Negdje između Domovinskog rata i festivalskog formata, domoljubnog ponosa i marketinškog zanosa, nacionalno osviještene politike i fine građanske publike odvijao se daleko najveći dio povijesti hrvatskog kazališta u posljednjih 25 godina. Takvo kazalište sada nema tko da brani
U petak, 22. septembra – samo dan nakon što su organizatori Evropske noći kazališta objavili da će zbog zahtjeva jedne veteranske udruge i njenog predsjednika odgoditi manifestaciju kako se ona ne bi preklopila s obilježavanjem pada Škabrnje i Vukovara – skupina revoltiranih umjetnika, aktivista i građana provalila je u zgradu najpoznatijeg gradskog teatra. ‘U kakvim to okolnostima želimo raditi, živjeti i djelovati?’ zapitali su javnost objavljujući okupaciju: ‘Ovo kazalište sada stoji za svijet kakav bi on mogao biti – slobodan od nacionalizma, slobodan od militarističkih prijetnji, slobodan od eksploatacije i ropstva, slobodan od rasizma i rodne neravnopravnosti!’ Vijest o izvanrednom stanju širila se ubrzano: do večeri, broj prosvjednika narastao je s nekoliko stotina na čak tri hiljade. Proglašen je nastavak akcije, raspodijeljene su dužnosti, sastavljen improvizirani repertoar oslobođenog teatra: ‘Kolektivnom inscenacijom preuzimamo ga u svoje vlasništvo i proglašavamo imovinom svih ljudi. Otvaramo ga i prepuštamo zajedničkom korištenju!’ Tako je u petak, 22. septembra, jedinim ispravnim, dosljednim i uistinu solidarnim činom okončala velika prošlotjedna kazališna drama. Problem je samo što se rasplet nije odigrao u Zagrebu; nije ono priopćenje objavljeno u Splitu, nije ni u Rijeci ili Osijeku. Tri hiljade demonstranata zauzelo je, naime, Volksbühne, pa s legendarne berlinske scene – na kojoj se progresivna umjetnost decenijama obraćala radničkoj klasi, marginaliziranima i potlačenima – lansiralo kolektivni odjeb tamošnjim gradskim vlastima: ovi su nakon 25 godina ravnanja čuvenog Franka Castorfa zamijenili Chrisom Decronom, promotorom posve drukčijeg, tržišno isplativijeg pristupa.
A što se za to vrijeme događalo u Hrvatskoj? Nitko nije oslobađao kazališta od nacionalizma: umjesto toga, dozvolili smo jednoj neupućenoj veteranskoj pojavi da javno laprda o ‘srbijanskim piscima’. Nitko ih nije oslobađao od militarističkih prijetnji: umjesto toga, programe im sada kroje tzv. braniteljske udruge. Nitko ih nije oslobađao od rodne neravnopravnosti: umjesto toga, ritam izvedbi im diktira čovjek nepravomoćno osuđen zbog bludnih radnji nad osamnaestogodišnjom djevojkom. Ministrica kulture se pred navalom domoljublja kukavički sakrila od vlastite odgovornosti, Vlada pretvarala da se ništa ne događa: čak su i rijetki pobunjeni glumci, intendanti i režiseri istodobno pomirljivo podsjećali kako je kazalište već dalo svoj obol Domovinskom ratu, slijedilo nacionalne interese, vjerno radilo za našu stvar. U takvom rasporedu snaga, Noć kazališta nije imala velikih šansi: naposljetku, ta je manifestacija ionako tek zgodna festivalska dosjetka, reklamna igračka za jednokratno privlačenje načelno nezainteresirane publike. A negdje između ova dva pola – između Domovinskog rata i festivalskog formata, između domoljubnog ponosa i marketinškog zanosa, između nacionalno osviještene politike i fine građanske publike – ionako se, uostalom, odvijao daleko najveći dio povijesti hrvatskog kazališta u posljednjih 25 godina. Možda nije popularno reći sada, dok ga napada razvojačena šaka jada, ali hrvatsko kazalište je u tih 25 godina neobično rijetko činilo ono što je, recimo, u Berlinu činio Volksbühne: neobično rijetko je primjećivalo da – mimo nacionalne klike i profinjene publike – postoje i oni siromašni, deklasirani, marginalizirani…
Takvo kazalište, nažalost, sada nema tko da brani.
Weekend Media Festival u Rovinju se po deseti, jubilarni put pozabavio najnovijim trendovima u medijskom biznisu, pa u ‘Neprijateljskoj propagandi’ imamo ozbiljnih problema da među javnim diskusijama i uglednim govornicima izdvojimo one koji su bili najsuvremeniji, najmoderniji, najviše in. Je li to bila panel-rasprava pod vrckavim naslovom ‘Baby You Can Drive My Car’, s koje nam je direktor Ubera za jugoistočnu Evropu Davor Tremac poručio kako njegova kompanija mijenja cijeli koncept putničkog prijevoza, dok su u isto vrijeme, samo jedan meridijan zapadnije, gradske vlasti Londona Uberu otkazivale službenu dozvolu zato što je neodgovoran, ne provjerava vlastite vozače i ne prijavljuje njihova krivična djela? Ili je to ipak bila nagrada nezavisnog žirija za najboljeg internetskog novinara dodijeljena Darku Markušiću s desničarskog portala Direktno.hr, popraćena visokim plasmanom notornog Tihomira Dujmovića u raznoraznim kategorijama, baš nekako u doba kada kompletan medijski mainstream spremno skreće udesno? Možda gostovanje vlasnika Pinka Željka Mitrovića koji je tumačio kako se mediji imaju voditi isključivo komercijalnim interesom, dok je istodobno na jugu Srbije osnivač novina Vranjskih Vukašin Obradović započinjao štrajk glađu zbog gašenja svog tjednika? Izbor je težak, konkurencija oštra, ali mi se odlučujemo za panel nježno homoerotiziranog naslova ‘STEM, je t’aime’, na kojem su ljubav suvremenim tehnologijama naizmjenično izjavljivali savjetnik predsjednice Republike Hrvatske Nenad Bakić, poduzetnički superstar Mate Rimac i nekolicina podjednako entuzijastičnih mladića. Nitko, međutim, poput Borisa Jokića. Kreator opstruirane kurikularne reforme, doznali smo tamo, nije samo javno omiljen: on je i nesmiljen. ‘Naše istraživanje među učenicima sedmih razreda pokazalo je da im je važno imati siguran i stabilan posao’, podijelio je šokantan podatak s publikom. ‘To je nevjerojatno. Zbog toga nam treba zazvoniti alarm u glavama!’ Rezultati istraživanja su, inače, objavljeni početkom mjeseca, a prema njima oko 60 posto djevojčica i dječaka još uvijek mašta o tome da će, jednom kad porastu, na profesionalnom planu iskusiti nešto poput sigurnosti i stabilnosti. Nedopustivo: nikome nije jasno kako su se čak i nezreli predadolescenti uspjeli zaraziti pogubnim socijalističkim mentalitetom, ali Jokićevi suradnici već predlažu terapeutsko uvođenje ‘karijernog savjetovanja’ u osnovne škole, ne bi li se mališanima izbile slične totalitarne ideje iz glave, pa ondje usadila bezgranična ljubav prema neizvjesnosti, egzistencijalnoj nesigurnosti, prilagodljivosti čeličnim zahtjevima tržišta… Ili, sve u svemu, prema STEM-u.
Ako smo glavnu neprijateljsko-propagandnu nagradu na Weekend Media Festivalu dodijelili STEM-erima, onda jedna panel-rasprava zaslužuje barem honorablemention: pod naslovom ‘Agrokor naš svagdašnji’ rovinjsko je društvance najednom, nakon devet godina disciplinirane festivalske šutnje, hrabro progovorilo o (pro)palom gazdi Todoriću, a novinar Gojko Drljača ondje je briljirao. Strogo, ali pravedno je krizni PR Agrokora ocijenio ‘sramotnim’, požalivši se usput i na zlatne dane kompanije, kada je ‘komunikacija Agrokora prema medijima bila lošija što su bili veći, jači i moćniji’: svi njegovi sugovornici, dvorana krcata gostima i mediji koji su izjavu prenijeli uspješno su se pritom pretvarali da to nije isti onaj Gojko Drljača koji je prije jedva koju godinu u Večernjaku euforično slavio Agrokorovu akviziciju Mercatora. I usput nas podučavao: ‘Onog dana kada u Hrvatskoj neće biti javni skandal reći da bi zapravo trebalo poticati najuspješnije poduzetnike, među kojima je i Todorić, tada će Hrvatska biti zemlja s mnogo manje problema.’ Pa zatim dodao: ‘Možda ih sada ne možemo poticati, ali ih barem naučimo cijeniti.’ Nije, naravno, Drljača jedini koji ovih dana iznenada otkriva vlastite nesputane kritičke potencijale – njegov nekadašnji poslodavac, Večernji, baš kao i sadašnji, Jutarnji, vrve ekonomskim stručnjacima, kolumnističkim zvijezdama i profesionalnim analitičarima koji su dvadesetak godina uspješno glumili da Todorić ne postoji ili su pred njim poslušno gmizali – ali pristojniji među njima sada barem šute. Što ćemo, ne mogu to svi: u ‘Neprijateljskoj propagandi’ izražavamo razumijevanje za nataložene novinarske frustracije i stoga pozdravljamo naglo buđenje novinarske savjesti u formi ekskluzivnih vijesti. Samo dajte, kolege, strogo i pravedno, strpljivo vas čitamo: mala je to naknada za naknadnu pamet. Napunite šaržere, podesite nišane, više nema zabrane: udrite jače, drljače.
Sve što ste oduvijek željeli znati o kapitalističkom tržištu, a niste se usudili pitati ekonomske stručnjake lokalnih medija, možete doznati na globalnim aukcijama djela suvremene umjetnosti. Specijalizirani portal Artnet objavio je prije nekoliko dana rezultate velikog istraživanja aukcijskih kuća u prvoj polovici godine: tamo gdje se preprodaju najhrabrije, najprovokativnije i najrevolucionarnije slike našeg doba, pokazalo se, slika je žalosno predvidljiva, dosadna i konzervativna. Skoro polovica od 2,7 milijardi dolara – koliko se oko suvremenih umjetnika okrenulo u samo šest mjeseci – potrošena je na samo 25 imena: investitori i kolekcionari, poučeni kolapsima tržišta 2000. i 2008. godine, sada igraju uglavnom na sigurno. Listu predvodi posterboy kooptirane artističke rebelije osamdesetih Jean-Michel Basquiat, slijede superzvijezde pop-arta Andy Warhol i Roy Lichtenstein, zatim najisplativiji živući autor Gerhard Richter, pa Cy Twombly, Francis Bacon, Peter Doig… Posebno je zanimljivo kako se ekstremna financijska nejednakost tržišta – na kojem 25 najskupljih autora obrće jednaki iznos novca kao i deseci tisuća manje uspješnih – pretvara u nejednakost na drugim poljima. Među 25 imena, tako, skoro da nema žena: tu su tek psihodelične eksplozije prepoznatljivih točkastih uzoraka na platnima prekrasno iščašene Yayoi Kusame, koja se plasirala na deveto mjesto liste, i diskretne, geometrijski suspregnute površine Agnes Martin, koja se ugurala na posljednje. Neformalni pobjednik, Jean-Michel Basquiat, ujedno je i jedini tamnoputi umjetnik na popisu: čak 21 su bijelci. A nacionalna je dominacija pritom tek nešto slabija od rodne i rasne: trinaestorica autora – više, dakle, od polovice – su, očekivano, Amerikanci…
Tržište suvremene umjetnosti odavno ima mnogo manje veze s tzv. umjetničkim vrijednostima, estetskim procjenama i rafiniranim ukusima, a mnogo više sa sigurnošću investicija, kalibriranjem rizika i oplođivanjem uloženog kapitala: to je, uostalom, dobro poznato. Manje je međutim poznato zašto onda iz njega, povratno, ne bismo povukli očigledne zaključke o tome kako generalno funkcionira kapitalističko tržište: kao generator ekstremno zaoštrene materijalne nejednakosti koja samo dodatno cementira rodne, rasne i nacionalne linije opresije, učvršćujući provjerene konzervativne vrijednosti i nagrađujući igru samo onda kada se igra na sigurno.
Zabrana i obrana
U petak, 22. septembra – samo dan nakon što su organizatori Evropske noći kazališta objavili da će zbog zahtjeva jedne veteranske udruge i njenog predsjednika odgoditi manifestaciju kako se ona ne bi preklopila s obilježavanjem pada Škabrnje i Vukovara – skupina revoltiranih umjetnika, aktivista i građana provalila je u zgradu najpoznatijeg gradskog teatra. ‘U kakvim to okolnostima želimo raditi, živjeti i djelovati?’ zapitali su javnost objavljujući okupaciju: ‘Ovo kazalište sada stoji za svijet kakav bi on mogao biti – slobodan od nacionalizma, slobodan od militarističkih prijetnji, slobodan od eksploatacije i ropstva, slobodan od rasizma i rodne neravnopravnosti!’ Vijest o izvanrednom stanju širila se ubrzano: do večeri, broj prosvjednika narastao je s nekoliko stotina na čak tri hiljade. Proglašen je nastavak akcije, raspodijeljene su dužnosti, sastavljen improvizirani repertoar oslobođenog teatra: ‘Kolektivnom inscenacijom preuzimamo ga u svoje vlasništvo i proglašavamo imovinom svih ljudi. Otvaramo ga i prepuštamo zajedničkom korištenju!’ Tako je u petak, 22. septembra, jedinim ispravnim, dosljednim i uistinu solidarnim činom okončala velika prošlotjedna kazališna drama. Problem je samo što se rasplet nije odigrao u Zagrebu; nije ono priopćenje objavljeno u Splitu, nije ni u Rijeci ili Osijeku. Tri hiljade demonstranata zauzelo je, naime, Volksbühne, pa s legendarne berlinske scene – na kojoj se progresivna umjetnost decenijama obraćala radničkoj klasi, marginaliziranima i potlačenima – lansiralo kolektivni odjeb tamošnjim gradskim vlastima: ovi su nakon 25 godina ravnanja čuvenog Franka Castorfa zamijenili Chrisom Decronom, promotorom posve drukčijeg, tržišno isplativijeg pristupa.
A što se za to vrijeme događalo u Hrvatskoj? Nitko nije oslobađao kazališta od nacionalizma: umjesto toga, dozvolili smo jednoj neupućenoj veteranskoj pojavi da javno laprda o ‘srbijanskim piscima’. Nitko ih nije oslobađao od militarističkih prijetnji: umjesto toga, programe im sada kroje tzv. braniteljske udruge. Nitko ih nije oslobađao od rodne neravnopravnosti: umjesto toga, ritam izvedbi im diktira čovjek nepravomoćno osuđen zbog bludnih radnji nad osamnaestogodišnjom djevojkom. Ministrica kulture se pred navalom domoljublja kukavički sakrila od vlastite odgovornosti, Vlada pretvarala da se ništa ne događa: čak su i rijetki pobunjeni glumci, intendanti i režiseri istodobno pomirljivo podsjećali kako je kazalište već dalo svoj obol Domovinskom ratu, slijedilo nacionalne interese, vjerno radilo za našu stvar. U takvom rasporedu snaga, Noć kazališta nije imala velikih šansi: naposljetku, ta je manifestacija ionako tek zgodna festivalska dosjetka, reklamna igračka za jednokratno privlačenje načelno nezainteresirane publike. A negdje između ova dva pola – između Domovinskog rata i festivalskog formata, između domoljubnog ponosa i marketinškog zanosa, između nacionalno osviještene politike i fine građanske publike – ionako se, uostalom, odvijao daleko najveći dio povijesti hrvatskog kazališta u posljednjih 25 godina. Možda nije popularno reći sada, dok ga napada razvojačena šaka jada, ali hrvatsko kazalište je u tih 25 godina neobično rijetko činilo ono što je, recimo, u Berlinu činio Volksbühne: neobično rijetko je primjećivalo da – mimo nacionalne klike i profinjene publike – postoje i oni siromašni, deklasirani, marginalizirani…
Takvo kazalište, nažalost, sada nema tko da brani.
Samo ljubav
Weekend Media Festival u Rovinju se po deseti, jubilarni put pozabavio najnovijim trendovima u medijskom biznisu, pa u ‘Neprijateljskoj propagandi’ imamo ozbiljnih problema da među javnim diskusijama i uglednim govornicima izdvojimo one koji su bili najsuvremeniji, najmoderniji, najviše in. Je li to bila panel-rasprava pod vrckavim naslovom ‘Baby You Can Drive My Car’, s koje nam je direktor Ubera za jugoistočnu Evropu Davor Tremac poručio kako njegova kompanija mijenja cijeli koncept putničkog prijevoza, dok su u isto vrijeme, samo jedan meridijan zapadnije, gradske vlasti Londona Uberu otkazivale službenu dozvolu zato što je neodgovoran, ne provjerava vlastite vozače i ne prijavljuje njihova krivična djela? Ili je to ipak bila nagrada nezavisnog žirija za najboljeg internetskog novinara dodijeljena Darku Markušiću s desničarskog portala Direktno.hr, popraćena visokim plasmanom notornog Tihomira Dujmovića u raznoraznim kategorijama, baš nekako u doba kada kompletan medijski mainstream spremno skreće udesno? Možda gostovanje vlasnika Pinka Željka Mitrovića koji je tumačio kako se mediji imaju voditi isključivo komercijalnim interesom, dok je istodobno na jugu Srbije osnivač novina Vranjskih Vukašin Obradović započinjao štrajk glađu zbog gašenja svog tjednika? Izbor je težak, konkurencija oštra, ali mi se odlučujemo za panel nježno homoerotiziranog naslova ‘STEM, je t’aime’, na kojem su ljubav suvremenim tehnologijama naizmjenično izjavljivali savjetnik predsjednice Republike Hrvatske Nenad Bakić, poduzetnički superstar Mate Rimac i nekolicina podjednako entuzijastičnih mladića. Nitko, međutim, poput Borisa Jokića. Kreator opstruirane kurikularne reforme, doznali smo tamo, nije samo javno omiljen: on je i nesmiljen. ‘Naše istraživanje među učenicima sedmih razreda pokazalo je da im je važno imati siguran i stabilan posao’, podijelio je šokantan podatak s publikom. ‘To je nevjerojatno. Zbog toga nam treba zazvoniti alarm u glavama!’ Rezultati istraživanja su, inače, objavljeni početkom mjeseca, a prema njima oko 60 posto djevojčica i dječaka još uvijek mašta o tome da će, jednom kad porastu, na profesionalnom planu iskusiti nešto poput sigurnosti i stabilnosti. Nedopustivo: nikome nije jasno kako su se čak i nezreli predadolescenti uspjeli zaraziti pogubnim socijalističkim mentalitetom, ali Jokićevi suradnici već predlažu terapeutsko uvođenje ‘karijernog savjetovanja’ u osnovne škole, ne bi li se mališanima izbile slične totalitarne ideje iz glave, pa ondje usadila bezgranična ljubav prema neizvjesnosti, egzistencijalnoj nesigurnosti, prilagodljivosti čeličnim zahtjevima tržišta… Ili, sve u svemu, prema STEM-u.
Udri jače
Ako smo glavnu neprijateljsko-propagandnu nagradu na Weekend Media Festivalu dodijelili STEM-erima, onda jedna panel-rasprava zaslužuje barem honorablemention: pod naslovom ‘Agrokor naš svagdašnji’ rovinjsko je društvance najednom, nakon devet godina disciplinirane festivalske šutnje, hrabro progovorilo o (pro)palom gazdi Todoriću, a novinar Gojko Drljača ondje je briljirao. Strogo, ali pravedno je krizni PR Agrokora ocijenio ‘sramotnim’, požalivši se usput i na zlatne dane kompanije, kada je ‘komunikacija Agrokora prema medijima bila lošija što su bili veći, jači i moćniji’: svi njegovi sugovornici, dvorana krcata gostima i mediji koji su izjavu prenijeli uspješno su se pritom pretvarali da to nije isti onaj Gojko Drljača koji je prije jedva koju godinu u Večernjaku euforično slavio Agrokorovu akviziciju Mercatora. I usput nas podučavao: ‘Onog dana kada u Hrvatskoj neće biti javni skandal reći da bi zapravo trebalo poticati najuspješnije poduzetnike, među kojima je i Todorić, tada će Hrvatska biti zemlja s mnogo manje problema.’ Pa zatim dodao: ‘Možda ih sada ne možemo poticati, ali ih barem naučimo cijeniti.’ Nije, naravno, Drljača jedini koji ovih dana iznenada otkriva vlastite nesputane kritičke potencijale – njegov nekadašnji poslodavac, Večernji, baš kao i sadašnji, Jutarnji, vrve ekonomskim stručnjacima, kolumnističkim zvijezdama i profesionalnim analitičarima koji su dvadesetak godina uspješno glumili da Todorić ne postoji ili su pred njim poslušno gmizali – ali pristojniji među njima sada barem šute. Što ćemo, ne mogu to svi: u ‘Neprijateljskoj propagandi’ izražavamo razumijevanje za nataložene novinarske frustracije i stoga pozdravljamo naglo buđenje novinarske savjesti u formi ekskluzivnih vijesti. Samo dajte, kolege, strogo i pravedno, strpljivo vas čitamo: mala je to naknada za naknadnu pamet. Napunite šaržere, podesite nišane, više nema zabrane: udrite jače, drljače.
Igra na sigurno
Sve što ste oduvijek željeli znati o kapitalističkom tržištu, a niste se usudili pitati ekonomske stručnjake lokalnih medija, možete doznati na globalnim aukcijama djela suvremene umjetnosti. Specijalizirani portal Artnet objavio je prije nekoliko dana rezultate velikog istraživanja aukcijskih kuća u prvoj polovici godine: tamo gdje se preprodaju najhrabrije, najprovokativnije i najrevolucionarnije slike našeg doba, pokazalo se, slika je žalosno predvidljiva, dosadna i konzervativna. Skoro polovica od 2,7 milijardi dolara – koliko se oko suvremenih umjetnika okrenulo u samo šest mjeseci – potrošena je na samo 25 imena: investitori i kolekcionari, poučeni kolapsima tržišta 2000. i 2008. godine, sada igraju uglavnom na sigurno. Listu predvodi posterboy kooptirane artističke rebelije osamdesetih Jean-Michel Basquiat, slijede superzvijezde pop-arta Andy Warhol i Roy Lichtenstein, zatim najisplativiji živući autor Gerhard Richter, pa Cy Twombly, Francis Bacon, Peter Doig… Posebno je zanimljivo kako se ekstremna financijska nejednakost tržišta – na kojem 25 najskupljih autora obrće jednaki iznos novca kao i deseci tisuća manje uspješnih – pretvara u nejednakost na drugim poljima. Među 25 imena, tako, skoro da nema žena: tu su tek psihodelične eksplozije prepoznatljivih točkastih uzoraka na platnima prekrasno iščašene Yayoi Kusame, koja se plasirala na deveto mjesto liste, i diskretne, geometrijski suspregnute površine Agnes Martin, koja se ugurala na posljednje. Neformalni pobjednik, Jean-Michel Basquiat, ujedno je i jedini tamnoputi umjetnik na popisu: čak 21 su bijelci. A nacionalna je dominacija pritom tek nešto slabija od rodne i rasne: trinaestorica autora – više, dakle, od polovice – su, očekivano, Amerikanci…
Tržište suvremene umjetnosti odavno ima mnogo manje veze s tzv. umjetničkim vrijednostima, estetskim procjenama i rafiniranim ukusima, a mnogo više sa sigurnošću investicija, kalibriranjem rizika i oplođivanjem uloženog kapitala: to je, uostalom, dobro poznato. Manje je međutim poznato zašto onda iz njega, povratno, ne bismo povukli očigledne zaključke o tome kako generalno funkcionira kapitalističko tržište: kao generator ekstremno zaoštrene materijalne nejednakosti koja samo dodatno cementira rodne, rasne i nacionalne linije opresije, učvršćujući provjerene konzervativne vrijednosti i nagrađujući igru samo onda kada se igra na sigurno.
