Odluka kojom je Nina Obuljen Koržinek ukinula financiranje ‘Gordogana’ i drugih časopisa – skupa sa svim lažnim razlozima, izmišljenim dokazima i nevještim izmotavanjima – samo je posljedica politike svjesnog kulturocida, daleko obuhvatnijeg i sustavnijeg nego što su, primjerice, bile lakozapaljive mjere Zlatka Hasanbegovića
Ministrica Nina Obuljen Koržinek svoj mandat je, sjećamo se, najavila obećanjem ‘uvođenja reda’ u raštimani kulturni sektor: nema više nonšalantnih kašnjenja, odmah je poručila, nema improvizacije, neodgovornosti ni klasičnog kulturnjačkog šlamperaja. Danas – niti godinu i pol kasnije – posve je jasno da od njenog obećanja ostaje malo toga. Nešto drugo, nažalost, mnogo je jasnije: ministrica će i ubuduće uspješno fingirati brigu za kulturu, jer je za kulturu naprosto malo koga briga.
Kad bi netko brinuo, naime, prošlotjedna objava teksta Bože Kovačevića na portalu Telegram proizvela bi tektonske učinke: tražili bi se krivci, dizale tužbe i padale glave. Kovačević je, inače – rezimirajmo brzopotezno – jedan od urednika časopisa ‘Gordogan’. Časopis ‘Gordogan’, opet, jedan je od mnogih kojima je Ministarstvo ove godine ukinulo financiranje. Ukidanje financiranja – idemo dalje – opravdalo je pritom ‘neizvršavanjem obaveza’ i prethodnim slanjem brojnih upozorenja na adresu redakcije. Samo što između ‘Gordogana’ i ostalih zakinutih publikacija postoji značajna razlika: dok su urednici ‘Quoruma’, ‘Kola’, ‘Života umjetnosti’, ‘Libre libere’, ‘Čovjeka i prostora’ i drugih važnih kulturnih časopisa uzaludno tumačili da su sve svoje obaveze izvršavali kako su znali i umjeli – nižući opravdanja i razjašnjenja u medijskom defileu kakav širu javnost, odavno oguglalu na materijalne muke dosadnih kulturnjaka, ionako nimalo ne zanima – gordoganovci su odlučili istjerati stvar do kraja. Odlučili su – drugim riječima – učiniti točno ono što je Nina Obuljen Koržinek obećavala na početku svoga mandata: inzistirati na proceduri, jasnim dokazima i urednoj dokumentaciji. ‘Kao član uredništva časopisa, Božo Kovačević je sredinom prošloga mjeseca u ime redakcije zatražio (…) da mu se dostave sve tzv. požurnice i sve opomene pred tužbu’, najavio je u intervjuu Novostima početkom marta glavni urednik ‘Gordogana’ Branko Matan: ‘Ne vidim kako će se Ministarstvo iz toga izvući.’ A nakon što je Kovačević, evo, napokon objavio da među dokumentima koji su mu dostavljeni nema nikakvih požurnica, opomena ni prijetnji tužbama – da je potpora ‘Gordoganu’, drugim riječima, ukinuta na temelju eklatantnih laži – Ministarstvo je izabralo iz svega se izvući tako što će aferu naprosto prešutjeti.
I nije mu teško: sada skupa s njim šute svi koji su Ninu Obuljen Koržinek prije godinu i pol euforično dočekivali kao odgovornu stručnjakinju i pedantnu briselsku birokratkinju. I možda je dobro da šute: strah nas je pomisliti što bi se dogodilo ako bi ipak progovorili. Jer iza medijski abortirane afere oko ‘Gordogana’ – sasvim neovisno o golemoj ulozi tog časopisa u ovdašnjoj kulturnoj produkciji – krije se mnogo važnija, veća i opasnija priča, koja bi lokalnim kulturnim kritičarima, naviklima na spektakl neposrednih povoda, vjerojatno posve promakla. Od ove godine, naime, Ministarstvo kulture smanjilo je ukupnu svotu namijenjenu kulturnim časopisima skoro za trećinu: riječ je brutalnom rezu bez presedana, proračunskom udaru kakav ranije nije zabilježen. Eliminacija ‘Gordogana’ i drugih časopisa – skupa sa svim lažnim razlozima, izmišljenim dokazima i nevještim izmotavanjima – samo je, dakle, posljedica politike svjesnog kulturocida: daleko obuhvatnijeg i sustavnijeg nego što su, primjerice, bile lakozapaljive mjere ministričina prethodnika Zlatka Hasanbegovića. Da stvar bude gora, takva se politika provodi u eri ekonomskog oporavka. Još gore, sličnim su rezom, uz časopise, na koljena bačene i književne manifestacije. Napokon, najgore: nema nikakvog objašnjenja, projekcije ni plana kojim bi Ministarstvo makar pokušalo opravdati financijski Blitzkrieg na kulturne aktere. A i zašto bi, kad svi ti gordogani, kola i libre libere u medijskom mainstreamu ionako malo koga zanimaju: ondje se, kroz lepršave intervjue i ovlašne prikaze, nastavlja laštiti lik naše ministarske stručnjakinje. Nina Obuljen Koržinek zato može biti mirna: ako otkriće da je Ministarstvo otvoreno lagalo ukidajući financiranje ‘Gordogana’ nikoga pretjerano ne uznemiruje, onda to znači i da nitko neće primijetiti sitnu razliku između programatskog ‘uvođenja reda’ i politike uvođenja reza.
Uostalom, da bismo ustanovili kako kola kultura po domaćim medijima, dovoljno je samo nekoliko nasumičnih primjera iz tjedna iza nas. Odjeci osječke izložbe ‘Pičkin dim’, kojom je 80-ak umjetnica i umjetnika dalo podršku Ani Petrović – nakon što je njena istoimena fotografija postala jednim od razloga najavljene smjene ravnateljice Muzeja likovne umjetnosti Jasminke Mesarić – dobacili su sve do HRT-ovog bastiona kritičke i analitičke misli, emisije ‘Peti dan’. Ondje se, međutim, kraća i živahna rasprava uglavnom svela na to da se četvorica sudionika – redom: Boris Jokić, Aleksandar Musić, Nino Raspudić i Petar Tomev Mitrikeski – poput strože odgajanih osnovnoškolaca neobuzdano smijulje svaki put kad netko među njima izgovori, pazite sad, hihihi: ‘pičkin dim’. Zgranuta voditeljica Gabrijela Perišić pritom je prijekorno strijeljala pogledom osokoljene dečke, pa malo kolutala očima, pa malo zamuckivala, pa se malo ispričavala poštovanim gledateljicama i gledateljima… Ni u Rijeci – tamo gdje upravo postavljaju projektne temelje Evropske prijestolnice kulture 2020. – nisu bili mnogo uspješniji u žanru TV zabave za šire narodne mase: angažirali su komičara Davora Jurkotića da im snimi seriju propagandnih skečeva, a kako Jurkotića, eto, posebno veseli situacija u kojoj bakica s placa teškom mukom čita službeni program EPK-a prepun kompliciranih pojmova poput ‘interaktivnosti’ i ‘postindustrijalizacije’, Facebook-komentatori ideju su odmah sahranili. Nekima se, doduše, neobično svidjela: problem je što se vrlo brzo ispostavilo da pozitivni komentari stižu uglavnom s lažnih profila, a do trenutka nastanka ovoga teksta nije razjašnjeno tko je pokrenuo prozirnu komentatorsku kontraofenzivu ni zašto bi se bilo tko nečim sličnim bavio. Ništa jasnije nije…
…ni što se točno dogodilo u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru: tamo su nadzorne kamere snimile nepoznatu djevojku kako s izložbe Gorana Pavletića krade fotografiju, da bi snimka objavljena na YouTubeu postala viralna, a ravnatelj Emil Matešić pozvao nepoznatu počiniteljicu da se preda, pohvalivši usput njenu strast prema umjetnosti. Upoznali smo je, konačno, na nedavnoj press-konferenciji: 29-godišnja stomatologinja Helena Margić kaže da joj je žao, Matešić najavljuje kako će joj, kad već toliko voli fotografiju, prepustiti da na jesen u KIC-u sama postavi izložbu, a okupljeni novinari se zbunjeno pitaju svjedoče li to nekoj neozbiljnoj PR-predstavi ili još neozbiljnijem kaznenom djelu… Da skratimo, da sumiramo: bizarni skandalčići s društvenih mreža, traljava viralna piarovska glavinjanja, ozbiljni intelektualci koji se nezaustavljivo kikoću čim čuju zabranjenu riječ – hajmo opet, kad je smiješno: pičkin dim, hihihi – tako nekako izgleda jednotjedni pregled kulturne produkcije u ogledalu domaćih medija. Ako je kultura takva, reklo bi se, onda sasvim zaslužuje ministarstvo kakvo ima. Samo što, na nevolju, domaći mediji također spadaju u resor Ministarstva kulture, pa će prije biti da je stvar obrnuta: kakvo nam je ministarstvo, takve imamo i medije. Pa onda i kulturu, u žanru adolescentske komedije.
Facebook
I dok hrvatski kulturnjaci vode smiješne male komentatorske okršaje po Facebooku, Zuckerbergova se mreža zapliće u sve veće probleme: prema svjedočanstvu zviždača Christophera Wylieja, kompanija je svjesno zanemarivala dokaze da se podaci o njenim korisnicima ilegalno koriste u marketinškim kampanjama uoči posljednjih američkih izbora. Britanska firma Cambridge Analytica – izvještavaju ‘Observer’, ‘Guardian’ i ‘New York Times’ – pod vodstvom bivšeg Trumpovog glavnog savjetnika Stevea Bannona još od početka 2014. godine potajice je prikupljala informacije o nekoliko desetaka milijuna glasača, kako bi u skladu s njima oblikovala ciljane predizborne poruke. ‘Iskoristili smo Facebook da bismo pročešljali profile milijuna ljudi’, otkriva Wylie, ‘a zatim stvorili modele za iskorištavanje onoga što smo o tim ljudima doznali…’ Zuckerberg se za sada ne oglašava, ali morat će progovoriti ne samo pred komisijom američkog Kongresa nego i britanskog parlamenta, jer je Cambridge Analytica – po svemu sudeći – također radila na pripremanju propagandnog terena uoči tamošnjeg referenduma o izlasku iz Evropske unije. Vrijednost Facebookovih dionica za to vrijeme strmoglava pada, a najsažetiji komentar skandala dao je Wyliejev zviždački uzor Edward Snowden: ‘Facebook zarađuje iskorištavanjem i preprodavanjem intimnih detalja iz privatnih života milijuna ljudi, koristeći mnogo više od onoga što sami dobrovoljno objavljujete’, poručio je preko Twittera. ‘Organizacije koje se bave prikupljanjem detaljnih svjedočanstava o privatnim životima nekad smo jednostavno zvali ‘tajnim službama’. Njihovo rebrendiranje u ‘društvene mreže’ najuspješnija je prevara još otkako je američko Ministarstvo rata preimenovano u Ministarstvo obrane.’
Laž
Ministrica Nina Obuljen Koržinek svoj mandat je, sjećamo se, najavila obećanjem ‘uvođenja reda’ u raštimani kulturni sektor: nema više nonšalantnih kašnjenja, odmah je poručila, nema improvizacije, neodgovornosti ni klasičnog kulturnjačkog šlamperaja. Danas – niti godinu i pol kasnije – posve je jasno da od njenog obećanja ostaje malo toga. Nešto drugo, nažalost, mnogo je jasnije: ministrica će i ubuduće uspješno fingirati brigu za kulturu, jer je za kulturu naprosto malo koga briga.
Kad bi netko brinuo, naime, prošlotjedna objava teksta Bože Kovačevića na portalu Telegram proizvela bi tektonske učinke: tražili bi se krivci, dizale tužbe i padale glave. Kovačević je, inače – rezimirajmo brzopotezno – jedan od urednika časopisa ‘Gordogan’. Časopis ‘Gordogan’, opet, jedan je od mnogih kojima je Ministarstvo ove godine ukinulo financiranje. Ukidanje financiranja – idemo dalje – opravdalo je pritom ‘neizvršavanjem obaveza’ i prethodnim slanjem brojnih upozorenja na adresu redakcije. Samo što između ‘Gordogana’ i ostalih zakinutih publikacija postoji značajna razlika: dok su urednici ‘Quoruma’, ‘Kola’, ‘Života umjetnosti’, ‘Libre libere’, ‘Čovjeka i prostora’ i drugih važnih kulturnih časopisa uzaludno tumačili da su sve svoje obaveze izvršavali kako su znali i umjeli – nižući opravdanja i razjašnjenja u medijskom defileu kakav širu javnost, odavno oguglalu na materijalne muke dosadnih kulturnjaka, ionako nimalo ne zanima – gordoganovci su odlučili istjerati stvar do kraja. Odlučili su – drugim riječima – učiniti točno ono što je Nina Obuljen Koržinek obećavala na početku svoga mandata: inzistirati na proceduri, jasnim dokazima i urednoj dokumentaciji. ‘Kao član uredništva časopisa, Božo Kovačević je sredinom prošloga mjeseca u ime redakcije zatražio (…) da mu se dostave sve tzv. požurnice i sve opomene pred tužbu’, najavio je u intervjuu Novostima početkom marta glavni urednik ‘Gordogana’ Branko Matan: ‘Ne vidim kako će se Ministarstvo iz toga izvući.’ A nakon što je Kovačević, evo, napokon objavio da među dokumentima koji su mu dostavljeni nema nikakvih požurnica, opomena ni prijetnji tužbama – da je potpora ‘Gordoganu’, drugim riječima, ukinuta na temelju eklatantnih laži – Ministarstvo je izabralo iz svega se izvući tako što će aferu naprosto prešutjeti.
I nije mu teško: sada skupa s njim šute svi koji su Ninu Obuljen Koržinek prije godinu i pol euforično dočekivali kao odgovornu stručnjakinju i pedantnu briselsku birokratkinju. I možda je dobro da šute: strah nas je pomisliti što bi se dogodilo ako bi ipak progovorili. Jer iza medijski abortirane afere oko ‘Gordogana’ – sasvim neovisno o golemoj ulozi tog časopisa u ovdašnjoj kulturnoj produkciji – krije se mnogo važnija, veća i opasnija priča, koja bi lokalnim kulturnim kritičarima, naviklima na spektakl neposrednih povoda, vjerojatno posve promakla. Od ove godine, naime, Ministarstvo kulture smanjilo je ukupnu svotu namijenjenu kulturnim časopisima skoro za trećinu: riječ je brutalnom rezu bez presedana, proračunskom udaru kakav ranije nije zabilježen. Eliminacija ‘Gordogana’ i drugih časopisa – skupa sa svim lažnim razlozima, izmišljenim dokazima i nevještim izmotavanjima – samo je, dakle, posljedica politike svjesnog kulturocida: daleko obuhvatnijeg i sustavnijeg nego što su, primjerice, bile lakozapaljive mjere ministričina prethodnika Zlatka Hasanbegovića. Da stvar bude gora, takva se politika provodi u eri ekonomskog oporavka. Još gore, sličnim su rezom, uz časopise, na koljena bačene i književne manifestacije. Napokon, najgore: nema nikakvog objašnjenja, projekcije ni plana kojim bi Ministarstvo makar pokušalo opravdati financijski Blitzkrieg na kulturne aktere. A i zašto bi, kad svi ti gordogani, kola i libre libere u medijskom mainstreamu ionako malo koga zanimaju: ondje se, kroz lepršave intervjue i ovlašne prikaze, nastavlja laštiti lik naše ministarske stručnjakinje. Nina Obuljen Koržinek zato može biti mirna: ako otkriće da je Ministarstvo otvoreno lagalo ukidajući financiranje ‘Gordogana’ nikoga pretjerano ne uznemiruje, onda to znači i da nitko neće primijetiti sitnu razliku između programatskog ‘uvođenja reda’ i politike uvođenja reza.
Hihihi
Uostalom, da bismo ustanovili kako kola kultura po domaćim medijima, dovoljno je samo nekoliko nasumičnih primjera iz tjedna iza nas. Odjeci osječke izložbe ‘Pičkin dim’, kojom je 80-ak umjetnica i umjetnika dalo podršku Ani Petrović – nakon što je njena istoimena fotografija postala jednim od razloga najavljene smjene ravnateljice Muzeja likovne umjetnosti Jasminke Mesarić – dobacili su sve do HRT-ovog bastiona kritičke i analitičke misli, emisije ‘Peti dan’. Ondje se, međutim, kraća i živahna rasprava uglavnom svela na to da se četvorica sudionika – redom: Boris Jokić, Aleksandar Musić, Nino Raspudić i Petar Tomev Mitrikeski – poput strože odgajanih osnovnoškolaca neobuzdano smijulje svaki put kad netko među njima izgovori, pazite sad, hihihi: ‘pičkin dim’. Zgranuta voditeljica Gabrijela Perišić pritom je prijekorno strijeljala pogledom osokoljene dečke, pa malo kolutala očima, pa malo zamuckivala, pa se malo ispričavala poštovanim gledateljicama i gledateljima… Ni u Rijeci – tamo gdje upravo postavljaju projektne temelje Evropske prijestolnice kulture 2020. – nisu bili mnogo uspješniji u žanru TV zabave za šire narodne mase: angažirali su komičara Davora Jurkotića da im snimi seriju propagandnih skečeva, a kako Jurkotića, eto, posebno veseli situacija u kojoj bakica s placa teškom mukom čita službeni program EPK-a prepun kompliciranih pojmova poput ‘interaktivnosti’ i ‘postindustrijalizacije’, Facebook-komentatori ideju su odmah sahranili. Nekima se, doduše, neobično svidjela: problem je što se vrlo brzo ispostavilo da pozitivni komentari stižu uglavnom s lažnih profila, a do trenutka nastanka ovoga teksta nije razjašnjeno tko je pokrenuo prozirnu komentatorsku kontraofenzivu ni zašto bi se bilo tko nečim sličnim bavio. Ništa jasnije nije…
Krađa
…ni što se točno dogodilo u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru: tamo su nadzorne kamere snimile nepoznatu djevojku kako s izložbe Gorana Pavletića krade fotografiju, da bi snimka objavljena na YouTubeu postala viralna, a ravnatelj Emil Matešić pozvao nepoznatu počiniteljicu da se preda, pohvalivši usput njenu strast prema umjetnosti. Upoznali smo je, konačno, na nedavnoj press-konferenciji: 29-godišnja stomatologinja Helena Margić kaže da joj je žao, Matešić najavljuje kako će joj, kad već toliko voli fotografiju, prepustiti da na jesen u KIC-u sama postavi izložbu, a okupljeni novinari se zbunjeno pitaju svjedoče li to nekoj neozbiljnoj PR-predstavi ili još neozbiljnijem kaznenom djelu… Da skratimo, da sumiramo: bizarni skandalčići s društvenih mreža, traljava viralna piarovska glavinjanja, ozbiljni intelektualci koji se nezaustavljivo kikoću čim čuju zabranjenu riječ – hajmo opet, kad je smiješno: pičkin dim, hihihi – tako nekako izgleda jednotjedni pregled kulturne produkcije u ogledalu domaćih medija. Ako je kultura takva, reklo bi se, onda sasvim zaslužuje ministarstvo kakvo ima. Samo što, na nevolju, domaći mediji također spadaju u resor Ministarstva kulture, pa će prije biti da je stvar obrnuta: kakvo nam je ministarstvo, takve imamo i medije. Pa onda i kulturu, u žanru adolescentske komedije.
I dok hrvatski kulturnjaci vode smiješne male komentatorske okršaje po Facebooku, Zuckerbergova se mreža zapliće u sve veće probleme: prema svjedočanstvu zviždača Christophera Wylieja, kompanija je svjesno zanemarivala dokaze da se podaci o njenim korisnicima ilegalno koriste u marketinškim kampanjama uoči posljednjih američkih izbora. Britanska firma Cambridge Analytica – izvještavaju ‘Observer’, ‘Guardian’ i ‘New York Times’ – pod vodstvom bivšeg Trumpovog glavnog savjetnika Stevea Bannona još od početka 2014. godine potajice je prikupljala informacije o nekoliko desetaka milijuna glasača, kako bi u skladu s njima oblikovala ciljane predizborne poruke. ‘Iskoristili smo Facebook da bismo pročešljali profile milijuna ljudi’, otkriva Wylie, ‘a zatim stvorili modele za iskorištavanje onoga što smo o tim ljudima doznali…’ Zuckerberg se za sada ne oglašava, ali morat će progovoriti ne samo pred komisijom američkog Kongresa nego i britanskog parlamenta, jer je Cambridge Analytica – po svemu sudeći – također radila na pripremanju propagandnog terena uoči tamošnjeg referenduma o izlasku iz Evropske unije. Vrijednost Facebookovih dionica za to vrijeme strmoglava pada, a najsažetiji komentar skandala dao je Wyliejev zviždački uzor Edward Snowden: ‘Facebook zarađuje iskorištavanjem i preprodavanjem intimnih detalja iz privatnih života milijuna ljudi, koristeći mnogo više od onoga što sami dobrovoljno objavljujete’, poručio je preko Twittera. ‘Organizacije koje se bave prikupljanjem detaljnih svjedočanstava o privatnim životima nekad smo jednostavno zvali ‘tajnim službama’. Njihovo rebrendiranje u ‘društvene mreže’ najuspješnija je prevara još otkako je američko Ministarstvo rata preimenovano u Ministarstvo obrane.’
