U zemlji u kojoj su nekada komunisti vodili široku antifašističku frontu, sada – kada komunista skoro da i nema – najednom se postrojava odvažna fronta njihovih neprijatelja. A nakon što su uz bok Ruži Tomašić i Kolindi Grabar-Kitarović spremno stali evrozastupnici SDP-a i IDS-a, napokon vidimo kako točno izgleda suvremena antikomunistička fronta
‘I ove godine smo 23. kolovoza obilježili ukopavajući žrtve do sada neistraženih grobnica’, izvijestila je neki dan HDZ-ova evroparlamentarka Željana Zovko zastupnice i zastupnike u Bruxellesu. Za govornicom se našla kao jedina hrvatska koautorica ‘Rezolucije o važnosti evropskog sjećanja’: kada je parlament, međutim, koji trenutak kasnije rezoluciju izglasao, ruke su podigli baš svi naši predstavnici. Podržali su je Zovkini stranački kolege i desničarka Ruža Tomašić, ali i IDS-ov Valter Flego i SDP-ov trio asova: Fred Matić, Biljana Borzan i Tonino Picula. Bio je to rijedak čin svehrvatskog zajedništva: zapravo, sve do danas – puna dva tjedna nakon njenog donošenja – protiv rezolucije se od domaćih stranaka pobunila samo Radnička fronta. A kada malena, radikalno lijeva politička opcija predstavlja jedini glas otpora, onda znamo da je najniži oblik povijesnog revizionizma napokon postao stvar najšireg konsenzusa.
Jer nova evropska rezolucija je nedvosmisleno, apsolutno i apsurdno revizionistička. Ona 23. kolovoza – datum kada su Njemačka i SSSR u Moskvi 1939. sklopili pakt o nenapadanju, zbog čega ga Željana Zovko i ostatak Unije sada obilježavaju kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima – nonšalantno proglašava manje-više jedinim uzrokom Drugog svjetskog rata. Ako nacizam i komunizam pritom ne izjednačava do kraja, onda je to samo zato što se komunizam ipak čini malo gori: dok su nacistički zločini već ‘ocijenjeni i kažnjeni’, saznajemo, za ocjenjivanjem i kažnjavanjem onih komunističkih ‘još uvijek postoji hitna potreba’. I mada nitko razuman, naravno, neće osporiti da je sporazum Ribbentrop-Molotov svojevremeno šokirao evropske komuniste ni da je tajnim aneksima o podjeli teritorija raskomadao Poljsku, svođenje razloga svjetskog sukoba samo na taj pakt briše iz kolektivne memorije sve ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Prešućuje, recimo, da su još ranije sporazume s Hitlerom uredno sklapali zapadni vođe, odbijajući Staljinovu ponudu da stupe s njim u antifašistički pakt. Prešućuje – još gore – činjenicu da je SSSR potom u ratu dao zastrašujućih 27 milijuna ljudskih žrtva. Prešućuje, napokon, i ono što je bilo nakon 1945: dok rezolucija govori o patnji istočnoevropskih naroda pod staljinističkom diktaturom – koju, opet, nitko razuman ne osporava – ni riječju ne spominje podjednako neosporive procese modernizacije i industrijalizacije socijalističkih zemalja, što ih današnji kapitalizam uništava predatorskom predanošću, skupa sa socijalnom i zdravstvenom zaštitom, najšire dostupnim obrazovanjem i sličnim suvenirima iz ere komunističkog horora.
Ali trpanje epohalnih rezultata socijalističkog razvoja u isti koš sa staljinističkom diktaturom nije glavni manevar nove evropske rezolucije: njen pravi politički ulog zapravo je obračun s Rusijom, koja ne pristaje na ovako izvitopereno čitanje prošlosti. U dokumentu je – kao što na portalu Jacobin sažima povjesničar David Broder – zapravo riječ o ‘nezamislivom prekrajanju povijesti radi najplićih političkih ciljeva, pri čemu se nacistički Holokaust relativizira isključivo zato da bi današnja Rusija izgledala što lošije’. Opsceni paradoks skriva se u tome što rezolucija pritom evidentno podilazi ideološkim potrebama aktualnih radikalno desnih vlada u Mađarskoj i Poljskoj, blindirajući tako prvu liniju obrane Unije od ruskoga utjecaja: pretenciozna retorika demokratskih vrijednosti, osobnih sloboda i ljudskih prava, na kojoj dokument počiva, tu je dakle samo kako bi prikrila podršku Bruxellesa onim evropskim državama koje baš takve vrijednosti danas najviše ugrožavaju.
U najkraćem – zaključuje Broder – nova rezolucija donosi ‘radikalizaciju mainstream antikomunizma’. A osnovna ironija srednjostrujaškog antikomunizma u tome je što mu nedostaje protivnik – već lijepih 30 godina Evropa naime nema ozbiljnu komunističku partiju – pa zato komunistima proglašava manje-više sve one koji se ne uklapaju u desničarsku sliku svijeta. Da bismo Broderovu dijagnozu provjerili, ne moramo ići do Poljske, Mađarske ili Bruxellesa ni putovati 70 godina unatrag: sasvim je dovoljno da se prisjetimo kako je točno kod nas izgledalo ono ‘obilježavanje 23. kolovoza’ iznad ‘neistraženih grobnica’, o kojem je evroparlamentarcima pričala Željana Zovko.
Prije otprilike mjesec i po, na evropski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, čitav državni vrh okupio se u Gračanima kraj Zagreba da posmrtne ostatke tristotinjak neidentificiranih ljudi poginulih 1945. u borbama za oslobođenje grada – velikom većinom ustaša, a još većom vjerojatnošću i njemačkih nacista – proglasi ‘žrtvama komunističkog režima’. Istog onog režima koji se – prema tadašnjim riječima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – ‘u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma’. Proglašavanje oslobodilaca zločincima, a zločinaca nevinim žrtvama, proglašavanje komunizma skrivenom opasnošću, a antifašizma njegovom pukom maskom: tako izgleda perverzna revizionistička politika kojoj novo gorivo daje rezolucija iz Bruxellesa. A da ironija bude potpuna, sve se to odvija u zemlji koja je vlastitim snagama porazila Hitlera i odbacila Staljina. U zemlji u kojoj su nekada komunisti organizirali i vodili široku antifašističku frontu, sada – kada komunista skoro da i nema – najednom se postrojava odvažna fronta njihovih neprijatelja. Prizor je, priznajmo, bizaran. Nakon što su uz bok Ruži Tomašić i Kolindi Grabar-Kitarović, ničim izazvani, spremno stali IDS-ovci i SDP-ovci – navodni borci protiv desnog ekstremizma – postaje još bizarniji. I tek sada, na hrvatskom primjeru, vidimo kako točno izgleda suvremena antikomunistička fronta. Formula je prosta: desno sami radikali, lijevo samo redikuli.
Navodna evroparlamentarna ljevica tresnula je o pod takvom snagom da nam se, evo, rasprostrla preko većeg dijela rubrike, pa ostale vijesti iz kulturno-propagandnog sektora prenosimo nešto sažetije. U Rijeci su, pripremajući projekt Evropske prijestolnice kulture, svojedobno i sami bili zapeli u zamci novog evropskog revizionizma: gradski pročelnik za kulturu Ivan Šarar, sjećamo se, najavljivao je transformaciju Titovog Galeba u tržišno isplativ ‘muzej tri totalitarizma’ pošto je brod kraće vrijeme plovio pod zastavama fašističke Italije i nacističke Njemačke. Od nesuvisle ideje kasnije se, na sreću, ogradilo vodstvo EPK-a. Ali tek što je popravljen kvar u ideološkoj nadgradnji, zaškripala je ekonomska baza: ispostavilo se da je gradska vlast prilično optimistično podcijenila iznos koji mora platiti za obnovu ruzinave mrcine i da zato sada treba podići dodatni kredit od 44 milijuna kuna. A da stvar bude gora, renoviranje Galeba logikom evropskog projektnog financiranja neraskidivo je vezano s drugom važnom obnovom, rekonstrukcijom Palače Šećerana. Kako gradonačelnik Vojko Obersnel vlada bez većine u Gradskom vijeću, sukob zastupnika oko podizanja kredita bubrio je čitavu godinu sve do dimenzija centralne riječke političke afere. Razriješen je, evo, tek prošloga tjedna: troje predstavnika s Liste za Rijeku priklonilo se gradonačelniku, kredit je izglasan, Galeb se ipak obnavlja… U očekivanju novih opozicijskih napada, Obersnelu ostaje pouka: u projektu Evropske prijestolnice kulture evropski su uglavnom imidž i ime, za novce se ipak moramo pobrinuti sami.
Kad smo kod navodne ljevice, sjeća li se netko svojevremene fascinacije Zorana Milanovića likom i djelom Thomasa Pikettyja? Prije četiri godine tadašnji premijer ugostio je novolansiranog intelektualnog superstara u Banskim dvorima, pohvalivši njegov bestseler ‘Kapital u 21. stoljeću’ i objasnivši nam da je ta knjiga ‘puno ozbiljnija od Marxova ‘Kapitala’, koji je obična improvizacija’. Sadašnjem predsjedničkom kandidatu preporučujemo zato svojevrsni nastavak Pikettyjeve studije, objavljen početkom mjeseca pod naslovom ‘Kapital i ideologija’. U njemu se, među ostalim, bavi time kako su nekada lijeve stranke izdale radničku klasu i siromašne, postavši šuplje elitističke ispostave interesa srednjoklasnih intelektualaca. Kao da nam zvuči odnekud poznato. Ako žele vratiti nekadašnji utjecaj, tumači dalje, moraju glasačkoj bazi ponuditi ozbiljne zahvate: Piketty predlaže žestoko oporezivanje najbogatije manjine stopama od po 90 posto, čime bi se bogatstvo prelilo osiromašenoj većini pa bi, predviđa, u razvijenijim zemljama poput Francuske svaki građanin mogao u 25. godini života dobiti 120 hiljada eura od države… Na oko 1200 stranica, uz mnoštvo detaljnih statističkih istraživanja, obračunava se i s ideološkim opravdanjima društvene nejednakosti, čačka po konceptu privatnog vlasništva, predlaže osnivanje svjetskog parlamenta. Zvuči opasno, iako, u usporedbi s Marxom – koji je htio razbucati same proizvodne odnose, a ne samo prekrojiti mehanizme redistribucije – sve to ipak i dalje djeluje kao teorijsko-politički softcore. Ali tko smo mi da sudimo: knjiga će na proljeće biti prevedena na engleski, nakon toga vjerojatno i na hrvatski, pa očekujemo da nam Milanović u dogledno vrijeme pojasni njene stvarne domete.
Dok ovaj tekst nastaje, glavna oklada kustosa, kulturnih novinara i besposlenih kibicera umjetničkog tržišta po tko zna koji put tiče se Banksyja: kada tekst budete čitali, već ćete znati je li londonski Sotheb’y u četvrtak, 3. oktobra, uspio prodati ulje na platnu ‘Devolved Parliament’ za više od 1,7 milijuna eura, koliko, otprilike, iznosi aktualni aukcijski rekord najpoznatijeg nepoznatog umjetnika na svijetu. Kvaka s ‘Parlamentom’ je u tome što je naslikan još prije deset godina – tada, doduše, pod naslovom ‘Question Time’ i u verziji koju će umjetnik kasnije blago izmijeniti – a prikazuje britanski parlament u čijim klupama sjede isključivo čimpanze. Neposredno uoči najavljenog Brexita, dok se britanska demokracija proceduralno rašiva, ono što je prije samo jedne decenije izgledalo kao hipertrofirana alegorija najednom poprima obrise realističkog stila. Sotheby’s, zahvaljujući tome, procjenjuje da bi cijena mogla ići i do dva milijuna eura. A u međuvremenu, Banksy nastavlja igru isplativog provociranja svojih kupaca: uoči najavljene prodaje ‘Devolved Parliamenta’ organizirao je manju aukciju pod naslovom ‘Ne mogu vjerovati da vi moroni stvarno kupujete ova sranja’ i, naravno, skupo prodao sva sranja koja je ponudio, uključujući jednu reprodukciju iz poznate serije ‘Girl with a Balloon’ za skoro 450 hiljada eura, što je rekordni iznos za neki njegov print…
portalnovosti
Kontrarezolucija
‘I ove godine smo 23. kolovoza obilježili ukopavajući žrtve do sada neistraženih grobnica’, izvijestila je neki dan HDZ-ova evroparlamentarka Željana Zovko zastupnice i zastupnike u Bruxellesu. Za govornicom se našla kao jedina hrvatska koautorica ‘Rezolucije o važnosti evropskog sjećanja’: kada je parlament, međutim, koji trenutak kasnije rezoluciju izglasao, ruke su podigli baš svi naši predstavnici. Podržali su je Zovkini stranački kolege i desničarka Ruža Tomašić, ali i IDS-ov Valter Flego i SDP-ov trio asova: Fred Matić, Biljana Borzan i Tonino Picula. Bio je to rijedak čin svehrvatskog zajedništva: zapravo, sve do danas – puna dva tjedna nakon njenog donošenja – protiv rezolucije se od domaćih stranaka pobunila samo Radnička fronta. A kada malena, radikalno lijeva politička opcija predstavlja jedini glas otpora, onda znamo da je najniži oblik povijesnog revizionizma napokon postao stvar najšireg konsenzusa.
Jer nova evropska rezolucija je nedvosmisleno, apsolutno i apsurdno revizionistička. Ona 23. kolovoza – datum kada su Njemačka i SSSR u Moskvi 1939. sklopili pakt o nenapadanju, zbog čega ga Željana Zovko i ostatak Unije sada obilježavaju kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima – nonšalantno proglašava manje-više jedinim uzrokom Drugog svjetskog rata. Ako nacizam i komunizam pritom ne izjednačava do kraja, onda je to samo zato što se komunizam ipak čini malo gori: dok su nacistički zločini već ‘ocijenjeni i kažnjeni’, saznajemo, za ocjenjivanjem i kažnjavanjem onih komunističkih ‘još uvijek postoji hitna potreba’. I mada nitko razuman, naravno, neće osporiti da je sporazum Ribbentrop-Molotov svojevremeno šokirao evropske komuniste ni da je tajnim aneksima o podjeli teritorija raskomadao Poljsku, svođenje razloga svjetskog sukoba samo na taj pakt briše iz kolektivne memorije sve ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Prešućuje, recimo, da su još ranije sporazume s Hitlerom uredno sklapali zapadni vođe, odbijajući Staljinovu ponudu da stupe s njim u antifašistički pakt. Prešućuje – još gore – činjenicu da je SSSR potom u ratu dao zastrašujućih 27 milijuna ljudskih žrtva. Prešućuje, napokon, i ono što je bilo nakon 1945: dok rezolucija govori o patnji istočnoevropskih naroda pod staljinističkom diktaturom – koju, opet, nitko razuman ne osporava – ni riječju ne spominje podjednako neosporive procese modernizacije i industrijalizacije socijalističkih zemalja, što ih današnji kapitalizam uništava predatorskom predanošću, skupa sa socijalnom i zdravstvenom zaštitom, najšire dostupnim obrazovanjem i sličnim suvenirima iz ere komunističkog horora.
Ali trpanje epohalnih rezultata socijalističkog razvoja u isti koš sa staljinističkom diktaturom nije glavni manevar nove evropske rezolucije: njen pravi politički ulog zapravo je obračun s Rusijom, koja ne pristaje na ovako izvitopereno čitanje prošlosti. U dokumentu je – kao što na portalu Jacobin sažima povjesničar David Broder – zapravo riječ o ‘nezamislivom prekrajanju povijesti radi najplićih političkih ciljeva, pri čemu se nacistički Holokaust relativizira isključivo zato da bi današnja Rusija izgledala što lošije’. Opsceni paradoks skriva se u tome što rezolucija pritom evidentno podilazi ideološkim potrebama aktualnih radikalno desnih vlada u Mađarskoj i Poljskoj, blindirajući tako prvu liniju obrane Unije od ruskoga utjecaja: pretenciozna retorika demokratskih vrijednosti, osobnih sloboda i ljudskih prava, na kojoj dokument počiva, tu je dakle samo kako bi prikrila podršku Bruxellesa onim evropskim državama koje baš takve vrijednosti danas najviše ugrožavaju.
U najkraćem – zaključuje Broder – nova rezolucija donosi ‘radikalizaciju mainstream antikomunizma’. A osnovna ironija srednjostrujaškog antikomunizma u tome je što mu nedostaje protivnik – već lijepih 30 godina Evropa naime nema ozbiljnu komunističku partiju – pa zato komunistima proglašava manje-više sve one koji se ne uklapaju u desničarsku sliku svijeta. Da bismo Broderovu dijagnozu provjerili, ne moramo ići do Poljske, Mađarske ili Bruxellesa ni putovati 70 godina unatrag: sasvim je dovoljno da se prisjetimo kako je točno kod nas izgledalo ono ‘obilježavanje 23. kolovoza’ iznad ‘neistraženih grobnica’, o kojem je evroparlamentarcima pričala Željana Zovko.
Prije otprilike mjesec i po, na evropski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, čitav državni vrh okupio se u Gračanima kraj Zagreba da posmrtne ostatke tristotinjak neidentificiranih ljudi poginulih 1945. u borbama za oslobođenje grada – velikom većinom ustaša, a još većom vjerojatnošću i njemačkih nacista – proglasi ‘žrtvama komunističkog režima’. Istog onog režima koji se – prema tadašnjim riječima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – ‘u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma’. Proglašavanje oslobodilaca zločincima, a zločinaca nevinim žrtvama, proglašavanje komunizma skrivenom opasnošću, a antifašizma njegovom pukom maskom: tako izgleda perverzna revizionistička politika kojoj novo gorivo daje rezolucija iz Bruxellesa. A da ironija bude potpuna, sve se to odvija u zemlji koja je vlastitim snagama porazila Hitlera i odbacila Staljina. U zemlji u kojoj su nekada komunisti organizirali i vodili široku antifašističku frontu, sada – kada komunista skoro da i nema – najednom se postrojava odvažna fronta njihovih neprijatelja. Prizor je, priznajmo, bizaran. Nakon što su uz bok Ruži Tomašić i Kolindi Grabar-Kitarović, ničim izazvani, spremno stali IDS-ovci i SDP-ovci – navodni borci protiv desnog ekstremizma – postaje još bizarniji. I tek sada, na hrvatskom primjeru, vidimo kako točno izgleda suvremena antikomunistička fronta. Formula je prosta: desno sami radikali, lijevo samo redikuli.
Galeb
Navodna evroparlamentarna ljevica tresnula je o pod takvom snagom da nam se, evo, rasprostrla preko većeg dijela rubrike, pa ostale vijesti iz kulturno-propagandnog sektora prenosimo nešto sažetije. U Rijeci su, pripremajući projekt Evropske prijestolnice kulture, svojedobno i sami bili zapeli u zamci novog evropskog revizionizma: gradski pročelnik za kulturu Ivan Šarar, sjećamo se, najavljivao je transformaciju Titovog Galeba u tržišno isplativ ‘muzej tri totalitarizma’ pošto je brod kraće vrijeme plovio pod zastavama fašističke Italije i nacističke Njemačke. Od nesuvisle ideje kasnije se, na sreću, ogradilo vodstvo EPK-a. Ali tek što je popravljen kvar u ideološkoj nadgradnji, zaškripala je ekonomska baza: ispostavilo se da je gradska vlast prilično optimistično podcijenila iznos koji mora platiti za obnovu ruzinave mrcine i da zato sada treba podići dodatni kredit od 44 milijuna kuna. A da stvar bude gora, renoviranje Galeba logikom evropskog projektnog financiranja neraskidivo je vezano s drugom važnom obnovom, rekonstrukcijom Palače Šećerana. Kako gradonačelnik Vojko Obersnel vlada bez većine u Gradskom vijeću, sukob zastupnika oko podizanja kredita bubrio je čitavu godinu sve do dimenzija centralne riječke političke afere. Razriješen je, evo, tek prošloga tjedna: troje predstavnika s Liste za Rijeku priklonilo se gradonačelniku, kredit je izglasan, Galeb se ipak obnavlja… U očekivanju novih opozicijskih napada, Obersnelu ostaje pouka: u projektu Evropske prijestolnice kulture evropski su uglavnom imidž i ime, za novce se ipak moramo pobrinuti sami.
Piketty
Kad smo kod navodne ljevice, sjeća li se netko svojevremene fascinacije Zorana Milanovića likom i djelom Thomasa Pikettyja? Prije četiri godine tadašnji premijer ugostio je novolansiranog intelektualnog superstara u Banskim dvorima, pohvalivši njegov bestseler ‘Kapital u 21. stoljeću’ i objasnivši nam da je ta knjiga ‘puno ozbiljnija od Marxova ‘Kapitala’, koji je obična improvizacija’. Sadašnjem predsjedničkom kandidatu preporučujemo zato svojevrsni nastavak Pikettyjeve studije, objavljen početkom mjeseca pod naslovom ‘Kapital i ideologija’. U njemu se, među ostalim, bavi time kako su nekada lijeve stranke izdale radničku klasu i siromašne, postavši šuplje elitističke ispostave interesa srednjoklasnih intelektualaca. Kao da nam zvuči odnekud poznato. Ako žele vratiti nekadašnji utjecaj, tumači dalje, moraju glasačkoj bazi ponuditi ozbiljne zahvate: Piketty predlaže žestoko oporezivanje najbogatije manjine stopama od po 90 posto, čime bi se bogatstvo prelilo osiromašenoj većini pa bi, predviđa, u razvijenijim zemljama poput Francuske svaki građanin mogao u 25. godini života dobiti 120 hiljada eura od države… Na oko 1200 stranica, uz mnoštvo detaljnih statističkih istraživanja, obračunava se i s ideološkim opravdanjima društvene nejednakosti, čačka po konceptu privatnog vlasništva, predlaže osnivanje svjetskog parlamenta. Zvuči opasno, iako, u usporedbi s Marxom – koji je htio razbucati same proizvodne odnose, a ne samo prekrojiti mehanizme redistribucije – sve to ipak i dalje djeluje kao teorijsko-politički softcore. Ali tko smo mi da sudimo: knjiga će na proljeće biti prevedena na engleski, nakon toga vjerojatno i na hrvatski, pa očekujemo da nam Milanović u dogledno vrijeme pojasni njene stvarne domete.
Majmuni i moroni
Dok ovaj tekst nastaje, glavna oklada kustosa, kulturnih novinara i besposlenih kibicera umjetničkog tržišta po tko zna koji put tiče se Banksyja: kada tekst budete čitali, već ćete znati je li londonski Sotheb’y u četvrtak, 3. oktobra, uspio prodati ulje na platnu ‘Devolved Parliament’ za više od 1,7 milijuna eura, koliko, otprilike, iznosi aktualni aukcijski rekord najpoznatijeg nepoznatog umjetnika na svijetu. Kvaka s ‘Parlamentom’ je u tome što je naslikan još prije deset godina – tada, doduše, pod naslovom ‘Question Time’ i u verziji koju će umjetnik kasnije blago izmijeniti – a prikazuje britanski parlament u čijim klupama sjede isključivo čimpanze. Neposredno uoči najavljenog Brexita, dok se britanska demokracija proceduralno rašiva, ono što je prije samo jedne decenije izgledalo kao hipertrofirana alegorija najednom poprima obrise realističkog stila. Sotheby’s, zahvaljujući tome, procjenjuje da bi cijena mogla ići i do dva milijuna eura. A u međuvremenu, Banksy nastavlja igru isplativog provociranja svojih kupaca: uoči najavljene prodaje ‘Devolved Parliamenta’ organizirao je manju aukciju pod naslovom ‘Ne mogu vjerovati da vi moroni stvarno kupujete ova sranja’ i, naravno, skupo prodao sva sranja koja je ponudio, uključujući jednu reprodukciju iz poznate serije ‘Girl with a Balloon’ za skoro 450 hiljada eura, što je rekordni iznos za neki njegov print…
portalnovosti
