Već četiri godine Trump vrijeđa novinarke i političke protivnike, širi bizarne teorije zavjere, prijeti Iranu totalnim uništenjem, nadwebava se s Kim Jong-unom oko toga čija je nuklearna raketa veća, opravdava nasilje i, sve u svemu, krši skoro svako interno pravilo Twittera – profil mu je izbrisan tek kada je postalo izvjesno da uskoro odlazi s funkcije




Donald Trump (foto Carlos Barria/Reuters/PIXSELL )




Sloboda govora


Kada se oko nečega slože Angela Merkel, Marija Selak Raspudić i globalna tržišta, stvar je u najmanju ruku zanimljiva. A složili su se – skupa s nizom političara – da je odluka Twittera i Facebooka da ugase profile Donalda Trumpa itekako problematična. "Pravo na slobodu mišljenja od temeljne je važnosti", zavapila je njemačka kancelarka, zgrožena time što privatne korporacije arbitriraju u tako važnim pitanjima. "Smijem li na Facebooku reći da se ne slažem s Facebookovom cenzurom", odvažno se na Facebooku zapitala Selak Raspudić, provocirajući Marka Zuckerberga: možemo odahnuti, za sada je ipak nekako izmakla škarama njegovih strašnih cenzora. Za to vrijeme, dionica Twittera se survala: čini se da ni svjetska tržišta nisu sklona tako riskantnim presedanima.


A trajno brisanje profila aktualnog američkog predsjednika na Twitteru upravo je to: presedan, uočljiviji utoliko što dotični predsjednik prošloga tjedna nije tvitnuo ništa što ne tvita od početka svog mandata. Već četiri godine Trump vrijeđa novinarke i političke protivnike, širi bizarne teorije zavjere, prijeti Iranu totalnim uništenjem, nadwebava se s Kim Jong-unom oko toga čija je nuklearna raketa veća, opravdava nasilje nad antirasističkim demonstrantima i, sve u svemu, krši skoro svako interno pravilo Twittera. Javni pozivi društvenim mrežama da mu to onemoguće traju otkako se preselio u Bijelu kuću: Twitter ih je prvo malo ignorirao, pa se malo opravdavao, pa je onda izmislio posebna pravila za svjetske vođe kojima je dopušteno ono što drugima nije, pa je flaggao pojedine objave, pa upućivao na provjerene informacije... da bi konačno izbrisao profil američkog predsjednika tek kada je postalo izvjesno da ovaj uskoro odlazi s funkcije. Iz korporacije su odluku obrazložili "kontekstom" u kojem su se posljednji Trumpovi tvitovi pojavili: kontekst u ovom slučaju čini ona gomila nadrealnih tipova koji provaljuju u zgradu Kapitola, ostavljajući iza sebe pet leševa. S jedne strane, odluka je zato razumljiva. S druge, ako Twitter doista mora vidjeti smrtonosne posljedice Trumpovih riječi da bi izrekao zabranu, onda možemo biti sretni što Kim Jong-un nije malo tvrdoglaviji i što nismo doznali kako izgleda "kontekst" u kojem se, recimo, ostvaruju prijetnje nuklearnim raketama.

Zakašnjela i neprincipijelna, zabrana bi sada, valjda, trebala lakirati kolektivno sjećanje na ulogu kompanije u posljednje četiri godine američke demokracije. To će ipak ići nešto teže. Jer Trumpa je nemoguće zamisliti bez Twittera: on mu je otvorio obilaznu trasu za direktan kontakt s glasačima mimo odnarođenih, "elitnih" medija, usput algoritmima potičući širenje lakozapaljivih ekstremističkih stavova. Ironija je pritom dvostruka: onoliko koliko je bogati njujorški tajkun čovjek iz naroda, toliko je Twitter "narodna" platforma. Naprotiv: korporacija Jacka Dorseya dio je gigantskog oligopola koji posljednjih desetak godina nemilosrdno gazi tradicionalne medije, preuzevši njihove oglašivačke prihode i ostavivši ih da se koprcaju u prašini "digitalne revolucije". Internet je u međuvremenu postao jedan od najmonopoliziranijih ekonomskih sektora, a internetski su monopolisti postali vladari svjetske ekonomije: "elitni" mediji o kojima Trump trabunja protiv takvih igrača nemaju ustvari nikakve šanse.

Samo, kako smo točno došli do ove točke? "Ništa od toga nije bilo prirodno, baš kao što ne odražava 'naše' preferencije: 'mi' smo imali malo utjecaja po tom pitanju", piše američki mediolog Robert W. McChesney, jedan od rijetkih koji već godinama upozoravaju na pogubne efekte internetske komercijalizacije, u knjizi "Digitalna isključenost", prevedenoj i kod nas. Pa podsjeća: današnji korporacijski divovi izrasli su izravno iz privatizacije interneta provedene sredinom devedesetih, kada je, gotovo bez rasprave, mreža decenijama razvijana javnim sredstvima nizom političkih odluka i zakona bila prepuštena kapitalu. Nikakva dakle poduzetnička inovativnost, nikakva sloboda tržišta: samo država koja javne resurse ustupa privatnim firmama. Zato danas, kada čak i konzervativni "Financial Times" objavljuje naslove poput "Nisu li big tech kompanije otišle predaleko?", nije loše vratiti se autorima koji su na big tech kompanije upozoravali mnogo ranije, prije Trumpa i podivljalih trumpoida u krznenim šubarama s vikinškim rogovima. Ako ni zbog čega drugog, valja im se vratiti zato što razbijaju iluzije o "prirodnom" tržišnom usponu društvenih mreža kakve danas poznajemo: nasuprot popularnim medijskim pričama, iza Facebooka i Twittera ne stoji poduzetnička genijalnost njihovih vlasnika, nego isprepleteni interesi poslovnih i političkih elita.

Znači li to onda da se nekadašnji javni resursi mogu ponovno vratiti javnosti, sada kada je i zadnjem naivcu iz "Financial Timesa" jasno da se stvar kotrlja u krivom smjeru? "Raspon legitimne političke debate ne dopušta da se dovede u pitanje vlasništvo tih gigantskih tvrtki – ona može samo grickati po rubovima", zaključit će rezignirano McChesney. Slažemo se, razumijemo. Pa, evo, grickamo. Ne zato što će se raspon legitimne političke debate tako skoro proširiti, niti zato što će mainstream političari ozbiljno razmotriti spašavanje interneta od tržišnih zakona. Nego zato da se postavi jednostavno pitanje: je li problem zaista u tome što Twitter Trumpu danas ukida slobodu govora? Ili u tome što mu je slobodu govora jučer omogućio?

Penis


Netko će na bilo kakvu kritiku katastrofalne komercijalizacije interneta reagirati upirući prstom u još goru alternativu – dosadne, sterilne, konzervativne javne medije – što je prilično logično jer živimo u Hrvatskoj. A ne, recimo, u Danskoj. Tamošnja verzija HRT-a, Danska javna radiotelevizija, upravo je plasirala animiranu seriju za djecu o Johnu Dillermandu, sredovječnom brkonji s ogromnim penisom. Vijest su prenijele svjetske i domaće kulturne rubrike, propitujući koliko je ovakav koncept primjeren klincima od četiri do osam godina, a u čitavoj priči nekako je najmanje riječi bilo o samom crtiću. Šteta, jer svih se 13 petominutnih epizoda može besplatno pogledati na internetskoj stranici DR-a, bez prethodne registracije. Nažalost i bez titlova, ali čak i tako se da vidjeti koliko je "John Dillermand" ustvari deseksualiziran: njegov komično dugački penis izgleda prije poput radoznale surle koja Johna, doduše, povremeno uvali u nevolje, ali se on pomoću nje iz tih nevolja redovno i vadi. Ako serija ima neku pouku, ona se dakle tiče toga da je u redu biti "drugačiji" i da uvijek treba preuzeti odgovornost za vlastite postupke: zvuči, ukratko, sasvim OK. A mimo pouka, djeci je serija po svemu sudeći zabavna: čini se da ih naprosto veseli gledati kako Dillermand svojim surlolikim penisom pomaže Djeda Mrazu ili igra badminton sam sa sobom. Crtić je, sve u svemu, veseo, pametan, nimalo problematičan: provokativan koliko i politički program Hrvatske radiotelevizije.

Vulva


U kulturnim rubrikama, iza nas je tjedan gigantskih genitalija: iz Brazila stiže vijest o skandalu koji je izazvala 33-metarska stilizirana vulva, izvedena u betonu i usječena u padinu umjetničkog parka Usina de Arte na sjeveroistoku zemlje. Za razliku od nesretnog Dillermanda, rad umjetnice i feministkinje Juliane Notari namijenjen je odraslima i doista zamišljen tako da isprovocira kontroverzu, a s obzirom na to da državom vlada ultradesničarski trumpoid Jair Bolsonaro, to nije bilo teško. Olavo de Carvalho, samozvani filozof i Bolsonarov intelektualni guru, proučio je tako da bi problem s "Divom" trebalo riješiti "podjednako velikim penisom" – ah, desničari i njihov rafinirani smisao za humor – dok autorica smireno objašnjava kako skulptura ne mora predstavljati samo vulvu, nego i veliku ranu u zemlji. "Čim se pojavi, djelo je prepušteno različitim tumačenjima", kaže ona, "baš kao što je zemlja prepuštena kapitalističkoj eksploataciji."

Radio


Loše vijesti iz Ljubljane: dok vlast pokušava deložirati udruge iz kulturnog centra Metelkova, gašenje prijeti i drugoj kultnoj instituciji slovenske alternativne scene, Radio Študentu. Čini se da su se urednici i novinari zamjerili svome vlasniku, Studentskoj organizaciji ljubljanskog sveučilišta, pišući i govoreći kritički o aktualnoj upravi. Sada su im, prema prvom prijedlogu ovogodišnjeg budžeta, ukinuta kompletna financijska sredstva: jasno, uz obrazloženje "nužnih mjera štednje". Peticiju za spas radija potpisalo je do trenutka nastanka ovoga teksta preko deset hiljada ljudi i 350 institucija, a na akciju poziva i Evropska federacija novinara, podsjećajući da je RŠ, osnovan još 1969., jedan od najstarijih community medija na kontinentu.

portalnovosti