Ako već pitamo smije li se u Hrvatskoj biti "lijev i bogat", možda ovog puta pitanje nije kako je saborska zastupnica postala bogata, nego kako je ona točno ljevičarka. Ne dakle kako je svoj imetak stekla, nego što je o tom stjecanju sama rekla. Prije nego što je svedemo na analitički objekt, ukratko, vrijedilo bi primijetiti da je Urša Raukar-Gamulin politički subjekt
Urša Raukar-Gamulin na polaganju prisege u Saboru (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Bogatstvo
Tko god se očešao o politiku zna za tu nezgodu: najsitnija medijska afera može biti veća od najambicioznijeg političkog programa, ono po čemu će te glasači pamtiti često ne biraš sama, a javnost, gladna skandala, nekim čudom stalno klizi prema marginalnim temama. Čini se da je ovu staru lekciju upravo prošla i nova saborska zastupnica Urša Raukar-Gamulin. Ispunjavajući imovinsku karticu, članica stranke Možemo!, poznata glumica i predana aktivistica obavijestila je javnost da je uza sve to još i ozbiljna bogatašica: vlasnica ili suvlasnica čak šest kuća i stanova, dva poslovna prostora, dvije šume, jednog vinograda, nešto vrijednih umjetnina i – čisto da se nađe – omanje zalihe zlatnih poluga. Formalnopravno i proceduralno, jedina svrha njene kartice svodi se na to da, nakon što Raukar-Gamulin ode sa saborske dužnosti, svi skupa provjerimo nije li se to privatno bogatstvo misteriozno uvećalo dok se njegova vlasnica bavila javnim poslovima. U stvarnosti, naravno, taj zgodni mali mehanizam nadzora nad potencijalnim sukobima interesa funkcionira potpuno drugačije: imovinske kartice su kratice za političko oružje. Njima se smjenjuju ministri, njima se lansiraju spinovi, njima se nešto pokazuje i dokazuje: da je, recimo, onom napaljenom hadezeovskom antikomunjari većinu imetka stekao ćaća u mrskoj Jugoslaviji. Ili da je ovaj drugi pošten, dobar i skroman baš kao što se predstavlja. Ili da, evo, jedna istaknuta ljevičarka, borkinja za pravednost i socijalnu solidarnost, ustvari živi fantazije rentijerske buržoazije.
Simptom
Imovinska kartica Urše Raukar-Gamulin pretresena je tako do posljednje poluge na društvenim mrežama i u vodećim medijima, postala je povodom za nešto šire društvene analize u kolumnama i nešto žešće obračune u komentarima, pretvorila se u memove i usputne viceve. Rasprava, razapeta negdje između moralne ocjene i moralne ucjene, uglavnom se ticala pitanja koliko je opravdano da netko zastupa ljevičarske stavove, a istovremeno ima šume i stanove. Ili, kako je to sažeo naslov teksta Jurice Pavičića u Jutarnjem listu: "Smije li se u Hrvatskoj biti lijev i bogat?" Iz takve rasprave, zanimljivo, vrlo brzo je nestala ona koja ju je pokrenula: Urša Raukar-Gamulin svedena je, manje-više, na simptom opsežnijih i važnijih problema poput prirode "prave" ljevice, javnog statusa bogatstva u nas, odnosa morala i politike, principa i profita, nacionalizacije i denacionalizacije... Što je donekle razumljivo, jer njoj se, kao nasljednici slavne i imućne plemićke obitelji, bogatstvo dogodilo sâmo od sebe i nije za njega ni kriva ni zaslužna, osim što je, prema važećim zakonima, ispunila zahtjev za povrat imovine. Odnekle je, međutim, baš to prilično neobično, jer isto to bogatstvo je imala godinama, ali je ono sada postalo javna stvar isključivo zato što je Raukar-Gamulin ušla u Sabor: zato što je, drugim riječima, odlučila postati političarka. Pa onda, ako već pitamo smije li se u Hrvatskoj biti "lijev i bogat", možda ovoga puta pitanje i nije kako je saborska zastupnica postala bogata, nego kako je ona točno ljevičarka. Ne dakle kako je svoj imetak stekla, nego što je o tom imetku – i njegovom stjecanju – sama rekla. Prije nego što je svedemo na analitički objekt, ukratko, vrijedilo bi primijetiti da je Urša Raukar-Gamulin politički subjekt: bilo bi to poštenije i kudikamo primjerenije. A i zanimljivije, jer kazala je najmanje tri interesantne stvari, koje mediji jesu prenijeli, ali su zatim brzo zagubljene u kakofoniji medijskog opinion makinga i echo chambera na društvenim mrežama.
Desnica
Ona prva njoj samoj vjerojatno je najvažnija: "Dok sam ispunjavala karticu, nisam željela prikazati aproksimativne ili podcijenjene vrijednosti", rekla je. "Ispunjavala sam je sa željom da prikažem apsolutno sve što posjedujem kao primjer transparentnosti koja je nužna pri obavljanju javnih dužnosti." Tako govori i tako postupa zastupnica stranke koja konstantno pokušava podići kriterije političke odgovornosti i vratiti ugled javnoj dužnosti, odnosno činiti ono što bi u političkom životu trebalo biti "normalno". Mali je problem što se od normalnih postupaka teže da umijesiti novinska vijest, pa je jedna pohvalna izjava zaboravljena tek što je izgovorena.
"Sve što imam stekla sam nasljedstvom i u denacionalizaciji. Sva imovina moje obitelji je stečena do Drugog svjetskog rata": ako prethodne rečenice nisu bile važne nikome, ove su važne prvenstveno desnici. "Nasljedstvom" je Raukar-Gamulin prizvala svoga najslavnijeg pretka, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, čovjeka koji je 1847. u saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku; "denacionalizacijom" je prizvala Franju Tuđmana i njegovu ideju ispravljanja jugoslavenskih nepravdi. U samo dva poteza – manje ili više proračunato, nije pretjerano bitno – time je elegantno povukla liniju koju desničari ne smiju preći, jer linija omeđuje kompletan sakrosanktni teritorij njihove mitologije: od buđenja nacionalne svijesti u 19. vijeku do buđenja iz tisućljetnog sna o neovisnosti, skupa s pravocrtnom povijesnom prugom koja te dvije točke u nacionalističkom retrovizoru izravno povezuje. Desnica, toliko sklona da novu zelenu ljevicu prokazuje kao dokonu zabavu zagrebačke buržoazije, sada je poražena vlastitim oružjem: kako napasti bogatstvo Urše Raukar-Gamulin ako povijest tog bogatstva priča priču o nastanku hrvatske države? Postoji, međutim, i cijena ove pobjede, a nju je saborska zastupnica platila završnom rečenicom.
Ljevica
"Imovina je plod rada nekoliko generacija moje obitelji": ako je prethodna izjava bila bitna prvenstveno desnici, ova je važna isključivo ljevici. Zato što nekoliko generacija Kukuljević Sakcinskih nisu samo velika loza iz slavne nacionalne povijesti, nego su uz to bili još i feudalci: to u osnovi znači da bogatstvo koje su stekli doista jeste plod rada, ali besplatnog rada njihovih kmetova. Reklo bi se – i ne ide drugačije – da je plod klasne eksploatacije. Danas, kada klasna podjela sigurno nije jedini orijentir ljevice, a iz političkog mainstream govora je odavno prognana, takvo seciranje sasvim usputne izjave jedne novopečene zastupnice nekome se može učiniti suvišnim. Ali problem je u tome što se klasa, ma koliko je duboko potisnuli, neprestano vraća. Jednom ćemo je provući kroz petparački narativ o hrvatskom jalu i zavisti, drugi put ćemo je proglasiti atavizmom socijalističkog mentaliteta, treći put ćemo okriviti manjak poduzetničkog duha, četvrti put ćemo skoknuti do Gulaga, peti put će nam Zoran Milanović objasniti da je "radnička klasa nestala", šesti put ćemo stvar ublažiti govoreći o nejednakosti, sedmi i svaki sljedeći naprosto ćemo je prešutjeti: klasne razlike svejedno neće nestati. A drugi problem je u tome što se te razlike – baš kao što nam maleni skandal oko imovinske kartice iznova pokazuje – uglavnom vraćaju u lice ljevici. Kako će se s njima nositi najmoćnija hrvatska lijeva stranka, koja upravo preosmišljava i oblikuje ono što ljevica u nas danas znači – i to dok joj glasačko tijelo stoji s obje strane klasne granice – tek ćemo vidjeti. Bit će daleko važnijih odluka i daleko ozbiljnijih povoda nego što je jedna pošteno i transparentno ispunjena imovinska kartica. Ono što je ipak sasvim sigurno jest da tom problemu, ma kako ga nazivali, neće umaći. I da istup njihove nove saborske zastupnice – koja, eto, smatra da su devetnaestostoljetni plemići bogatstva gomilali vlastitim predanim radom – nije, vrlo blago rečeno, najbolja početna točka za to istraživanje.
