Na dan kada je podignut spomenik Franji Tuđmanu, pala je zagrebačka koalicija, a Milan Bandić i Zlatko Hasanbegović nepovratno su se razišli. Sasvim primjereno: od svih ambicioznih obećanja što su ih zajednički potpisali prije godinu i pol dana, postavljanje kipa Oca Domovine jedino je koje su uspjeli ostvariti
Život piše romane, politika režira drame, a politički život proizvodi uglavnom petparačku prozu. Takva je, petparačka i banalna, rasprava što se ovih dana odvija nakon što je pukla vladajuća zagrebačka koalicija. Takvi su motivi Milana Bandića da otkači Neovisne za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, male desničarske privjeske koji se uoči skorih predsjedničkih izbora polako pretvaraju u suvišne ideološke utege. Takvi su njegovi pozivi dojučerašnjim partnerima da vrate fotelje i sinekure. Takva su njihova fraziranja o ‘političkom i moralnom mulju i talogu’, istom onom po kojem su se donedavno spremno valjali. Takav je i neposredni povod rastanka, gostovanje jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palme. Takve su intervencije gradskih HDZ-ovaca, Bandićevih vjernih partnera, koji Neovisne sada optužuju za krajnju neozbiljnost. Takva je stranačka aritmetika i takva su medijska nagađanja ima li Bandić većinu za izglasavanje godišnjeg proračuna, o čemu ovisi politička sudbina grada Zagreba. Takva je, napokon – petparačka i banalna – politička sudbina Zagreba: sve dok ovisi o aranžmanima ljudi poput Bandića, Hasanbegovića i lokalnih HDZ-ovih kadrova.
Tko sumnja, neka provjeri kako je točno njihov aranžman izgledao. Star je to i prašnjav dokument, potpisan pod imenom ‘Programska suradnja’ još prije godinu i pol dana, pa ga se danas malo tko sjeća: vrijedi, ipak, provjeriti na kakvim je temeljima formirana donedavna skupštinska većina. Troje koalicijskih partnera složilo se sredinom prošle godine oko 17 točaka ključnih za razvoj Zagreba: od obnove fasada do uvođenja besplatnog interneta, od sljemenske žičare do izgradnje dječje bolnice, od nove gradske knjižnice do natkrivanja tržnice, od povezivanja zračne luke i centra tračnicama do velikog restrukturiranja gradskog Holdinga, skicirali su strpljivo, točku po točku, sliku moderne i razvijene evropske metropole. Danas, godinu i pol kasnije, skoro ništa od toga nije ostvareno. Preciznije – izuzmemo li poneki sasvim neambiciozan zadatak, poput donošenja ‘Akcijskog plana za smanjenje buke’ – Bandić, Hasanbegović i HDZ ispunili su samo jedno obećanje. Prioritet im pritom nije bila ni izgradnja bolnica ni uvođenje besplatnog interneta, nisu obnovili fasade niti su podigli knjižnicu, nisu otvarali vrtiće niti su smanjili gradsku buku. U godinu i pol dana vladanja, jedino što su ostvarili je podizanje novog kipa Franje Tuđmana. I baš kao što to mora biti u petparačkoj prozi – tamo gdje vladaju jeftina simbolika i banalne metafore – zagrebačka koalicija neopozivo se raspala prošloga ponedjeljka, točno na dan kada je kip otkriven. Dobili smo tako spomenik godini i pol protraćenih dana, jednom poluabortiranom pokušaju vladanja, nepreglednom nizu neostvarenih obećanja. Jedino za što su koalicijski partneri uopće sposobni – Bandićev delirični populizam, Hasanbegovićeva politika simboličkog zapišavanja javnih prostora, HDZ-ovo domoljubno busanje u prsa – stalo je u četiri i pol metra Tuđmana. S desnom rukom na srcu, a lijevom u blizini džepa – stručnjaci taj stav zovu petparačka poza – Otac Domovine modeliran je točno po mjeri svojih naručitelja.
‘Radničko vijeće vas upozorava da, ukoliko se i dalje nastavite jalovo baviti samo time kojega ćete svoga čovjeka namjestiti kao intendanta ili ravnatelja opere, drame i baleta te ravnatelja Splitskog ljeta, uskoro više neće biti ni HNK Split ni Splitskog ljeta’, pisali su prije dva mjeseca radnici splitskog teatra tamošnjoj gradskoj skupštini, nakon što je zbog blesave proceduralne pogreške poništen drugi pokušaj izbora prvog čovjeka nacionalne kazališne kuće. Prethodni natječaj, održan još početkom godine, propao je jer su HDZ-ovi zastupnici odbili potvrditi jedinoga tadašnjeg kandidata, režiseru Ivana Lea Lemu, ustvrdivši da nije izradio detaljan plan izvlačenja HNK-a iz milijunskih dugova. Pravi razlozi bili su, naravno, politički: prostodušnim riječima HDZ-ove vijećnice Ljubice Vrdoljak, ‘i do sada je u procedurama imenovanja intendanta splitskoga HNK kandidat za tu dužnost bio blizak vladajućim strukturama’. A Lemo im se, izgleda, nije bio približio dovoljno: kasnije je i sam posvjedočio da su mu pokušali nametnuti suradnike, ali ih je odbio.
Desetak mjeseci, dva poništena natječaja i jedno otvoreno pismo kasnije, čini se da je napokon pronađen kandidat koji će vladajućim strukturama biti dovoljno blizak: prema odluci Kazališnog vijeća, prekaljeni HDZ-ov kulturtreger Srećko Šestan na trećem je natječaju ponudio najbolji program, pa preostaje da ga potvrde gradska skupština i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Šestan ima ‘impresivnu upravljačku kazališnu karijeru’, obrazlažu svoj izbor kazališni vijećnici, vodio je riječki HNK Ivana pl. Zajca i tamošnje Gradsko kazalište lutaka, karlovački Zorin dom, bio pomoćnik nekadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića… Potencijalni problem uočavamo u činjenici da je riječko nacionalno kazalište na kraju mandata, prije 15-ak godina, ostavio u minusu od tri i pol milijuna kuna. Njega to ne zabrinjava: ‘To je sve kako se promatra’, rekao je novinarima kada su ga pitali za davni financijski debakl. I nije da nije u pravu. Jer splitski HNK, koji uskoro preuzima, već je sada u minusu od pet milijuna: ponovi li Šestan riječke rezultate, bit će to skoro pa uspjeh.
Kulturna cenzura u regiji poprima posljednjih tjedana formu čudotvornih ukazanja: tek što su srpski higijeničari javnog prostora na Coraxovom crtežu Hitlera prepoznali Aleksandra Vučića, bosanski čuvari nacionalnih svetinja ugledali su Aliju Izetbegovića tamo gdje ga također nema. Konkretnije, na benignoj karikaturi mladog strip-crtača i stand up komičara Filipa Andronika iz ciklusa ‘Super junaci u posjeti BiH’ koja prikazuje Batmana: netko je maskiranom osvetniku na sarajevskim ulicama opljačkao batmobil, pa ovaj sada psuje državu i izvjesnog ‘Aliju sa Kovača’. Stvar bi možda prošla nezapaženo da Andronik svoj ciklus nije predstavio na Televiziji Kantona Sarajevo, gdje ga je vidio netko od paranoičnijih članova vladajuće Stranke demokratske akcije i spirala ludila mogla se veselo odmotati. Do zaključenja ovog broja nedefinirani Alija s Kovača već je općim konsenzusom postao pokojni bosanskohercegovački predsjednik, uvreda pokojnom bosanskohercegovačkom predsjedniku pretvorila se u uvredu svim šehidima sahranjenima na groblju Kovači, iz SDA su se obratili javnosti službenim priopćenjem u kojem podsjećaju da ta stranka ‘nikada i nikome nije ograničavala slobodu izražavanja’, ali – uvijek taj mali ‘ali’ – ‘sloboda izražavanja ne znači i pravo na uvredu’, s Televizije Sarajevo promptno su odgovorili isprikom svim građanima BiH i, posebno, porodici Izetbegović, pokrenut je disciplinski postupak protiv voditeljice emisije, traži se javno izvinjenje ilustratora i zabrana prikazivanja karikature na svim internetskim platformama… Ukratko: progon na domoljubni pogon. Nešto o čemu znamo dosta i s ove strane granice. Filip Andronik, inače, u Sarajevo tek što se bio vratio s francuskog festivala Bulles d’air, gdje je, skupa sa suradnikom Senadom Mavrićem, dobio novu u nizu međunarodnih nagrada za strip-album ‘Ratna mašina’. ‘Lijepo je otići vani i biti ponosan što je neko prepoznao tvoj rad. Bilo mi je drago što smo Senad i ja došli iz neke male Bosne i dobili vrijednu nagradu’, govorio je bosanskohercegovačkim medijima dan-dva uoči nesretnog televizijskog gostovanja. ‘Ali onda shvatiš da te to nagrađuju ljudi iz neke strane zemlje, a da ljudi pored tebe ne cijene tvoj rad.’
Stara je vijest da književne nagrade po pravilu favoriziraju muške autore, ali evo jedne kojoj nitko neće prigovoriti zbog toga što u finale nije uvrstila nijednu spisateljicu. Najzabavnija među književnim priznanjima i najomraženija među piscima, Nagrada za najgori opis seksa časopisa Literary Review u svom je jubilarnom, 25. izdanju pripala Jamesu Freyu za roman ‘Katerina’: ‘Duboko sam u njoj jebem je na lavabou njena uska mala crna haljina na podu moje hlače na koljenima naši pogledi se ne odvajaju, naša srca i duše i tijela se ne odvajaju. Svrši u mene. Svrši u mene. Svrši u mene. Zasljepljujući bez daha preplavljujući eksplodirajući bijeli Bog svršavam u nju moj kurac pulsira oboje stenjemo oči srca duše tijela jedno. Jedan. Bijeli. Bog. Svrši. Svrši. Svrši.’
Osim Freya, proslavljenog kontroverznim memoarima ‘Milijun komadića’ (2003.), još je jedan literarni teškaš s finalne liste bio fasciniran sposobnošću ejakuliranja. Evo orgazmičkih vrhunaca romana ‘Killing Commendatore’ Harukija Murakamija: ‘Moje svršavanje je bilo nasilno i nije se zaustavljalo. Iznova i iznova, sjeme je lilo iz mene, preplavilo njenu vaginu, ulijepilo posteljinu. Nisam mogao učiniti ništa da ga zaustavim. Ako se ovo nastavi, zabrinuo sam se, potpuno ću se isprazniti…’
I dok je Murakami svoju nominaciju ignorirao uzvišenom gestom budućeg nobelovca, a neki među bivšim pobjednicima znali su reagirati i mnogo grublje – Tom Wolfe je svojedobno izvrijeđao organizatore, Morrissey nagradu nazvao ‘zlom’ – ovogodišnji laureat Frey, pokazalo se, barata boljim osjećajem za humor nego smislom za opisivanje seksa: ‘Nagradu primam s dubokim poštovanjem i poniznošću’, izjavio je. ‘Čestitke mojim uglednim kolegama finalistima – darovali ste mi sate i sate uživanja u čitanju.’ Čestitke i Freyu, reakcija je dostojna nagrade.
portalnovosti
Poza
Život piše romane, politika režira drame, a politički život proizvodi uglavnom petparačku prozu. Takva je, petparačka i banalna, rasprava što se ovih dana odvija nakon što je pukla vladajuća zagrebačka koalicija. Takvi su motivi Milana Bandića da otkači Neovisne za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, male desničarske privjeske koji se uoči skorih predsjedničkih izbora polako pretvaraju u suvišne ideološke utege. Takvi su njegovi pozivi dojučerašnjim partnerima da vrate fotelje i sinekure. Takva su njihova fraziranja o ‘političkom i moralnom mulju i talogu’, istom onom po kojem su se donedavno spremno valjali. Takav je i neposredni povod rastanka, gostovanje jagodinskog gradonačelnika Dragana Markovića Palme. Takve su intervencije gradskih HDZ-ovaca, Bandićevih vjernih partnera, koji Neovisne sada optužuju za krajnju neozbiljnost. Takva je stranačka aritmetika i takva su medijska nagađanja ima li Bandić većinu za izglasavanje godišnjeg proračuna, o čemu ovisi politička sudbina grada Zagreba. Takva je, napokon – petparačka i banalna – politička sudbina Zagreba: sve dok ovisi o aranžmanima ljudi poput Bandića, Hasanbegovića i lokalnih HDZ-ovih kadrova.
Tko sumnja, neka provjeri kako je točno njihov aranžman izgledao. Star je to i prašnjav dokument, potpisan pod imenom ‘Programska suradnja’ još prije godinu i pol dana, pa ga se danas malo tko sjeća: vrijedi, ipak, provjeriti na kakvim je temeljima formirana donedavna skupštinska većina. Troje koalicijskih partnera složilo se sredinom prošle godine oko 17 točaka ključnih za razvoj Zagreba: od obnove fasada do uvođenja besplatnog interneta, od sljemenske žičare do izgradnje dječje bolnice, od nove gradske knjižnice do natkrivanja tržnice, od povezivanja zračne luke i centra tračnicama do velikog restrukturiranja gradskog Holdinga, skicirali su strpljivo, točku po točku, sliku moderne i razvijene evropske metropole. Danas, godinu i pol kasnije, skoro ništa od toga nije ostvareno. Preciznije – izuzmemo li poneki sasvim neambiciozan zadatak, poput donošenja ‘Akcijskog plana za smanjenje buke’ – Bandić, Hasanbegović i HDZ ispunili su samo jedno obećanje. Prioritet im pritom nije bila ni izgradnja bolnica ni uvođenje besplatnog interneta, nisu obnovili fasade niti su podigli knjižnicu, nisu otvarali vrtiće niti su smanjili gradsku buku. U godinu i pol dana vladanja, jedino što su ostvarili je podizanje novog kipa Franje Tuđmana. I baš kao što to mora biti u petparačkoj prozi – tamo gdje vladaju jeftina simbolika i banalne metafore – zagrebačka koalicija neopozivo se raspala prošloga ponedjeljka, točno na dan kada je kip otkriven. Dobili smo tako spomenik godini i pol protraćenih dana, jednom poluabortiranom pokušaju vladanja, nepreglednom nizu neostvarenih obećanja. Jedino za što su koalicijski partneri uopće sposobni – Bandićev delirični populizam, Hasanbegovićeva politika simboličkog zapišavanja javnih prostora, HDZ-ovo domoljubno busanje u prsa – stalo je u četiri i pol metra Tuđmana. S desnom rukom na srcu, a lijevom u blizini džepa – stručnjaci taj stav zovu petparačka poza – Otac Domovine modeliran je točno po mjeri svojih naručitelja.
Strukture
‘Radničko vijeće vas upozorava da, ukoliko se i dalje nastavite jalovo baviti samo time kojega ćete svoga čovjeka namjestiti kao intendanta ili ravnatelja opere, drame i baleta te ravnatelja Splitskog ljeta, uskoro više neće biti ni HNK Split ni Splitskog ljeta’, pisali su prije dva mjeseca radnici splitskog teatra tamošnjoj gradskoj skupštini, nakon što je zbog blesave proceduralne pogreške poništen drugi pokušaj izbora prvog čovjeka nacionalne kazališne kuće. Prethodni natječaj, održan još početkom godine, propao je jer su HDZ-ovi zastupnici odbili potvrditi jedinoga tadašnjeg kandidata, režiseru Ivana Lea Lemu, ustvrdivši da nije izradio detaljan plan izvlačenja HNK-a iz milijunskih dugova. Pravi razlozi bili su, naravno, politički: prostodušnim riječima HDZ-ove vijećnice Ljubice Vrdoljak, ‘i do sada je u procedurama imenovanja intendanta splitskoga HNK kandidat za tu dužnost bio blizak vladajućim strukturama’. A Lemo im se, izgleda, nije bio približio dovoljno: kasnije je i sam posvjedočio da su mu pokušali nametnuti suradnike, ali ih je odbio.
Desetak mjeseci, dva poništena natječaja i jedno otvoreno pismo kasnije, čini se da je napokon pronađen kandidat koji će vladajućim strukturama biti dovoljno blizak: prema odluci Kazališnog vijeća, prekaljeni HDZ-ov kulturtreger Srećko Šestan na trećem je natječaju ponudio najbolji program, pa preostaje da ga potvrde gradska skupština i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Šestan ima ‘impresivnu upravljačku kazališnu karijeru’, obrazlažu svoj izbor kazališni vijećnici, vodio je riječki HNK Ivana pl. Zajca i tamošnje Gradsko kazalište lutaka, karlovački Zorin dom, bio pomoćnik nekadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića… Potencijalni problem uočavamo u činjenici da je riječko nacionalno kazalište na kraju mandata, prije 15-ak godina, ostavio u minusu od tri i pol milijuna kuna. Njega to ne zabrinjava: ‘To je sve kako se promatra’, rekao je novinarima kada su ga pitali za davni financijski debakl. I nije da nije u pravu. Jer splitski HNK, koji uskoro preuzima, već je sada u minusu od pet milijuna: ponovi li Šestan riječke rezultate, bit će to skoro pa uspjeh.
Batman
Kulturna cenzura u regiji poprima posljednjih tjedana formu čudotvornih ukazanja: tek što su srpski higijeničari javnog prostora na Coraxovom crtežu Hitlera prepoznali Aleksandra Vučića, bosanski čuvari nacionalnih svetinja ugledali su Aliju Izetbegovića tamo gdje ga također nema. Konkretnije, na benignoj karikaturi mladog strip-crtača i stand up komičara Filipa Andronika iz ciklusa ‘Super junaci u posjeti BiH’ koja prikazuje Batmana: netko je maskiranom osvetniku na sarajevskim ulicama opljačkao batmobil, pa ovaj sada psuje državu i izvjesnog ‘Aliju sa Kovača’. Stvar bi možda prošla nezapaženo da Andronik svoj ciklus nije predstavio na Televiziji Kantona Sarajevo, gdje ga je vidio netko od paranoičnijih članova vladajuće Stranke demokratske akcije i spirala ludila mogla se veselo odmotati. Do zaključenja ovog broja nedefinirani Alija s Kovača već je općim konsenzusom postao pokojni bosanskohercegovački predsjednik, uvreda pokojnom bosanskohercegovačkom predsjedniku pretvorila se u uvredu svim šehidima sahranjenima na groblju Kovači, iz SDA su se obratili javnosti službenim priopćenjem u kojem podsjećaju da ta stranka ‘nikada i nikome nije ograničavala slobodu izražavanja’, ali – uvijek taj mali ‘ali’ – ‘sloboda izražavanja ne znači i pravo na uvredu’, s Televizije Sarajevo promptno su odgovorili isprikom svim građanima BiH i, posebno, porodici Izetbegović, pokrenut je disciplinski postupak protiv voditeljice emisije, traži se javno izvinjenje ilustratora i zabrana prikazivanja karikature na svim internetskim platformama… Ukratko: progon na domoljubni pogon. Nešto o čemu znamo dosta i s ove strane granice. Filip Andronik, inače, u Sarajevo tek što se bio vratio s francuskog festivala Bulles d’air, gdje je, skupa sa suradnikom Senadom Mavrićem, dobio novu u nizu međunarodnih nagrada za strip-album ‘Ratna mašina’. ‘Lijepo je otići vani i biti ponosan što je neko prepoznao tvoj rad. Bilo mi je drago što smo Senad i ja došli iz neke male Bosne i dobili vrijednu nagradu’, govorio je bosanskohercegovačkim medijima dan-dva uoči nesretnog televizijskog gostovanja. ‘Ali onda shvatiš da te to nagrađuju ljudi iz neke strane zemlje, a da ljudi pored tebe ne cijene tvoj rad.’
Seks
Stara je vijest da književne nagrade po pravilu favoriziraju muške autore, ali evo jedne kojoj nitko neće prigovoriti zbog toga što u finale nije uvrstila nijednu spisateljicu. Najzabavnija među književnim priznanjima i najomraženija među piscima, Nagrada za najgori opis seksa časopisa Literary Review u svom je jubilarnom, 25. izdanju pripala Jamesu Freyu za roman ‘Katerina’: ‘Duboko sam u njoj jebem je na lavabou njena uska mala crna haljina na podu moje hlače na koljenima naši pogledi se ne odvajaju, naša srca i duše i tijela se ne odvajaju. Svrši u mene. Svrši u mene. Svrši u mene. Zasljepljujući bez daha preplavljujući eksplodirajući bijeli Bog svršavam u nju moj kurac pulsira oboje stenjemo oči srca duše tijela jedno. Jedan. Bijeli. Bog. Svrši. Svrši. Svrši.’
Osim Freya, proslavljenog kontroverznim memoarima ‘Milijun komadića’ (2003.), još je jedan literarni teškaš s finalne liste bio fasciniran sposobnošću ejakuliranja. Evo orgazmičkih vrhunaca romana ‘Killing Commendatore’ Harukija Murakamija: ‘Moje svršavanje je bilo nasilno i nije se zaustavljalo. Iznova i iznova, sjeme je lilo iz mene, preplavilo njenu vaginu, ulijepilo posteljinu. Nisam mogao učiniti ništa da ga zaustavim. Ako se ovo nastavi, zabrinuo sam se, potpuno ću se isprazniti…’
I dok je Murakami svoju nominaciju ignorirao uzvišenom gestom budućeg nobelovca, a neki među bivšim pobjednicima znali su reagirati i mnogo grublje – Tom Wolfe je svojedobno izvrijeđao organizatore, Morrissey nagradu nazvao ‘zlom’ – ovogodišnji laureat Frey, pokazalo se, barata boljim osjećajem za humor nego smislom za opisivanje seksa: ‘Nagradu primam s dubokim poštovanjem i poniznošću’, izjavio je. ‘Čestitke mojim uglednim kolegama finalistima – darovali ste mi sate i sate uživanja u čitanju.’ Čestitke i Freyu, reakcija je dostojna nagrade.
portalnovosti
