Sjeća li se netko još uvijek lauda uglednih mainstream komentatora, koji su novu ministricu kulture prije nešto više od godine dana oduševljeno pozdravljali kao neovisnu stručnjakinju evropskoga pedigrea, da bismo se danas o njenim brojnim gafovima informirali uglavnom sa stranica devastiranog neprofitnog sektora?
U ove vesele predblagdanske dane ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek slavi prvu godišnjicu raspisivanja natječaja ‘Umjetnost i kultura za mlade’: namijenjen školarcima raznih uzrasta, financiran novcem iz evropskih fondova, to je jedan od onih konkursa kakve prosječno kompetentna državna institucija uz veće ili manje probleme dovrši za tri do četiri mjeseca. Ali ministrici ne ide, pa ne ide: rok se neprestano pomiče, informacije nisu dostupne, dok ovaj tekst nastaje nitko ne zna što se točno događa na adresi Runjaninova 2… Ako ni na čemu drugom, barem joj možemo zahvaliti – kao što poentira urednik neprofitnog portala Kulturpunkt Lujo Parežanin, koji je ovu vijest dojavio – na ‘efikasnom demistificiranju besmislene figure birokratskog stručnjaka za kulturu’. A dok se planirani natječaj odgađa, jedan neplanirani već je okončan: Ministarstvo je izvanrednom mjerom otkupilo dvjestotinjak naslova domaćih izdavača za fondove narodnih knjižnica, pokušavajući sanirati posljedice kolapsa Algoritmove mreže knjižara. Samo, ni tu stvari ne djeluju najsuvislije: urednik neprofitnog portala Booksa Luka Ostojić već je pedantno pobrojao brojne probleme ovakve palijativne akcije, od toga da mjera obuhvaća tek četvrtinu ugroženih nakladnika, preko pitanja jesu li knjige odabrane za otkup po kriterijima književne vrijednosti ili prema kriterijima socijalne pomoći, pa do činjenice da nikakvi kriteriji u tekstu natječaja uopće nisu navedeni. Iz Ministarstva, dalje, još uvijek uzaludno čekamo reakciju na otkriće portala Bilten, koji je prije nekoliko tjedana pokazao kako je ministrica nonšalantno pustila da propadne čak 87 milijuna kuna namijenjenih, među ostalima, i neprofitnim medijima, naprosto zato što nije našla vremena da se njihovom sudbinom pozabavi…
Tako, eto, izgleda ministrica Nina iz perspektive medijskih margina: sjeća li se netko još uvijek onih lauda uglednih kolumnista i komentatora, koji su je prije nešto više od godine dana oduševljeno pozdravljali kao neovisnu stručnjakinju evropskoga pedigrea, ideološki neostrašćenu i tehnokratski preciznu, spremnu da napokon uvede reda u raštimani kulturni sektor? Poanta pritom nije u tome što su se naivna nadanja tako brzo raspala: poanta je u tome što su ih argumentirano i kritički razbucali oni najslabiji, najsiromašniji i najneutjecajniji. Neprofitni medijski sektor je, izgleda, prostor u kojem fantazije o apolitičnoj birokratskoj stručnosti ne prolaze tako lako kao u povodljivom mainstreamu. Pa se tu negdje, valjda, krije i odgovor na pitanje gdje su nestali oni milijuni koji su mu bili namijenjeni: ministrica naprosto ne želi financirati one koji je znaju kritizirati.
Među rijetke ovogodišnje uspjehe Ministarstva kulture ubraja se dovršetak Nacionalne strategije poticanja čitanja, promovirane na valu kataklizmičkih medijskih objava o tome kako ‘Hrvate sve manje zanima knjiga’. Za utjehu lokalnim kulturnim katastrofičarima, čini se da slične nevolje ima i Velika Britanija: tamošnje Vijeće za umjetnost upravo je objavilo iscrpan izvještaj pod naslovom ‘Književnost u 21. stoljeću’, došavši do zaključka da čitanost domaće fikcije već petnaestak godina postojano propada. Postoji, međutim, i jedna značajna razlika. Dok se naš strateški dokument većim dijelom bavi maglovitim idejama poput ‘povećanja vidljivosti’, ‘senzibiliziranja medija’ i ‘kampanje za poticanje čitanja’ – dotaknuvši tek ovlašno ‘potrebu sustavnog ulaganja u autore i pisanje’ – britanski se koncentrira isključivo na srce problema: materijalnu poziciju autora. Ne osnaži li se ona novim modelima financiranja, zaključuje, pisanje će postati klasna privilegija: ‘Književni ekosistem kakav danas imamo sve je suroviji prema piscima fikcije’, stoji u izvještaju. ‘Nužno ćemo se naći u situaciji u kojoj će književnost najviše i najlakše pisati ljudi kojima zarađivanje za život ne predstavlja imperativ. To sužava raznolikost pisanja – gubimo različite autorske glasove, a ne želimo se naći u takvoj poziciji…’ Slijedi razrada mogućih modela potpore, od komercijalnih izvora preko neprofitnih fondova pa do crowdfundinga, uz zaključak da je snažna podrška javnog financiranja neophodna. I uz neizrečenu pouku hrvatskim stručnjacima: nema ozbiljnog poticanja čitanja bez prethodnog poticanja ozbiljnog pisanja.
Sljedeća vijest je prije za turističku publiku nego za kulturnu rubriku, ali svejedno prenosimo: u Zagrebu je, uz solidan medijski interes, otvoreno nešto što se ambiciozno zove ‘Muzej Zagreb 80-ih’, a u stvarnosti se svodi na običan trosoban stan nakrcan memorabilijama iz finalne dekade socijalizma. U dnevnom boravku stari dvokasetaš, ploče Zdravka Čolića, Iskrin telefon i časopis ‘Erotika’, ručni mlin za kavu i dekorativni tanjuri na kuhinjskom zidu, Commodore 64 u dječjoj sobi: kao posebna atrakcija, na samom ulazu tu su i Tomosov moped i prednja polovica malog žutog fiće. Provjereni asortiman općih mjesta, ukratko, prilagođen interaktivnoj razonodi gosta: izlošci se smiju dirati, na komodorcu se može igrati, fićina vrata nisu zaključana… U prvom je planu dakle dobra zabava, pa su suvišna dodatna pitanja: poput, recimo, pitanja što radi kaseta Maje Blagdan iz ‘94. na hrpici pored onog kasetofona, nisu li tipični srednjoklasni stanovi i njihove odgovarajuće dobrostojeće obitelji ipak imali nešto raskošnije kućne biblioteke i ne bi li se u takvim bibliotekama redovito našla poneka luksuzna monografija o Titu ili bar par svezaka Kardelja? I nije li, napokon, čitav ovaj postav temeljito očišćen od bilo kakvih tragova politike, da ne bi, valjda, pokvario zabavu publike? Ali pitanja su, rekosmo, suvišna, jer ‘Muzej 80-ih’ tek je nepretenciozna turistička atrakcija, zgodna sitnopoduzetnička akcija, simpatičan privatni projekt dviju dobrih prijateljica. Baš kao što je, uostalom, na izložbi ‘30 godina od Univerzijade’ – otvorenoj nedavno u Tehničkom muzeju Nikola Tesla – postavljena tek kućna zbirka suvenira s likom Zagija jednog dobronamjernog kolekcionara-hobista. Zato pravo pitanje i nije što su nam sve ove dvije izložbe propustile prikazati, nego zašto se javno pamćenje osamdesetih prepušta usputnim inicijativama i postavima po mjeri raspršene pažnje turista. S Univerzijadom Zagreb je bio dobio novi kolodvor, škole, bazene i sportske komplekse, otvarani su muzeji, kulturni centri i izložbe, a danas je se jedva prisjeća privatnom kolekcijom naljepnica, značkica i plišanih vjeverica; s osamdesetima je jedini put pokušao ozbiljnije izići na kraj prije dvije i pol godine – izložbom ‘Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne’ – ali tada smo se iz pretrpanog postava iskobeljali samo da bismo vidjeli koliko nam rada na osmišljavanju vlastite prošlosti tek predstoji. U međuvremenu, nismo ništa napravili. A nije da nema kustoske želje, nije da fali artefakata, nije da period osamdesetih nikoga ne zanima: baš naprotiv, ako sudimo prema aktualnim izložbama, riječ o jednoj od intrigantnijih izlagačkih tema. Ono čega nema, javna je podrška. Zato dvije privatne inicijative gledamo kroz nedostatak volje da se napravi nešto bolje: dezinficirane od politike i svedene na bezopasne, nostalgične uspomene, osamdesete još uvijek čekaju da budu otkrivene.
U tradicionalnom izboru Merriam-Websterovog rječnika za riječ godine pobijedio je ‘feminizam’: bila bi to sjajna vijest, da nije tako loša. Malo zato što smo, evo, morali dočekati 2017. godinu da bi feminizam napokon ušao u globalni fokus zanimanja, malo zato što se globalni fokus očito podešava prema mjerilima američkog šoubiznisa, odakle je val prokazivanja seksualnih napasnika prije tri mjeseca krenuo s Harveyjem Weinsteinom pa se nastavio s Louisom C. K.-om, Dustinom Hoffmanom, Brettom Ratnerom… A malo i zato što znamo povijest dosadašnjih Merriam-Websterovih dobitnika. U prvom izboru najcitiranijeg američkog rječnika najvažnijim pojmom 2003. godine proglašena je, recimo, ‘demokracija’: evo baš ovih dana, u eri Donalda Trumpa, Amerikanci na vlastitoj koži uče kako sve ta naprava funkcionira. Trump je poučan i za idući slučaj, kada je 2004. pobijedila kovanica ‘truthiness’, koja znači, otprilike, onakvu ‘istinu’ kakve se netko slijepo drži bez obzira na čvrste protuargumente: nešto dakle poput nevinije preteče današnjih ‘lažnih vijesti’ i ‘alternativnih činjenica’. Nekoliko godina kasnije, 2012., na vrhuncu ekonomske krize, Merriam-Webster je titulu podijelio između pojmova ‘kapitalizam’ i ‘socijalizam’, što je smisleno koliko i odluka da se riječima godine – primjerice – istodobno proglase ‘činjenice’ i ‘alternativne činjenice’: to se dvoje naprosto isključuje. Ima na popisu laureata još primjera čudnovatih odluka koje nisu najbolje izdržale test vremena – od uzvika ‘w00t!’ iz internetskog slenga do pretprošlogodišnje kolektivne pobjede svih -izama – pa je i pouka nakon trijumfa najnovijeg, ovogodišnjeg -izma prilično jasna: manje je važno što je ‘feminizam’ riječ godine, kudikamo je značajnije što će s njim biti dogodine. I godinu poslije nje, i godinu poslije, i kasnije.
Nina s margina
U ove vesele predblagdanske dane ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek slavi prvu godišnjicu raspisivanja natječaja ‘Umjetnost i kultura za mlade’: namijenjen školarcima raznih uzrasta, financiran novcem iz evropskih fondova, to je jedan od onih konkursa kakve prosječno kompetentna državna institucija uz veće ili manje probleme dovrši za tri do četiri mjeseca. Ali ministrici ne ide, pa ne ide: rok se neprestano pomiče, informacije nisu dostupne, dok ovaj tekst nastaje nitko ne zna što se točno događa na adresi Runjaninova 2… Ako ni na čemu drugom, barem joj možemo zahvaliti – kao što poentira urednik neprofitnog portala Kulturpunkt Lujo Parežanin, koji je ovu vijest dojavio – na ‘efikasnom demistificiranju besmislene figure birokratskog stručnjaka za kulturu’. A dok se planirani natječaj odgađa, jedan neplanirani već je okončan: Ministarstvo je izvanrednom mjerom otkupilo dvjestotinjak naslova domaćih izdavača za fondove narodnih knjižnica, pokušavajući sanirati posljedice kolapsa Algoritmove mreže knjižara. Samo, ni tu stvari ne djeluju najsuvislije: urednik neprofitnog portala Booksa Luka Ostojić već je pedantno pobrojao brojne probleme ovakve palijativne akcije, od toga da mjera obuhvaća tek četvrtinu ugroženih nakladnika, preko pitanja jesu li knjige odabrane za otkup po kriterijima književne vrijednosti ili prema kriterijima socijalne pomoći, pa do činjenice da nikakvi kriteriji u tekstu natječaja uopće nisu navedeni. Iz Ministarstva, dalje, još uvijek uzaludno čekamo reakciju na otkriće portala Bilten, koji je prije nekoliko tjedana pokazao kako je ministrica nonšalantno pustila da propadne čak 87 milijuna kuna namijenjenih, među ostalima, i neprofitnim medijima, naprosto zato što nije našla vremena da se njihovom sudbinom pozabavi…
Tako, eto, izgleda ministrica Nina iz perspektive medijskih margina: sjeća li se netko još uvijek onih lauda uglednih kolumnista i komentatora, koji su je prije nešto više od godine dana oduševljeno pozdravljali kao neovisnu stručnjakinju evropskoga pedigrea, ideološki neostrašćenu i tehnokratski preciznu, spremnu da napokon uvede reda u raštimani kulturni sektor? Poanta pritom nije u tome što su se naivna nadanja tako brzo raspala: poanta je u tome što su ih argumentirano i kritički razbucali oni najslabiji, najsiromašniji i najneutjecajniji. Neprofitni medijski sektor je, izgleda, prostor u kojem fantazije o apolitičnoj birokratskoj stručnosti ne prolaze tako lako kao u povodljivom mainstreamu. Pa se tu negdje, valjda, krije i odgovor na pitanje gdje su nestali oni milijuni koji su mu bili namijenjeni: ministrica naprosto ne želi financirati one koji je znaju kritizirati.
Pitanja čitanja
Među rijetke ovogodišnje uspjehe Ministarstva kulture ubraja se dovršetak Nacionalne strategije poticanja čitanja, promovirane na valu kataklizmičkih medijskih objava o tome kako ‘Hrvate sve manje zanima knjiga’. Za utjehu lokalnim kulturnim katastrofičarima, čini se da slične nevolje ima i Velika Britanija: tamošnje Vijeće za umjetnost upravo je objavilo iscrpan izvještaj pod naslovom ‘Književnost u 21. stoljeću’, došavši do zaključka da čitanost domaće fikcije već petnaestak godina postojano propada. Postoji, međutim, i jedna značajna razlika. Dok se naš strateški dokument većim dijelom bavi maglovitim idejama poput ‘povećanja vidljivosti’, ‘senzibiliziranja medija’ i ‘kampanje za poticanje čitanja’ – dotaknuvši tek ovlašno ‘potrebu sustavnog ulaganja u autore i pisanje’ – britanski se koncentrira isključivo na srce problema: materijalnu poziciju autora. Ne osnaži li se ona novim modelima financiranja, zaključuje, pisanje će postati klasna privilegija: ‘Književni ekosistem kakav danas imamo sve je suroviji prema piscima fikcije’, stoji u izvještaju. ‘Nužno ćemo se naći u situaciji u kojoj će književnost najviše i najlakše pisati ljudi kojima zarađivanje za život ne predstavlja imperativ. To sužava raznolikost pisanja – gubimo različite autorske glasove, a ne želimo se naći u takvoj poziciji…’ Slijedi razrada mogućih modela potpore, od komercijalnih izvora preko neprofitnih fondova pa do crowdfundinga, uz zaključak da je snažna podrška javnog financiranja neophodna. I uz neizrečenu pouku hrvatskim stručnjacima: nema ozbiljnog poticanja čitanja bez prethodnog poticanja ozbiljnog pisanja.
Osamdesete
Sljedeća vijest je prije za turističku publiku nego za kulturnu rubriku, ali svejedno prenosimo: u Zagrebu je, uz solidan medijski interes, otvoreno nešto što se ambiciozno zove ‘Muzej Zagreb 80-ih’, a u stvarnosti se svodi na običan trosoban stan nakrcan memorabilijama iz finalne dekade socijalizma. U dnevnom boravku stari dvokasetaš, ploče Zdravka Čolića, Iskrin telefon i časopis ‘Erotika’, ručni mlin za kavu i dekorativni tanjuri na kuhinjskom zidu, Commodore 64 u dječjoj sobi: kao posebna atrakcija, na samom ulazu tu su i Tomosov moped i prednja polovica malog žutog fiće. Provjereni asortiman općih mjesta, ukratko, prilagođen interaktivnoj razonodi gosta: izlošci se smiju dirati, na komodorcu se može igrati, fićina vrata nisu zaključana… U prvom je planu dakle dobra zabava, pa su suvišna dodatna pitanja: poput, recimo, pitanja što radi kaseta Maje Blagdan iz ‘94. na hrpici pored onog kasetofona, nisu li tipični srednjoklasni stanovi i njihove odgovarajuće dobrostojeće obitelji ipak imali nešto raskošnije kućne biblioteke i ne bi li se u takvim bibliotekama redovito našla poneka luksuzna monografija o Titu ili bar par svezaka Kardelja? I nije li, napokon, čitav ovaj postav temeljito očišćen od bilo kakvih tragova politike, da ne bi, valjda, pokvario zabavu publike? Ali pitanja su, rekosmo, suvišna, jer ‘Muzej 80-ih’ tek je nepretenciozna turistička atrakcija, zgodna sitnopoduzetnička akcija, simpatičan privatni projekt dviju dobrih prijateljica. Baš kao što je, uostalom, na izložbi ‘30 godina od Univerzijade’ – otvorenoj nedavno u Tehničkom muzeju Nikola Tesla – postavljena tek kućna zbirka suvenira s likom Zagija jednog dobronamjernog kolekcionara-hobista. Zato pravo pitanje i nije što su nam sve ove dvije izložbe propustile prikazati, nego zašto se javno pamćenje osamdesetih prepušta usputnim inicijativama i postavima po mjeri raspršene pažnje turista. S Univerzijadom Zagreb je bio dobio novi kolodvor, škole, bazene i sportske komplekse, otvarani su muzeji, kulturni centri i izložbe, a danas je se jedva prisjeća privatnom kolekcijom naljepnica, značkica i plišanih vjeverica; s osamdesetima je jedini put pokušao ozbiljnije izići na kraj prije dvije i pol godine – izložbom ‘Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne’ – ali tada smo se iz pretrpanog postava iskobeljali samo da bismo vidjeli koliko nam rada na osmišljavanju vlastite prošlosti tek predstoji. U međuvremenu, nismo ništa napravili. A nije da nema kustoske želje, nije da fali artefakata, nije da period osamdesetih nikoga ne zanima: baš naprotiv, ako sudimo prema aktualnim izložbama, riječ o jednoj od intrigantnijih izlagačkih tema. Ono čega nema, javna je podrška. Zato dvije privatne inicijative gledamo kroz nedostatak volje da se napravi nešto bolje: dezinficirane od politike i svedene na bezopasne, nostalgične uspomene, osamdesete još uvijek čekaju da budu otkrivene.
Riječ dogodine
U tradicionalnom izboru Merriam-Websterovog rječnika za riječ godine pobijedio je ‘feminizam’: bila bi to sjajna vijest, da nije tako loša. Malo zato što smo, evo, morali dočekati 2017. godinu da bi feminizam napokon ušao u globalni fokus zanimanja, malo zato što se globalni fokus očito podešava prema mjerilima američkog šoubiznisa, odakle je val prokazivanja seksualnih napasnika prije tri mjeseca krenuo s Harveyjem Weinsteinom pa se nastavio s Louisom C. K.-om, Dustinom Hoffmanom, Brettom Ratnerom… A malo i zato što znamo povijest dosadašnjih Merriam-Websterovih dobitnika. U prvom izboru najcitiranijeg američkog rječnika najvažnijim pojmom 2003. godine proglašena je, recimo, ‘demokracija’: evo baš ovih dana, u eri Donalda Trumpa, Amerikanci na vlastitoj koži uče kako sve ta naprava funkcionira. Trump je poučan i za idući slučaj, kada je 2004. pobijedila kovanica ‘truthiness’, koja znači, otprilike, onakvu ‘istinu’ kakve se netko slijepo drži bez obzira na čvrste protuargumente: nešto dakle poput nevinije preteče današnjih ‘lažnih vijesti’ i ‘alternativnih činjenica’. Nekoliko godina kasnije, 2012., na vrhuncu ekonomske krize, Merriam-Webster je titulu podijelio između pojmova ‘kapitalizam’ i ‘socijalizam’, što je smisleno koliko i odluka da se riječima godine – primjerice – istodobno proglase ‘činjenice’ i ‘alternativne činjenice’: to se dvoje naprosto isključuje. Ima na popisu laureata još primjera čudnovatih odluka koje nisu najbolje izdržale test vremena – od uzvika ‘w00t!’ iz internetskog slenga do pretprošlogodišnje kolektivne pobjede svih -izama – pa je i pouka nakon trijumfa najnovijeg, ovogodišnjeg -izma prilično jasna: manje je važno što je ‘feminizam’ riječ godine, kudikamo je značajnije što će s njim biti dogodine. I godinu poslije nje, i godinu poslije, i kasnije.
