Nenad Bakić (u sredini), većinski vlasnik Varteksa (foto Sandra Šimunović/PIXSELL)
Trendy
Londonski Fashion Week upravo je završio, ali u Milanu i Parizu eventi još uvijek traju: modeli se ljuljaju pistama, nove kolekcije stižu na police, septembar je mjesec mode. Pošto "Neprijateljska propaganda" slijepo slijedi trendove, u ovotjednom specijalnom izdanju rubrike donosimo pregled najvažnijih modnih vijesti iz zemlje i svijeta. Kako izabrati najbolju kombinaciju? Tko je in, a tko je out? Šta je glossy, šta se nosi?
Retro
U sezoni jesen-zima 2021. nosi se oskudno: radnice i radnici Varteksa, recimo, ovih su dana kućama odnijeli samo polovicu plaće. A nosi se i retro: bila je to polovica plaće za sedmi mjesec, dok čitav osmi za sada ostaje neplaćen. Predsjednik uprave Tomislav Babić obećava skoro rješenje situacije i krivi, jasno, koronakrizu, mada bi istovremeno mogao zahvaljivati državi. Tvrtka u većinskom vlasništvu investitora Nenada Bakića, naime, jedna je od onih koje su još od prošlog marta obilato koristile proračunsku pomoć, pa sada ispada da bi bez te pomoći odavno završila u problemima. Aktualni je plan da se radničke plaće financiraju prodajom nekorištenih dijelova golemog Varteksovog zemljišta u Varaždinu, ali i tom je planu iz drugog plana morala pomoći država: vlada Andreja Plenkovića ovog je ljeta u rekordnom roku odobrila zahtjev da se zemljište proglasi "strateškim investicijskim projektom Republike Hrvatske", što otprilike znači da će ondje graditi ceste, vodovod i ostalu infrastrukturu kako bi ga učinila primamljivijim kupcima. U raritetnoj epizodi političkog ekumenizma, takvu odluku vlade podržao je čak i predsjednik Zoran Milanović: "Bez pomoći države to, nažalost, neće ići", rekao je obilazeći teren na kojem će uskoro nicati šoping-centri.
Nije da Varteksu država nije i ranije pomagala – prije nego što će Nenad Bakić preuzeti većinski paket dionica, otpisala mu je oko dvjesto milijuna kuna duga – ali u posljednje vrijeme pomoć, mada znatno manja, poprima krajnje šarolike oblike. Nerijetko uz asistenciju lokalne politike. Ono zemljište koje ide na tržište, primjerice, ne bi bilo ni približno vrijedno kao što je danas da nije bilo pomoći i iz trećeg plana: konkretno, Generalnog urbanističkog plana Grada Varaždina, čijim je izmjenama tvornički areal pretvoren u unosan građevinski teren za vrijeme prethodnog gradonačelnika Ivana Čehoka. I Čehokov politički protivnik, sadašnji SDP-ov gradonačelnik Neven Bosilj smatra da Grad treba "pomoći da Varteks preživi": dug kompanije od pet milijuna kuna zato će naplaćivati u ratama kroz pune dvije godine, počevši "s kunom-dvije mjesečno", dok se firma ne konsolidira. Plemenita ideja pomaganja jednoj privatnoj kompaniji svim raspoloživim javnim sredstvima spaja tako nespojivo i miri nepomirljivo, predsjednik se zbližava s premijerom a lokalna s nacionalnom razinom, dugovi se plaćaju sitnim kovanicama, GUP-ovi se prekrajaju u skladu s potrebama, ustupci nisu preteški, interesi su strateški... Scena je, ukratko, kolektivna i masovna. Možda je nekome baš zbog toga promakao izostanak protagonista: dok se kompletna hrvatska politika angažira oko pomoći firmi u većinskom vlasništvu Nenada Bakića, ovih dana nikako da čujemo njenog većinskog vlasnika.
To je donekle neobično, jer Bakić je svojevremeno imao štošta za reći o složenoj problematici državne pomoći. "Mi nećemo doći cviliti u državu, imamo potpuno drukčiji pristup": tako je, recimo, govorio preuzevši upravljanje tvrtkom prije nešto manje od dvije godine. Sjetit ćete se, eventualno, tih slavnih dana. Praćen medijskim fanfarama i jednoglasno ustoličen u "spasitelja Varteksa", investitor je na sve strane obećavao povećanje plaća i broja zaposlenih. Zakotrljale su se reklamne kampanje, euforija je rasla, naglo je skočio visibility... Usput, na vrhuncu trijumfa, spasitelj bi sarkastično dobacio ljevičarima: "Ovo je sjajna prilika i za sve socijaliste koji obično zdvajaju nad položajem radnika", poručio im je u periodu dokapitalizacije kompanije. Socijalisti se, naravno, nisu priključili – znate već kakvi smo, uvijek protestiramo, nikad ne investiramo – ali zato se sada jasnije vidi kako to izgleda kada radnike spašavaju kapitalisti. Oni koji, je li, "ne dolaze cviliti u državu". Jer imaju "potpuno drukčiji pristup". A vidi se kao na modnoj pisti. U sezoni jesen-zima 2021., rekosmo već, nosi se retro: opet je tu država koja pomaže, opet su plaće mizerne, opet nisu dovoljno mizerne da bi stigle na vrijeme i opet neki dosadnjakovići po novinama žvrljaju o radničkim pravima. A u pravu, na kraju ispada, nije nitko osim Nenada Bakića. Jer doista: zašto bi bilo tko dolazio cviliti u državu, ako zna da će država doći njemu?
Brend
Nego, pada nam na pamet barem jedna društvena skupina koja bi mogla imati problema s državnim spašavanjem Varteksa: radnice tekstilne tvornice Orljava. Ovoga ljeta, baš nekako u vrijeme dok je vlada ubrzano radila na pretvaranju privatnog varaždinskog zemljišta u projekt od državnog interesa, pustila je da propadne tvrtka u vlasništvu iste te države. Uzalud su bili prosvjedi, uzalud upozorenja, uzalud sindikalne akcije: požeška firma je otišla u stečaj, a oko 170 preostalih radnica na zavod za zapošljavanje. Krajnji je cilj, po svemu sudeći, rasprodaja imovine i same kompanije, eda bi država – ako dobro pratimo njenu logiku – potom ponovno priskakala u pomoć novom privatnom vlasniku.
U međuvremenu, većina radnica koje su ostale bez posla nakon što je njemački brend Olymp otkazao Orljavi pedesetogodišnju suradnju okupila se ovog tjedna u Gradskom kazalištu Požega na sastanku s predstavnicima Novog sindikata i međunarodne mreže Clean Clothes, koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji. Njihovi prvobitni zahtjevi, nošeni željom da se proizvodnja nastavi, sada su sve udaljeniji. A ni veći dio otpremnina, koji radnice još uvijek čekaju, nije mnogo bliži. Ili, jednostavnim riječima glavnog tajnika Novog sindikata Tomislava Kiša: "Želimo da Hrvatska nađe sredstva i da Olymp kao netko tko je profitirao i 'gulio kožu s leđa radnica' u konačnici vrati dio toga na način da isplati ostatak otpremnine do kraja."
Event
Oko proračunske asistencije posrnuloj ekonomiji političari znaju biti neobično složni i van Hrvatske. Kada je, recimo, Zastupnički dom SAD-a prošle godine glasao o raskošnom paketu pomoći privatnim biznisima u iznosu od 484 milijarde dolara, samo jedna predstavnica Demokratske stranke bila je protiv njega, objasnivši da će mnogo više pomoći korporacijama nego njihovim radnicima. Ali nije to, naravno, razlog zbog kojeg u ovotjednom, modno osviještenom izdanju rubrike ugošćujemo Alexandriju Ocasio-Cortez. Unikatna bijela haljina sa satenskim volanima i velikim crvenim natpisom "Tax the Rich" na leđima, u kojoj je prošetala tepihom na ekskluzivnom Met Gala eventu, već je postala perfektna metafora svake deklarativno lijeve pozicije razvučene kompromisima političkog mainstreama. Ili se, barem, pretvorila u nešto nalik na projekcijsko platno za upisivanje najrazličitijih kritika. Jedni su tako na Met Gali vidjeli licemjerje nekog tko se druži s istim onim bogatašima čije oporezivanje zaziva. Drugi prazan slogan koji prekriva izostanak iole konkretnije radikalne politike. Trećima se haljina čak i svidjela.
Zanimljiv detalj: na njoj zapravo nije bilo ničega novoga. Ocasio-Cortez je, naime, slogan "Oporezujte bogate!" koristila i ranije. Štoviše, već ga je bila štampala na odjevnim predmetima, koje bi onda prodavala u svojim kampanjama. Štonajviše, i tada su je optuživali za hipokriziju jer su majice i hudice poprilično koštale. Napokon, ni sama poruka nije naročito subverzivna, a ni kontroverzna: kao što ovih dana podsjeća New York Times, prema posljednjem relevantnom istraživanju snažnije oporezivanje bogatih podržava skoro dvije trećine Amerikanaca. Ono što je problematično, činjenica je da se čak ni tako masovna podrška ne uspijeva pretočiti u službenu politiku, a protiv državne pomoći bogatima diže se, vidjeli smo, tek jedan zastupnički glas demokrata. Ali sve dok taj glas pripada Alexandriji Ocasio-Cortez, strogi modno-moralni žiri ove rubrike njenoj haljini spremno daje prolaznu ocjenu.
Reklama
"Kukavice, pucajte u prsa! Milosti ne tražim..." Je li Severina, citirajući na Instagramu Radu Končara, poslala skrivenu poruku patrijarhu Porfiriju s kojim je, javljaju srbijanski tabloidi, u ozbiljnoj zavadi? Ili je – kako glasi tabloidna verzija istine s ove strane granice – zapravo odgovorila na lažne optužbe iz Srbije? Tko su kukavice, tko kome puca u leđa? Kakve veze sa svime ima to što je Končar bio Srbin iz Hrvatske?
Ne bismo kvarili malu regionalnu medijsku dramu, ali Severina je na Instagramu objavila reklamu: ako portali nisu dojavili da je objava dio marketinške kampanje za naočale Optike Anda, onda je to zato što se takva informacija ne uklapa u svakodnevno klikabilno podgrijavanje nacionalizma po medijskim marginama. U blesavoj poluaferici od nesretnog je narodnog heroja tako svatko uzeo ono što mu je trebalo. Anda crvena uzela je sitnu provokaciju radi nešto krupnijeg reacha, Severina novi modni detalj za vlastiti portret estradne heroine, a tabloidi su pokupili klikove. Mi bismo, ako je od njega nešto ostalo, ipak zadržali Končara. Jer bliže se dva okrugla, važna datuma: već idućeg je mjeseca 110. godišnjica njegova rođenja, a zatim, na proljeće, 80. godišnjica strijeljanja. I ne treba tada, naravno, očekivati previše. Pa ipak: bit će lijepa prilika da ponovno zavirimo u regionalne tabloide i na popularne Instagram-profile, provjeravajući tko se narodnog heroja doista sjeća, a tko mu je u međuvremenu okrenuo leđa.
portalnovosti
