U Krstičevićevom mandatu smrtno su stradala četvorica pripadnika Hrvatske vojske. Incidenti su se kretali u rasponu od siledžijsko-divljačkog ponašanja mladih vojnika u Puli, preko vojničkog alkoholiziranja u Poljskoj, do pružanja usluga prijevoza u vojnim helikopterima civilnim osobama mutne provenijencije u Zadru
Pogibija dvojice iskusnih pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, bojnika Marina Klarina i natporučnika Tomislava Baturine, u padu helikoptera Kiowa Warrior u Zlarinskom kanalu ne mora značiti da u toj grani Hrvatske vojske, ili u cijeloj vojsci, postoji sistemska greška. U vojsci se nesreće, nažalost, događaju i kad je riječ o najuređenijim i dugo građenim sustavima. No u svakoj zemlji na svijetu – od najsiromašnijih i najkaotičnijih do najrazvijenijih i najposloženijih – pogibija dvojice iskusnih vojnih pilota u toku relativno rutinskog trenažnog leta bila bi povod da se hladno i analitično sagleda stanje i u Ratnom zrakoplovstvu i u svim drugim ‘ustrojbenim cjelinama’ Hrvatske vojske. Za što to hrvatski građani izdvajaju godišnje više od milijardu eura, odnosno za što će biti potrošeno više od šest milijardi eura samo u idućih pet godina, od toga milijardu eura za tehničku modernizaciju i opremanje? Što je u tom skupom i mnogoljudnom segmentu vlasti napravljeno u protekle četiri godine, koliko ima da je HDZ – u ovoj ili onoj kadrovskoj postavi i koalicijskoj kombinaciji – preuzeo upravljanje državom? Što je učinio aktualni ministar obrane Damir Krstičević u više od tri godine koliko vodi taj resor?
Ako se izuzme sudjelovanje relativno malog broja vojnika i vojne tehnike u nekoliko slučajeva težih prirodnih nepogoda, iz vojske su u protekle četiri godine stizale vijesti o tragedijama i o ekscesima koje se katkad nastojalo zataškati, kao što je bilo s prevrtanjem borbenog vozila Patria na poligonu blizu Knina, pri čemu je bilo osmero ozlijeđenih, pa vijesti o simboličko-protokolarnim gestama u Krstičevićevoj omiljenoj djelatnosti – vraćanju ponosa i digniteta pobjedničkoj vojsci, te škrte informacije o neuspješnom pokušaju kupovine eskadrile borbenih aviona zapadne proizvodnje. U Krstičevićevom mandatu dosad su smrtno stradala četvorica pripadnika Hrvatske vojske: uz dvojicu pilota poginulih u ponedjeljak, u misiji u Afganistanu život je izgubio skupnik Josip Briški iz Zapovjedništva specijalnih snaga, dok je u misiji u Litvi vojnik Mario Pavišić preminuo iznenadnom prirodnom smrću. Incidenti su se kretali u rasponu od siledžijsko-divljačkog ponašanja mladih vojnika u Puli, preko vojničkog alkoholiziranja u Poljskoj, do pružanja usluga prijevoza u vojnim helikopterima civilnim osobama mutne provenijencije u Zadru. O zapuštenosti Hrvatske vojske svjedoči, između ostalog, sasvim nepregledna internetska stranica koja vrvi zastarjelim podacima, neurednošću i nepismenošću: bilo bi bolje da ne postoji ništa nego ono što već godinama funkcionira kao polazna točka za svakoga tko želi doznati nešto o hrvatskom obrambenom sistemu.
Krstičević je, rekosmo, najviše energije i vremena utrošio na imenovanje raznih ustanova i objekata Hrvatske vojske po čuvenim zapovjednicima ili borcima iz Domovinskog rata, na osmišljavanje brojnih povoda za svečanosti, medalje i postrojavanja, na kvantitativno i kvalitativno simbolični povratak Hrvatske vojske u Vukovar, Sinj, Udbinu, Ploče, Varaždin i Pulu, što je zapravo više stvar političke propagande nego ozbiljnog promišljanja teritorijalnog razmještaja vojnih jedinica. Najviše nade polagao je u nabavu borbenih aviona u aranžmanu s Izraelom. To je trebalo biti dovoljno za jedan pamtljiv ministarski mandat, ali sva je prilika da do nadolazećih parlamentarnih izbora neće biti dovršen posao odabira i kupovine eskadrile ratnih zrakoplova. Posao s Izraelom, na čemu se slijepo inzistiralo iz ministrovog kruga, propao je zato što Izrael nije ni mogao staviti u prodaju islužene lovce F-16 u modificiranoj verziji Barak mimo američke suglasnosti, a suglasnosti nije moglo biti upravo zbog izraelskih modifikacija na elektroničkim sustavima tih aviona. Najizglednijom opcijom sad se čini nabava novih američkih letjelica F-16 Block 70/72 za iznos koji bi se mogao kretati između milijarde i milijarde i petsto milijuna eura. Čak kad bi se ugovor i sklopio u idućih godinu dana, prvi primjerci F-16 ne bi mogli biti uvedeni u operativnu upotrebu prije 2023. ili 2024. godine. Veliko je pitanje hoće li ijedan od postojećih nekoliko MiG-ova-21 moći letjeti duže od naredne dvije godine.
Teško je reći je li u težoj unutrašnjoj situaciji Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana ili Ratna mornarica, koja se modernizira neobjašnjivo sporo i nevoljko, naročito s obzirom na to da u Hrvatskoj postoje brodogradilišta i da bi HRM napravio guliverovski iskorak s desetinom novca koji će biti potrošen na borbene lovce, no avijacija je politički i medijski atraktivnija i utoliko izloženija propitivanju i analiziranju. Zastarjelost i malobrojnost letjelica, ali i relativno skromna pilotska primanja, doveli su do velike fluktuacije kadrova u proteklih desetak godina i sad bi mogle početi da se osjećaju negativne posljedice tog procesa kojim se nitko nije seriozno bavio. No Ratno zrakoplovstvo ne pati samo od manjka tehničkih sredstava i iskusnih kadrova. Možda i veći problem jest nedostatak strateškog planiranja i suvisle ideje o tome što bi trebalo biti i čemu bi trebalo služiti Ratno zrakoplovstvo, naravno, u svjetlu hrvatskog članstva u NATO-u. Od Sjedinjenih Država prihvaćena je donacija šesnaest izvidničkih helikoptera Kiowa Warrior i dva transportna helikoptera Black Hawk (još dva Hrvatska će kupiti po cijeni od 40 milijuna eura po komadu), no ne postoji razrađena doktrina upotrebe tih letjelica. Isto kao što u Kopnenoj vojsci ne postoji objašnjenje za prihvaćanje američkog poklona koji će Hrvatsku skupo stajati: radi se o šezdeset oklopnih vozila Bradley, čija će modernizacija koštati dvjestotinjak milijuna eura. Kopnena vojska, naime, već raspolaže s dovoljnim brojem borbenih vozila Patria, a vojna namjena Bradleya i Patrije u velikoj je mjeri podudarna.
‘Nama su prioritet avioni, a najveći bi prioritet trebalo biti sređivanje vojske od personalnog sastava nadalje. Najveće ulaganje treba biti u ljude i da se može primiti nova tehnika. Naša zadnja vojna strategija opisuje, navodi, ali ništa konkretno ne govori’, rekao je Robert Barić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u nedavnom intervjuu N1 televiziji. Barićevo zapažanje sasvim je točno. Hrvatska vojska, objektivno gledano, ima svega tri respektabilne pješačke formacije koje mogu više-manje ravnopravno sudjelovati u svakoj operaciji NATO-a: to su gardijska oklopno-mehanizirana brigada u Slavoniji i gardijska mehanizirana brigada u Dalmaciji te Zapovjedništvo specijalnih snaga u Gorskom kotaru. Naglasak bi trebao biti na dodatnom jačanju i profesionalnom usavršavanju tih formacija, uz planirani razvoj još jedne mehanizirane brigade, a sve ostalo može biti u drugom planu: logično je ulagati u ono u čemu Hrvatska ima realne temelje, umjesto u tehniku za koju, ustvari, nitko zasad precizno ne zna čemu bi konkretno trebala služiti.
Zoran Milanović ne bi pogriješio kad bi odlučio svoj predsjednički mandat, u području izravnih ustavnih i zakonskih ovlasti, izrazito fokusirati na oružane snage, na generalno uređivanje i drastično podizanje transparentnosti obrambenog sustava. Rezultat će, međutim, ovisiti i o tome kako će biti sastavljena vlada poslije parlamentarnih izbora i tko će biti ministar obrane.
- Milanović dobro poznaje Hrvatsku vojsku i općenito ga zanima tema vojske i obrane, razumije te probleme i odnose. Uostalom, i kao diplomat i kao premijer bavio se time - kažu u krugu novog predsjednika Republike.
- On će sigurno aktivnije pristupiti pitanjima obrane nego nekim drugim područjima u kojima ima nadležnosti, ali nikako izvan onoga što mu omogućava Ustav. Dakle, nikakvo uplitanje u konkretne operativne i kadrovske odluke, nego načelno usmjeravanje i inzistiranje na principima poput podizanja obrazovne strukture i što masovnijeg odlaska naših časnika na školovanje u inozemstvo.
Večernji list piše da će izabrani predsjednik Milanović inzistirati na imenovanju viceadmirala Roberta Hranja za načelnika Glavnog stožera HV-a, nakon što 1. ožujka istekne mandat generalu zbora Mirku Šundovu. To nije bilo teško zaključiti nakon što je Milanović javno iznio da ima desetak visokih kriterija koje mora ispuniti budući načelnik Glavnog stožera, a među njima se ističu stupanj vojnog i civilnog obrazovanja, školovanje u Sjedinjenim Državama i izvrsno poznavanje NATO-a, te sudjelovanje u Domovinskom ratu. Kad se tako postave kriteriji, sadašnji direktor Glavnog stožera viceadmiral Hranj nema ozbiljnije konkurencije u HV-u za položaj načelnika: riječ je o čovjeku besprijekorne i impresivne vojne karijere, koja traje gotovo četrdeset godina, i koji je dosegnuo najviše moguće razine vojne izobrazbe. Činjenica da nema ozbiljnije konkurencije dobra je za Hranja i njegove ambicije, ali ne govori dobro o trenutnom sastavu aktivnih generala i admirala Hrvatske vojske.
portalnovosti
Pogibija dvojice iskusnih pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, bojnika Marina Klarina i natporučnika Tomislava Baturine, u padu helikoptera Kiowa Warrior u Zlarinskom kanalu ne mora značiti da u toj grani Hrvatske vojske, ili u cijeloj vojsci, postoji sistemska greška. U vojsci se nesreće, nažalost, događaju i kad je riječ o najuređenijim i dugo građenim sustavima. No u svakoj zemlji na svijetu – od najsiromašnijih i najkaotičnijih do najrazvijenijih i najposloženijih – pogibija dvojice iskusnih vojnih pilota u toku relativno rutinskog trenažnog leta bila bi povod da se hladno i analitično sagleda stanje i u Ratnom zrakoplovstvu i u svim drugim ‘ustrojbenim cjelinama’ Hrvatske vojske. Za što to hrvatski građani izdvajaju godišnje više od milijardu eura, odnosno za što će biti potrošeno više od šest milijardi eura samo u idućih pet godina, od toga milijardu eura za tehničku modernizaciju i opremanje? Što je u tom skupom i mnogoljudnom segmentu vlasti napravljeno u protekle četiri godine, koliko ima da je HDZ – u ovoj ili onoj kadrovskoj postavi i koalicijskoj kombinaciji – preuzeo upravljanje državom? Što je učinio aktualni ministar obrane Damir Krstičević u više od tri godine koliko vodi taj resor?
Zoran Milanović ne bi pogriješio kad bi odlučio svoj predsjednički mandat, u području izravnih ustavnih i zakonskih ovlasti, izrazito fokusirati na oružane snage, na generalno uređivanje i drastično podizanje transparentnosti obrambenog sustava
Ako se izuzme sudjelovanje relativno malog broja vojnika i vojne tehnike u nekoliko slučajeva težih prirodnih nepogoda, iz vojske su u protekle četiri godine stizale vijesti o tragedijama i o ekscesima koje se katkad nastojalo zataškati, kao što je bilo s prevrtanjem borbenog vozila Patria na poligonu blizu Knina, pri čemu je bilo osmero ozlijeđenih, pa vijesti o simboličko-protokolarnim gestama u Krstičevićevoj omiljenoj djelatnosti – vraćanju ponosa i digniteta pobjedničkoj vojsci, te škrte informacije o neuspješnom pokušaju kupovine eskadrile borbenih aviona zapadne proizvodnje. U Krstičevićevom mandatu dosad su smrtno stradala četvorica pripadnika Hrvatske vojske: uz dvojicu pilota poginulih u ponedjeljak, u misiji u Afganistanu život je izgubio skupnik Josip Briški iz Zapovjedništva specijalnih snaga, dok je u misiji u Litvi vojnik Mario Pavišić preminuo iznenadnom prirodnom smrću. Incidenti su se kretali u rasponu od siledžijsko-divljačkog ponašanja mladih vojnika u Puli, preko vojničkog alkoholiziranja u Poljskoj, do pružanja usluga prijevoza u vojnim helikopterima civilnim osobama mutne provenijencije u Zadru. O zapuštenosti Hrvatske vojske svjedoči, između ostalog, sasvim nepregledna internetska stranica koja vrvi zastarjelim podacima, neurednošću i nepismenošću: bilo bi bolje da ne postoji ništa nego ono što već godinama funkcionira kao polazna točka za svakoga tko želi doznati nešto o hrvatskom obrambenom sistemu.
Krstičević je, rekosmo, najviše energije i vremena utrošio na imenovanje raznih ustanova i objekata Hrvatske vojske po čuvenim zapovjednicima ili borcima iz Domovinskog rata, na osmišljavanje brojnih povoda za svečanosti, medalje i postrojavanja, na kvantitativno i kvalitativno simbolični povratak Hrvatske vojske u Vukovar, Sinj, Udbinu, Ploče, Varaždin i Pulu, što je zapravo više stvar političke propagande nego ozbiljnog promišljanja teritorijalnog razmještaja vojnih jedinica. Najviše nade polagao je u nabavu borbenih aviona u aranžmanu s Izraelom. To je trebalo biti dovoljno za jedan pamtljiv ministarski mandat, ali sva je prilika da do nadolazećih parlamentarnih izbora neće biti dovršen posao odabira i kupovine eskadrile ratnih zrakoplova. Posao s Izraelom, na čemu se slijepo inzistiralo iz ministrovog kruga, propao je zato što Izrael nije ni mogao staviti u prodaju islužene lovce F-16 u modificiranoj verziji Barak mimo američke suglasnosti, a suglasnosti nije moglo biti upravo zbog izraelskih modifikacija na elektroničkim sustavima tih aviona. Najizglednijom opcijom sad se čini nabava novih američkih letjelica F-16 Block 70/72 za iznos koji bi se mogao kretati između milijarde i milijarde i petsto milijuna eura. Čak kad bi se ugovor i sklopio u idućih godinu dana, prvi primjerci F-16 ne bi mogli biti uvedeni u operativnu upotrebu prije 2023. ili 2024. godine. Veliko je pitanje hoće li ijedan od postojećih nekoliko MiG-ova-21 moći letjeti duže od naredne dvije godine.
Teško je reći je li u težoj unutrašnjoj situaciji Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana ili Ratna mornarica, koja se modernizira neobjašnjivo sporo i nevoljko, naročito s obzirom na to da u Hrvatskoj postoje brodogradilišta i da bi HRM napravio guliverovski iskorak s desetinom novca koji će biti potrošen na borbene lovce, no avijacija je politički i medijski atraktivnija i utoliko izloženija propitivanju i analiziranju. Zastarjelost i malobrojnost letjelica, ali i relativno skromna pilotska primanja, doveli su do velike fluktuacije kadrova u proteklih desetak godina i sad bi mogle početi da se osjećaju negativne posljedice tog procesa kojim se nitko nije seriozno bavio. No Ratno zrakoplovstvo ne pati samo od manjka tehničkih sredstava i iskusnih kadrova. Možda i veći problem jest nedostatak strateškog planiranja i suvisle ideje o tome što bi trebalo biti i čemu bi trebalo služiti Ratno zrakoplovstvo, naravno, u svjetlu hrvatskog članstva u NATO-u. Od Sjedinjenih Država prihvaćena je donacija šesnaest izvidničkih helikoptera Kiowa Warrior i dva transportna helikoptera Black Hawk (još dva Hrvatska će kupiti po cijeni od 40 milijuna eura po komadu), no ne postoji razrađena doktrina upotrebe tih letjelica. Isto kao što u Kopnenoj vojsci ne postoji objašnjenje za prihvaćanje američkog poklona koji će Hrvatsku skupo stajati: radi se o šezdeset oklopnih vozila Bradley, čija će modernizacija koštati dvjestotinjak milijuna eura. Kopnena vojska, naime, već raspolaže s dovoljnim brojem borbenih vozila Patria, a vojna namjena Bradleya i Patrije u velikoj je mjeri podudarna.
‘Nama su prioritet avioni, a najveći bi prioritet trebalo biti sređivanje vojske od personalnog sastava nadalje. Najveće ulaganje treba biti u ljude i da se može primiti nova tehnika. Naša zadnja vojna strategija opisuje, navodi, ali ništa konkretno ne govori’, rekao je Robert Barić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u nedavnom intervjuu N1 televiziji. Barićevo zapažanje sasvim je točno. Hrvatska vojska, objektivno gledano, ima svega tri respektabilne pješačke formacije koje mogu više-manje ravnopravno sudjelovati u svakoj operaciji NATO-a: to su gardijska oklopno-mehanizirana brigada u Slavoniji i gardijska mehanizirana brigada u Dalmaciji te Zapovjedništvo specijalnih snaga u Gorskom kotaru. Naglasak bi trebao biti na dodatnom jačanju i profesionalnom usavršavanju tih formacija, uz planirani razvoj još jedne mehanizirane brigade, a sve ostalo može biti u drugom planu: logično je ulagati u ono u čemu Hrvatska ima realne temelje, umjesto u tehniku za koju, ustvari, nitko zasad precizno ne zna čemu bi konkretno trebala služiti.
Zoran Milanović ne bi pogriješio kad bi odlučio svoj predsjednički mandat, u području izravnih ustavnih i zakonskih ovlasti, izrazito fokusirati na oružane snage, na generalno uređivanje i drastično podizanje transparentnosti obrambenog sustava. Rezultat će, međutim, ovisiti i o tome kako će biti sastavljena vlada poslije parlamentarnih izbora i tko će biti ministar obrane.
- Milanović dobro poznaje Hrvatsku vojsku i općenito ga zanima tema vojske i obrane, razumije te probleme i odnose. Uostalom, i kao diplomat i kao premijer bavio se time - kažu u krugu novog predsjednika Republike.
- On će sigurno aktivnije pristupiti pitanjima obrane nego nekim drugim područjima u kojima ima nadležnosti, ali nikako izvan onoga što mu omogućava Ustav. Dakle, nikakvo uplitanje u konkretne operativne i kadrovske odluke, nego načelno usmjeravanje i inzistiranje na principima poput podizanja obrazovne strukture i što masovnijeg odlaska naših časnika na školovanje u inozemstvo.
Hranj kandidat za prvog vojnika
Večernji list piše da će izabrani predsjednik Milanović inzistirati na imenovanju viceadmirala Roberta Hranja za načelnika Glavnog stožera HV-a, nakon što 1. ožujka istekne mandat generalu zbora Mirku Šundovu. To nije bilo teško zaključiti nakon što je Milanović javno iznio da ima desetak visokih kriterija koje mora ispuniti budući načelnik Glavnog stožera, a među njima se ističu stupanj vojnog i civilnog obrazovanja, školovanje u Sjedinjenim Državama i izvrsno poznavanje NATO-a, te sudjelovanje u Domovinskom ratu. Kad se tako postave kriteriji, sadašnji direktor Glavnog stožera viceadmiral Hranj nema ozbiljnije konkurencije u HV-u za položaj načelnika: riječ je o čovjeku besprijekorne i impresivne vojne karijere, koja traje gotovo četrdeset godina, i koji je dosegnuo najviše moguće razine vojne izobrazbe. Činjenica da nema ozbiljnije konkurencije dobra je za Hranja i njegove ambicije, ali ne govori dobro o trenutnom sastavu aktivnih generala i admirala Hrvatske vojske.
portalnovosti
