Nema zidne ‘vizualne poezije’ bez strogog nadzora muralne policije, koja pazi da kreativna nagnuća ne pređu granicu dobrog ukusa i prešutnih propisa. Drugim riječima: ako je već ulična, umjetnost mora ostati dolična. Što je, napokon, razumljivo: razgledamo li murale, očito je da smo stigli do zida
U skladu s epidemiološkim mjerama, ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ odvija se na otvorenom: idemo u kraći obilazak uličnih murala. Diego Rivera, jedan od većih među onima koji su u prošlosti maljali po zidovima, nekom ih je prilikom nazvao ‘novom vrstom vizualne poezije’: ako i zvuči pomalo patetično, oprostit ćemo, jer čovjek je govorio o svom najuspjelijem djelu, čuvenim ‘Muralima o detroitskoj industriji’ nastalima ranih tridesetih. Dvadesetak godina kasnije, kada Sjedinjene Američke Države krenu u lov na crvene vještice, detroitske gradske vlasti zakucat će doduše kraj murala starog komunjare Rivere ploču s važnom informacijom: gledaoci su pozvani da slobodno uživaju u izloženoj umjetnosti, iako su autorovi politički stavovi ‘odvratni’. I tek nakon što je ta ploča okačena, priča o muralima postala je potpuna. Jer tako je uvijek i svugdje: nema zidne ‘vizualne poezije’ bez strogog nadzora muralne policije, koja pazi da kreativna nagnuća ne pređu granicu dobrog ukusa i prešutnih propisa. Drugim riječima: ako je već ulična, umjetnost mora ostati dolična. Što je, napokon, razumljivo: razgledamo li murale, očito je da smo stigli do zida.
Primjer prvi: portret splitske antifašističke heroine Palmine Piplović naslikan u maloj varoškoj ulici. Vijest o njegovom nedavnom svečanom otkrivanju dvostruko nas je iznenadila. Prvo, zato što smo doznali da u Splitu još postoje zidovi koje nisu prekrili Hajdukovi grbovi ili ratna ornamentika u ključu devedesetih. A zatim i zato što se na jednom od tih zidova grad sada ponovno prisjeća djevojke koja ni pod stravičnom nacističkom torturom nije odala svoje drugove, otišavši ponosno iz zatvora na vješala: ponovno je se prisjeća, nakon što je ‘90. izbrisao Palminu iz imena obližnjeg dječjeg vrtića. Za obnovljeno sjećanje pritom, naravno, nije zaslužna službena politika. Inicijativu je pokrenula Udruga Domine u sklopu Mediteranskog ženskog festivala, portret je oslikala umjetnica Andrea Resner, a na otkrivanju nije bilo baš nikoga iz gradske vlasti. Može biti da su im – kao nekada njihovim detroitskim kolegama – Palminini politički stavovi nekako ‘odvratni’. Mural je dakle nastao iz otpora i prkosa, a to je sasvim u redu: splitska ilegalka drukčije vjerojatno ne bi ni željela. A opet, možda bi je – tko zna – ipak donekle začudila popratna ikonografija. Ona uključuje bijelu golubicu i crnu vranu kao simbole dobra i zla, ali nešto neprimjetno ispušta. Na varoškom zidu nema, naime, simbola pod kojim se Palmina borila. Nismo, jasno, blesavi: znamo što bi se s muralom dogodilo da je na njemu kojim slučajem osvanula crvena petokraka. Ili da je popraćen djevojčinim posljednjim riječima: ‘Recite da Palmina zna umrijeti kao komunist!’ Dogodilo bi se, po svoj prilici, isto što i s Hajdukovim grbom iz vremena kada je klub harao evropskim kupovima – prije nego što će pod ovim novim gubiti od kojekakvih Iraca i Maltežana – kada bi se netko samo usudio na splitskoj ulici naslikati taj stari, prezreni i trijumfalni. Tako to valjda ide u društvima kojima su aktualni debakli draži od nekadašnjih pobjeda. Zahvaljujući muralu Andree Resnar, jedna će pobjeda, eto, ipak ostati upamćena. Pa makar bila plaćena ključnim komadićem zaborava.
Primjer drugi, udaljen od prvog jedva par minuta hoda. Golemi mural pojavio se u splitskoj Ulici Slobode tek koji dan nakon onog s mladom komun… antifašističkom heroinom, a na njemu je heroj našeg doba: hrabri i nasmijani vatrogasac. Završni je to dio svehrvatskog triptiha pod naslovom ‘Dobri ljudi’ – Zagreb je prethodno dobio mural alpinistkinje, Osijek sliku medicinske sestre – što ga potpisuju kolektivi Graffiti na Gradele i Dostava Zvuka, uz produkcijsku asistenciju Ožujskog piva. Nećemo ovom prilikom o tome kako Zagrebačka pivovara u vlasništvu američke megakorporacije potura svoj marketinški logo kroz humanitarne akcije: što bi drugo, uostalom, korporacija i radila? Zidna priča u tri nastavka ionako je mrvicu zanimljivija. Jer zagrebački alpinisti i alpinistkinje popeli su se nakon potresa na krovove da poprave štetu koju gradska vlast neće sanirati još godinama. Jer medicinske sestre ovih dana herojski tuku duple smjene dok nam se zdravstveni sustav, zapušten i uništen, raspada pred očima. I jer su splitski vatrogasci prije tri godine jurnuli u istočna predgrađa da zaustave najveći požar koji su ikad vidjeli, ali su ih tamo dočekale neprohodne ulice i pokvareni hidranti: infrastrukturna urbana ruina. Nešto poput zaključka? Možda ovo: što je više murala koji po Hrvatskoj slave ‘dobre ljude’, to je Hrvatska gora država.
Nemojte sad misliti da je ova rubrika namijenjena samo domaćim izdajicama, kriptokomunjarama i mrziteljima svega hrvatskog. Naprotiv, nekad nam je mrsko i ponešto srpsko. Primjer treći: eno ga u Foči. Na dan sahrane Amfilohija Radovića, mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, u sjeveroistočnom bosanskom gradiću osvanuo je mural s njegovim likom, rad mladog akademskog slikara Vladimira Milanovića. ‘Birali smo između više fotografija i ja sam se odlučio za ovu, jer nekako prikazuje njegove prepoznatljive blage crte lica’, objasnio je umjetnik lokalnim medijima. ‘Predstavlja mitropolita u molitvi, zamišljenog, ali ipak spokojnog…’ Foča će tako Amfilohija pamtiti kao zamišljenog i spokojnog, a mi ćemo ga u ‘Neprijateljskoj propagandi’ pokušati zaboraviti kao čovjeka koji se devedesetih družio s Karadžićem i Arkanom, opravdavao ratne zločine, podgrijavao sukobe i bio, sve u svemu, jedna od istaknutijih figura u oštroj konkurenciji tupih balkanskih nacionalista. Društvo će mu u Foči za to vrijeme praviti Draža Mihailović i još neke viđenije pojave iz srpske povijesti, što ih agilni Vladimir Milanović slika po fasadama uz podršku i pomoć domaćih mladića, mahom zagriženih navijača Crvene zvezde. Narod koji ima takvu mladost – rekao bi jedan kojeg pamtimo po crvenoj zvijezdi – ne treba brinuti za svoju budućnost. Ona mu je ionako satkana od prošlosti.
U Hrvatskoj i regiji, kako vidimo, muralna policija uspješno operira, ali što kada se murali ne svide pravim policajcima? Po završnih par primjera idemo nešto dalje, sve do naprednog i razvijenog zapada. U Seattleu je prošlog mjeseca jedna oveća ulica bila prekrivena natpisom ‘Black Lives Matter’, u sjećanje na antirasističke prosvjede: od ekipe lokalnih artista iz VividMatterCollectivea sam je grad naručio rad. Ali su se umjetnici malko zaigrali pa dopisali prikrivenu poruku koja kritizira policiju: već sutra su morali doći natrag da pod nadzorom organa reda poprave stvar. Posve istu naredbu dobili su autori još jednog antirasističkog murala, naslikanog u kanadskoj Victoriji, samo što su tamošnji grafiteri bili nešto eksplicitniji: u poruci ‘More Justice, More Peace’ jedno su slovo ‘o’ ukrasili natpisom ACAB. A pošto im uvrijeđena policija nije propisala kako bi točno trebala izgledati ispravljena verzija, ‘o’ je sada ispunjeno novom, kudikamo preciznijom porukom: ‘Ovo slovo je cenzurirao Grad Victoria pod utjecajem policijskog odjela. Time Victoria doprinosi ušutkavanju crnih i autohtonih glasova ove zemlje.’ Šefu lokalne policije preostalo je da pred kamerama tužno zaključi kako mu se nova varijanta čini nešto uvredljivijom od prethodne.
Najtužnija vijest stiže ipak iz Londona, gdje su policajci prije dvije i pol godine priveli Kevina Clarkea, mladića oboljelog od paranoidne shizofrenije, ignorirajući njegove povike ‘Ne mogu disati!’ i ‘Umrijet ću!’: čovjek je uskoro doista umro. Priča, ukratko, neobično slična onoj nesretnog Georgea Floyda, ali u Britaniji – za razliku od Amerike – nije pokrenula masovne prosvjede. Zato je grupa londonskih artista prije nekoliko dana oslikala golemi Clarkeov portret točno preko puta nadležne policijske stanice. Na njemu nije pisalo ACAB niti je bilo skrivenih poruka, ali ideja da svakoga dana gledaju lice momka za čiju smrt su odgovorni policajcima ipak nije najbolje sjela. Mural je prekriven odgovarajućom plavom bojom, uz obrazloženje da narušava ‘sigurnost i zdravlje’: dosta hrabar izbor fraze za nekoga tko je upravo ubio bolesnog čovjeka.
Ili, riječima najpoznatijeg nepoznatog muralista današnjice, sveodsutnog Banksyja: ‘Ljudi će reći da su grafiti ružni, djetinjasti i neodgovorni. Ali to je točno samo ako ste ih napravili kako treba.’
portalnovosti
Zid
U skladu s epidemiološkim mjerama, ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ odvija se na otvorenom: idemo u kraći obilazak uličnih murala. Diego Rivera, jedan od većih među onima koji su u prošlosti maljali po zidovima, nekom ih je prilikom nazvao ‘novom vrstom vizualne poezije’: ako i zvuči pomalo patetično, oprostit ćemo, jer čovjek je govorio o svom najuspjelijem djelu, čuvenim ‘Muralima o detroitskoj industriji’ nastalima ranih tridesetih. Dvadesetak godina kasnije, kada Sjedinjene Američke Države krenu u lov na crvene vještice, detroitske gradske vlasti zakucat će doduše kraj murala starog komunjare Rivere ploču s važnom informacijom: gledaoci su pozvani da slobodno uživaju u izloženoj umjetnosti, iako su autorovi politički stavovi ‘odvratni’. I tek nakon što je ta ploča okačena, priča o muralima postala je potpuna. Jer tako je uvijek i svugdje: nema zidne ‘vizualne poezije’ bez strogog nadzora muralne policije, koja pazi da kreativna nagnuća ne pređu granicu dobrog ukusa i prešutnih propisa. Drugim riječima: ako je već ulična, umjetnost mora ostati dolična. Što je, napokon, razumljivo: razgledamo li murale, očito je da smo stigli do zida.
Palmina
Primjer prvi: portret splitske antifašističke heroine Palmine Piplović naslikan u maloj varoškoj ulici. Vijest o njegovom nedavnom svečanom otkrivanju dvostruko nas je iznenadila. Prvo, zato što smo doznali da u Splitu još postoje zidovi koje nisu prekrili Hajdukovi grbovi ili ratna ornamentika u ključu devedesetih. A zatim i zato što se na jednom od tih zidova grad sada ponovno prisjeća djevojke koja ni pod stravičnom nacističkom torturom nije odala svoje drugove, otišavši ponosno iz zatvora na vješala: ponovno je se prisjeća, nakon što je ‘90. izbrisao Palminu iz imena obližnjeg dječjeg vrtića. Za obnovljeno sjećanje pritom, naravno, nije zaslužna službena politika. Inicijativu je pokrenula Udruga Domine u sklopu Mediteranskog ženskog festivala, portret je oslikala umjetnica Andrea Resner, a na otkrivanju nije bilo baš nikoga iz gradske vlasti. Može biti da su im – kao nekada njihovim detroitskim kolegama – Palminini politički stavovi nekako ‘odvratni’. Mural je dakle nastao iz otpora i prkosa, a to je sasvim u redu: splitska ilegalka drukčije vjerojatno ne bi ni željela. A opet, možda bi je – tko zna – ipak donekle začudila popratna ikonografija. Ona uključuje bijelu golubicu i crnu vranu kao simbole dobra i zla, ali nešto neprimjetno ispušta. Na varoškom zidu nema, naime, simbola pod kojim se Palmina borila. Nismo, jasno, blesavi: znamo što bi se s muralom dogodilo da je na njemu kojim slučajem osvanula crvena petokraka. Ili da je popraćen djevojčinim posljednjim riječima: ‘Recite da Palmina zna umrijeti kao komunist!’ Dogodilo bi se, po svoj prilici, isto što i s Hajdukovim grbom iz vremena kada je klub harao evropskim kupovima – prije nego što će pod ovim novim gubiti od kojekakvih Iraca i Maltežana – kada bi se netko samo usudio na splitskoj ulici naslikati taj stari, prezreni i trijumfalni. Tako to valjda ide u društvima kojima su aktualni debakli draži od nekadašnjih pobjeda. Zahvaljujući muralu Andree Resnar, jedna će pobjeda, eto, ipak ostati upamćena. Pa makar bila plaćena ključnim komadićem zaborava.
Dobri ljudi
Primjer drugi, udaljen od prvog jedva par minuta hoda. Golemi mural pojavio se u splitskoj Ulici Slobode tek koji dan nakon onog s mladom komun… antifašističkom heroinom, a na njemu je heroj našeg doba: hrabri i nasmijani vatrogasac. Završni je to dio svehrvatskog triptiha pod naslovom ‘Dobri ljudi’ – Zagreb je prethodno dobio mural alpinistkinje, Osijek sliku medicinske sestre – što ga potpisuju kolektivi Graffiti na Gradele i Dostava Zvuka, uz produkcijsku asistenciju Ožujskog piva. Nećemo ovom prilikom o tome kako Zagrebačka pivovara u vlasništvu američke megakorporacije potura svoj marketinški logo kroz humanitarne akcije: što bi drugo, uostalom, korporacija i radila? Zidna priča u tri nastavka ionako je mrvicu zanimljivija. Jer zagrebački alpinisti i alpinistkinje popeli su se nakon potresa na krovove da poprave štetu koju gradska vlast neće sanirati još godinama. Jer medicinske sestre ovih dana herojski tuku duple smjene dok nam se zdravstveni sustav, zapušten i uništen, raspada pred očima. I jer su splitski vatrogasci prije tri godine jurnuli u istočna predgrađa da zaustave najveći požar koji su ikad vidjeli, ali su ih tamo dočekale neprohodne ulice i pokvareni hidranti: infrastrukturna urbana ruina. Nešto poput zaključka? Možda ovo: što je više murala koji po Hrvatskoj slave ‘dobre ljude’, to je Hrvatska gora država.
Amfilohije
Nemojte sad misliti da je ova rubrika namijenjena samo domaćim izdajicama, kriptokomunjarama i mrziteljima svega hrvatskog. Naprotiv, nekad nam je mrsko i ponešto srpsko. Primjer treći: eno ga u Foči. Na dan sahrane Amfilohija Radovića, mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve, u sjeveroistočnom bosanskom gradiću osvanuo je mural s njegovim likom, rad mladog akademskog slikara Vladimira Milanovića. ‘Birali smo između više fotografija i ja sam se odlučio za ovu, jer nekako prikazuje njegove prepoznatljive blage crte lica’, objasnio je umjetnik lokalnim medijima. ‘Predstavlja mitropolita u molitvi, zamišljenog, ali ipak spokojnog…’ Foča će tako Amfilohija pamtiti kao zamišljenog i spokojnog, a mi ćemo ga u ‘Neprijateljskoj propagandi’ pokušati zaboraviti kao čovjeka koji se devedesetih družio s Karadžićem i Arkanom, opravdavao ratne zločine, podgrijavao sukobe i bio, sve u svemu, jedna od istaknutijih figura u oštroj konkurenciji tupih balkanskih nacionalista. Društvo će mu u Foči za to vrijeme praviti Draža Mihailović i još neke viđenije pojave iz srpske povijesti, što ih agilni Vladimir Milanović slika po fasadama uz podršku i pomoć domaćih mladića, mahom zagriženih navijača Crvene zvezde. Narod koji ima takvu mladost – rekao bi jedan kojeg pamtimo po crvenoj zvijezdi – ne treba brinuti za svoju budućnost. Ona mu je ionako satkana od prošlosti.
Zapad
U Hrvatskoj i regiji, kako vidimo, muralna policija uspješno operira, ali što kada se murali ne svide pravim policajcima? Po završnih par primjera idemo nešto dalje, sve do naprednog i razvijenog zapada. U Seattleu je prošlog mjeseca jedna oveća ulica bila prekrivena natpisom ‘Black Lives Matter’, u sjećanje na antirasističke prosvjede: od ekipe lokalnih artista iz VividMatterCollectivea sam je grad naručio rad. Ali su se umjetnici malko zaigrali pa dopisali prikrivenu poruku koja kritizira policiju: već sutra su morali doći natrag da pod nadzorom organa reda poprave stvar. Posve istu naredbu dobili su autori još jednog antirasističkog murala, naslikanog u kanadskoj Victoriji, samo što su tamošnji grafiteri bili nešto eksplicitniji: u poruci ‘More Justice, More Peace’ jedno su slovo ‘o’ ukrasili natpisom ACAB. A pošto im uvrijeđena policija nije propisala kako bi točno trebala izgledati ispravljena verzija, ‘o’ je sada ispunjeno novom, kudikamo preciznijom porukom: ‘Ovo slovo je cenzurirao Grad Victoria pod utjecajem policijskog odjela. Time Victoria doprinosi ušutkavanju crnih i autohtonih glasova ove zemlje.’ Šefu lokalne policije preostalo je da pred kamerama tužno zaključi kako mu se nova varijanta čini nešto uvredljivijom od prethodne.
Najtužnija vijest stiže ipak iz Londona, gdje su policajci prije dvije i pol godine priveli Kevina Clarkea, mladića oboljelog od paranoidne shizofrenije, ignorirajući njegove povike ‘Ne mogu disati!’ i ‘Umrijet ću!’: čovjek je uskoro doista umro. Priča, ukratko, neobično slična onoj nesretnog Georgea Floyda, ali u Britaniji – za razliku od Amerike – nije pokrenula masovne prosvjede. Zato je grupa londonskih artista prije nekoliko dana oslikala golemi Clarkeov portret točno preko puta nadležne policijske stanice. Na njemu nije pisalo ACAB niti je bilo skrivenih poruka, ali ideja da svakoga dana gledaju lice momka za čiju smrt su odgovorni policajcima ipak nije najbolje sjela. Mural je prekriven odgovarajućom plavom bojom, uz obrazloženje da narušava ‘sigurnost i zdravlje’: dosta hrabar izbor fraze za nekoga tko je upravo ubio bolesnog čovjeka.
Ili, riječima najpoznatijeg nepoznatog muralista današnjice, sveodsutnog Banksyja: ‘Ljudi će reći da su grafiti ružni, djetinjasti i neodgovorni. Ali to je točno samo ako ste ih napravili kako treba.’
portalnovosti
