Kolumnist Večernjeg lista jednom je prilikom, doznajemo, zaspao u domovini, a probudio se u regiji. Sada je, čini se, usnuo u regiji: čekamo da se probudi
‘Otkud više Juga?’ pita se u naslovu prošlotjedne kolumne u Večernjem listu Nino Raspudić, evocirajući uspomenu na svijetle devedesete, kada se Jugoslaviju u Hrvatskoj percipiralo onako kako je i red: ‘dominantno negativno’, ‘kao nakaradnu, nefunkcionalnu državu’, ‘silom sklepanu i silom održavanu’, totalitarnu, dogmatsku, represivnu… ‘No nakon 2000. gotovo preko noći’, upozorava korifej intelektualne desnice, ‘zahvaljujući političkom pritisku izvana i kolaboraciji iznutra, jugoslavenski okvir pod krinkom ‘regije’ ili ‘zapadnog Balkana’ (…) počeo se u hrvatsku javnost uvlačiti kao nešto samorazumljivo’. Sam je, podsjeća neskromno, o tome svojedobno pisao u tekstu ‘Zaspiš u domovini, probudiš se u regiji’: kako ovaj novi tekst odmiče, čitalac uviđa da je prizivanje onog starog pritom manje znak autorske prepotencije, a više potvrda stvaralačke impotencije. Skoro ničeg novog, naime, u novom tekstu nema: teze o ‘svjesno guranom projektu’, sitnim proračunskim interesima nevladinih udruga i resantimanu preživjelih komunističkih elita plasirane su po tko zna koji put, pa ostaje nejasno zašto Raspudić svoj nekadašnji uradak tek usputno spominje, umjesto da ga naprosto prepiše; teško da bi itko primijetio razliku. Možda zato što žanr kolumne nalaže koliko-toliko aktualan povod, možda zato što antijugoslavenska paranoja nužno traži nove prijetnje i opasnosti? Pred tako strogim poetičko-političkim zahtjevima autor naposljetku popušta i nudi nam dva svježija primjera jugopropagande. Na njih se oslanja kompletna skalamerija izlizanih teza i potrošenih fraza: da vidimo dakle kako drže.
Prvi je povod tekst Dimitrija Rupela, objavljen početkom godine u ljubljanskom Delu, u kojem se bivši slovenski ministar vanjskih poslova zalaže za rješenje krize EU-a podjelom Unije na tzv. megaregije: u jednoj od dvije ovlašno ocrtane varijante podjele Hrvatska bi – prenosi Raspudić – završila ‘u južnoj s Bugarskom i Rumunjskom, a očekivano i s novopridošlom ekipom iz stare ‘regije”. Manje je pritom važno što Rupel ne smješta Hrvatsku u južnu, nego u istočnu ‘megaregiju’, još je manje važno što sam o bivšem sistemu govori kao o ‘luđačkoj košulji’, a najmanje što je od perspektive ulaska ‘ekipe iz stare ‘regije’’ u Uniju neizvjesnija jedino perspektiva Unije. Prava mizerija kolumnističke histerije sastoji se u provincijalnom svođenju jednog ionako neozbiljnog teksta napisanog s itekako ozbiljnim povodom – sveobuhvatnom krizom EU-a – na lukavu zavjeru protiv hrvatskih interesa. Zato je i zanimljivija druga aktualija kojom nas kolumnist Večernjaka uvjerava da neprijatelj nikada ne spava: ‘Simptomatično je da i danas, nakon četvrt stoljeća neovisne hrvatske države, na javnoj televiziji čujemo sintagme poput ‘na našim prostorima’, a na Hrvatskom radiju emisiju ‘Postjugoslavenska književnost”. E sad, kako je autor ove rubrike ujedno bio i urednik emisije čije ime Raspudić neuspješno pokušava navesti – zvala se naime ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’ – igrom slučaja raspolaže informacijama o tome da je ona ukinuta u desničarskom jurišu na HRT još prošloga ljeta, skupa s emisijama Ljubice Letinić, Maje Peterlić i Ivice Prtenjače. Pisane su potom i neke peticije, organiziran prosvjed, javne akcije: u svakom slučaju premalo, do Raspudića nije doprlo. Kao da je prespavao.
To bi, uostalom, objasnilo zašto je sada izgubljen u prostoru i vremenu, pa ne razlikuje Jug od Istoka, pa čuje emisije skinute s programa. To bi, dalje, objasnilo zašto ponavlja otrcanu priču o manjini koja ugrožava većinu, i to čak i nakon što je veći dio malih medijskih projekata koji su govorili mimo dominantnih društvenih istina uspješno eliminiran. To bi, ukratko, objasnilo zašto se ponaša poput kolumnističkog mjesečara: piše, a spava. I zato tiho, nećemo mu smetati: pustimo sada faktografske blamaže, pustimo krive navode, promašena imena i datume, pustimo krizu Unije. Jer san mu je potreban: samo tamo se, oslobođena faktografije, može pojaviti noćna mora Jugoslavije. Osim toga, znamo da autor ionako nemirno sanja: jednom prilikom je, vidjeli smo, usnuo u domovini, a probudio se u regiji. Ovog je puta, eto, usnuo u regiji. Pričekajmo da se probudi.
U svakom slučaju, neće biti dobro ako se Nino Raspudić sljedeći put probudi u Crnoj Gori: tamo je ovih dana, nakon dulje pauze, ponovno pokrenut Proletter, ‘jugoslovenski portal za umjetnost i društvene odgovore’. Nikako dakle na zelenu gran(ic)u: tek što je hrvatski medijski krajolik temeljito raskužen od ideoloških zastranjenja, tek što su obustavljene potpore suspektnim neprofitnim medijima, HRT pretvoren u klerikarikaturu javne radiotelevizije, kojekakvi Zarezi ugašeni, a za njima se evo sprema i ljevičarski Le Monde diplomatique, jugokomunistički pomladak javlja se u susjednoj republici! Pa dokle više, kome to treba, zašto to rade? Odgovore na ova i brojna slična pitanja možete potražiti na adresi
: sajt u novom iskoraku djeluje ambiciozno i donosi pregršt eseja, komentara i kritika autora poput Borisa Budena, Faruka Šehića, Marka Pogačara… Uredništvu podrška, čitaocima preporuke, Raspudiću tema za novu kolumnu.
Okej, ovo već prerasta u otvorenu provokaciju: zašto u hrvatskim novinama, pa makar pripadale srpskoj manjini, moramo čitati o srbijanskoj književnoj nagradi? Koga zanima što ju je dobila Ivana Dimić za roman ‘Arzamas’? Koga briga što je za samo jedan glas izmakla Vladislavu Bajcu i njegovoj ‘Hronici sumnje’? Tko je uopće čuo za preostale finaliste, Vladana Matijevića (‘Susret pod neobičnim okolnostima’) i Vladimira Tabaševića (‘Pa kao’)? Da pravo kažemo, ne znamo: nagrada čija je lista dobitnika od pedesetih do osamdesetih izgledala poput skice za kanon jugoslavenske književne produkcije, uostalom, nakon raspada države očekivano je izgubila na važnosti. Svejedno, dobro pamtimo i neke kasnije upečatljive laureate: ‘U potpalublju’ Vladimira Arsenijevića, ‘Mamac’ Davida Albaharija, ‘Bernardijevu sobu’ Slobodana Tišme… Ove godine, priznanje po treći put zaredom dobiva knjiga nakladničke kuće Laguna, a među četvero finalista Laguninih je čak troje (samo je Bajca objavila Geopoetika): dovoljno da se shvate odnosi snaga na srbijanskoj nakladničko-knjižarskoj sceni. I dovoljno da znate odakle možete naručiti ovogodišnje finaliste, pošto ih u hrvatskim knjižarama nećete pronaći. Mi u duhu generacijske solidarnosti preporučujemo najmlađega, Vladimira Tabaševića, čiji je prvijenac ‘Tiho teče Misisipi’ prošle godine dobio nagradu za najbolju debitantsku knjigu na Danima Mirka Kovača u Rovinju: riječ je, ukratko, o jednom od uzbudljivijih novih aktera postjugoslavenskog književnog polja.
‘Vidimo se za 25 godina’, poručila je Laura Palmer u završnoj epizodi ‘Twin Peaksa’, emitiranoj u junu 1991., agentu Daleu Cooperu: 25 godina kasnije, režiser David Lynch i scenarist Mark Frost snimili su novu, treću sezonu kultne serije, a njena će premijera – najavili su prije nekoliko dana – biti 21. maja ove godine. U međuvremenu, fanovi su grozničavo tražili nove skrivene signale u starim epizodama, Lynch je nakratko zaprijetio da će se povući iz projekta, glumci zatim snimali video-klipove u kojima ga pozivaju da se vrati, Frost objavio knjigu ‘The Secret History of Twin Peaks’, koja je obećavala razotkriti nove tragove tvinpiksovske misterije, ali ih je pritom, naravno, samo još više zamela… Tajnovitost se proširila izvan serije i pretvorila u zavodljivu igru multimedijske mistifikacije: teško je reći koja je tu informacija točna, a koja pogrešna, koja namjerno navodi na krivi trag, a koja slučajno otkriva pravi. Sigurno je samo da je treću sezonu na kraju realizirala gotovo ista ekipa koja je snimila i prve dvije, da Lynch ovoga puta režira sve epizode i da na 21. maj ima smisla staviti oklade u potrazi za vrhuncem ovogodišnje TV-produkcije. Jer iako je ‘drugo zlatno doba televizije’ odavno ušlo u zrelu fazu, iako su isprva fasciniranu publiku novi dometi razmazili, iako su je neki noviji pretenciozni promašaji razočarali, iako ‘Žica’ i ‘Sopranos’ već prisvajaju status klasika, ‘Twin Peaks’ se još uvijek mjeri uglavnom vlastitim kriterijima. Zašto? Jasno, zato što – kao što Cooperu povjerava strogi major Briggs, prenoseći mu u maloj hotelskoj sobi dekriptiranu poruku iz nepoznatih dubina svemira – sove nisu ono što se čine.
portalnovosti
San o Jugoslaviji
‘Otkud više Juga?’ pita se u naslovu prošlotjedne kolumne u Večernjem listu Nino Raspudić, evocirajući uspomenu na svijetle devedesete, kada se Jugoslaviju u Hrvatskoj percipiralo onako kako je i red: ‘dominantno negativno’, ‘kao nakaradnu, nefunkcionalnu državu’, ‘silom sklepanu i silom održavanu’, totalitarnu, dogmatsku, represivnu… ‘No nakon 2000. gotovo preko noći’, upozorava korifej intelektualne desnice, ‘zahvaljujući političkom pritisku izvana i kolaboraciji iznutra, jugoslavenski okvir pod krinkom ‘regije’ ili ‘zapadnog Balkana’ (…) počeo se u hrvatsku javnost uvlačiti kao nešto samorazumljivo’. Sam je, podsjeća neskromno, o tome svojedobno pisao u tekstu ‘Zaspiš u domovini, probudiš se u regiji’: kako ovaj novi tekst odmiče, čitalac uviđa da je prizivanje onog starog pritom manje znak autorske prepotencije, a više potvrda stvaralačke impotencije. Skoro ničeg novog, naime, u novom tekstu nema: teze o ‘svjesno guranom projektu’, sitnim proračunskim interesima nevladinih udruga i resantimanu preživjelih komunističkih elita plasirane su po tko zna koji put, pa ostaje nejasno zašto Raspudić svoj nekadašnji uradak tek usputno spominje, umjesto da ga naprosto prepiše; teško da bi itko primijetio razliku. Možda zato što žanr kolumne nalaže koliko-toliko aktualan povod, možda zato što antijugoslavenska paranoja nužno traži nove prijetnje i opasnosti? Pred tako strogim poetičko-političkim zahtjevima autor naposljetku popušta i nudi nam dva svježija primjera jugopropagande. Na njih se oslanja kompletna skalamerija izlizanih teza i potrošenih fraza: da vidimo dakle kako drže.
Prvi je povod tekst Dimitrija Rupela, objavljen početkom godine u ljubljanskom Delu, u kojem se bivši slovenski ministar vanjskih poslova zalaže za rješenje krize EU-a podjelom Unije na tzv. megaregije: u jednoj od dvije ovlašno ocrtane varijante podjele Hrvatska bi – prenosi Raspudić – završila ‘u južnoj s Bugarskom i Rumunjskom, a očekivano i s novopridošlom ekipom iz stare ‘regije”. Manje je pritom važno što Rupel ne smješta Hrvatsku u južnu, nego u istočnu ‘megaregiju’, još je manje važno što sam o bivšem sistemu govori kao o ‘luđačkoj košulji’, a najmanje što je od perspektive ulaska ‘ekipe iz stare ‘regije’’ u Uniju neizvjesnija jedino perspektiva Unije. Prava mizerija kolumnističke histerije sastoji se u provincijalnom svođenju jednog ionako neozbiljnog teksta napisanog s itekako ozbiljnim povodom – sveobuhvatnom krizom EU-a – na lukavu zavjeru protiv hrvatskih interesa. Zato je i zanimljivija druga aktualija kojom nas kolumnist Večernjaka uvjerava da neprijatelj nikada ne spava: ‘Simptomatično je da i danas, nakon četvrt stoljeća neovisne hrvatske države, na javnoj televiziji čujemo sintagme poput ‘na našim prostorima’, a na Hrvatskom radiju emisiju ‘Postjugoslavenska književnost”. E sad, kako je autor ove rubrike ujedno bio i urednik emisije čije ime Raspudić neuspješno pokušava navesti – zvala se naime ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’ – igrom slučaja raspolaže informacijama o tome da je ona ukinuta u desničarskom jurišu na HRT još prošloga ljeta, skupa s emisijama Ljubice Letinić, Maje Peterlić i Ivice Prtenjače. Pisane su potom i neke peticije, organiziran prosvjed, javne akcije: u svakom slučaju premalo, do Raspudića nije doprlo. Kao da je prespavao.
To bi, uostalom, objasnilo zašto je sada izgubljen u prostoru i vremenu, pa ne razlikuje Jug od Istoka, pa čuje emisije skinute s programa. To bi, dalje, objasnilo zašto ponavlja otrcanu priču o manjini koja ugrožava većinu, i to čak i nakon što je veći dio malih medijskih projekata koji su govorili mimo dominantnih društvenih istina uspješno eliminiran. To bi, ukratko, objasnilo zašto se ponaša poput kolumnističkog mjesečara: piše, a spava. I zato tiho, nećemo mu smetati: pustimo sada faktografske blamaže, pustimo krive navode, promašena imena i datume, pustimo krizu Unije. Jer san mu je potreban: samo tamo se, oslobođena faktografije, može pojaviti noćna mora Jugoslavije. Osim toga, znamo da autor ionako nemirno sanja: jednom prilikom je, vidjeli smo, usnuo u domovini, a probudio se u regiji. Ovog je puta, eto, usnuo u regiji. Pričekajmo da se probudi.
Proletteri svih zemalja
U svakom slučaju, neće biti dobro ako se Nino Raspudić sljedeći put probudi u Crnoj Gori: tamo je ovih dana, nakon dulje pauze, ponovno pokrenut Proletter, ‘jugoslovenski portal za umjetnost i društvene odgovore’. Nikako dakle na zelenu gran(ic)u: tek što je hrvatski medijski krajolik temeljito raskužen od ideoloških zastranjenja, tek što su obustavljene potpore suspektnim neprofitnim medijima, HRT pretvoren u klerikarikaturu javne radiotelevizije, kojekakvi Zarezi ugašeni, a za njima se evo sprema i ljevičarski Le Monde diplomatique, jugokomunistički pomladak javlja se u susjednoj republici! Pa dokle više, kome to treba, zašto to rade? Odgovore na ova i brojna slična pitanja možete potražiti na adresi
: sajt u novom iskoraku djeluje ambiciozno i donosi pregršt eseja, komentara i kritika autora poput Borisa Budena, Faruka Šehića, Marka Pogačara… Uredništvu podrška, čitaocima preporuke, Raspudiću tema za novu kolumnu.
NIN-ova nagrada Ivani Dimić
Okej, ovo već prerasta u otvorenu provokaciju: zašto u hrvatskim novinama, pa makar pripadale srpskoj manjini, moramo čitati o srbijanskoj književnoj nagradi? Koga zanima što ju je dobila Ivana Dimić za roman ‘Arzamas’? Koga briga što je za samo jedan glas izmakla Vladislavu Bajcu i njegovoj ‘Hronici sumnje’? Tko je uopće čuo za preostale finaliste, Vladana Matijevića (‘Susret pod neobičnim okolnostima’) i Vladimira Tabaševića (‘Pa kao’)? Da pravo kažemo, ne znamo: nagrada čija je lista dobitnika od pedesetih do osamdesetih izgledala poput skice za kanon jugoslavenske književne produkcije, uostalom, nakon raspada države očekivano je izgubila na važnosti. Svejedno, dobro pamtimo i neke kasnije upečatljive laureate: ‘U potpalublju’ Vladimira Arsenijevića, ‘Mamac’ Davida Albaharija, ‘Bernardijevu sobu’ Slobodana Tišme… Ove godine, priznanje po treći put zaredom dobiva knjiga nakladničke kuće Laguna, a među četvero finalista Laguninih je čak troje (samo je Bajca objavila Geopoetika): dovoljno da se shvate odnosi snaga na srbijanskoj nakladničko-knjižarskoj sceni. I dovoljno da znate odakle možete naručiti ovogodišnje finaliste, pošto ih u hrvatskim knjižarama nećete pronaći. Mi u duhu generacijske solidarnosti preporučujemo najmlađega, Vladimira Tabaševića, čiji je prvijenac ‘Tiho teče Misisipi’ prošle godine dobio nagradu za najbolju debitantsku knjigu na Danima Mirka Kovača u Rovinju: riječ je, ukratko, o jednom od uzbudljivijih novih aktera postjugoslavenskog književnog polja.
Povratak Twin Peaksa
‘Vidimo se za 25 godina’, poručila je Laura Palmer u završnoj epizodi ‘Twin Peaksa’, emitiranoj u junu 1991., agentu Daleu Cooperu: 25 godina kasnije, režiser David Lynch i scenarist Mark Frost snimili su novu, treću sezonu kultne serije, a njena će premijera – najavili su prije nekoliko dana – biti 21. maja ove godine. U međuvremenu, fanovi su grozničavo tražili nove skrivene signale u starim epizodama, Lynch je nakratko zaprijetio da će se povući iz projekta, glumci zatim snimali video-klipove u kojima ga pozivaju da se vrati, Frost objavio knjigu ‘The Secret History of Twin Peaks’, koja je obećavala razotkriti nove tragove tvinpiksovske misterije, ali ih je pritom, naravno, samo još više zamela… Tajnovitost se proširila izvan serije i pretvorila u zavodljivu igru multimedijske mistifikacije: teško je reći koja je tu informacija točna, a koja pogrešna, koja namjerno navodi na krivi trag, a koja slučajno otkriva pravi. Sigurno je samo da je treću sezonu na kraju realizirala gotovo ista ekipa koja je snimila i prve dvije, da Lynch ovoga puta režira sve epizode i da na 21. maj ima smisla staviti oklade u potrazi za vrhuncem ovogodišnje TV-produkcije. Jer iako je ‘drugo zlatno doba televizije’ odavno ušlo u zrelu fazu, iako su isprva fasciniranu publiku novi dometi razmazili, iako su je neki noviji pretenciozni promašaji razočarali, iako ‘Žica’ i ‘Sopranos’ već prisvajaju status klasika, ‘Twin Peaks’ se još uvijek mjeri uglavnom vlastitim kriterijima. Zašto? Jasno, zato što – kao što Cooperu povjerava strogi major Briggs, prenoseći mu u maloj hotelskoj sobi dekriptiranu poruku iz nepoznatih dubina svemira – sove nisu ono što se čine.
portalnovosti
