Na Hrvatskoj radioteleviziji neće prikazati film Nebojše Slijepčevića ‘Srbenka’ jer traje dulje od 70 minuta, a oni otkupljuju samo dokumentarce od 26 ili 52 minute. I možete vi sada zbrajati sve nagrade koje je ‘Srbenka’ u međuvremenu dobila, uvrštavanje u program HBO-a i ostala priznanja, ali na kraju uvijek ostaje jedna trećina previše
Čude se ovih dana na HRT-u novinarima koji ih opsjedaju, zbunjeno prate komentare na portalima i u dnevnoj štampi, nikako im nije jasno kako nikom nije jasno zašto na javnoj televiziji nećemo gledati ‘Srbenku’ Nebojše Slijepčevića. A služba za odnose s javnošću lijepo je svima objasnila: HRT je odlučio da će otkupljivati i prikazivati samo one dokumentarce koji traju 26 ili 52 minute. Slijepčevićev doks o nastanku predstave Olivera Frljića ‘Aleksandra Zec’ traje nekih 75 minuta: u najboljem slučaju, za trećinu predugo. I možete vi sada pričati što god hoćete, ali stvar je egzaktna: nije problem ‘Srbenka’, problem je matematika. Možete zbrajati sva priznanja koja je film u međuvremenu dobio, od Srca Sarajeva preko nagrade za dokumentarac godine evropskog Doc Alliancea pa do 15-ak drugih međunarodnih titula, ali ne pomaže: i dalje ga ima više od 20 minuta previše. Možete dodati još i Nagradu Vladimira Nazora, koju je ‘Srbenki’ kao najboljem prošlogodišnjem domaćem filmu uručila sama hrvatska država, ali što da radimo kada ni hrvatska država očito više ne shvaća ono što bi trebalo biti jasno čak i osnovnoškolcima: predugo, naprosto, traje ta priča o Srbima.
Možete, ako baš želite, uvesti u formulu i tržišnu računicu pa se pozvati na HBO, koji je, eto, nekako izračunao da mu se isplati otkupiti film i prikazati ga svjetskoj publici, ali nije to isto: na HBO-u računaju u milijunima, na HRT-u računaju u minutama. Možete postaviti pitanje zašto se pravilo o ograničenom trajanju odnosi samo na domaće dokumentarce, a ne i na strane, ali mi nismo tu da dijelimo filmove, nego da zbrajamo trajanje. Možete zatim započeti s neutemeljenim optužbama, tvrditi da je vremensko ograničenje samo proceduralna alatka za eliminaciju nepoćudnih naslova, da je čitav natječaj na kojem je ‘Srbenka’ odbijena bio tek pokazna vježba iz birokratskog cementiranja jedne revizionističke uređivačke politike: podsjetili bismo vas da smo nedavno tužili više od 30 novinara koji su se usudili slično pisati o nama, pripazite da uskoro i vi ne počnete zbrajati odštetne zahtjeve. Možete govoriti o tome koliko je budalasto iz programa javne radiotelevizije isključiti film koji govori upravo o isključivanju drugih i drugačijih iz javnosti: jeftina ironija vam, kolege novinari, nije zamjena za aritmetiku. Možete naposljetku potonuti u patetiku, možete zapomagati kako je ogavno i jadno u zemlji iz koje su protjerane dvije trećine Srba gušiti glasove onih koji ostaju tu, umjesto da čujemo kakvu stigmu nose i koliku mržnju svakodnevno podnose…
Možete, jer očito ništa niste shvatili. Možete, jer ne znate računati. Možete, jer ne razumijete da HRT-om ne vladaju ni politika ni patetika, nego vlada matematika. A matematički, stvari su jasne. Ako imate 75, onda je to više od 52. Jer ako od 75 oduzmete 52, onda vam ostaje 23. I ako 23 podijelite sa 75, ostaje vam skoro trećina. I ako ste iz zemlje već protjerali dvije trećine Srba – vidite kako je jednostavno – onda to znači da vam je ostala jedna trećina previše.
Piratska internetska stranica Knjiga svima, na kojoj su objavljivani skenirani naslovi iz osnovnoškolske i srednjoškolske lektire, u trenutku nastanka ovoga teksta više ne postoji: teško da će se opet podići. Napadali su je posljednjih tjedana Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatska zajednica nakladnika i knjižara, u pomoć su prizivani Državno odvjetništvo i Ministarstvo unutarnjih poslova, bjesnila je solidna skupina domaćih autorica i autora. Slavenka Drakulić u Jutarnjem listu anonimne je pokretače stranice proglasila kukavicama jer kradu tuđe knjige ‘samo zato što je to lakše nego krasti robu po dućanima ili opljačkati banku’. U ime zaštite autorskih prava, lektirne onlajn gusare zasula je teška artiljerija: nikakvo čudo što je stranica naposljetku srušena.
U ‘Neprijateljskoj propagandi’, s druge strane, skloni smo pirateriji: u praksi i u teoriji. Ne zato što iracionalno mrzimo književne autore, koji kod nas ionako jedva životare, niti samo zato što nam je bolno jasno da se iza prava autora redovito skriva daleko veći interes njihovih izdavača. Nego zato što piraterija uvijek otkriva slijepe točke sustava. Sajt Knjiga svima, recimo, nije pokrenut zato što bi njegovi vlasnici od njega imali naročite koristi, nego zato što učenice i učenici doista teško mogu doći do knjiga koje su im propisane: ili su im preskupe zbog iščašeno visokih cijena diktiranih promašenom državnom kulturnom politikom ili ih – posebno izvan većih gradova – u javnim i školskim knjižnicama naprosto nema dovoljno. Ako bi svakom učeniku u svakom trenutku bila dostupna svaka lektirna knjiga, to naravno ne znači da bi ih svi i čitali: znači, međutim, da bi barem neki čitali više nego do sada. U državi koja politiku prema knjizi temelji na mutnim idejama ‘poticanja čitanja’ i ‘razvoja publika’, to bi trebala biti dobrodošla praksa. Ali iza mutnih ideja krije se spaljena zemlja: godinama devastirana knjižarska mreža, masakr srednjih i malih nakladnika, siromašni fondovi provincijskih biblioteka, materijalno ismijavanje pisaca… Eto zašto piraterija: pirati su uvijek samo dokaz da sustav ne funkcionira. Pa se onda sustav, pomoću jeftinog moraliziranja i čvrstog represivnog stiska, trudi da ih eliminira. I u tome najčešće uspijeva. Ništa neobično, uostalom. Ipak je lakše srušiti stranicu nego popraviti državu.
Kršenje autorskih prava nervira i Aija Weiweija pa će zato pred sud izvesti Volkswagen: njemački auto-gigant iskoristio je njegovu instalaciju ‘Soleil Levant’ (2017.) kao kulisu za svoj oglas. Tri i po hiljade prsluka za spašavanje u kojima su izbjeglice plutale iz Afrike prema Evropi – a Weiwei ih prikupio pa naslagao uz fasadu kopenhaške galerije – jako se lijepo uklapaju, procijenio je neki marketinški bilmez, u reklamu za novi Polo. ‘Nisu naveli da sam ja autor djela niti su tražili dozvolu’, požalio se Weiwei neposredno prije tužbe. ‘Sliku je vidjelo više od 200 hiljada ljudi koji su stekli dojam da sam dopustio Volkswagenu da koristi moj rad u reklami. Zapanjen sam ovom bestidnom povredom mog intelektualnog vlasništva i moralnih prava.’ Spomenuo je usput i da će reklamna krađa nagristi povjerenje koje je mukotrpno gradio s izbjeglicama, ali nama se čini da u čitavoj priči tih izbjeglica nekako ipak nedostaje: u prvom su planu kopirajt i autorska taština, umjetnički brend i pravo vlasništva. A opet, nasuprot Weiweiju stoji megakorporacija koja je, recimo, lijepih šest godina sustavno varala na testovima ispušnih plinova, poslavši na ulice milijune automobila koji krše čak i najopuštenije ekološke propise, i tako sve dok 2015. godine nije otkrivena, nakon čega je platila kaznu i nastavila poslovati kao da se ništa nije dogodilo. Kraj takvih štetočina, Weiweiju pretjerano ne zamjeramo.
Mnogo manje razumijevanja imamo za Marka Zuckerberga koji uporno pokušava sanirati štetu što je Facebook stvara posljednjih godina. Od otkrića tajne suradnje s Cambridge Analyticom, tvrtkom koja je uoči posljednjih američkih izbora pokrala privatne podatke 100-ak milijuna korisnika pa ih upotrijebila u kampanji, preko posredne umiješanosti u masovne zločine mjanmarskog i filipinskog režima pa do svakodnevnog raspršivanja lažnih vijesti, Facebook je naizgled nepovratno izgubio imidž platforme za bezbrižno povezivanje ljudi i dijeljenje slika njihovih mačaka. Danas, sve više djeluje kao zlokobni digitalni gigant koji pretura po našim životima mnogo dublje nego što se usudimo strahovati. Ali ondje su već smislili rješenje, a rješenje je suvremena umjetnost. Upravo su zaposlili dvije ugledne američke kustosice, a do kraja godine kompanija će prema njihovom izboru otkupiti 200-ak umjetničkih djela pa njima ukrasiti svoje urede i bližu okolicu. Na engleskom već neko vrijeme imaju lijepu riječ za ovakve korporativne strategije: artwashing ili, u slobodnijem prijevodu, ispiranje nečiste poslovne savjesti higijenskim sredstvima visoke umjetnosti. Facebookov novootkriveni osjećaj za lijepo pojavio se, pritom, baš u vrijeme kada posjetitelji galerija i muzeja prate trag novca pažljivije nego ikada prije: samo u posljednja dva-tri mjeseca otkazana su sva sponzorstva bogatoj njujorškoj obitelji Sackler jer se ispostavilo da njihova firma proizvodi smrtonosne lijekove, par stotina podivljalih ljubitelja umjetnosti skupilo se pred kućom Warrena Kandersa, člana nadzornog odbora Muzeja američke umjetnosti Whitney, nakon što su doznali da ovaj prodaje oružje tamošnjoj vojsci i policiji koja iz njegovih pušaka zatim puca po imigrantima… Komentator portala Artnet Tim Schneider stoga piše: ‘Ako žele biti dosljedni, svi oni koji su posvećeni istraživanju sponzorskih novaca ne bi smjeli stati na oružju i opioidima. Trebali bi svoje mikroskope usmjeriti i prema Facebooku i ostalim velikim tehnološkim kompanijama. Jer u 2019. godini i nakon nje, informacijski biznis mogao bi imati veći utjecaj na naše živote nego droge i oružje…’ Potpisujemo.
portalnovosti
Računica
Čude se ovih dana na HRT-u novinarima koji ih opsjedaju, zbunjeno prate komentare na portalima i u dnevnoj štampi, nikako im nije jasno kako nikom nije jasno zašto na javnoj televiziji nećemo gledati ‘Srbenku’ Nebojše Slijepčevića. A služba za odnose s javnošću lijepo je svima objasnila: HRT je odlučio da će otkupljivati i prikazivati samo one dokumentarce koji traju 26 ili 52 minute. Slijepčevićev doks o nastanku predstave Olivera Frljića ‘Aleksandra Zec’ traje nekih 75 minuta: u najboljem slučaju, za trećinu predugo. I možete vi sada pričati što god hoćete, ali stvar je egzaktna: nije problem ‘Srbenka’, problem je matematika. Možete zbrajati sva priznanja koja je film u međuvremenu dobio, od Srca Sarajeva preko nagrade za dokumentarac godine evropskog Doc Alliancea pa do 15-ak drugih međunarodnih titula, ali ne pomaže: i dalje ga ima više od 20 minuta previše. Možete dodati još i Nagradu Vladimira Nazora, koju je ‘Srbenki’ kao najboljem prošlogodišnjem domaćem filmu uručila sama hrvatska država, ali što da radimo kada ni hrvatska država očito više ne shvaća ono što bi trebalo biti jasno čak i osnovnoškolcima: predugo, naprosto, traje ta priča o Srbima.
Možete, ako baš želite, uvesti u formulu i tržišnu računicu pa se pozvati na HBO, koji je, eto, nekako izračunao da mu se isplati otkupiti film i prikazati ga svjetskoj publici, ali nije to isto: na HBO-u računaju u milijunima, na HRT-u računaju u minutama. Možete postaviti pitanje zašto se pravilo o ograničenom trajanju odnosi samo na domaće dokumentarce, a ne i na strane, ali mi nismo tu da dijelimo filmove, nego da zbrajamo trajanje. Možete zatim započeti s neutemeljenim optužbama, tvrditi da je vremensko ograničenje samo proceduralna alatka za eliminaciju nepoćudnih naslova, da je čitav natječaj na kojem je ‘Srbenka’ odbijena bio tek pokazna vježba iz birokratskog cementiranja jedne revizionističke uređivačke politike: podsjetili bismo vas da smo nedavno tužili više od 30 novinara koji su se usudili slično pisati o nama, pripazite da uskoro i vi ne počnete zbrajati odštetne zahtjeve. Možete govoriti o tome koliko je budalasto iz programa javne radiotelevizije isključiti film koji govori upravo o isključivanju drugih i drugačijih iz javnosti: jeftina ironija vam, kolege novinari, nije zamjena za aritmetiku. Možete naposljetku potonuti u patetiku, možete zapomagati kako je ogavno i jadno u zemlji iz koje su protjerane dvije trećine Srba gušiti glasove onih koji ostaju tu, umjesto da čujemo kakvu stigmu nose i koliku mržnju svakodnevno podnose…
Možete, jer očito ništa niste shvatili. Možete, jer ne znate računati. Možete, jer ne razumijete da HRT-om ne vladaju ni politika ni patetika, nego vlada matematika. A matematički, stvari su jasne. Ako imate 75, onda je to više od 52. Jer ako od 75 oduzmete 52, onda vam ostaje 23. I ako 23 podijelite sa 75, ostaje vam skoro trećina. I ako ste iz zemlje već protjerali dvije trećine Srba – vidite kako je jednostavno – onda to znači da vam je ostala jedna trećina previše.
Čitate pirate?
Piratska internetska stranica Knjiga svima, na kojoj su objavljivani skenirani naslovi iz osnovnoškolske i srednjoškolske lektire, u trenutku nastanka ovoga teksta više ne postoji: teško da će se opet podići. Napadali su je posljednjih tjedana Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatska zajednica nakladnika i knjižara, u pomoć su prizivani Državno odvjetništvo i Ministarstvo unutarnjih poslova, bjesnila je solidna skupina domaćih autorica i autora. Slavenka Drakulić u Jutarnjem listu anonimne je pokretače stranice proglasila kukavicama jer kradu tuđe knjige ‘samo zato što je to lakše nego krasti robu po dućanima ili opljačkati banku’. U ime zaštite autorskih prava, lektirne onlajn gusare zasula je teška artiljerija: nikakvo čudo što je stranica naposljetku srušena.
U ‘Neprijateljskoj propagandi’, s druge strane, skloni smo pirateriji: u praksi i u teoriji. Ne zato što iracionalno mrzimo književne autore, koji kod nas ionako jedva životare, niti samo zato što nam je bolno jasno da se iza prava autora redovito skriva daleko veći interes njihovih izdavača. Nego zato što piraterija uvijek otkriva slijepe točke sustava. Sajt Knjiga svima, recimo, nije pokrenut zato što bi njegovi vlasnici od njega imali naročite koristi, nego zato što učenice i učenici doista teško mogu doći do knjiga koje su im propisane: ili su im preskupe zbog iščašeno visokih cijena diktiranih promašenom državnom kulturnom politikom ili ih – posebno izvan većih gradova – u javnim i školskim knjižnicama naprosto nema dovoljno. Ako bi svakom učeniku u svakom trenutku bila dostupna svaka lektirna knjiga, to naravno ne znači da bi ih svi i čitali: znači, međutim, da bi barem neki čitali više nego do sada. U državi koja politiku prema knjizi temelji na mutnim idejama ‘poticanja čitanja’ i ‘razvoja publika’, to bi trebala biti dobrodošla praksa. Ali iza mutnih ideja krije se spaljena zemlja: godinama devastirana knjižarska mreža, masakr srednjih i malih nakladnika, siromašni fondovi provincijskih biblioteka, materijalno ismijavanje pisaca… Eto zašto piraterija: pirati su uvijek samo dokaz da sustav ne funkcionira. Pa se onda sustav, pomoću jeftinog moraliziranja i čvrstog represivnog stiska, trudi da ih eliminira. I u tome najčešće uspijeva. Ništa neobično, uostalom. Ipak je lakše srušiti stranicu nego popraviti državu.
VW
Kršenje autorskih prava nervira i Aija Weiweija pa će zato pred sud izvesti Volkswagen: njemački auto-gigant iskoristio je njegovu instalaciju ‘Soleil Levant’ (2017.) kao kulisu za svoj oglas. Tri i po hiljade prsluka za spašavanje u kojima su izbjeglice plutale iz Afrike prema Evropi – a Weiwei ih prikupio pa naslagao uz fasadu kopenhaške galerije – jako se lijepo uklapaju, procijenio je neki marketinški bilmez, u reklamu za novi Polo. ‘Nisu naveli da sam ja autor djela niti su tražili dozvolu’, požalio se Weiwei neposredno prije tužbe. ‘Sliku je vidjelo više od 200 hiljada ljudi koji su stekli dojam da sam dopustio Volkswagenu da koristi moj rad u reklami. Zapanjen sam ovom bestidnom povredom mog intelektualnog vlasništva i moralnih prava.’ Spomenuo je usput i da će reklamna krađa nagristi povjerenje koje je mukotrpno gradio s izbjeglicama, ali nama se čini da u čitavoj priči tih izbjeglica nekako ipak nedostaje: u prvom su planu kopirajt i autorska taština, umjetnički brend i pravo vlasništva. A opet, nasuprot Weiweiju stoji megakorporacija koja je, recimo, lijepih šest godina sustavno varala na testovima ispušnih plinova, poslavši na ulice milijune automobila koji krše čak i najopuštenije ekološke propise, i tako sve dok 2015. godine nije otkrivena, nakon čega je platila kaznu i nastavila poslovati kao da se ništa nije dogodilo. Kraj takvih štetočina, Weiweiju pretjerano ne zamjeramo.
Artwashing
Mnogo manje razumijevanja imamo za Marka Zuckerberga koji uporno pokušava sanirati štetu što je Facebook stvara posljednjih godina. Od otkrića tajne suradnje s Cambridge Analyticom, tvrtkom koja je uoči posljednjih američkih izbora pokrala privatne podatke 100-ak milijuna korisnika pa ih upotrijebila u kampanji, preko posredne umiješanosti u masovne zločine mjanmarskog i filipinskog režima pa do svakodnevnog raspršivanja lažnih vijesti, Facebook je naizgled nepovratno izgubio imidž platforme za bezbrižno povezivanje ljudi i dijeljenje slika njihovih mačaka. Danas, sve više djeluje kao zlokobni digitalni gigant koji pretura po našim životima mnogo dublje nego što se usudimo strahovati. Ali ondje su već smislili rješenje, a rješenje je suvremena umjetnost. Upravo su zaposlili dvije ugledne američke kustosice, a do kraja godine kompanija će prema njihovom izboru otkupiti 200-ak umjetničkih djela pa njima ukrasiti svoje urede i bližu okolicu. Na engleskom već neko vrijeme imaju lijepu riječ za ovakve korporativne strategije: artwashing ili, u slobodnijem prijevodu, ispiranje nečiste poslovne savjesti higijenskim sredstvima visoke umjetnosti. Facebookov novootkriveni osjećaj za lijepo pojavio se, pritom, baš u vrijeme kada posjetitelji galerija i muzeja prate trag novca pažljivije nego ikada prije: samo u posljednja dva-tri mjeseca otkazana su sva sponzorstva bogatoj njujorškoj obitelji Sackler jer se ispostavilo da njihova firma proizvodi smrtonosne lijekove, par stotina podivljalih ljubitelja umjetnosti skupilo se pred kućom Warrena Kandersa, člana nadzornog odbora Muzeja američke umjetnosti Whitney, nakon što su doznali da ovaj prodaje oružje tamošnjoj vojsci i policiji koja iz njegovih pušaka zatim puca po imigrantima… Komentator portala Artnet Tim Schneider stoga piše: ‘Ako žele biti dosljedni, svi oni koji su posvećeni istraživanju sponzorskih novaca ne bi smjeli stati na oružju i opioidima. Trebali bi svoje mikroskope usmjeriti i prema Facebooku i ostalim velikim tehnološkim kompanijama. Jer u 2019. godini i nakon nje, informacijski biznis mogao bi imati veći utjecaj na naše živote nego droge i oružje…’ Potpisujemo.
portalnovosti
