Ako je policijska racija na koncertu benda Svemir u KSET-u, u kojoj je odred teško naoružanih specijalaca sat i pol vremena maltretirao publiku da bi na kraju pronašao nekoliko grama trave, doista najava sustavne represije nad subkulturnom scenom, onda straha nema
‘Naša su nastojanja bila uzalud’, pjeva u naslovnoj skladbi albuma ‘Male laži’ Svemir, mali zagrebački bend čije je nastojanje da pred četrdesetak ljudi u Klubu studenata elektrotehnike predstavi novi materijal prošlog tjedna uspješno okončao tek nešto manji broj teško oklopljenih specijalaca MUP-a. Zašto jake snage interventne policije upadaju u relativno pitom studentski klub? Zašto prekidaju poluprivatnu svirku benigne indie folk-rock grupe koja pjeva o mjesecu boje marelice i snijegu koji se topi? Zašto ondje provode jednoipolsatnu raciju? Zašto pritom, prema riječima većine svjedoka, maltretiraju goste, ne dopuštaju im da odu na WC, urlaju na njih? ‘Ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem’, pjevuši u refrenu pjesme ‘Iz daljine’ Svemir, mali zagrebački bend za veliku policijsku akciju.
Na sreću, odgovore na ova i brojna druga pitanja nudi nam službeno priopćenje Policijske uprave zagrebačke: ‘Provedena je racija u suradnji s poreznom inspekcijom. Kod jedne osobe pronašli smo sumnjivu biljnu opojnu tvar ili drogu u žargonu. Jedna osoba je prijavljena za povredu javnog reda i mira.’ Policija je, u prijevodu, izgubljena u povodu: porezna inspekcija nije pronašla ništa, sumnjive biljne opojne tvari bilo je – što u žargonu, što izvan njega – koliko i na slabije opskrbljenom tulumu starijih osnovnoškolaca, a ona osoba prijavljena za povredu javnog reda i mira je valjda netko od nesretnika koji su se usudili pristojno priupitati nabrijane specijalce nisu li kojim slučajem promašili adresu. Nisu, pokazat će se: nahrupili su kroz vrata KSET-a samo zato da bi kolektivno ušli u odavno potrošeni vic o nesposobnim i priglupim policajcima, ovom prilikom lišen čak i suvisle poante. Jer refleksni pokušaj SDP-ovog Siniše Hajdaša Dončića da optuži ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića za ‘povratak u devedesete’ i konzervativno-kontrarevolucionarni napad na subkulturu ipak je, čini se, samo simptom dezorijentiranosti opozicije koja uoči prošlih izbora nije uspjela iskoristiti ni glasan revolt Kulturnjaka, a kamoli podršku subkulturnjaka: teško je, naime, parazitirati na simboličkom kapitalu malog indie benda tek dva mjeseca nakon što vam je po predizbornim skupovima treštalo ‘Croatijo, iz duše te ljubim.’ Ukoliko međutim racija u KSET-u ipak jest najava sustavne policijske represije nad subkulturnom scenom, onda straha nema: započinješ li takvu represiju ubilježivši među preliminarne uspjehe jednu prekršajnu prijavu i par žargonskih grama, to može značiti samo da si – baš kao u onom potrošenom vicu – glup k’o MUP.
Represivni aparat države spreman nam je dakle za popravak, dok ideološki aparat radi na tome da pokvari stvari: od ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek s pravom se očekuje da svoj resor uredi uspješnije i umješnije nego što to polazi za rukom njenom kolegi Orepiću, ali očekivanja, čini se, neće proći najbolje u susretu s poreznom stvarnošću. ‘Moglo bi se razmisliti o prijedlogu da se više ne vjeruje na neviđeno ministrici kulture, koju su svi u sektoru dočekali s oduševljenjem’, oprezno je zato predložila Sanja Despot, članica Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva, na tiskovnoj konferenciji ‘Poreznom reformom po kulturi’ koju je HND organizirao zajedno s Hrvatskim klasterom konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija. Reforma bi, poznato je, trebala smanjiti ionako mizerne prihode većine autorica i autora za četiri do osam posto, a Obuljen Koržinek za sada ne ostavlja dojam osobe koju ta činjenica naročito opterećuje. HKKKKI-ovci su je zato upozorili da će predložene mjere ugroziti profitabilnost sektora, njegovu konkurentnost, potencijale za pumpanje domaćeg BDP-a… Svojevrsnu protutežu dominantno poduzetničkom repertoaru argumenata – koji kulturu mjeri profitnim stopama pa je zato brani poslovnjačkim tropima – ponudio je pisac i novinar Edo Popović: ‘Ne očekujem da mogu od svojih honorara ulagati u nekretnine, već samo da mi se omogući da živim, jedem i plaćam režije, i da mogu raditi svoj posao. Ta porezna politika samo je još jedan pokušaj da se uzme tamo gdje nema.’ Jednostavno, precizno, točno.
Ponešto o tome kako se borba za kulturu i autorski rad može voditi mimo poduzetničkih pripovijesti o profitu i konkurentnosti znaju u američkoj organizaciji Working Artists and the Greater Economy (W.A.G.E.) koja se umjetnicima obraća uglavnom kao radnicima. S otvorenim pismom koje su im prije nekoliko dana uputili slažemo se u dovoljnoj mjeri da ga ovdje obilnije citiramo: ‘Dragi umjetniče, pišemo ti o tvome radu i o tome kako biraš da se odnosiš prema njemu. Ovo je pismo upućeno tebi osobno, jer si ti radnik koji radi individualno. Kao umjetnik, radiš sam i u neprestanoj konkurenciji sa svojim kolegama. Ti si špekulant koji se kladi na vlastiti malo vjerojatan uspjeh, a ukoliko ne uspiješ, to je uvijek zato što nisi radio dovoljno predano. Nemaš izbora osim da eksploatiraš ne samo sebe, nego također, iako nenamjerno, sve one koji rade u istom lancu. Ti si podizvođač vlastitih radova, samozaposleni poslodavac, a pritom često nezaposlen. Zato što zapravo nisi ničiji zaposlenik, tvoja sposobnost da se organiziraš zajedno s drugima je ograničena.
Samo, ništa od svega toga ne čini te posebnim; bilo kao radnika, bilo kao radnu snagu. To su uvjeti pod kojima danas rade mnogi ljudi (…) Ono što je pogrešno u svijetu umjetnosti ne razlikuje se od onoga što je pogrešno u svijetu. Zapravo, baš to što svijet umjetnosti vidi samoga sebe kao polje koje ima jedinstvene probleme, kao nešto drukčije i iznimno, onemogućuje mu da napokon materijalizira one političke i moralne zahtjeve koje inače postavlja u teoriji.’
Vraćamo se hrvatskim Kulturnjacima, i to s dobrim razlogom: inicijativa koja se prošle godine okupila u organiziranom masovnom otporu tadašnjem ministru kulture Hasanbegoviću i njegovoj strategiji dresure resora odlučila je da neće trajati kratko kao Zlatko. Nastavljaju borbu i biraju pravog protivnika: to je rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras, to je ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić, to je oktroirani v.d. dekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta Željko Holjevac i to je, naposljetku, njihova klika poslušnika. Udesno nastrojeni i disciplinirano postrojeni, ne toliko uvaženi koliko umreženi, ovi akademski sugrađani već dulje vrijeme koriste priliku da kombiniranim metodama gole sile i proceduralne opstrukcije podvrgnu Filozofski fakultet što svojoj, što Božjoj volji. Bolji dio studenata i profesora snažno im se suprotstavlja: riječ je o borbi čiji se značaj može precizno mjeriti pozornošću koju joj pridaju domaći mainstream mediji, za temeljne društvene antagonizme zainteresirani poslovično polovično. A ishod te borbe bit će dalekosežan: ako je nekoliko mjeseci frontalnih napada na Hasanbegovićevu politiku nudilo spektakl za široku publiku, ovdje su na kocki decenije sustavnog pozadinskog usmjeravanja društva prema klerikalizmu i revizionizmu koje nas bez sumnje čekaju kapitulira li Filozofski. Kulturnjaci su, rekosmo, to prepoznali: ovih dana uputili su otvoreno pismo podrške studentima i profesorima koji brane slobodu fakulteta, a priložena peticija prikupila je do trenutka zaključenja ovog teksta skoro hiljadu potpisa. Među njima su i globalno utjecajna intelektualna imena poput Janisa Varufakisa, Davida Harveyja, Marije Todorove, Saskije Sassen, Étiennea Balibara, Samira Amina, G. M. Tamása, uz nepregledan niz uglednih domaćih i stranih umjetnika, znanstvenika i ostalih radnika: nema dakle razloga da je ne potpišete i vi. Ako vam potpis nije dovoljan, sljedeće zasjedanje Plenuma zagrebačkog Filozofskog fakulteta je u utorak, 6. decembra u 20 sati, u dvorani broj sedam.
portalnovosti
Glup k’o MUP
‘Naša su nastojanja bila uzalud’, pjeva u naslovnoj skladbi albuma ‘Male laži’ Svemir, mali zagrebački bend čije je nastojanje da pred četrdesetak ljudi u Klubu studenata elektrotehnike predstavi novi materijal prošlog tjedna uspješno okončao tek nešto manji broj teško oklopljenih specijalaca MUP-a. Zašto jake snage interventne policije upadaju u relativno pitom studentski klub? Zašto prekidaju poluprivatnu svirku benigne indie folk-rock grupe koja pjeva o mjesecu boje marelice i snijegu koji se topi? Zašto ondje provode jednoipolsatnu raciju? Zašto pritom, prema riječima većine svjedoka, maltretiraju goste, ne dopuštaju im da odu na WC, urlaju na njih? ‘Ne razumijem, ne razumijem, ne razumijem’, pjevuši u refrenu pjesme ‘Iz daljine’ Svemir, mali zagrebački bend za veliku policijsku akciju.
Na sreću, odgovore na ova i brojna druga pitanja nudi nam službeno priopćenje Policijske uprave zagrebačke: ‘Provedena je racija u suradnji s poreznom inspekcijom. Kod jedne osobe pronašli smo sumnjivu biljnu opojnu tvar ili drogu u žargonu. Jedna osoba je prijavljena za povredu javnog reda i mira.’ Policija je, u prijevodu, izgubljena u povodu: porezna inspekcija nije pronašla ništa, sumnjive biljne opojne tvari bilo je – što u žargonu, što izvan njega – koliko i na slabije opskrbljenom tulumu starijih osnovnoškolaca, a ona osoba prijavljena za povredu javnog reda i mira je valjda netko od nesretnika koji su se usudili pristojno priupitati nabrijane specijalce nisu li kojim slučajem promašili adresu. Nisu, pokazat će se: nahrupili su kroz vrata KSET-a samo zato da bi kolektivno ušli u odavno potrošeni vic o nesposobnim i priglupim policajcima, ovom prilikom lišen čak i suvisle poante. Jer refleksni pokušaj SDP-ovog Siniše Hajdaša Dončića da optuži ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića za ‘povratak u devedesete’ i konzervativno-kontrarevolucionarni napad na subkulturu ipak je, čini se, samo simptom dezorijentiranosti opozicije koja uoči prošlih izbora nije uspjela iskoristiti ni glasan revolt Kulturnjaka, a kamoli podršku subkulturnjaka: teško je, naime, parazitirati na simboličkom kapitalu malog indie benda tek dva mjeseca nakon što vam je po predizbornim skupovima treštalo ‘Croatijo, iz duše te ljubim.’ Ukoliko međutim racija u KSET-u ipak jest najava sustavne policijske represije nad subkulturnom scenom, onda straha nema: započinješ li takvu represiju ubilježivši među preliminarne uspjehe jednu prekršajnu prijavu i par žargonskih grama, to može značiti samo da si – baš kao u onom potrošenom vicu – glup k’o MUP.
Porez i oprez
Represivni aparat države spreman nam je dakle za popravak, dok ideološki aparat radi na tome da pokvari stvari: od ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek s pravom se očekuje da svoj resor uredi uspješnije i umješnije nego što to polazi za rukom njenom kolegi Orepiću, ali očekivanja, čini se, neće proći najbolje u susretu s poreznom stvarnošću. ‘Moglo bi se razmisliti o prijedlogu da se više ne vjeruje na neviđeno ministrici kulture, koju su svi u sektoru dočekali s oduševljenjem’, oprezno je zato predložila Sanja Despot, članica Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva, na tiskovnoj konferenciji ‘Poreznom reformom po kulturi’ koju je HND organizirao zajedno s Hrvatskim klasterom konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija. Reforma bi, poznato je, trebala smanjiti ionako mizerne prihode većine autorica i autora za četiri do osam posto, a Obuljen Koržinek za sada ne ostavlja dojam osobe koju ta činjenica naročito opterećuje. HKKKKI-ovci su je zato upozorili da će predložene mjere ugroziti profitabilnost sektora, njegovu konkurentnost, potencijale za pumpanje domaćeg BDP-a… Svojevrsnu protutežu dominantno poduzetničkom repertoaru argumenata – koji kulturu mjeri profitnim stopama pa je zato brani poslovnjačkim tropima – ponudio je pisac i novinar Edo Popović: ‘Ne očekujem da mogu od svojih honorara ulagati u nekretnine, već samo da mi se omogući da živim, jedem i plaćam režije, i da mogu raditi svoj posao. Ta porezna politika samo je još jedan pokušaj da se uzme tamo gdje nema.’ Jednostavno, precizno, točno.
Umjetnici i radnici
Ponešto o tome kako se borba za kulturu i autorski rad može voditi mimo poduzetničkih pripovijesti o profitu i konkurentnosti znaju u američkoj organizaciji Working Artists and the Greater Economy (W.A.G.E.) koja se umjetnicima obraća uglavnom kao radnicima. S otvorenim pismom koje su im prije nekoliko dana uputili slažemo se u dovoljnoj mjeri da ga ovdje obilnije citiramo: ‘Dragi umjetniče, pišemo ti o tvome radu i o tome kako biraš da se odnosiš prema njemu. Ovo je pismo upućeno tebi osobno, jer si ti radnik koji radi individualno. Kao umjetnik, radiš sam i u neprestanoj konkurenciji sa svojim kolegama. Ti si špekulant koji se kladi na vlastiti malo vjerojatan uspjeh, a ukoliko ne uspiješ, to je uvijek zato što nisi radio dovoljno predano. Nemaš izbora osim da eksploatiraš ne samo sebe, nego također, iako nenamjerno, sve one koji rade u istom lancu. Ti si podizvođač vlastitih radova, samozaposleni poslodavac, a pritom često nezaposlen. Zato što zapravo nisi ničiji zaposlenik, tvoja sposobnost da se organiziraš zajedno s drugima je ograničena.
Samo, ništa od svega toga ne čini te posebnim; bilo kao radnika, bilo kao radnu snagu. To su uvjeti pod kojima danas rade mnogi ljudi (…) Ono što je pogrešno u svijetu umjetnosti ne razlikuje se od onoga što je pogrešno u svijetu. Zapravo, baš to što svijet umjetnosti vidi samoga sebe kao polje koje ima jedinstvene probleme, kao nešto drukčije i iznimno, onemogućuje mu da napokon materijalizira one političke i moralne zahtjeve koje inače postavlja u teoriji.’
Klika i prilika
Vraćamo se hrvatskim Kulturnjacima, i to s dobrim razlogom: inicijativa koja se prošle godine okupila u organiziranom masovnom otporu tadašnjem ministru kulture Hasanbegoviću i njegovoj strategiji dresure resora odlučila je da neće trajati kratko kao Zlatko. Nastavljaju borbu i biraju pravog protivnika: to je rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras, to je ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić, to je oktroirani v.d. dekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta Željko Holjevac i to je, naposljetku, njihova klika poslušnika. Udesno nastrojeni i disciplinirano postrojeni, ne toliko uvaženi koliko umreženi, ovi akademski sugrađani već dulje vrijeme koriste priliku da kombiniranim metodama gole sile i proceduralne opstrukcije podvrgnu Filozofski fakultet što svojoj, što Božjoj volji. Bolji dio studenata i profesora snažno im se suprotstavlja: riječ je o borbi čiji se značaj može precizno mjeriti pozornošću koju joj pridaju domaći mainstream mediji, za temeljne društvene antagonizme zainteresirani poslovično polovično. A ishod te borbe bit će dalekosežan: ako je nekoliko mjeseci frontalnih napada na Hasanbegovićevu politiku nudilo spektakl za široku publiku, ovdje su na kocki decenije sustavnog pozadinskog usmjeravanja društva prema klerikalizmu i revizionizmu koje nas bez sumnje čekaju kapitulira li Filozofski. Kulturnjaci su, rekosmo, to prepoznali: ovih dana uputili su otvoreno pismo podrške studentima i profesorima koji brane slobodu fakulteta, a priložena peticija prikupila je do trenutka zaključenja ovog teksta skoro hiljadu potpisa. Među njima su i globalno utjecajna intelektualna imena poput Janisa Varufakisa, Davida Harveyja, Marije Todorove, Saskije Sassen, Étiennea Balibara, Samira Amina, G. M. Tamása, uz nepregledan niz uglednih domaćih i stranih umjetnika, znanstvenika i ostalih radnika: nema dakle razloga da je ne potpišete i vi. Ako vam potpis nije dovoljan, sljedeće zasjedanje Plenuma zagrebačkog Filozofskog fakulteta je u utorak, 6. decembra u 20 sati, u dvorani broj sedam.
portalnovosti
