Steže se obruč oko gospodara hrvatskog nogometa, usprkos njegovim vezama s vodećim političarima i sucima, pa je privremeno nestao iz medija. Ipak, prerano je da ga otpišemo: ono što se danas čini kao pad već sutra se može pokazati dijelom novog ciklusa u redovnom poslovanju
Zdravko Mamić posljednjih je tjedana uglavnom nestao s radara, što u konkretnom slučaju znači da na ekranu javnosti odjednom zjapi poveća rupetina, tamo gdje se ranije nikako nije dalo previdjeti kolosalnu pojavu ovog nogometnog biznismena. Viđen je možda tek jednom u međuvremenu, otkako sve upućuje – ne samo dugotrajna istraga Uskoka – da mu je općesigurnosna situacija postala razmjerno delikatna. A tad su ga TV kamere locirale na kratkom poslovnom boravku u inozemstvu, pa je očito da se ovdje pritajio ne bi li izazivao manje javne pozornosti, ne bi li predstavljao teže dostupnu metu. Pa, to je u najmanju ruku dosta indikativno za čovjeka koji je dulji niz godina ulagao zapanjujući trud u sasvim obrnuti efekt, opsesivno nastojeći da se za njim širi jeka i svetkom i petkom. Veći domaći mediji slijedili su ga često u stopu, spočetka kao atrakciju a kasnije i po sporazumu s njim, šaljući svoje ljude Mamiću na zahtjevni tretman, ako ne i demonstracijski verbalni odstrel. Oni danas ne registriraju – barem ne iole kritički – novonastali upadljivi diskontinuitet u njegovoj pojavnosti; čekaju rasplet i uzimaju u obzir sve opcije. Ukoliko bude loše po njega, ne treba nimalo sumnjati da će mu lik i djelo zadugo te nadahnuto rastezati po ulici.
Gospodar hrvatskog nogometa u rasponu od Dinama, koji je formalno u vlasništvu široke i posve amorfne udruge građana, do nacionalnog saveza i sudijske organizacije, zatekao se u problemima uslijed čitavog spleta specifičnih okolnosti. Temeljno, izvlačio je novac iz Dinama kroz preprodaju mladih igrača preko nevidljivih off-shore računa, bez poreza i benefita za klub. Malo tko je primijetio, doduše, da je Mamić zakonski slobodno mogao i dalje uživati robovlasnički status nad igračima koji su obavezivani plaćati mu apanažu do kraja radnog vijeka, samo da nije oštetio klub i državu. Startne strateške zasluge u njegovu razvoju idu svakako Milanu Bandiću s obzirom na godišnje desetke milijuna javnih gradskih kuna koje je Dinamo primao na ime odgoja juniora i sličnih svijetlih namjena. Industrija nije dovedena u pitanje kad se pokazalo da skorup od tolikog komunalnog uloga pobire samo jedna osoba, naprotiv, uzurpirane pozicije jednostavno su se učvrstile. Aleksandar Holiga, nogometni komentator portala Telegram i portala kolektiva Baraž, podsjetio nas je čemu izvjesno vodi taj široki luk transakcija: ‘Krug će se možda ubrzo zatvoriti Mamićevim otkupom Dinama, budući da je već oglašena prodaja kluba, ali otkupom pomoću istog novca koji je on iz Dinama odvukao na inozemne off-shore račune.’
‘Klub je dobio i multimilijunske pozajmice iz inozemstva’, nastavlja Holiga za ‘Novosti’, ‘što ukazuje da je posrijedi biznis puno razgranatiji od vidljivih mu proporcija. S druge strane, kao što Mamić nadrasta okvire sporta i metastrazira poput kancera, u društvenom smislu, na daleko veće područje javnog života, tako primjećujemo i da bi model vlasničkog preuzimanja Dinama ustvari bio identičan onome što se u našoj privredi odavno radi.’ Naime tolika su poduzeća u Hrvatskoj oteta radnicima i najširoj zajednici upravo pomoću novca koji je prethodno direktno ili neizravno isisan iz njih samih. S vremenom je Zdravko Mamić položio šapu na daleko veći skup resursa od prvoligaša iz Maksimirske 128: koristi mogućnost prvokupa talenata i po Dalmaciji ili Slavoniji, podržava nekoliko drugih prvoligaša za koje se među navijačima svih boja već ustalila opća imenica ‘filijala’, raspolaže odavno nakaradnom unisonom sklonošću nogometnih sudaca, dirigira nacionalnim savezom uz autoritet maestra u fraku, upravlja reprezentacijom kao modnom pistom na kojoj promovira svoje manekene za pothvate na globalnom tržištu. Stekao je tako i zavidnu reputaciju u međunarodnim nogometnim vodama, gdje su mu zaštitu ispred eventualne političke i pravosudne prijetnje u Hrvatskoj javno i vehementno pružali čelnici svjetske i europske organizacije Sepp Blatter i Michel Platini. Pad potonjeg dvojca, također ogrezlog u kojekakvim sportsko-funkcionerskim nedjelima, osjetio se i u tektonici oko Mamića. S time se nekako poklopio i moment UEFA-ina ozbiljnog upozorenja Dinamu zbog nepravilnosti u poslovanju, s obzirom na noviju regulaciju te organizacije, ali uto se u Hrvatskoj promijenila vlast i usporen je proces njegova obrađivanja u famoznim institucijama pravne države. Štoviše, tek tad će se ukazati snaga političkih uporišta Zdravka Mamića, pa je zbog zajedničkog interesa predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović proljetos naložila i smjenu šefa državne tajne službe.
Mamićevi slavni igrački puleni iz najvećih europskih liga tako već drugo ljeto daju i upotpunjuju iskaze o raznim isplatama tome menadžeru, ali predmet i dalje leži u neizvjesnosti. U svakom slučaju, Mamića više nema ni u istražnom pritvoru, iako je tamo prije dva mjeseca završila njegova nećakinja, kći mlađeg mu brata i trenera te glavnog suradnika Zorana Mamića, zbog prijetnji bivšem mladiću i njegovoj majci. Zoran je to, po svemu sudeći, prilično teško proživio te se nekoliko dana kasnije odselio u Saudijsku Arabiju. Mnogima je pritom upala u oko činjenica da ta zemlja nije s Hrvatskom sklopila ugovor o izručivanju optuženika. Nervozu u obitelji Mamić zacijelo izaziva i neizvjesnost uoči parlamentarnih izbora i moguće promjene vlasti, dok je ključni trenutak u njihovoj procjeni rizika odigrala epizoda s državnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom netom prije Zoranova odlaska u Arabiju. ‘Nacional’ je objavio informacije o pripremi atentata na Cvitana u režiji određenog uglednog hrvatskog poslovnjaka, a Mamić se zatim nacrtao u DORH-u i prije negoli su tiražeri dostavili izdanje na sve kioske. Sve i da nije sudjelovao u takvoj zavjeri, međutim, Mamić se naprosto morao prepoznati u članku i to nije sporno, ali je znakovito kako iza njegove geste stoji veoma racionalan manevar: samostalnim pojavljivanjem u DORH-u izbjegao je vjerojatno privođenje.
Između znakova koji upućuju na relativno stezanje obruča oko Mamića i svega što mu još uvijek stoji u prilog odjeknulo je tad njegovo obraćanje javnosti, posljednje koje smo vidjeli, a u kojem je strpljivo nabrojao kako njeguje prijateljstvo sa svim predsjednicima županijskih sudova u Hrvatskoj. On jest formalno napustio funkcije u Dinamu i Hrvatskom nogometnom savezu – ostao je tek ‘savjetnik’ u klubu – ali Zdravko Mamić nam jasno poručuje da ga ne otpisujemo prerano i brzopleto. U njegovoj ekipi još uvijek nastupa puno jakih igrača i mnogi su od njih i dalje motivirani da od sebe daju 120 posto, kao što bi matematički napredno kazali nogometni treneri. ‘Ništa još ni slučajno ne treba uzimati zdravo za gotovo. Pravio nas je budalama i ranije, znali smo za samo manji dio njegovih veza i poslova u raznim sferama. To što se naizgled povukao ne znači ništa, vidjeli smo kako se prije nekoliko dana pojavio na ždrijebu u Nyonu – valjda jedini ‘savjetnik’ koji je ikad predstavljao neki klub u takvoj prigodi. Bolje nam je stoga da pretpostavimo da se ništa neće tako skoro i tako lako promijeniti u njegovu stvarnom položaju’, zaključio je Aleksandar Holiga.
Zaista, ono što sada izgleda kao opća rasprodaja boljeg dijela igračkog kadra u kojoj većina promatrača vidi rane signale za konačnu evakuaciju, već sutra se može pokazati dijelom novog ciklusa u redovnom poslovanju. Moglo bi se tako dogoditi da Mamić nastavi s liferovanjem svježeg mesa za svjetske nogometne pozornice, da mu Dinamo već idućih tjedana ponovno uđe u europsku Ligu prvaka i da zajedno sa svojim pouzdanicima nastavi ignorirati novi Zakon o sportu, naočigled vlasti koja mu to benevolentno dopušta. Pritom je svim tim akterima najmanje važno to što je Zdravko Mamić doslovce razjurio same navijače iz Dinama – udruge građana – i domaće prvenstvo napravio besmislenim u sportskom te natjecateljskom pogledu.
‘Vidjet ćemo nakon izbora, ali ne bih se zasad kladio protiv njega’, izjavio nam je sociolog Dražen Lalić, inače dobar poznavatelj nogometnih prilika. ‘Ovo je neka vrsta njegova igrokaza, mada se u puno domaćih medija prikriva suština te predstave’, dodaje Lalić, ‘dok sama javnost ionako u velikoj mjeri odavno shvaća o čemu je riječ. Ali čini mi se da bi nas od Mamića, prije nego zakoni, mogli osloboditi biološki razlozi. Sve teče i sve dotrajava, nije nužno biti Heraklit da se to uvidi. Mamićevo slabljenje primarno je efekt protoka dugog vremena. Hoću reći dakle, a ne govorim ništa novo, da se ne nadamo prevelikoj koristi od institucija ni u ovom slučaju. Jer ne treba nam Zdravko Mamić objašnjavati da su mu suci prijatelji. To znamo već i sami, kao što znamo i da je upravo on jedan od pokazatelja kako te ustanove treba rekonstruirati upravo od temelja do krova.’
Jedan od najvažnijih poslovnih suradnika Zdravka Mamića u Hrvatskoj je Gabriele Volpi, inače vlasnik Nogometnog kluba Rijeka koji bi mu – ako i to moramo objasniti – trebao inače biti jedan od glavnih konkurenata u borbi za vrh prvenstva. Ali baš Rijeka spada među prve od notornih ‘filijala’, tj. prvoligaša koji zapravo figuriraju kao pomoćni kotačići u Mamićevu održavanju strogo piramidalnog ustroja u domaćem nogometnom sistemu. Novije okolnosti oko Volpija, međutim, također se uklapaju u opću regresiju koja trenutno pogađa Zdravka Mamića, bez obzira na to kakav mu epilog predviđali. Gabriele Volpi, već smo opširnije u ‘Novostima’ pisali, čuveni je talijanski poduzetnik koji se desetljećima bavi naftaškom logistikom. Izgradio je tako i čitavo bogatstvo u Nigeriji, no prije svega zahvaljujući njegovanju krajnje bliskih veza s tamošnjim režimima. Nećemo ponovno u detalje podsjećati o kakvim je vlastima točno riječ i zašto je u slučaju Volpijeva kapitala posrijedi krvavi plijen otet nigerijskom narodu. Za ovu temu važno je pak da je tim novcem kupljen NK Rijeka i da je tako otpočelo ono što su pobornici klupskog razvoja s privatnim gazdom oduševljeno nazvali – lijepa riječka priča. Aktualno poglavlje iste fjumanske štorije više nije baš tako dopadljivo: Rijeka je ispala iz kvalifikacija za Europsku ligu, a klupski predsjednik i trener odmah su optužili zatečene novinare da miniraju projekt. Od kojeg se ponajviše ističe, uzgred rečeno, oveći poslovni kompleks na elitnoj Kantridi, gdje Volpi najavljuje gradnju novog stadiona. Ali posljednjih je mjeseci sve krenulo nizbrdo, slično onome što je zadesilo Mamića: Volpija gone porezni organi i istražuju ostala državna tijela, blokiraju mu račune, a na bubanj je otišla i Spezia, talijanski drugoligaš čiji je bio vlasnik.
Zdravko Mamić posljednjih je tjedana uglavnom nestao s radara, što u konkretnom slučaju znači da na ekranu javnosti odjednom zjapi poveća rupetina, tamo gdje se ranije nikako nije dalo previdjeti kolosalnu pojavu ovog nogometnog biznismena. Viđen je možda tek jednom u međuvremenu, otkako sve upućuje – ne samo dugotrajna istraga Uskoka – da mu je općesigurnosna situacija postala razmjerno delikatna. A tad su ga TV kamere locirale na kratkom poslovnom boravku u inozemstvu, pa je očito da se ovdje pritajio ne bi li izazivao manje javne pozornosti, ne bi li predstavljao teže dostupnu metu. Pa, to je u najmanju ruku dosta indikativno za čovjeka koji je dulji niz godina ulagao zapanjujući trud u sasvim obrnuti efekt, opsesivno nastojeći da se za njim širi jeka i svetkom i petkom. Veći domaći mediji slijedili su ga često u stopu, spočetka kao atrakciju a kasnije i po sporazumu s njim, šaljući svoje ljude Mamiću na zahtjevni tretman, ako ne i demonstracijski verbalni odstrel. Oni danas ne registriraju – barem ne iole kritički – novonastali upadljivi diskontinuitet u njegovoj pojavnosti; čekaju rasplet i uzimaju u obzir sve opcije. Ukoliko bude loše po njega, ne treba nimalo sumnjati da će mu lik i djelo zadugo te nadahnuto rastezati po ulici.
Krug će se možda ubrzo zatvoriti Mamićevim otkupom Dinama, budući da je već oglašena prodaja kluba, ali otkupom pomoću istog novca koji je on iz Dinama odvukao na inozemne off-shore račune – govori Aleksandar Holiga
Gospodar hrvatskog nogometa u rasponu od Dinama, koji je formalno u vlasništvu široke i posve amorfne udruge građana, do nacionalnog saveza i sudijske organizacije, zatekao se u problemima uslijed čitavog spleta specifičnih okolnosti. Temeljno, izvlačio je novac iz Dinama kroz preprodaju mladih igrača preko nevidljivih off-shore računa, bez poreza i benefita za klub. Malo tko je primijetio, doduše, da je Mamić zakonski slobodno mogao i dalje uživati robovlasnički status nad igračima koji su obavezivani plaćati mu apanažu do kraja radnog vijeka, samo da nije oštetio klub i državu. Startne strateške zasluge u njegovu razvoju idu svakako Milanu Bandiću s obzirom na godišnje desetke milijuna javnih gradskih kuna koje je Dinamo primao na ime odgoja juniora i sličnih svijetlih namjena. Industrija nije dovedena u pitanje kad se pokazalo da skorup od tolikog komunalnog uloga pobire samo jedna osoba, naprotiv, uzurpirane pozicije jednostavno su se učvrstile. Aleksandar Holiga, nogometni komentator portala Telegram i portala kolektiva Baraž, podsjetio nas je čemu izvjesno vodi taj široki luk transakcija: ‘Krug će se možda ubrzo zatvoriti Mamićevim otkupom Dinama, budući da je već oglašena prodaja kluba, ali otkupom pomoću istog novca koji je on iz Dinama odvukao na inozemne off-shore račune.’
‘Klub je dobio i multimilijunske pozajmice iz inozemstva’, nastavlja Holiga za ‘Novosti’, ‘što ukazuje da je posrijedi biznis puno razgranatiji od vidljivih mu proporcija. S druge strane, kao što Mamić nadrasta okvire sporta i metastrazira poput kancera, u društvenom smislu, na daleko veće područje javnog života, tako primjećujemo i da bi model vlasničkog preuzimanja Dinama ustvari bio identičan onome što se u našoj privredi odavno radi.’ Naime tolika su poduzeća u Hrvatskoj oteta radnicima i najširoj zajednici upravo pomoću novca koji je prethodno direktno ili neizravno isisan iz njih samih. S vremenom je Zdravko Mamić položio šapu na daleko veći skup resursa od prvoligaša iz Maksimirske 128: koristi mogućnost prvokupa talenata i po Dalmaciji ili Slavoniji, podržava nekoliko drugih prvoligaša za koje se među navijačima svih boja već ustalila opća imenica ‘filijala’, raspolaže odavno nakaradnom unisonom sklonošću nogometnih sudaca, dirigira nacionalnim savezom uz autoritet maestra u fraku, upravlja reprezentacijom kao modnom pistom na kojoj promovira svoje manekene za pothvate na globalnom tržištu. Stekao je tako i zavidnu reputaciju u međunarodnim nogometnim vodama, gdje su mu zaštitu ispred eventualne političke i pravosudne prijetnje u Hrvatskoj javno i vehementno pružali čelnici svjetske i europske organizacije Sepp Blatter i Michel Platini. Pad potonjeg dvojca, također ogrezlog u kojekakvim sportsko-funkcionerskim nedjelima, osjetio se i u tektonici oko Mamića. S time se nekako poklopio i moment UEFA-ina ozbiljnog upozorenja Dinamu zbog nepravilnosti u poslovanju, s obzirom na noviju regulaciju te organizacije, ali uto se u Hrvatskoj promijenila vlast i usporen je proces njegova obrađivanja u famoznim institucijama pravne države. Štoviše, tek tad će se ukazati snaga političkih uporišta Zdravka Mamića, pa je zbog zajedničkog interesa predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović proljetos naložila i smjenu šefa državne tajne službe.
Mamićevi slavni igrački puleni iz najvećih europskih liga tako već drugo ljeto daju i upotpunjuju iskaze o raznim isplatama tome menadžeru, ali predmet i dalje leži u neizvjesnosti. U svakom slučaju, Mamića više nema ni u istražnom pritvoru, iako je tamo prije dva mjeseca završila njegova nećakinja, kći mlađeg mu brata i trenera te glavnog suradnika Zorana Mamića, zbog prijetnji bivšem mladiću i njegovoj majci. Zoran je to, po svemu sudeći, prilično teško proživio te se nekoliko dana kasnije odselio u Saudijsku Arabiju. Mnogima je pritom upala u oko činjenica da ta zemlja nije s Hrvatskom sklopila ugovor o izručivanju optuženika. Nervozu u obitelji Mamić zacijelo izaziva i neizvjesnost uoči parlamentarnih izbora i moguće promjene vlasti, dok je ključni trenutak u njihovoj procjeni rizika odigrala epizoda s državnim odvjetnikom Dinkom Cvitanom netom prije Zoranova odlaska u Arabiju. ‘Nacional’ je objavio informacije o pripremi atentata na Cvitana u režiji određenog uglednog hrvatskog poslovnjaka, a Mamić se zatim nacrtao u DORH-u i prije negoli su tiražeri dostavili izdanje na sve kioske. Sve i da nije sudjelovao u takvoj zavjeri, međutim, Mamić se naprosto morao prepoznati u članku i to nije sporno, ali je znakovito kako iza njegove geste stoji veoma racionalan manevar: samostalnim pojavljivanjem u DORH-u izbjegao je vjerojatno privođenje.
Ne treba nam Zdravko Mamić objašnjavati da su mu suci prijatelji. To znamo već i sami, kao što znamo i da je upravo on jedan od pokazatelja kako te ustanove treba rekonstruirati upravo od temelja do krova – smatra Dražen Lalić
Između znakova koji upućuju na relativno stezanje obruča oko Mamića i svega što mu još uvijek stoji u prilog odjeknulo je tad njegovo obraćanje javnosti, posljednje koje smo vidjeli, a u kojem je strpljivo nabrojao kako njeguje prijateljstvo sa svim predsjednicima županijskih sudova u Hrvatskoj. On jest formalno napustio funkcije u Dinamu i Hrvatskom nogometnom savezu – ostao je tek ‘savjetnik’ u klubu – ali Zdravko Mamić nam jasno poručuje da ga ne otpisujemo prerano i brzopleto. U njegovoj ekipi još uvijek nastupa puno jakih igrača i mnogi su od njih i dalje motivirani da od sebe daju 120 posto, kao što bi matematički napredno kazali nogometni treneri. ‘Ništa još ni slučajno ne treba uzimati zdravo za gotovo. Pravio nas je budalama i ranije, znali smo za samo manji dio njegovih veza i poslova u raznim sferama. To što se naizgled povukao ne znači ništa, vidjeli smo kako se prije nekoliko dana pojavio na ždrijebu u Nyonu – valjda jedini ‘savjetnik’ koji je ikad predstavljao neki klub u takvoj prigodi. Bolje nam je stoga da pretpostavimo da se ništa neće tako skoro i tako lako promijeniti u njegovu stvarnom položaju’, zaključio je Aleksandar Holiga.
Zaista, ono što sada izgleda kao opća rasprodaja boljeg dijela igračkog kadra u kojoj većina promatrača vidi rane signale za konačnu evakuaciju, već sutra se može pokazati dijelom novog ciklusa u redovnom poslovanju. Moglo bi se tako dogoditi da Mamić nastavi s liferovanjem svježeg mesa za svjetske nogometne pozornice, da mu Dinamo već idućih tjedana ponovno uđe u europsku Ligu prvaka i da zajedno sa svojim pouzdanicima nastavi ignorirati novi Zakon o sportu, naočigled vlasti koja mu to benevolentno dopušta. Pritom je svim tim akterima najmanje važno to što je Zdravko Mamić doslovce razjurio same navijače iz Dinama – udruge građana – i domaće prvenstvo napravio besmislenim u sportskom te natjecateljskom pogledu.
‘Vidjet ćemo nakon izbora, ali ne bih se zasad kladio protiv njega’, izjavio nam je sociolog Dražen Lalić, inače dobar poznavatelj nogometnih prilika. ‘Ovo je neka vrsta njegova igrokaza, mada se u puno domaćih medija prikriva suština te predstave’, dodaje Lalić, ‘dok sama javnost ionako u velikoj mjeri odavno shvaća o čemu je riječ. Ali čini mi se da bi nas od Mamića, prije nego zakoni, mogli osloboditi biološki razlozi. Sve teče i sve dotrajava, nije nužno biti Heraklit da se to uvidi. Mamićevo slabljenje primarno je efekt protoka dugog vremena. Hoću reći dakle, a ne govorim ništa novo, da se ne nadamo prevelikoj koristi od institucija ni u ovom slučaju. Jer ne treba nam Zdravko Mamić objašnjavati da su mu suci prijatelji. To znamo već i sami, kao što znamo i da je upravo on jedan od pokazatelja kako te ustanove treba rekonstruirati upravo od temelja do krova.’
Ružan rasplet lijepe riječke priče
Jedan od najvažnijih poslovnih suradnika Zdravka Mamića u Hrvatskoj je Gabriele Volpi, inače vlasnik Nogometnog kluba Rijeka koji bi mu – ako i to moramo objasniti – trebao inače biti jedan od glavnih konkurenata u borbi za vrh prvenstva. Ali baš Rijeka spada među prve od notornih ‘filijala’, tj. prvoligaša koji zapravo figuriraju kao pomoćni kotačići u Mamićevu održavanju strogo piramidalnog ustroja u domaćem nogometnom sistemu. Novije okolnosti oko Volpija, međutim, također se uklapaju u opću regresiju koja trenutno pogađa Zdravka Mamića, bez obzira na to kakav mu epilog predviđali. Gabriele Volpi, već smo opširnije u ‘Novostima’ pisali, čuveni je talijanski poduzetnik koji se desetljećima bavi naftaškom logistikom. Izgradio je tako i čitavo bogatstvo u Nigeriji, no prije svega zahvaljujući njegovanju krajnje bliskih veza s tamošnjim režimima. Nećemo ponovno u detalje podsjećati o kakvim je vlastima točno riječ i zašto je u slučaju Volpijeva kapitala posrijedi krvavi plijen otet nigerijskom narodu. Za ovu temu važno je pak da je tim novcem kupljen NK Rijeka i da je tako otpočelo ono što su pobornici klupskog razvoja s privatnim gazdom oduševljeno nazvali – lijepa riječka priča. Aktualno poglavlje iste fjumanske štorije više nije baš tako dopadljivo: Rijeka je ispala iz kvalifikacija za Europsku ligu, a klupski predsjednik i trener odmah su optužili zatečene novinare da miniraju projekt. Od kojeg se ponajviše ističe, uzgred rečeno, oveći poslovni kompleks na elitnoj Kantridi, gdje Volpi najavljuje gradnju novog stadiona. Ali posljednjih je mjeseci sve krenulo nizbrdo, slično onome što je zadesilo Mamića: Volpija gone porezni organi i istražuju ostala državna tijela, blokiraju mu račune, a na bubanj je otišla i Spezia, talijanski drugoligaš čiji je bio vlasnik.
