Kada je prošle godine katolički časopis Glas Koncila uspio nametnuti raspravu u hrvatskoj javnosti je li naša država sekularna ili je taj pojam nepostojeći, konzervativne struje pomaknule su granicu zadiranja u političke teme i sustav društvenog uređenja koji počiva na Ustavu i zakonima. Kako Hrvatska nije Vatikan, a daleko je i od Irana kao pravog primjera jedne teokracije, postavilo se pitanje kako je naslov Ivana Miklenića uspio pokrenuti takvu raspravu, kriva tumačenja i uopće obrazlaganja nečega što je svima poznato odavno. Hrvatska je sekularna! Barem na papiru.
Vatru izazvanu ovom temom pokušali su dodatno potpaliti ili ugasiti gotovo svi sudionici javnog života pa su se toga tjedna jasno čuli stavovi ustavnih stručnjaka, političara kao i čelnika konzervativne revolucije. Iako su se sumnje oko sekularnosti, Ustava, prava i zakona sklonile nakon stručnog obrazlaganja nekolicine ustavnih stručnjaka, slijedom tih, ali i ovogodišnjih događaja iskristaliziralo se pravo pitanje. Koliko je naša država zaista sekularna i kako odvajanje religijske prakse i njezinog utjecaja funkcionira u stvarnom životu?
Saeculum je latinska riječ koja ukazuje na sve ono što ne pripada nekoj religiji, a sekularizam možemo objasniti kao koncept po kojem bi religijska uvjerenja trebala biti odvojena od javnog života, države i institucija. Nije potrebno dugo dvojiti niti praviti dublje analize kako bi zaključili da ovo objašnjenje jednostavno nije dio hrvatske priče. Fotografija učenika drugog razreda osnovne škole iz Splita, koja je postala viralna ove godine, samo je mali dio mozaika koji dokazuje kako sekularnost u Hrvatskoj jednostavno ne postoji. Na fotografiji navedeni učenik sam sjedi na stepenicama školskog hodnika i čeka da njegovi prijatelji iz razreda završe s nastavom vjeronauka. Kao i većina drugih učenika koji ne pohađaju "vjeronauk kao izborni predmet primoran je samostalno se snalaziti s "rupom u rasporedu".
"Upravo je školski vjeronauk najčešći razlog zbog kojeg nam se građani obraćaju jer i dalje ne postoji dobra volja države da onima koji ga ne pohađaju osigura pristojnu alternativu, odnosno adekvatnu skrb za djecu nižih razreda osnovnih škola pa se roditeljima često predlaže da dijete ipak ostane u učionici u kojoj se izvodi vjeronauk ili jednostavno bude izbačeno na hodnik i prepušteno samo sebi. Svi naši apeli Ministarstvu znanosti i obrazovanja da se toj djeci osigura adekvatna skrb, kao i tužba za diskriminaciju djece koja ne pohađaju vjeronauk, nisu urodili plodom, odnosno naišli su na potpuno ignoriranje", napominje nam Marijana Bijelić iz udruge Protagora koja se bavi zaštitom prava ireligioznih osoba.
Možda bi utješna činjenica vezana za ovaj izborni predmet bila da je čekanje na hodniku jedini problem. No, nažalost nije. Ovdje se postavlja i pitanje diskriminacije osnovnoškolskih učenika kojima, za razliku od srednjoškolaca, nije ponuđen alternativni izborni predmet umjesto vjeronauka. Što znači da djeca koja u osnovnim školama ne pohađaju vjeronauk imaju na kraju školske godine ocjenu manje, manji prosjek (nemogućnost povećavanja istog) i općenito u nepovoljnijem su položaju od ostalih koji pohađaju vjeronauk.
Obrazovanje je goruća točka po pitanju sekularnosti, što nam osim nastave vjeronauka svjedoče i vrlo svježi pokušaji "spajanja" Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, skandali na Hrvatskim studijima te suradnja Fakulteta elektrotehnike i računarstva s katoličkom televizijom Laudato. Kontroverzna imenovanja ekspertnih skupina i voditelja kurikularne reforme također su podizali prašinu u medijima, a ne smijemo zaboraviti činjenicu kako se kod svakog donošenja zakona ili javne rasprave vezane uz resor obrazovanja uvelike cijeni i vrjednuje mišljenje konzervativnih udruga bliskih Crkvi.
Većina ovoga rezultat je političkog podilaženja, zbog toga što HRAST sudjeluje u vlasti, a svi znamo da dizanje ruku u Saboru košta. Isprepletenost klerikalnih udruga i pojedinaca s hrvatskim obrazovnim sustavom prisutna je već nekoliko godina, a Bijelić naglašava kako se uzroci trebaju potražiti i u tzv. Vatikanskim ugovorima.
"Konzervativna revolucija je prožela sve pore hrvatskog društva - od školskih odbora, javnih znanstvenih i zdravstvenih institucija do HAZU i Hrvatskog sabora i Vlade zato jer je njezina predvodnica Katolička crkva koja ima veliku političku moć, pristup gotovo svim institucijama hrvatskog društva i praktički neograničena materijalna sredstva. Vatikanski ugovori pružaju pravni temelj izuzetno privilegiranoj poziciji katoličke hijerarhije u hrvatskom društvu i upravo oni su im otvorili vrata javnim institucijama - odgojno-obrazovnim, zdravstvenim i vojnim, kao i institucijama socijalne skrbi, a na njima temelje i veći dio svojih materijalnih potraživanja", kaže.
Vatikanski ugovori danas su stalno prisutni u medijima, posebice kada se spomenu cifre kojima država izdašno financira Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Popularizaciji ove teme uvelike je pridonijelo nedavno pitanje Vladi, saborske zastupnice Anke Mrak Taritaš koju je zanimalo koliko se novca dijeli vjerskim zajednicama u državi. Vlada je u odgovoru, koji je potpisao premijer Andrej Plenković, iznijela podatak da je Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za trogodišnje razdoblje isplaćen iznos od 1.066.082.870,48 kuna. Različita ministarstva dijelila su različite iznose. Ministarstvo kulture za zaštitu sakralnih objekata u 2014. godini izdvojilo je 42.148.886 kuna, dok je Ministarstvo unutarnjih poslova za potrebe Crkve u Hrvata u tri godine potrošilo 1.500.000 kuna.
Crkva dobiva znatna sredstva i mimo Vatikanskih ugovora - npr. donacijama iz lokalnih proračuna, kroz financiranje udruga gdje se i crkvena tijela poput župa, biskupija, nadbiskupija, crkvenih zborova i sl. prijavljuju kao udruge i na taj način dobivaju sredstva iz proračuna i praktički se dvostruko financiraju, a tu su još i katoličke udruge od kojih su neke već imale i pravnih problema zbog netransparentnog financiranja, kao i katoličke obrazovne i znanstvene institucije čija je primarna svrha, zapravo, proizvodnja i širenje znanja podređenog interesima katoličke hijerarhije ili jednostavnije kazano - širenje katoličke ideologije", zaključuje Bijelić.
Problem s Vatikanskim ugovorima laički se najbolje može objasniti na posljednjem primjeru koji je zgrozio hrvatsku javnost. Krešimir Bagarić, vjeroučitelj u osnovnoj školi u Zagrebu širio je na nastavi vjeronauka mrziteljske poruke prema ljudima različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti te je za isto i optužen, a ishod suđenja bit će zanimljivo popratiti. Na njegovo zapošljavanje u osnovnoj školi Matije Gupca nije utjecalo nikakvo školsko tijelo kao u slučajevima kod nastavnika ostalih predmeta. Vjeroučitelje, pojednostavljeno rečeno, zapošljava Crkva, a Ministarstvo obrazovanja nema mogućnost preispitati niti revidirati knjige iz tog predmeta, iako veliki dio njih nosi hrpu lažnih podataka, huškačkih naslova te nemali broj iskrivljenih znanstvenih činjenica.
Najbolji primjer je podatak u kojem se u jednoj knjizi uspoređuje veza između nacističkih logora i ateizma te upitan pogled na ljude druge seksualne orijentacije. Vatikanski ugovori napisani su kao ultimatum i vodič u kojem je detaljno objašnjeno što sve Hrvatska treba ispuniti kako bi zadovoljila materijalne i političke potrebe Katoličke crkve. No druga strana, zanimljivo je istaknuti, prema državi nema skoro pa nikakve obveze. Ovakav ugovor nema nijedna zemlja na svijetu, uključujući Italiju i Poljsku koje imaju vrlo bliske odnose s Katoličkom crkvom.
Situacija i osviještenost ljudi po pitanju Vatikanskih ugovora se promijenila nabolje unazad nekoliko godina. Pojedinci, političari i udruge vrlo argumentirano raspravljaju i predstavljaju dijelove ugovora i vode kampanje za reviziju istih. "Za razliku od situacije prije desetak godina, danas ipak većina ljudi zna da postoje Vatikanski ugovori, a dio njih i zna da su oni problematični. Koliko detaljno znaju o problemima koje oni nose, to mi je teško procijeniti. Ipak, smatram uspjehom to što se tema Vatikanskih ugovora nametnula kao bitno političko pitanje koje se postavlja kod svakih izbora. S druge strane, proteklo vrijeme Crkva je uspješno iskoristila za prodor u sve javne institucije i sve pore hrvatskog društva pa je tu situacija, zapravo, znatno teža", smatra Bijelić.
I dok se konzervativna revolucija uvukla u sve pore društva i postala prisutna u svim segmentima počevši od obrazovanja – gdje je već učinila popriličnu štetu, kulture – gdje je Vladimir Ilčić ponosni savjetnik ministrice Obuljen Koržinek, znanosti – gdje HAZU oštro ustaje protiv Istanbulske konvencije ili MUP-a koji redovito provodi blagoslov svih zaposlenika i prostorija, o sekularizmu u Hrvatskoj se ne može pričati kao o ozbiljnom pojmu. On jednostavno ne postoji, iako je ustavno prisutan.
Situacija je tim gora što se radikalni vođe spomenutih udruga smatraju relevantnim javnim osobama koje se kao komentatore poziva u razne političke emisije, radne skupine za izradu zakona ili savjetovanja u niz ministarstava. Najveće oporbene stranke mudro šute sve do izbora gdje oprezno diskutiraju o temi Vatikanskih ugovora, a civilno društvo je postalo irelevantno i zanemareno. Dijelom zbog manjka financija i logističke podrške, kojom se udruge bliske Katoličkoj crkvi mogu pohvaliti, a dijelom i zbog neznanja nošenja s valom konzervatizma i njegovog fenomena.
Dok se god u Hrvatskoj vode rasprave o tome je li moralno prihvatiti dokument u čijoj se srži nalazi zaštita djevojčica i žena od nasilja ili koji sadržaj je prihvatljiv za obrazovnu reformu 21. stoljeća, a sve u svrhu podilaženja velikoj glasačkoj mašini zvanoj Katolička crkva, sekularnost će i dalje ostati samo utopija.
h-alter
