Nije teško aludirati na ‘pozicije hrvatske Vlade i Sabora’, kao što to Željka Markić čini u otvorenom pismu kojim traži prekid cenzure na Facebooku, ako se te pozicije s jedne strane temelje u čvrstoj vjeri u nepravdu Haškog tribunala, a s druge labavo dopuštaju kojekakvim međunarodnim društvenim mrežama da ušutkuju hrvatske građane
Ne vrijedi gajiti iluzije oko zabrane sadržaja na Facebooku: najgušća društvena mreža na svijetu objave blokira uglavnom algoritmima, pa su ondje znali stradati i priznati politički stavovi i poznati umjetnički aktovi i profil relativno uspješne kanadske inženjerke, gđice Anchalee, koja se na nesreću zove Isis. Ne vrijedi, dakle, gajiti iluzije: kada je hrvatska virtualna desnica nedavno udarila kukom i Facebookom po ovdašnjim antifašističkim stranicama, bijesna zbog prethodnog uklanjanja vlastitih stavova o osuđenim ratnim zločincima, brzo su bili blokirani i Antifašistički Vjesnik i Antifa Šibenik i portal Lupiga i novine koje upravo čitate. Ne vrijedi, kažemo, gajiti iluzije: Facebook ima preko dvije milijarde aktivnih korisnika, a iz Hrvatske se spaja otprilike jedan promil toga broja, pa je žestoka ofenziva onlajn fašista u prostranstvima Zuckerbergovog carstva na kraju odjeknula snagom omanje vlažne petarde. I zato je dobro što se prije nekoliko dana u povodu cijele afere otvorenim pismom Vladi oglasila Željka Markić, pišući u ime U ime obitelji. Jer Željka Markić ne gaji iluzije: ona, kao što smo doznali, uglavnom gaji deluzije.
Jedna gadna deluzija stala je u poziv premijeru i ministrima da ‘osiguraju prekid cenzure’ koju Facebook provodi nad poštenim hrvatskim građanima: kako bi to točno trebalo učiniti, nije nam, nažalost, pojasnila. Druga gadna deluzija stala je u tvrdnju da cenzurirane objave ‘ne krše interna pravila ove društvene mreže’. Treća gadna deluzija odgovara na pitanje zašto ih onda, dovraga, društvena mreža cenzurira: ako nije zbog ‘lažnih prijava’, sigurna je Markić, mora da je zbog ‘politizacije Facebooka’. Množe se tako deluzije, nižu se iluzije, prvakinja desne civilnodruštvene scene mašta o čvrstoj ruci vlasti jedne majušne države koja uspješno zaustavlja neusporedivo moćniju međunarodnu korporaciju, lukavo prešućuje da čak i porozna interna pravila Facebooka nedvosmisleno brane ‘podršku grupama uključenim u nasilno ili nezakonito djelovanje’, zaneseno fantazira o strašnim zavjereničkim silama koje politiziraju Zuckerbergovu digitalnu tvornicu novca i okreću je protiv ‘brojnih intelektualaca, uglednika, medija, pravnih osoba i hrvatskih građana koji na ovoj društvenoj mreži izražavaju legitiman stav da je haaška presuda nepravedna te da nije utemeljena na činjenicama, što je i pozicija hrvatske Vlade i Sabora…’ Baš zato je dobro, rekli smo, što se oglasila otvorenim pismom. Jer sada znamo da Željka Markić ne gaji samo deluzije: ona, kao što vidimo, još i pravi aluzije.
Nije, doduše, naročito teško aludirati na ‘pozicije hrvatske Vlade i Sabora’, kao što to Markić čini, ako se te pozicije s jedne strane temelje u čvrstoj vjeri u nepravdu Haškog tribunala, a s druge labavo dopuštaju kojekakvim međunarodnim društvenim mrežama da ušutkuju hrvatske građane, i to onda kada sami na nepravdu upozore. Da je hrvatska vlast doista dosljedna, drugim riječima, na njoj bi sada bilo da do kraja brani svoje pozicije: pogotovo zato što one u Hrvatskoj skoro da i nemaju opozicije. Da je dosljedna, na vlasti bi bilo da se otvoreno suprotstavi internim pravilima Facebooka, pa makar pukla međunarodna bruka. Na vlasti bi, štoviše, bila zadaća da Marku Zuckerbergu postavi jasan ultimatum: ili će on prestati blokirati hrvatske građane ili će Hrvatska blokirati njega. Na vlasti bi bila potreba, ako ustreba, da kompletan Facebook blokira. Na vlasti bi bila zadaća da nas gurne, kad već drukčije ne ide, u društvo država poput Sjeverne Koreje ili Sirije. I eto zašto je dobro što se takvoj vlasti predsjednica obiteljaša obraća otvorenim pismom. Da je hrvatska vlast po pitanju haških presuda doista dosljedna – sada se to napokon vidi – na vlasti bi bila Željka Markić.
Ima i dobrih vijesti za hrvatsku Vladu: vijesti o hrvatskoj Vladi uglavnom su dobre. Medijski mainstream je tetoši, novine hvale, uz takve novinare svaka PR-služba je suvišna. Večernji list i Poslovni dnevnik, izdanja austrijske Styrije, zajedničkim su snagama tako prošloga tjedna na velikoj svečanosti gospodarskim događajem godine u Hrvatskoj proglasili lex Agrokor: pošto je autor nagrađenog djela nažalost nepoznat, trofej je na otvorenoj sceni primila razdragana ministrica gospodarstva Martina Dalić. ‘Opazili smo da u pravnom sustavu postoji praznina za djelotvorno upravljanje rizicima u slučaju da se sa stečajnim ili predstečajnim razlozima suoče najveće kompanije koje imaju potencijal da donesu negativne posljedice po cijelo gospodarstvo’, lepršavo se probranom auditoriju obratila laureatkinja, a manje probranima među hrvatskim novinarima preostalo je da uzalud traže odgovore na nekoliko banalnih pitanja. Recimo: je li tužnija činjenica da nagradu dobiva zakon za koji do danas ne znamo tko ga je, kako i po kojoj proceduri pisao ili je, ipak, ružnija činjenica da nagradu prima osoba koja nam sve to uporno odbija reći? Možda: zašto pravni akt namijenjen isključivo očajničkom državnom spašavanju razlupanog i prezaduženog Todorićevog carstva, koje je država prethodno itekako pomogla zadužiti i razlupati, prima nagradu u sklopu projekta pod imenom ‘Poslovni uzlet’? Dalje: ako se projekt Večernjaka i Poslovnog zove ‘Poslovni uzlet’, može li se njihovo udvorničko nagrađivanje Vlade okvalificirati kao ‘Poslovni ulet’? Odgovore na ova i brojna druga pitanja ne znamo, ali slutimo da ih je uputno potražiti u cifri od oko 140 milijuna kuna, koliko Vlada kroz porezne olakšice svake godine upumpava na račune navodno nezavisnih komercijalnih dnevnih novina.
Ako su se domaćoj javnosti morali dogoditi zatvoreni profili, otvoreno pismo Željke Markić i hibridni gerilski ratovi na Facebooku da napokon uoči koliko su zapravo nakaradna pravila privatne medijske mašinerije Marka Zuckerberga, onda je valjda i brutalnu moć komercijalnih televizija mogla upoznati tek nakon što je ona prodrla na teren nacionalnih svetinja: jedino što je gore od vijesti da nakon 2020. godine utakmice hrvatske nogometne reprezentacije više nećemo moći gledati na HRT-u, nego ćemo za njih skupa s klupskim takmičenjima morati dodatno plaćati privatnoj kablovskoj mreži Sport Klub, vijest je da je ta mreža u vlasništvu Dragana Šolaka. ‘Jedan od petorice najbogatijih Srba’, javlja panično Jutarnji, ‘uskratio je pravo Hrvatima da ubuduće utakmice gledaju besplatno!’ Ono što je međutim dobro, činjenica je da sad na raspolaganju imamo zgodnu nogometnu analogiju. Otprilike onako kao što u hrvatskom nogometnom svijetu s jedne strane stoji besramna, osiona, nedemokratska struktura kojoj navijači skandiraju ‘HNS – mafija’, a s druge isti ti navijači koji masovno slave ratne zločince i paralelno štuju vjerske svetinje, tako u televizijskom svijetu s jedne strane stoji prebogata Šolakova medijska grupacija, a s druge zatucana, nazadna, klerikarikirana javna radiotelevizija. S jedne strane, dakle, svemoćni monopol koji nikome ne polaže račune; s druge strane ultrakonzervativni narodni navodni borci za javnu stvar. I negdje između, valjda, mi, zbunjeni, koji se između takvih alternativa baš nikako ne možemo opredijeliti. Pa ćemo, eto, od 2020. dodatno plaćati.
Iz sfere kompliciranih analogija spuštamo se u jednostavni svijet Zlatka Hasanbegovića. Čovjek je, kao što je odgovarajuće jednostavnom računskom operacijom ustanovio zastupnik stranke Zagreb je naš Tomislav Tomašević, od početka zasjedanja aktualnog saziva zagrebačke Gradske skupštine predložio točno dvije točke rasprave. Njegove Neovisne za Hrvatsku u julu je zanimala promjena imena Trga maršala Tita, sada bi uklonili bistu Ive Lole Ribara. To je krajnji domet Hasanbegovićeve liste: komunisti, trgovi, biste. Kakav domet, takav je i promet: pet mjeseci zasjedanja, šest sjednica, dva prijedloga. U prosjeku, jedan iz vladanja. Ukratko, Zlatko. Sasvim dovoljno Milanu Bandiću – koji tek što je Ivu Lolu vratio u gradski park početkom oktobra – da brzo reterira: već je uputio u glasanje prijedlog uklanjanja. Ipak mu koalicija ovisi o Neovisnima. Gradonačelnik u međuvremenu naveliko štedi na izgradnji vrtića i škola, grad se tradicionalno muči s problemom otpada, organiziraju se mutne akcije autsorsanja, ali to su komplicirane teme, a njih, najavili smo, u ovom tekstu zaobilazimo. Tu smo tek da se pozdravimo sa zastupnikom Hasanbegovićem, beskompromisnim idejnim borcem za propalu stvar koji je na front zakasnio šezdesetak godina, i ispratimo ga na izlasku iz rubrike. Do naredne točke za raspravu, do sljedeće prilike. Za mjesec, tri, dva, tko zna.
Kukom i Facebookom
Ne vrijedi gajiti iluzije oko zabrane sadržaja na Facebooku: najgušća društvena mreža na svijetu objave blokira uglavnom algoritmima, pa su ondje znali stradati i priznati politički stavovi i poznati umjetnički aktovi i profil relativno uspješne kanadske inženjerke, gđice Anchalee, koja se na nesreću zove Isis. Ne vrijedi, dakle, gajiti iluzije: kada je hrvatska virtualna desnica nedavno udarila kukom i Facebookom po ovdašnjim antifašističkim stranicama, bijesna zbog prethodnog uklanjanja vlastitih stavova o osuđenim ratnim zločincima, brzo su bili blokirani i Antifašistički Vjesnik i Antifa Šibenik i portal Lupiga i novine koje upravo čitate. Ne vrijedi, kažemo, gajiti iluzije: Facebook ima preko dvije milijarde aktivnih korisnika, a iz Hrvatske se spaja otprilike jedan promil toga broja, pa je žestoka ofenziva onlajn fašista u prostranstvima Zuckerbergovog carstva na kraju odjeknula snagom omanje vlažne petarde. I zato je dobro što se prije nekoliko dana u povodu cijele afere otvorenim pismom Vladi oglasila Željka Markić, pišući u ime U ime obitelji. Jer Željka Markić ne gaji iluzije: ona, kao što smo doznali, uglavnom gaji deluzije.
Jedna gadna deluzija stala je u poziv premijeru i ministrima da ‘osiguraju prekid cenzure’ koju Facebook provodi nad poštenim hrvatskim građanima: kako bi to točno trebalo učiniti, nije nam, nažalost, pojasnila. Druga gadna deluzija stala je u tvrdnju da cenzurirane objave ‘ne krše interna pravila ove društvene mreže’. Treća gadna deluzija odgovara na pitanje zašto ih onda, dovraga, društvena mreža cenzurira: ako nije zbog ‘lažnih prijava’, sigurna je Markić, mora da je zbog ‘politizacije Facebooka’. Množe se tako deluzije, nižu se iluzije, prvakinja desne civilnodruštvene scene mašta o čvrstoj ruci vlasti jedne majušne države koja uspješno zaustavlja neusporedivo moćniju međunarodnu korporaciju, lukavo prešućuje da čak i porozna interna pravila Facebooka nedvosmisleno brane ‘podršku grupama uključenim u nasilno ili nezakonito djelovanje’, zaneseno fantazira o strašnim zavjereničkim silama koje politiziraju Zuckerbergovu digitalnu tvornicu novca i okreću je protiv ‘brojnih intelektualaca, uglednika, medija, pravnih osoba i hrvatskih građana koji na ovoj društvenoj mreži izražavaju legitiman stav da je haaška presuda nepravedna te da nije utemeljena na činjenicama, što je i pozicija hrvatske Vlade i Sabora…’ Baš zato je dobro, rekli smo, što se oglasila otvorenim pismom. Jer sada znamo da Željka Markić ne gaji samo deluzije: ona, kao što vidimo, još i pravi aluzije.
Nije, doduše, naročito teško aludirati na ‘pozicije hrvatske Vlade i Sabora’, kao što to Markić čini, ako se te pozicije s jedne strane temelje u čvrstoj vjeri u nepravdu Haškog tribunala, a s druge labavo dopuštaju kojekakvim međunarodnim društvenim mrežama da ušutkuju hrvatske građane, i to onda kada sami na nepravdu upozore. Da je hrvatska vlast doista dosljedna, drugim riječima, na njoj bi sada bilo da do kraja brani svoje pozicije: pogotovo zato što one u Hrvatskoj skoro da i nemaju opozicije. Da je dosljedna, na vlasti bi bilo da se otvoreno suprotstavi internim pravilima Facebooka, pa makar pukla međunarodna bruka. Na vlasti bi, štoviše, bila zadaća da Marku Zuckerbergu postavi jasan ultimatum: ili će on prestati blokirati hrvatske građane ili će Hrvatska blokirati njega. Na vlasti bi bila potreba, ako ustreba, da kompletan Facebook blokira. Na vlasti bi bila zadaća da nas gurne, kad već drukčije ne ide, u društvo država poput Sjeverne Koreje ili Sirije. I eto zašto je dobro što se takvoj vlasti predsjednica obiteljaša obraća otvorenim pismom. Da je hrvatska vlast po pitanju haških presuda doista dosljedna – sada se to napokon vidi – na vlasti bi bila Željka Markić.
Poslovni ulet
Ima i dobrih vijesti za hrvatsku Vladu: vijesti o hrvatskoj Vladi uglavnom su dobre. Medijski mainstream je tetoši, novine hvale, uz takve novinare svaka PR-služba je suvišna. Večernji list i Poslovni dnevnik, izdanja austrijske Styrije, zajedničkim su snagama tako prošloga tjedna na velikoj svečanosti gospodarskim događajem godine u Hrvatskoj proglasili lex Agrokor: pošto je autor nagrađenog djela nažalost nepoznat, trofej je na otvorenoj sceni primila razdragana ministrica gospodarstva Martina Dalić. ‘Opazili smo da u pravnom sustavu postoji praznina za djelotvorno upravljanje rizicima u slučaju da se sa stečajnim ili predstečajnim razlozima suoče najveće kompanije koje imaju potencijal da donesu negativne posljedice po cijelo gospodarstvo’, lepršavo se probranom auditoriju obratila laureatkinja, a manje probranima među hrvatskim novinarima preostalo je da uzalud traže odgovore na nekoliko banalnih pitanja. Recimo: je li tužnija činjenica da nagradu dobiva zakon za koji do danas ne znamo tko ga je, kako i po kojoj proceduri pisao ili je, ipak, ružnija činjenica da nagradu prima osoba koja nam sve to uporno odbija reći? Možda: zašto pravni akt namijenjen isključivo očajničkom državnom spašavanju razlupanog i prezaduženog Todorićevog carstva, koje je država prethodno itekako pomogla zadužiti i razlupati, prima nagradu u sklopu projekta pod imenom ‘Poslovni uzlet’? Dalje: ako se projekt Večernjaka i Poslovnog zove ‘Poslovni uzlet’, može li se njihovo udvorničko nagrađivanje Vlade okvalificirati kao ‘Poslovni ulet’? Odgovore na ova i brojna druga pitanja ne znamo, ali slutimo da ih je uputno potražiti u cifri od oko 140 milijuna kuna, koliko Vlada kroz porezne olakšice svake godine upumpava na račune navodno nezavisnih komercijalnih dnevnih novina.
Analogija
Ako su se domaćoj javnosti morali dogoditi zatvoreni profili, otvoreno pismo Željke Markić i hibridni gerilski ratovi na Facebooku da napokon uoči koliko su zapravo nakaradna pravila privatne medijske mašinerije Marka Zuckerberga, onda je valjda i brutalnu moć komercijalnih televizija mogla upoznati tek nakon što je ona prodrla na teren nacionalnih svetinja: jedino što je gore od vijesti da nakon 2020. godine utakmice hrvatske nogometne reprezentacije više nećemo moći gledati na HRT-u, nego ćemo za njih skupa s klupskim takmičenjima morati dodatno plaćati privatnoj kablovskoj mreži Sport Klub, vijest je da je ta mreža u vlasništvu Dragana Šolaka. ‘Jedan od petorice najbogatijih Srba’, javlja panično Jutarnji, ‘uskratio je pravo Hrvatima da ubuduće utakmice gledaju besplatno!’ Ono što je međutim dobro, činjenica je da sad na raspolaganju imamo zgodnu nogometnu analogiju. Otprilike onako kao što u hrvatskom nogometnom svijetu s jedne strane stoji besramna, osiona, nedemokratska struktura kojoj navijači skandiraju ‘HNS – mafija’, a s druge isti ti navijači koji masovno slave ratne zločince i paralelno štuju vjerske svetinje, tako u televizijskom svijetu s jedne strane stoji prebogata Šolakova medijska grupacija, a s druge zatucana, nazadna, klerikarikirana javna radiotelevizija. S jedne strane, dakle, svemoćni monopol koji nikome ne polaže račune; s druge strane ultrakonzervativni narodni navodni borci za javnu stvar. I negdje između, valjda, mi, zbunjeni, koji se između takvih alternativa baš nikako ne možemo opredijeliti. Pa ćemo, eto, od 2020. dodatno plaćati.
Druga točka
Iz sfere kompliciranih analogija spuštamo se u jednostavni svijet Zlatka Hasanbegovića. Čovjek je, kao što je odgovarajuće jednostavnom računskom operacijom ustanovio zastupnik stranke Zagreb je naš Tomislav Tomašević, od početka zasjedanja aktualnog saziva zagrebačke Gradske skupštine predložio točno dvije točke rasprave. Njegove Neovisne za Hrvatsku u julu je zanimala promjena imena Trga maršala Tita, sada bi uklonili bistu Ive Lole Ribara. To je krajnji domet Hasanbegovićeve liste: komunisti, trgovi, biste. Kakav domet, takav je i promet: pet mjeseci zasjedanja, šest sjednica, dva prijedloga. U prosjeku, jedan iz vladanja. Ukratko, Zlatko. Sasvim dovoljno Milanu Bandiću – koji tek što je Ivu Lolu vratio u gradski park početkom oktobra – da brzo reterira: već je uputio u glasanje prijedlog uklanjanja. Ipak mu koalicija ovisi o Neovisnima. Gradonačelnik u međuvremenu naveliko štedi na izgradnji vrtića i škola, grad se tradicionalno muči s problemom otpada, organiziraju se mutne akcije autsorsanja, ali to su komplicirane teme, a njih, najavili smo, u ovom tekstu zaobilazimo. Tu smo tek da se pozdravimo sa zastupnikom Hasanbegovićem, beskompromisnim idejnim borcem za propalu stvar koji je na front zakasnio šezdesetak godina, i ispratimo ga na izlasku iz rubrike. Do naredne točke za raspravu, do sljedeće prilike. Za mjesec, tri, dva, tko zna.
