Portret bivšeg predsjednika Sabora Željka Reinera nije samo vjeran prikaz taštog snoba i pompoznog pozera, nego i posve odgovarajući vizualni zaključak neuspjelog pokušaja uspostave karamarkovske Hrvatske
Običaj da se službeni portret predsjednika Hrvatskog Sabora naruči i okači tek nakon što dotični okonča svoj mandat višestruko je koristan: zahvaljujući njemu, ovih smo dana – dok se javnosti činilo da se slika jednog hrvatskog političara, zamišljena kao realističan prikaz, neočekivano pretvorila u karikaturu – dobili karikaturu koja se neočekivano pretvorila u realističan prikaz hrvatske politike. Akademski slikar Vlado Jakelić nije, naime, najpreciznije naciljao prostornu perspektivu, ali je zato vremensku pogodio idealno: na udaljenosti od godinu dana otkako je Željko Reiner – njegov model i rekorder po kratkotrajnosti mandata, vitez i liječnik, akademik i neostvareni pjesnik – završio svoje šestomjesečno predsjedanje Saborom, sasvim jasno vidimo kako je zapravo izgledala jedna od bizarnijih epizoda iz novije povijesti lokalnog višestranačja. Dovoljno, eto, bizarna da baš Reinera ustoliči na čelo Hrvatskog Sabora. Jer portret u čijem su drugom planu nakrcane, redom, monografija o Franji Tuđmanu koji na naslovnici cjeliva hrvatsku zastavu, antologija posvećena Isusu Kristu u hrvatskoj duhovnoj poeziji i trotomni ‘Hrvatski državni sabor’, knjiga koja naslovom podsjeća na Reinerovu inicijativu da se najvišem predstavničkom tijelu vrati časno ime iz perioda NDH, nije samo vjeran prikaz jednog taštog snoba i pompoznog pozera, nego i posve odgovarajući vizualni zaključak kratke političke dionice neuspjelog pokušaja uspostave karamarkovske Hrvatske. Nije li uostalom tadašnja HDZ-ova politika nastupila podjednako pompozno, nije li zatim okončala porazno? Nije li se kitila upravo ovakvim, rajnerovski raskošnim atributima tuđmanovske domoljubne ostavštine, napadne klerikalizacije i otvorenog prizivanja endehazijske tradicije e da bi završila kao predmet ismijavanja, pod vodstvom ridikuloznog Tima Oreškovića? Nije li obećavala radikalnu promjenu društvene paradigme, epohalni obrat vrijednosti u ultrakonzervativnom duhu i ovdašnju reprizu mađarskog ili poljskog scenarija, samo da bi na kraju pristala na ponižavajuću koaliciju s Mostom Bože Petrova pa potom srušila rekord u kratkotrajnosti saziva Sabora? Baš zato je ovakav Željko Reiner, portretiran na granici kiča i groteske, najpreciznija personifikacija vlasti koja nije slutila da će tako brzo pasti; koja je prijetećim revizionizmom, histeričnim antikomunizmom, agresivnim klerikalizmom i neskrivenom ustašofilijom uglavnom prikrivala vlastitu nemoć. I baš zato je akademski slikar Vlado Jakelić dirljivo diletantskim ceremonijalnim portretom ozbiljno zadužio nacionalnu kulturu: napokon je tu vlast sveo na karikaturu.
Još donedavno, sredina ljeta bila je sezona televizijske dosade, potrošenih repriza i oprobanih formata: sada, međutim, živimo ‘drugo zlatno doba televizije’ pa hiperprodukcija ne posustaje, a kraj sedmog mjeseca podjednako je vibrantan kao i bilo koje drugo doba godine. Ako su u junu okončale treća sezona ‘Farga’ u produkciji braće Coen – znatno, usput, lošija od prve dvije – i premijera bezrazložno razvikane, pretenciozne ‘Sluškinjine priče’ snimljene prema distopijskom romanu Margaret Atwood, jul donosi dugoočekivanu, pretposljednju sezonu fantasy spektakla ‘Igra prijestolja’ koji, doduše, svakom novom epizodom klizi sve dalje u zonu besmislene eksploatacije seksa, nasilja i egzotičnih destinacija. Zato kritika i ambicioznija publika znatno više očekuju od druge sezone kriminalističke, feministički kodirane ‘Top of the Lake’ (‘Povrh jezera’) Jane Campion, koja započinje s emitiranjem četiri godine nakon pemijere. Campion – režiserka hvaljenih i nagrađivanih naslova poput ‘Anđela za mojim stolom’ (1990.), ‘Piana’ (1993.) i ‘Portreta jedne dame’ (1996.) – u nedavnom je intervjuu ‘Guardianu’, inače, sažeto objasnila zašto zauvijek napušta snimanje filmova i okreće se TV-serijama: ‘Doista pametni ljudi nekada su stvarali filmove. Sada, doista pametni ljudi stvaraju televizijske serije. U filmskom svijetu, nakon što predstavite ljudima svoju ideju, prvo pitanje glasi: kako će publika reagirati na to? Mene međutim zarađivanje novca kroz zabavu ne motivira. A na televiziji, nitko se više ne opterećuje pristojnošću ili ugađanjem publici. Vlada osjećaj stvaralačke slobode…’Doista pametni ljudi, čini se, stvaraju i ‘Ricka & Mortyja’, frenetičnu, postmodernistički zaigranu, odvaljeno zabavnu animiranu seriju koja neobavezno parodira središnje likove ludog znanstvenika i njegovog zbunjenog unuka iz popularnog filmskog serijala ‘Povratak u budućnost’, pa ih onda vodi kroz bizarne science fiction avanture, iščašene gegove i strmoglave metafikcionalne petlje. Prva epizoda treće sezone prikazana je prvog aprila, ali su autori to naknadno proglasili prvoaprilskom šalom: nastavak slijedi tek sada, od ponedjeljka 31. jula. I vrijedi mu dati priliku: u prve je dvije sezone ‘Rick & Morty’ bio svježiji i inteligentniji od većine ostalih, posljednjih godina popularnih animiranih serija poput ‘Archera’ ili ‘BoJacka Horsemana’.
Paralelno s početkom novih sezona popularnog fantasy spektakla, Campioninog ambicioznog krimića i jednog sumanutog crtića plasirani su i brojni traileri kao najava programski guste jeseni, od SF-westerna ‘Westworld’ preko nostalgične spilbergovštine ‘Stranger Things’ pa do ‘Narcos’ o životu Pabla Escobara; promašaji ‘Farga’ i ‘Sluškinjine priče’ u takvoj će hiperprodukciji brzo biti zaboravljeni. A između recentnih podbačaja i skorih visokih očekivanja, upravo se emitiraju najuzbudljiviji trenuci televizijske fikcije koje smo mogli gledati proteklih godina: treća sezona ‘Twin Peaksa’ Davida Lyncha i Marka Frosta stigla je otprilike do polovice, usput demontirala većinu onog što smo znali o mogućnostima i standardima TV-produkcije, pa je potvrdu onih Campioninih riječi o ‘stvaralačkoj slobodi’ koja se iz filmskog mainstreama preselila na televiziju vjerojatno najuputnije potražiti u njegovim novim epizodama.
Uspjeh najavljenih TV-serija je neizvjestan, izvjesno je tek da većinu njih nećemo tako skoro gledati na Hrvatskoj televiziji: dok HRT proizvodi uglavnom desničarski programski šrot i svakodnevne milijunske afere, jedina utjeha koja nam preostaje jest da stvari ne funkcioniraju najbolje čak ni tamo gdje javni mediji stoje u nešto intimnijem odnosu s vlastitom svrhom. Britanski BBC, naime, ovih je dana pod pritiskom tamošnje vlade po prvi put objavio listu svojih najplaćenijih TV-zvijezda: ispostavilo se da je skrojena prema evidentno seksističkim normama. Prvih osam mjesta drže muškarci; među prvih deset, samo je jedna žena; ona je pritom plaćena pet puta manje od najplaćenijeg muškarca. Glavni ravnatelj kuće Tony Hall obećao je kako će izbalansirati listu do 2020. godine, ali novinarke, urednice i voditeljice nisu toliko strpljive: ‘Rekao si da ćeš popraviti rodnu razliku u plaćama do 2020, ali BBC ionako već godinama mora znati za ovu neravnotežu’, poručilo mu je njih pedesetak u otvorenom pismu. ‘Zato te pozivamo da poduzmeš nešto odmah (…) Ovo je prilika za one među nama koje raspolažu snažnim i utjecajnim glasovima da ih iskoriste u ime svih, kako bi organizacija, napokon natjerana na transparentnost, učinila pravu stvar.’
Bliži se 150. godišnjica objave ‘Kapitala’ – prvi tom izišao je u Hamburgu, 14. septembra 1867. – pa se možemo početi pripremati na brojne prigodne komentare koji će nam uskoro objasniti kako je Marxovu teoriju pregazilo vrijeme, porazio kapitalizam, opovrgla praksa. Možda je baš zato berlinski ‘Die Tageszeitung’ (TAZ), lijevi dnevni list u vlasništvu vlastitih radnika, požurio pa ovih dana, dobrih mjesec i pol uoči obilježavanja obljetnice, preventivno objavio neku vrstu inverzije popularne teze. Mnogi će dakle uskoro govoriti o tome kako se kapitalizam od sredine 19. vijeka promijenio toliko da nam ga Marxov ‘Kapital’ više ne može objasniti: TAZ, s druge strane, piše o tome koliko se u međuvremenu promijenio sam Marxov ‘Kapital’. Samo u posljednjih pola vijeka, od obilježavanja 100. godišnjice naovamo, na njemačkom su ga govornom području transformirala barem dva važna recepcijska obrata: velike teorijske rasprave o Marxovoj metodi započete šezdesetih i sedamdesetih, ali i berlinsko izdanje Marxovih i Engelsovih sabranih djela koje je, pod nazivom MEGA, započeto još koncem pedesetih, a uskoro bi trebalo obuhvatiti čak 120 knjiga poznatih naslova i do sada neobjavljenih rukopisa, najveću postojeću zbirku tekstova dvojice autora. U novim čitalačkim okolnostima, podsjeća TAZ u članku pod naslovom ‘Najbolji rohbau svih vremena’, postalo je još jasnije nego ranije kako je prvi tom ‘Kapitala’ samo fragment znatno šireg i obuhvatnijeg nacrta političke ekonomije kakvu je Marx zamišljao, planirajući podjednaku pozornost posvetiti ulozi države, funkcioniranju svjetskog tržišta… ‘Od njegova genijalnog plana goleme teorijske građevine završeni su samo grubi radovi – ali naravno, na čvrstim temeljima.’Godišnjice poput ove koja se bliži služe, eto, i tome da se lakše ocijeni koliko je toga neka kulturna, akademska i politička zajednica na temeljima koje je naslijedila u međuvremenu uspjela izgraditi pa – dok TAZ-ovci rezimiraju velike teorijske rasprave i izdavačke projekte u Njemačkoj kroz prošlih pedesetak godina – nama ostaje da ustvrdimo kako na svom jeziku ‘Kapital’ još uvijek čitamo u prijevodu Moše Pijade i Rodoljuba Čolakovića iz tridesetih godina prošlog vijeka, a posljednje izdanje kojim raspolažemo je ono beogradske Prosvete iz sedamdesetih. I teško da će se stvari uskoro promijeniti.
Kultura i karikatura
Običaj da se službeni portret predsjednika Hrvatskog Sabora naruči i okači tek nakon što dotični okonča svoj mandat višestruko je koristan: zahvaljujući njemu, ovih smo dana – dok se javnosti činilo da se slika jednog hrvatskog političara, zamišljena kao realističan prikaz, neočekivano pretvorila u karikaturu – dobili karikaturu koja se neočekivano pretvorila u realističan prikaz hrvatske politike. Akademski slikar Vlado Jakelić nije, naime, najpreciznije naciljao prostornu perspektivu, ali je zato vremensku pogodio idealno: na udaljenosti od godinu dana otkako je Željko Reiner – njegov model i rekorder po kratkotrajnosti mandata, vitez i liječnik, akademik i neostvareni pjesnik – završio svoje šestomjesečno predsjedanje Saborom, sasvim jasno vidimo kako je zapravo izgledala jedna od bizarnijih epizoda iz novije povijesti lokalnog višestranačja. Dovoljno, eto, bizarna da baš Reinera ustoliči na čelo Hrvatskog Sabora. Jer portret u čijem su drugom planu nakrcane, redom, monografija o Franji Tuđmanu koji na naslovnici cjeliva hrvatsku zastavu, antologija posvećena Isusu Kristu u hrvatskoj duhovnoj poeziji i trotomni ‘Hrvatski državni sabor’, knjiga koja naslovom podsjeća na Reinerovu inicijativu da se najvišem predstavničkom tijelu vrati časno ime iz perioda NDH, nije samo vjeran prikaz jednog taštog snoba i pompoznog pozera, nego i posve odgovarajući vizualni zaključak kratke političke dionice neuspjelog pokušaja uspostave karamarkovske Hrvatske. Nije li uostalom tadašnja HDZ-ova politika nastupila podjednako pompozno, nije li zatim okončala porazno? Nije li se kitila upravo ovakvim, rajnerovski raskošnim atributima tuđmanovske domoljubne ostavštine, napadne klerikalizacije i otvorenog prizivanja endehazijske tradicije e da bi završila kao predmet ismijavanja, pod vodstvom ridikuloznog Tima Oreškovića? Nije li obećavala radikalnu promjenu društvene paradigme, epohalni obrat vrijednosti u ultrakonzervativnom duhu i ovdašnju reprizu mađarskog ili poljskog scenarija, samo da bi na kraju pristala na ponižavajuću koaliciju s Mostom Bože Petrova pa potom srušila rekord u kratkotrajnosti saziva Sabora? Baš zato je ovakav Željko Reiner, portretiran na granici kiča i groteske, najpreciznija personifikacija vlasti koja nije slutila da će tako brzo pasti; koja je prijetećim revizionizmom, histeričnim antikomunizmom, agresivnim klerikalizmom i neskrivenom ustašofilijom uglavnom prikrivala vlastitu nemoć. I baš zato je akademski slikar Vlado Jakelić dirljivo diletantskim ceremonijalnim portretom ozbiljno zadužio nacionalnu kulturu: napokon je tu vlast sveo na karikaturu.
Ljetna shema
Još donedavno, sredina ljeta bila je sezona televizijske dosade, potrošenih repriza i oprobanih formata: sada, međutim, živimo ‘drugo zlatno doba televizije’ pa hiperprodukcija ne posustaje, a kraj sedmog mjeseca podjednako je vibrantan kao i bilo koje drugo doba godine. Ako su u junu okončale treća sezona ‘Farga’ u produkciji braće Coen – znatno, usput, lošija od prve dvije – i premijera bezrazložno razvikane, pretenciozne ‘Sluškinjine priče’ snimljene prema distopijskom romanu Margaret Atwood, jul donosi dugoočekivanu, pretposljednju sezonu fantasy spektakla ‘Igra prijestolja’ koji, doduše, svakom novom epizodom klizi sve dalje u zonu besmislene eksploatacije seksa, nasilja i egzotičnih destinacija. Zato kritika i ambicioznija publika znatno više očekuju od druge sezone kriminalističke, feministički kodirane ‘Top of the Lake’ (‘Povrh jezera’) Jane Campion, koja započinje s emitiranjem četiri godine nakon pemijere. Campion – režiserka hvaljenih i nagrađivanih naslova poput ‘Anđela za mojim stolom’ (1990.), ‘Piana’ (1993.) i ‘Portreta jedne dame’ (1996.) – u nedavnom je intervjuu ‘Guardianu’, inače, sažeto objasnila zašto zauvijek napušta snimanje filmova i okreće se TV-serijama: ‘Doista pametni ljudi nekada su stvarali filmove. Sada, doista pametni ljudi stvaraju televizijske serije. U filmskom svijetu, nakon što predstavite ljudima svoju ideju, prvo pitanje glasi: kako će publika reagirati na to? Mene međutim zarađivanje novca kroz zabavu ne motivira. A na televiziji, nitko se više ne opterećuje pristojnošću ili ugađanjem publici. Vlada osjećaj stvaralačke slobode…’Doista pametni ljudi, čini se, stvaraju i ‘Ricka & Mortyja’, frenetičnu, postmodernistički zaigranu, odvaljeno zabavnu animiranu seriju koja neobavezno parodira središnje likove ludog znanstvenika i njegovog zbunjenog unuka iz popularnog filmskog serijala ‘Povratak u budućnost’, pa ih onda vodi kroz bizarne science fiction avanture, iščašene gegove i strmoglave metafikcionalne petlje. Prva epizoda treće sezone prikazana je prvog aprila, ali su autori to naknadno proglasili prvoaprilskom šalom: nastavak slijedi tek sada, od ponedjeljka 31. jula. I vrijedi mu dati priliku: u prve je dvije sezone ‘Rick & Morty’ bio svježiji i inteligentniji od većine ostalih, posljednjih godina popularnih animiranih serija poput ‘Archera’ ili ‘BoJacka Horsemana’.
Paralelno s početkom novih sezona popularnog fantasy spektakla, Campioninog ambicioznog krimića i jednog sumanutog crtića plasirani su i brojni traileri kao najava programski guste jeseni, od SF-westerna ‘Westworld’ preko nostalgične spilbergovštine ‘Stranger Things’ pa do ‘Narcos’ o životu Pabla Escobara; promašaji ‘Farga’ i ‘Sluškinjine priče’ u takvoj će hiperprodukciji brzo biti zaboravljeni. A između recentnih podbačaja i skorih visokih očekivanja, upravo se emitiraju najuzbudljiviji trenuci televizijske fikcije koje smo mogli gledati proteklih godina: treća sezona ‘Twin Peaksa’ Davida Lyncha i Marka Frosta stigla je otprilike do polovice, usput demontirala većinu onog što smo znali o mogućnostima i standardima TV-produkcije, pa je potvrdu onih Campioninih riječi o ‘stvaralačkoj slobodi’ koja se iz filmskog mainstreama preselila na televiziju vjerojatno najuputnije potražiti u njegovim novim epizodama.
Seksizam na BBC-ju
Uspjeh najavljenih TV-serija je neizvjestan, izvjesno je tek da većinu njih nećemo tako skoro gledati na Hrvatskoj televiziji: dok HRT proizvodi uglavnom desničarski programski šrot i svakodnevne milijunske afere, jedina utjeha koja nam preostaje jest da stvari ne funkcioniraju najbolje čak ni tamo gdje javni mediji stoje u nešto intimnijem odnosu s vlastitom svrhom. Britanski BBC, naime, ovih je dana pod pritiskom tamošnje vlade po prvi put objavio listu svojih najplaćenijih TV-zvijezda: ispostavilo se da je skrojena prema evidentno seksističkim normama. Prvih osam mjesta drže muškarci; među prvih deset, samo je jedna žena; ona je pritom plaćena pet puta manje od najplaćenijeg muškarca. Glavni ravnatelj kuće Tony Hall obećao je kako će izbalansirati listu do 2020. godine, ali novinarke, urednice i voditeljice nisu toliko strpljive: ‘Rekao si da ćeš popraviti rodnu razliku u plaćama do 2020, ali BBC ionako već godinama mora znati za ovu neravnotežu’, poručilo mu je njih pedesetak u otvorenom pismu. ‘Zato te pozivamo da poduzmeš nešto odmah (…) Ovo je prilika za one među nama koje raspolažu snažnim i utjecajnim glasovima da ih iskoriste u ime svih, kako bi organizacija, napokon natjerana na transparentnost, učinila pravu stvar.’
Rohbau Marx
Bliži se 150. godišnjica objave ‘Kapitala’ – prvi tom izišao je u Hamburgu, 14. septembra 1867. – pa se možemo početi pripremati na brojne prigodne komentare koji će nam uskoro objasniti kako je Marxovu teoriju pregazilo vrijeme, porazio kapitalizam, opovrgla praksa. Možda je baš zato berlinski ‘Die Tageszeitung’ (TAZ), lijevi dnevni list u vlasništvu vlastitih radnika, požurio pa ovih dana, dobrih mjesec i pol uoči obilježavanja obljetnice, preventivno objavio neku vrstu inverzije popularne teze. Mnogi će dakle uskoro govoriti o tome kako se kapitalizam od sredine 19. vijeka promijenio toliko da nam ga Marxov ‘Kapital’ više ne može objasniti: TAZ, s druge strane, piše o tome koliko se u međuvremenu promijenio sam Marxov ‘Kapital’. Samo u posljednjih pola vijeka, od obilježavanja 100. godišnjice naovamo, na njemačkom su ga govornom području transformirala barem dva važna recepcijska obrata: velike teorijske rasprave o Marxovoj metodi započete šezdesetih i sedamdesetih, ali i berlinsko izdanje Marxovih i Engelsovih sabranih djela koje je, pod nazivom MEGA, započeto još koncem pedesetih, a uskoro bi trebalo obuhvatiti čak 120 knjiga poznatih naslova i do sada neobjavljenih rukopisa, najveću postojeću zbirku tekstova dvojice autora. U novim čitalačkim okolnostima, podsjeća TAZ u članku pod naslovom ‘Najbolji rohbau svih vremena’, postalo je još jasnije nego ranije kako je prvi tom ‘Kapitala’ samo fragment znatno šireg i obuhvatnijeg nacrta političke ekonomije kakvu je Marx zamišljao, planirajući podjednaku pozornost posvetiti ulozi države, funkcioniranju svjetskog tržišta… ‘Od njegova genijalnog plana goleme teorijske građevine završeni su samo grubi radovi – ali naravno, na čvrstim temeljima.’Godišnjice poput ove koja se bliži služe, eto, i tome da se lakše ocijeni koliko je toga neka kulturna, akademska i politička zajednica na temeljima koje je naslijedila u međuvremenu uspjela izgraditi pa – dok TAZ-ovci rezimiraju velike teorijske rasprave i izdavačke projekte u Njemačkoj kroz prošlih pedesetak godina – nama ostaje da ustvrdimo kako na svom jeziku ‘Kapital’ još uvijek čitamo u prijevodu Moše Pijade i Rodoljuba Čolakovića iz tridesetih godina prošlog vijeka, a posljednje izdanje kojim raspolažemo je ono beogradske Prosvete iz sedamdesetih. I teško da će se stvari uskoro promijeniti.
