su i klinci u nižim razredima osnovnih škola – iako ne razlikuju OOUR od SOUR-a ni Marxa od Engelsa – izloženi pogubnom djelovanju virusa. Samo 2,1 posto hrvatskih školaraca, naime, ima tzv. poduzetni profil, pokazuje sklonost riziku i ulaženju u nepoznate situacije: doznali smo to u studiji ‘Poduzetnost i inicijativnost učenika osnovnih škola u RH’, koju su znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja predstavili u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca. Ali najgore tek slijedi. Čak 76 posto mališana spada u tri ‘krajnje nepoduzetna profila’, za koje je karakteristično ‘biranje kraćeg i sigurnijeg puta, izvjesnosti te ustaljenosti’. Djeca traže sigurnost: to nikako ne može biti dobro! U Institutu zato ovakve rezultate ocjenjuju ‘zabrinjavajućim’, u Hrvatskoj udruzi poslodavaca zahtijevaju da se školarce pod hitno počne učiti poduzetničkim vrijednostima jer ‘svaki rizik predstavlja preduvjet za uspjeh’, a u medijima sve te izjave, podatke i postotke prenose profesionalno, bez suvišnog komentiranja ili analiziranja. Krajnje nepoduzetan pristup gorućim problemima poduzetništva, ako nas pitate. Zato kolegama iz drugih medija sugeriramo dva-tri potencijalno zanimljiva problema u vezi senzacionalnog istraživanja. Na primjer, ako neki test uspješno riješi jedva dva posto ispitanika, ne bismo li prvi problem mogli potražiti u onima koji su test sastavljali: nije li, drugim riječima, logično pretpostaviti da se nevolja krije u definiciji ‘poduzetnog profila’ sklopljenoj tako da joj čak 98 posto klinaca ne odgovara? Ako je, dalje, ‘svaki rizik preduvjet za uspjeh’, kako su nas podučili u HUP-u, nije li svaki rizik istodobno i preduvjet za neuspjeh: to bi, ne varamo li se, u osnovi bila definicija rizika. Ako, konačno, jedna javna znanstvena institucija svoja istraživanja o poduzetnosti maloljetnika provodi u suradnji s nacionalnom udrugom poslodavaca – kojoj svakodnevno mantranje o ‘antipoduzetničkoj klimi’, razmaženim radnicima i tromim institucijama ionako spada u corebusiness – nisu li onda ozbiljno sumnjive i javna funkcija takve znanstvene institucije i navodna objektivnost njenih ispitivanja? Sve su to, rekosmo, zanimljivi problemi, ali tamo gdje se provode ideološki betonirana ispitivanja nema mjesta za dodatna propitivanja. Unaprijed se stoga radujemo predstojećim analizama poslovne asertivnosti djece u nižim vrtićkim skupinama, iščekujemo ankete o sklonosti preuzimanju rizika među polaznicima jaslica…
Sjajne vijesti iz Beograda: glavnu nagradu filmskog festivala FEST dobila je Hana Jušić za ‘Ne gledaj mi u pijat’, rodno zaoštrenu kinematografsku dekonstrukciju svakodnevnog dalmatinskog patrijarhalnog jada, ambijentiranu među urbane ruine današnjega Šibenika. ‘Svežina i nemilosrdnost kojom se autorica obračunava s rodnim gradom osvojili su žiri i publiku FEST-a’, stoji u obrazloženju sada već šestog međunarodnog priznanja njenom dugometražnom debiju; osim nje, nagradu je primila još jedna filmska debitantica, Arijana Čulina za glavnu žensku ulogu. Čestitamo i nestrpljivo čekamo prve reakcije sinefilskih veteranskih udruga, koje su se posljednjih mjeseci toliko angažirale oko sudbine HAVC-a, a sada, začudo, ne primjećuju očitu zavjeru. Srpska nagrada hrvatskom filmu, dodijeljena pritom za ‘nemilosrdan obračun’ s jednim hrvatskim gradom! Eto kakvi su se filmovi snimali i financirali u vrijeme hribarovskog mraka, eto kakve se laži o domovini šire svijetom i Srbijom: veterani, filmobrani, gdje ste?
Tjedan iza nas bio je dakle – kako se to već kaže u sumnjivim kulturnim rubrikama ovoga tipa – bogat događanjima; njegov kraj smo dočekali beskrajno siromašniji. Otišao je, u 44. godini, Ante Perković. Novinar, muzičar, rock-kritičar, urednik, kazališni umjetnik, dugogodišnji mentor u novinarskoj školi udruge Kurziv… I još mnogo toga: autor glazbenih biografija benda Pips, Chips & Videoclips (‘Dugi vikend u zemlji čudesa’) i Darka Rundeka (‘Rundek, između’), jedne knjige o svome rodnom gradu (‘Volite li Zadar?’) i jedne o svojoj pop-kulturnoj domovini (‘Sedma republika: pop kultura u YU raspadu’), dva glazbena albuma s grupom Djeca (‘Djeca’, ‘Stvari’) i dva samostalna (‘Svi me vole dok me ne upoznaju’, ‘Duplo dno: Najveći hitovi’)… Negdje u toj pregršti podataka iz jedne blago iščašene, maštovito raštrkane biografije krije se, valjda, onaj sitni pomak koji je Antu činio toliko boljim od sredine u kojoj je radio, u kojoj je surađivao i stvarao. Boljim, između ostalog, i zbog toga što mu nikada nije bilo stalo da od bilo koga bude bolji; boljim, između ostalog, i zbog toga što su drugi, zahvaljujući njemu, često znali biti manje loši. Rock-kritičar koji je postao muzičar, muzičar koji se s električnom gitarom oko vrata popeo na kazališnu scenu, performer koji nikada nije odustao od pisanja, novinar koji je autorski glas prigušio kako bi strpljivo radio s novinarskim početnicima, publicist koji je u ‘Sedmoj republici’ naš glazbeni i pop-kulturni zavičaj imaginirao mimo strogo zadanih granica: Ante se ovom tijesnom kulturnom scenom kretao slobodno i neopterećeno, slijedeći uglavnom vlastitu radoznalost i rijetko pouzdan kompas osobnog integriteta. ‘Nekako je uvijek važnije bilo imati dobar tekst nego dobru lovu’, napisao je još prije petnaestak godina u onlajn-dnevniku koji je vodio na portalu Monitor. Lova, evo, više zaista nije važna. Važno je, možda, tek zapisati da su ostali mnogi dobri tekstovi, par dobrih albuma i pjesama, nekoliko stvarno dobrih knjiga; sjećanje na nestvarno dobrog čovjeka.
portalnovosti
Oči širom zatvorene
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u javnosti istupa rijetko, trijezno i oprezno, ali njene izjave imaju tektonske učinke: iz posljednjeg opširnijeg intervjua, koji je dala portalu Telegram, doznali smo tako da je s hrvatskom kulturom – nasuprot prevladavajućem dojmu – zapravo sve u najboljem redu. ‘Mislim da nalaz revizije nije katastrofalan, kako je nerijetko prezentiran’, prokomentirala je mišljenje Državne revizije o HAVC-u koje je – podsjećamo zaboravnije – eksplicitno bilo negativno, a implicitno čitavo dosadašnje djelovanje Agencije proglasilo nezakonitim, pa ne vidimo kako bi točno moglo biti lošije nego što jest. ‘Najvažniji posao koji je obavljen jest odobravanje sredstava za 2017. godinu te priprema i ubrzavanje cijelog postupka’, pohvalila se svojim najvećim uspjehom, koji zapravo počiva na produljenju rada Hasanbegovićevih kulturnih vijeća, pa sada ispada da će najosporavaniji ministar u povijesti indirektno oblikovati kulturnu politiku u cijeloj tekućoj godini, što je sjajno postignuće znamo li da mu je politički mandat trajao dvostruko kraće. Sličnim argumentom – ‘Verificirala sam odluke i prijedloge vijeća’ – opravdala je i brutalno smanjenje potpore knjigama za čak četvrtinu budžeta, sličnim je argumentom objasnila zašto nisu otkupljeni naslovi Borisa Dežulovića, Predraga Lucića, Alema Ćurina i drugih nepodobnih autora za fondove javnih knjižnica. S praksom svoga prethodnika, međutim, raskrstila je tamo gdje joj se nije dopala, kao u slučaju potpore izlaženju mjesečnika ‘Le Monde diplomatique’, koja je ukinuta na temelju poprilično iskrivljenih činjenica o djelovanju tog lista. Ne toliko iskrivljenih, ipak, koliko je bizarno opravdanje prestanka financiranja programa Zagreb Pridea: ‘Ako su oni interpretirali da Ministarstvo kulture financira Povorku ponosa i za tu aktivnost daje novce, onda to nije bilo u skladu s onim što je prijavljeno (…) Ne radi se o financiranju Povorke ponosa, nego o financiranju kulturnog programa. To je velika razlika.’ Razlika jest velika, ali hajde da je pokušamo ugurati u jednu rečenicu. Sastoji se u tome da je Zagreb Pride na natječaj prijavio kulturni program ‘Mjesec ponosa’ koji, osim programa same povorke, uključuje i niz popratnih događanja: sastoji se dakle u tome što je počinjena mnogo veća šteta nego da su odbijena samo jednodnevna zbivanja… I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od kulturne stvarnosti u kojoj je pitanje opstanka neprofitnih medija nonšalantno odgođeno do njihove skore propasti, u kojoj se kolaps knjižne industrije ne sanira nego produbljuje, u kojoj ministrica smatra potrebnim poručiti kulturnoj ljevici da se ‘ne da impresionirati’ njenim argumentima dok joj istodobno nevidljiva ruka Zlatka Hasanbegovića upravlja financiranjem, a samozvani predstavnici ‘branitelja’ diktiraju meritum rasprave o filmskoj industriji… ‘Ja sigurno nisam osoba koja će zatvarati oči pred problemima, upravo suprotno’, konstatirala je u zaključku. Ne vidimo što bismo tome mogli oduzeti ni dodati, pa smo, evo, odlučili podijeliti.
Dječja posla
Bauk socijalističkog mentaliteta kruži Hrvatskom: znali smo da je misteriozno preživio slom socijalizma još prije četvrt stoljeća, znali smo da je potom neobjašnjivo preuzeo kontrolu nad generacijama koje su isti taj socijalizam srušile, ali nismo znali da sada, evo, pustoši i umove njihove djece. Prema najnovijim znanstvenim istraživanjima, čak su i klinci u nižim razredima osnovnih škola – iako ne razlikuju OOUR od SOUR-a ni Marxa od Engelsa – izloženi pogubnom djelovanju virusa. Samo 2,1 posto hrvatskih školaraca, naime, ima tzv. poduzetni profil, pokazuje sklonost riziku i ulaženju u nepoznate situacije: doznali smo to u studiji ‘Poduzetnost i inicijativnost učenika osnovnih škola u RH’, koju su znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja predstavili u prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca. Ali najgore tek slijedi. Čak 76 posto mališana spada u tri ‘krajnje nepoduzetna profila’, za koje je karakteristično ‘biranje kraćeg i sigurnijeg puta, izvjesnosti te ustaljenosti’. Djeca traže sigurnost: to nikako ne može biti dobro! U Institutu zato ovakve rezultate ocjenjuju ‘zabrinjavajućim’, u Hrvatskoj udruzi poslodavaca zahtijevaju da se školarce pod hitno počne učiti poduzetničkim vrijednostima jer ‘svaki rizik predstavlja preduvjet za uspjeh’, a u medijima sve te izjave, podatke i postotke prenose profesionalno, bez suvišnog komentiranja ili analiziranja. Krajnje nepoduzetan pristup gorućim problemima poduzetništva, ako nas pitate. Zato kolegama iz drugih medija sugeriramo dva-tri potencijalno zanimljiva problema u vezi senzacionalnog istraživanja. Na primjer, ako neki test uspješno riješi jedva dva posto ispitanika, ne bismo li prvi problem mogli potražiti u onima koji su test sastavljali: nije li, drugim riječima, logično pretpostaviti da se nevolja krije u definiciji ‘poduzetnog profila’ sklopljenoj tako da joj čak 98 posto klinaca ne odgovara? Ako je, dalje, ‘svaki rizik preduvjet za uspjeh’, kako su nas podučili u HUP-u, nije li svaki rizik istodobno i preduvjet za neuspjeh: to bi, ne varamo li se, u osnovi bila definicija rizika. Ako, konačno, jedna javna znanstvena institucija svoja istraživanja o poduzetnosti maloljetnika provodi u suradnji s nacionalnom udrugom poslodavaca – kojoj svakodnevno mantranje o ‘antipoduzetničkoj klimi’, razmaženim radnicima i tromim institucijama ionako spada u corebusiness – nisu li onda ozbiljno sumnjive i javna funkcija takve znanstvene institucije i navodna objektivnost njenih ispitivanja? Sve su to, rekosmo, zanimljivi problemi, ali tamo gdje se provode ideološki betonirana ispitivanja nema mjesta za dodatna propitivanja. Unaprijed se stoga radujemo predstojećim analizama poslovne asertivnosti djece u nižim vrtićkim skupinama, iščekujemo ankete o sklonosti preuzimanju rizika među polaznicima jaslica…
Nagrada FEST-a Hani Jušić
Sjajne vijesti iz Beograda: glavnu nagradu filmskog festivala FEST dobila je Hana Jušić za ‘Ne gledaj mi u pijat’, rodno zaoštrenu kinematografsku dekonstrukciju svakodnevnog dalmatinskog patrijarhalnog jada, ambijentiranu među urbane ruine današnjega Šibenika. ‘Svežina i nemilosrdnost kojom se autorica obračunava s rodnim gradom osvojili su žiri i publiku FEST-a’, stoji u obrazloženju sada već šestog međunarodnog priznanja njenom dugometražnom debiju; osim nje, nagradu je primila još jedna filmska debitantica, Arijana Čulina za glavnu žensku ulogu. Čestitamo i nestrpljivo čekamo prve reakcije sinefilskih veteranskih udruga, koje su se posljednjih mjeseci toliko angažirale oko sudbine HAVC-a, a sada, začudo, ne primjećuju očitu zavjeru. Srpska nagrada hrvatskom filmu, dodijeljena pritom za ‘nemilosrdan obračun’ s jednim hrvatskim gradom! Eto kakvi su se filmovi snimali i financirali u vrijeme hribarovskog mraka, eto kakve se laži o domovini šire svijetom i Srbijom: veterani, filmobrani, gdje ste?
In memoriam Ante Perković
Tjedan iza nas bio je dakle – kako se to već kaže u sumnjivim kulturnim rubrikama ovoga tipa – bogat događanjima; njegov kraj smo dočekali beskrajno siromašniji. Otišao je, u 44. godini, Ante Perković. Novinar, muzičar, rock-kritičar, urednik, kazališni umjetnik, dugogodišnji mentor u novinarskoj školi udruge Kurziv… I još mnogo toga: autor glazbenih biografija benda Pips, Chips & Videoclips (‘Dugi vikend u zemlji čudesa’) i Darka Rundeka (‘Rundek, između’), jedne knjige o svome rodnom gradu (‘Volite li Zadar?’) i jedne o svojoj pop-kulturnoj domovini (‘Sedma republika: pop kultura u YU raspadu’), dva glazbena albuma s grupom Djeca (‘Djeca’, ‘Stvari’) i dva samostalna (‘Svi me vole dok me ne upoznaju’, ‘Duplo dno: Najveći hitovi’)… Negdje u toj pregršti podataka iz jedne blago iščašene, maštovito raštrkane biografije krije se, valjda, onaj sitni pomak koji je Antu činio toliko boljim od sredine u kojoj je radio, u kojoj je surađivao i stvarao. Boljim, između ostalog, i zbog toga što mu nikada nije bilo stalo da od bilo koga bude bolji; boljim, između ostalog, i zbog toga što su drugi, zahvaljujući njemu, često znali biti manje loši. Rock-kritičar koji je postao muzičar, muzičar koji se s električnom gitarom oko vrata popeo na kazališnu scenu, performer koji nikada nije odustao od pisanja, novinar koji je autorski glas prigušio kako bi strpljivo radio s novinarskim početnicima, publicist koji je u ‘Sedmoj republici’ naš glazbeni i pop-kulturni zavičaj imaginirao mimo strogo zadanih granica: Ante se ovom tijesnom kulturnom scenom kretao slobodno i neopterećeno, slijedeći uglavnom vlastitu radoznalost i rijetko pouzdan kompas osobnog integriteta. ‘Nekako je uvijek važnije bilo imati dobar tekst nego dobru lovu’, napisao je još prije petnaestak godina u onlajn-dnevniku koji je vodio na portalu Monitor. Lova, evo, više zaista nije važna. Važno je, možda, tek zapisati da su ostali mnogi dobri tekstovi, par dobrih albuma i pjesama, nekoliko stvarno dobrih knjiga; sjećanje na nestvarno dobrog čovjeka.
portalnovosti
