‘General’ počinje kao jeftina južnoamerička sapunica, nastavlja se kao skupi ratni debakl a završava dva i po sata prekasno. Snimljen isključivo po mjeri ideološki kodirane i pažljivo sterilizirane službene hrvatske istine o ratu devedesetih, na kraju nam – ako ništa drugo – barem jasno otkriva kakva je ta istina: plošna, neuvjerljiva i falsificirana

Haagiografija


Nakon premijere na Pulskom festivalu, gdje je dobio utješne nagrade za sporedne uloge i specijalne efekte, ‘General’ Antuna Vrdoljaka napokon je stigao u kina. Ali tamo, čini se, nikog ne zanima. Drugog dana prikazivanja, na primjer, u jednu od zagrebačkih dvorana Cinestara uspio je privući jedva 20-ak ljudi: mizerno za film koji starta ambiciozno, s 50-ak svakodnevnih projekcija širom Hrvatske. Mi smo ga pogledali da vi ne biste morali, jer u potpunosti opravdava reakcije.

‘General’ počinje kao jeftina južnoamerička sapunica, nastavlja se kao skupi ratni debakl a završava dva i po sata prekasno. Dramaturgija kao da je vođena težim oblikom poremećaja pažnje: likovi nasumično iskaču pa netragom nestaju, glas pripovjedača iz offa uvodi nas u radnju da bi zašutio sve do završnih scena, dijalozi se nižu kao loša zamjena za Vrdoljakove povijesno-političke monologe. Glumci na platnu proživljavaju trenutke velike sreće, duboke tuge i snažnih strasti, ali nije posve jasno zašto: prava šteta što na filmskim festivalima ne postoji nešto poput nagrade za specijalne afekte. Životni put Ante Gotovine pritom je, kao što su kritičari već istaknuli, pažljivo očišćen od svega onoga što se ne uklapa u sliku bezgrešnog nacionalnog sveca. Nema tu kriminalnih pariških godina, nema razrađenih porodičnih odnosa, a njegova ljubavnica – i naša poznata novinarka – s generalom je, ako smo dobro shvatili, zatrudnjela tehnikom romantičnog poljupca. Potpuno je, naravno, izbrisana i daleko najintrigantnija epizoda: četiri godine bijega od haaškog suda, kada je čitava država bila talac njegova skrivanja. Vrdoljakov Gotovina je, sve u svemu, plošna, falsificirana i neuvjerljiva karikatura načelno interesantne ličnosti iz novije povijesti: sasvim u skladu, uostalom, s mitom koji o njemu vlada. On je strog, ali pravedan. Ratnik, ali i patnik. Heroj, a ne bjegunac. Žanrovski gledano, ukratko, krećemo se zonom haagiografije.

Kako Gotovina, tako i domovina: zemlja nastala u ratu bez ijednog zločina s ‘naše strane’, uz tek nekoliko usputnih ekscesa koji su brzo sankcionirani. Nema tu sistematske pljačke napuštenih kuća, nema logora, nema nijednog ozlijeđenog zarobljenika. Nema, naravno, ni grbova s prvim bijelim poljem, ni porušenih spomenika, ni ustaških obilježja: ironično, zastavu HOS-a s natpisom ‘Za dom spremni’ vidimo samo nakratko, u završnim kadrovima, na dokumentarnoj snimci zagrebačkog dočeka Gotovine nakon oslobađajuće haaške presude. Te dvije-tri sekunde neplaniranog prodora stvarnosti dovoljne su, ipak, da na brzinu poruše pomno konstruiranu filmsku kulisu.

A nema što Vrdoljak nije poduzeo da kulisu izgradi. Lik generala Janka Bobetka angažirao je kao neku vrstu časnika za vezu s antifašističkom tradicijom: ovaj se prisjeća kako se nekad borio u partizanima, samo što su u njegovoj verziji hrvatski partizani postojali uglavnom kako bi odbranili lokalne Srbe od fašista. Da bi im Srbi, evo, danas ovako vratili. A i ti hrvatski Srbi su, opet, dijelom amnestirani jer ih je zavela Miloševićeva politika, iako se ne propušta prilika da se naglasi koliko su se komunističkim sistemom okoristili. ‘General’ zapravo čitavo vrijeme igra na dva razboja. Zadržao bi antifašističku partizansku tradiciju, ali tako da je podredi višim nacionalnim interesima. Prikazao bi ratnu pobjedu, ali bez zločina. Želio bi domoljublje devedesetih, samo bez ustaškog taloga. I valjda baš zato nikoga ne zanima. Premekan za desnicu, nepodnošljivo licemjeran za ljevicu, katastrofalno loš za sve one koji bi samo htjeli vidjeti rubno gledljivu ratnu epopeju. Vrdoljakov film snimljen je isključivo po mjeri ideološki kodirane i pažljivo sterilizirane službene hrvatske istine o ratu devedesetih. Natopljen lažima, na kraju nam – ako ništa drugo – barem jasno otkriva kakva je ta istina: plošna, neuvjerljiva i falsificirana.

Tiramoli


Neodoljiv poriv da se stvarnost opkoli kulisama stoji, valjda, i iza nedavne komunalne zabrane tiramola u nizu uglavnom mediteranskih gradova, od Šolte i Mljeta do Rijeke i Kaštela. Mokri ređipeti i mudante – stoji u obrazloženju odluke – ‘nagrđuju vanjski izgled zgrada’. Pa će od sada lepršati samo na arhivskim snimkama dalmatinskih kala i na stranicama mediteranske književnosti, od Smojinog Velog i Malog mista sve do priča i romana Olje Savičević Ivančević. S tiramolima nestaje dakle dio žive tradicije. A opet, blesava se zabrana sasvim lijepo uklapa u ideju ovdašnjeg turističkog razvoja. Jer žice razapete iznad masa dokonih turista nisu vezale samo zgrade i fasade. One su povezivale susjede, tražeći minimum suradnje i dogovora: barem oko toga kojim će se redoslijedom sušiti čija roba. Povezivale su privatnu sferu s javnim prostorom onom tipično mediteranskom gestom nonšalantnog razotkrivanja. Bile su, konačno, jedan od posljednjih dokaza da u ponekoj staroj kući, duboko u gradskoj jezgri, netko doista obitava. A ništa od svega toga više nam, naravno, ne treba. Nekadašnje stanovnike protjerala je gentrifikacija: među privatnim iznajmljivačima ne vlada suradnja, nego oštra konkurencija. Tiramoli su, utoliko, mali simboli zajednica koje nepovratno nestaju iz društva kojem ionako ne trebaju zajednice, nego turističke razglednice. Uz ruzinave, suvišne koloture ispod prozora, ostavljaju nam samo tihu ironiju: zabranu sušenja čistog rublja koja služi uglavnom tome da bi se bolje sakrilo ono prljavo.

Rođendan


’Zuckerberg mijenja imena WhatsAppa i Instagrama, nova se nikome ne sviđaju’, javlja domaći tabloidni portal, a ukoliko želite saznati kakvu je to grozotu smislio šef Facebooka, morate, naravno, kliknuti na naslov. Pa vidjeti da nije, zapravo, smislio ništa strašno: WhatsApp će se odsada zvati WhatsApp from Facebook, Instagram će biti Instagram from Facebook. Tek toliko da se podsjetimo kome ustvari pripadaju dvije moćne internetske kompanije što ih je Zuckerberg svojedobno kupio od konkurencije za 20-ak milijardi dolara. A usput, valjda, i da se malo ispolira imidž Facebooka, gadno zaprljan nedavnim skandalima oko špijuniranja korisnika. Zašto je onda ova vijest važna? I nije naročito, iskreno. Zašto je prenosimo? Možda zato što se bliži datum koji neki smatraju rođendanom interneta: za koji tjedan, 2. septembra, napunit će se 50 godina otkako su naučnici na kalifornijskom sveučilištu nekim debelim kabelom spojili dva gigantska kompjutera, da bi mašine zatim prvi put u povijesti međusobno razmijenile poruke. Eto lijepe, okrugle brojke, eto idealne prilike da provjerimo što se u međuvremenu dogodilo s mrežom svih mreža i kako je završio medij od kojeg su oni naivni kalifornijski naučnici očekivali da nas nahrani nepreglednim mnoštvom korisnih informacija, da nas poveže mimo kontrole i nadzora, da nam omogući slobodnu komunikaciju i donese vrijedne sadržaje, znanje, nove oblike suradnje.

Pedeset godina kasnije – kako vidimo – ‘nova imena WhatsAppa i Instagrama se nikome ne sviđaju’. Nikome se ne sviđaju ni tupavi klikbejt naslovi koji koriste šibicarske trikove u lovu na klikove. Nikome se ne sviđa ni to što najveća društvena mreža špijunira svoje korisnike kako bi oglašivačima preprodala njihove privatne podatke. Nikome se ne sviđa ni to što njen vlasnik bilo kakvu konkurenciju guši tako što je, naprosto, kupuje. Nikome se ne sviđa to što je on jedan od četvorice-petorice multimilijardera koji su internet pretvorili u svoje privatno igralište. Ali tko nas pita: broje se klikovi, lajkovi i oglasna zarada koju oni donose, broji se profit i broje se Zuckerbergovi dolari. I tako je barem od početka devedesetih, kada je internetska mreža prvi put zakonski istrgnuta iz ruku naivnih naučnika i zaigranih entuzijasta pa prepuštena tržištu i burzama, da se ondje nesputano razvija. Toga se, recimo, možemo prisjetiti kada, za par tjedana, budemo slavili jubilarni, 50. rođendan interneta: obilježavamo, istovremeno, i 30-ak godina od smrti interneta kakvog smo mogli imati.

Kako je umro rock’n’roll


Jubilarnu 50. godišnjicu trebao je ove godine obilježiti i najveći među muzičkim festivalima, legendarni Woodstock, ali čitava stvar je upravo propala: Michael Lang, jedan od četvorice organizatora originalnog izdanja iz 1969., objavio je samo dva tjedna uoči planiranog rođendanskog koncerta da ga ipak otkazuje. Na obljetnici su trebali svirati Santana, Run the Jewels, Miley Cyrus… Istraživanja tržišta, međutim, pokazala su da bi publike moglo biti otprilike upola manje nego što su sponzori očekivali. Pa su se najveći investitori, jasno, na vrijeme povukli. Tako je, valjda, propao rock’n’roll. Jer tko se još sjeća da je onaj ‘pravi’ Woodstock, utisnut u pop-kulturnu memoriju antologijskim nastupima Hendrixa, Jefferson Airplanea i ostatka kvalitetno natripane ekipe, za organizatore zapravo bio financijska katastrofa, dovukavši ih do ruba bankrota? Ove godine, eto, neće biti novčanih gubitaka. A zaboravit će se, za promjenu, muzika.