Prije više od 10 mjeseci SAD su započeli zračnu vojnu kampanju protiv ISIL-a u Siriji i Iraku. Od onda se gotovo svakodnevno objavljuje statistika bombardiranja, odnosno koliko su zračnih napada američke snage izvele u Iraku, a koliko u Siriji.Govorimo o najvećoj vojnoj sili svijeta koja čak tvrdi kako u ovim zračnim napadima ne djeluje sama već uz pomoć niza saveznika (mada je njihova uloga gotovo simbolična kada se uzme u obzir broj ukupnih zračnih napada), kako to da ISIL onda već nije zaustavljen? Jer zaustavljen očito nije, štoviše, ISIL nakon jedne kraće pauze ponovno djeluje nezaustavljivo.
Tijekom jučerašnjeg dana ISIL su izveli veliki samoubilački bombaški napad na iračku vojnu bazu sjeverno od Falluje te pritom ubili najmanje 45 iračkih vojnika i ranili daleko više. Prije desetak dana zauzeli su grad Ramadi, glavni grad iračke zapadne provincije Anbar.
Izvori prenose kako je iračka vojska imala čak i do deset puta više vojnika, ali su jednostavno pobjegli pred ISIL-om. To bi značilo da su ili potajno na strani ISIL-a, što u sektaškom Iraku ne bi bilo veliko iznenađenje, ili su pak jednostavno toliko prestravljeni ISIL-ovim fanatizmom (odnosno njihovim samoubilačkim napadima) da nemaju morala boriti se protiv ovakvog neprijatelja.
Dakako, ISIL-ova taktika je u suštini gerilska, uz elemente samoubilačkih napada, što je za svaku vojsku devastirajuća kombinacija. Stoga ne čudi da protiv ISIL-a najviše uspjeha imaju neregularne snage čiji je stil borbe sličan njihovom. Iračke šijitske paramilitarne skupine, često podržane od strane Irana, i libanonski Hezbollah, također iranski saveznik, izgledaju kao jedine konkretne snage na terenu koje su u stanju same odbaciti ISIL.
No, ISIL napreduje i u Iraku i u Siriji. Zadnjih dana u Siriji napreduju na nekoliko fronti, odnosno probijaju se s istoka sve više prema zapadu zemlje. Trenutačno osvajaju prostor na sjeveru, uz granicu s Turskom, a od tamo bi mogli uskoro skrenuti prema jugu i zapadu, odnosno prema najvećem sirijskom gradu Aleppu. Podsjetimo, Aleppo se još od ljeta 2012. nalazi podijeljen između vladinih i pobunjeničkih snaga. Sirijska vojska drži zapadni dio grada, dok militanti i dalje imaju (donekle smanjenu) kontrolu nad istočnim dijelom grada.
Kada je riječ o odnosu između ISIL-a i brojnih opozicijskih militantnih skupina u Siriji zapravo vrijede samo dva pravila: tzv. pobunjenici mogu se pridružiti ISIL-u, kroz potpunu integraciju ili usko savezništvo, ili mogu postati meta ISIL-a. Izgleda kako ISIL ne ostavlja druge alternative, a to se moglo vidjeti iz već više situacija.
Uz poneke iznimke, u globalu možemo govoriti o ISIL-ovoj "asimilaciji" svih drugih skupina što vodi sirijski scenarij u rat u kojem ćemo imati vjerojatno samo dvije dvije konkretne snage - sirijsku vojsku i ISIL (koji će djelovati zajedno sa svojim brojnim satelitima koji možda i zadrže nazive svojih brigada, ali će u suštini to ipak biti ISIL i pro-ISIL jedinice).
U tom vrtlogu sukoba, dok tzv. "umjerene" jedinice počinju naglo nestajati sa scene, SAD i dalje drži da je moguće stvoriti onu opoziciju kakvu su zagovarali još 2011. S tim ciljem krenuli su u proces opsežne obuke opozicijskih boraca u Jordanu i Turskoj. No, SAD se i do sada pokazao kao poprilično loš akter kada je riječ o obuci lokalnih boraca - dovoljno je samo podsjetiti se posla kojeg su napravili u Iraku (vojska se doslovno raspala nakon prve ofenzive ISIL-a) i Afganistanu (gdje pripadnici afganistanske vojske često otvaraju vatru na svoje američke kolege).
Ta nova generacija "pro-američkih" boraca u Siriji mogla bi biti samo mit ili propaganda, tek će se vidjeti, no postoji velika opasnost da bi isti, po dolasku na sirijski front, samo mogli, zajedno s američkim oružjem, preći na stranu ISIL-a, kao što se već desilo u Iraku.Imajući to u vidu može se lako zaključiti kako SAD, namjerno ili slučajno, jača ISIL i bori se protiv ISIL-a. Bori li se SAD ovdje zapravo sam protiv sebe? Moglo bi se i tako reći, jer kada govorimo o američkim strategijama često je uočljiv gotovo bipolarni pristup ili točnije - pristup Bijele kuće (predsjednika Obame) i neokonzervativaca koji dominiraju američkim Kongresom.
Američki "jastrebovi" kao što su John McCain, i brojni drugi, od početka sukoba u Siriji zagovaraju vojnu intervenciju, odnosno agresiju s ciljem "smjene režima". Obamina politika bila je pak nešto blaža, mada je i on morao (nije mu pretjerano teško palo) udovoljavati jastrebovima dajući znatnu potporu anti-Damask militantima.
Iz te potpore je na neki način i nastao ISIL, to su danas činjenice koje su jasne i svima u SAD-u. No, kako to obično i biva s politikom SAD-a, jučerašnje greške više se ne spominju, spominje se samo plan akcije za danas i sutra (slično kao i u situaciji u Libiji gdje SAD prakticira neku vrstu kolektivne amnezije ne želeći priznati da je današnji kaos rezultat njihove vojne agresije 2011.).
Činjenica jest da SAD danas izvodi zračne napade protiv ISIL-a te tvrdi kako u tim napadima ubijaju brojne militante. Kako to da onda ISIL i dalje nezaustavljivo napreduje i u Siriji i u Iraku? Ili je ISIL toliko snažan ili je nešto trulo u američkim zračnim napadima.
Postoje razne teorije - neki tvrde kako u američkim zračnim napadima zapravo stradava znatno više civila nego se službeno potvrđuje. Ti podaci, ako su točni, poslužili bi kao vrlo dobra regrutacijska strategija za ISIL koji najlakše dolazi do novih boraca upravo na tvrdnji da su u ratu sa SAD-om.
Ako svaki američki zračni napadi ISIL-u donosi desetke, ili čak stotine, novih članova, onda je jasno da ovi napadi samo jačaju ISIL iz dana u dan. Je li moguće da američka administracija jednostavno nije svjesna ovih činjenica i da "slučajno" pomažu ISIL? Ne bi iznenadilo. Nije tajna da brojni američki istaknuti vojni stratezi vrlo loše poznaju prilike i opće stanje na bliskom istoku te da u Washingtonu i dalje vlada kruti mentalitet da se sve može riješiti određenom količinom bačenih bombi.
No, situacija je opet sumnjiva. Naime, 2011. SAD su pokrenuli masivne zračne napade na libijsku vojsku, vojsku zemlje koja nije imala sektaških problema, gdje je podrška vladajućem režimu - koliko god se još uvijek šutjelo o tome - bila iznimno visoka, pa je svejedno u svega nekoliko mjeseci libijska vojska posve razbijena i uništena.
Može se govoriti kako su ISIL gerilci i kako su zato puno izdržljiviji neprijatelj, no ni to nije posve točno. ISIL sada već često napada u pravoj vojnoj formaciji, njihove kolone prevaljuju kilometre i kilometre preko pustinje i zaista čudi kako tada ne postaju meta američkih zračnih snaga pošto je poznato da SAD svakako ima najbolji mogući satelitski nadzor cijele ratne zone. To se pitaju i mnogi ljudi na terenu u Siriji i Iraku, mnogima američka kampanja već postaje sumnjiva.
ISIL bi se mogao zaustaviti jasnim definiranjem aktera. Kada bi podjela bila na ISIL i anti-ISIL snage, ISIL ne bi imao šanse. Problem je u tome što SAD sirijsku vojsku ne vidi kao anti-ISIL snagu, već kao neprijatelja u odgodi. Pitanje je i kako SAD gleda na iračku vojsku, odnosno na cjelokupnu sliku jedinstvenog Iraka. Jer sada, kada bi Iraku trebalo pomagati svim raspoloživim sredstvima, prečesto nailazimo u američkim stručnim geopolitičkim listovima prijedloge za dezintegraciju Iraka kao jedinstvene države.
Prečesto se spominje stvaranje tri nove države: kurdske, sunitske i šijitske. Kada ta politika prevlada, borba protiv ISIL-a postati će još neučinkovitija. Nije teško pogoditi da SAD sve što radi u ovom trenutku radi uz stalna upozorenja svojih zaljevskih (sunitskih) saveznika koji SAD upozoravaju s "pazite na naše interese u regiji!". Nova sunitska država na zapadu Iraka bila bi upravo ono što Saudijska Arabija želi, jer Rijad se jako boji pobjede unitarnog Iraka, potencijalno izrazito pro-iranskog Iraka.
Politika je stoga glavna kočnica u pravom i temeljitom obračunu s ISIL-om, a sve dok je tako ISIL će koristiti tu situaciju, napredovati i svakim danom postajati sve teže i teže zaustavljiv.
Tijekom jučerašnjeg dana ISIL su izveli veliki samoubilački bombaški napad na iračku vojnu bazu sjeverno od Falluje te pritom ubili najmanje 45 iračkih vojnika i ranili daleko više. Prije desetak dana zauzeli su grad Ramadi, glavni grad iračke zapadne provincije Anbar.
Izvori prenose kako je iračka vojska imala čak i do deset puta više vojnika, ali su jednostavno pobjegli pred ISIL-om. To bi značilo da su ili potajno na strani ISIL-a, što u sektaškom Iraku ne bi bilo veliko iznenađenje, ili su pak jednostavno toliko prestravljeni ISIL-ovim fanatizmom (odnosno njihovim samoubilačkim napadima) da nemaju morala boriti se protiv ovakvog neprijatelja.
Dakako, ISIL-ova taktika je u suštini gerilska, uz elemente samoubilačkih napada, što je za svaku vojsku devastirajuća kombinacija. Stoga ne čudi da protiv ISIL-a najviše uspjeha imaju neregularne snage čiji je stil borbe sličan njihovom. Iračke šijitske paramilitarne skupine, često podržane od strane Irana, i libanonski Hezbollah, također iranski saveznik, izgledaju kao jedine konkretne snage na terenu koje su u stanju same odbaciti ISIL.
No, ISIL napreduje i u Iraku i u Siriji. Zadnjih dana u Siriji napreduju na nekoliko fronti, odnosno probijaju se s istoka sve više prema zapadu zemlje. Trenutačno osvajaju prostor na sjeveru, uz granicu s Turskom, a od tamo bi mogli uskoro skrenuti prema jugu i zapadu, odnosno prema najvećem sirijskom gradu Aleppu. Podsjetimo, Aleppo se još od ljeta 2012. nalazi podijeljen između vladinih i pobunjeničkih snaga. Sirijska vojska drži zapadni dio grada, dok militanti i dalje imaju (donekle smanjenu) kontrolu nad istočnim dijelom grada.
Kada je riječ o odnosu između ISIL-a i brojnih opozicijskih militantnih skupina u Siriji zapravo vrijede samo dva pravila: tzv. pobunjenici mogu se pridružiti ISIL-u, kroz potpunu integraciju ili usko savezništvo, ili mogu postati meta ISIL-a. Izgleda kako ISIL ne ostavlja druge alternative, a to se moglo vidjeti iz već više situacija.
Uz poneke iznimke, u globalu možemo govoriti o ISIL-ovoj "asimilaciji" svih drugih skupina što vodi sirijski scenarij u rat u kojem ćemo imati vjerojatno samo dvije dvije konkretne snage - sirijsku vojsku i ISIL (koji će djelovati zajedno sa svojim brojnim satelitima koji možda i zadrže nazive svojih brigada, ali će u suštini to ipak biti ISIL i pro-ISIL jedinice).
U tom vrtlogu sukoba, dok tzv. "umjerene" jedinice počinju naglo nestajati sa scene, SAD i dalje drži da je moguće stvoriti onu opoziciju kakvu su zagovarali još 2011. S tim ciljem krenuli su u proces opsežne obuke opozicijskih boraca u Jordanu i Turskoj. No, SAD se i do sada pokazao kao poprilično loš akter kada je riječ o obuci lokalnih boraca - dovoljno je samo podsjetiti se posla kojeg su napravili u Iraku (vojska se doslovno raspala nakon prve ofenzive ISIL-a) i Afganistanu (gdje pripadnici afganistanske vojske često otvaraju vatru na svoje američke kolege).
Ta nova generacija "pro-američkih" boraca u Siriji mogla bi biti samo mit ili propaganda, tek će se vidjeti, no postoji velika opasnost da bi isti, po dolasku na sirijski front, samo mogli, zajedno s američkim oružjem, preći na stranu ISIL-a, kao što se već desilo u Iraku.Imajući to u vidu može se lako zaključiti kako SAD, namjerno ili slučajno, jača ISIL i bori se protiv ISIL-a. Bori li se SAD ovdje zapravo sam protiv sebe? Moglo bi se i tako reći, jer kada govorimo o američkim strategijama često je uočljiv gotovo bipolarni pristup ili točnije - pristup Bijele kuće (predsjednika Obame) i neokonzervativaca koji dominiraju američkim Kongresom.
Američki "jastrebovi" kao što su John McCain, i brojni drugi, od početka sukoba u Siriji zagovaraju vojnu intervenciju, odnosno agresiju s ciljem "smjene režima". Obamina politika bila je pak nešto blaža, mada je i on morao (nije mu pretjerano teško palo) udovoljavati jastrebovima dajući znatnu potporu anti-Damask militantima.
Iz te potpore je na neki način i nastao ISIL, to su danas činjenice koje su jasne i svima u SAD-u. No, kako to obično i biva s politikom SAD-a, jučerašnje greške više se ne spominju, spominje se samo plan akcije za danas i sutra (slično kao i u situaciji u Libiji gdje SAD prakticira neku vrstu kolektivne amnezije ne želeći priznati da je današnji kaos rezultat njihove vojne agresije 2011.).
Činjenica jest da SAD danas izvodi zračne napade protiv ISIL-a te tvrdi kako u tim napadima ubijaju brojne militante. Kako to da onda ISIL i dalje nezaustavljivo napreduje i u Siriji i u Iraku? Ili je ISIL toliko snažan ili je nešto trulo u američkim zračnim napadima.
Postoje razne teorije - neki tvrde kako u američkim zračnim napadima zapravo stradava znatno više civila nego se službeno potvrđuje. Ti podaci, ako su točni, poslužili bi kao vrlo dobra regrutacijska strategija za ISIL koji najlakše dolazi do novih boraca upravo na tvrdnji da su u ratu sa SAD-om.
Ako svaki američki zračni napadi ISIL-u donosi desetke, ili čak stotine, novih članova, onda je jasno da ovi napadi samo jačaju ISIL iz dana u dan. Je li moguće da američka administracija jednostavno nije svjesna ovih činjenica i da "slučajno" pomažu ISIL? Ne bi iznenadilo. Nije tajna da brojni američki istaknuti vojni stratezi vrlo loše poznaju prilike i opće stanje na bliskom istoku te da u Washingtonu i dalje vlada kruti mentalitet da se sve može riješiti određenom količinom bačenih bombi.
No, situacija je opet sumnjiva. Naime, 2011. SAD su pokrenuli masivne zračne napade na libijsku vojsku, vojsku zemlje koja nije imala sektaških problema, gdje je podrška vladajućem režimu - koliko god se još uvijek šutjelo o tome - bila iznimno visoka, pa je svejedno u svega nekoliko mjeseci libijska vojska posve razbijena i uništena.
Može se govoriti kako su ISIL gerilci i kako su zato puno izdržljiviji neprijatelj, no ni to nije posve točno. ISIL sada već često napada u pravoj vojnoj formaciji, njihove kolone prevaljuju kilometre i kilometre preko pustinje i zaista čudi kako tada ne postaju meta američkih zračnih snaga pošto je poznato da SAD svakako ima najbolji mogući satelitski nadzor cijele ratne zone. To se pitaju i mnogi ljudi na terenu u Siriji i Iraku, mnogima američka kampanja već postaje sumnjiva.
ISIL bi se mogao zaustaviti jasnim definiranjem aktera. Kada bi podjela bila na ISIL i anti-ISIL snage, ISIL ne bi imao šanse. Problem je u tome što SAD sirijsku vojsku ne vidi kao anti-ISIL snagu, već kao neprijatelja u odgodi. Pitanje je i kako SAD gleda na iračku vojsku, odnosno na cjelokupnu sliku jedinstvenog Iraka. Jer sada, kada bi Iraku trebalo pomagati svim raspoloživim sredstvima, prečesto nailazimo u američkim stručnim geopolitičkim listovima prijedloge za dezintegraciju Iraka kao jedinstvene države.
Prečesto se spominje stvaranje tri nove države: kurdske, sunitske i šijitske. Kada ta politika prevlada, borba protiv ISIL-a postati će još neučinkovitija. Nije teško pogoditi da SAD sve što radi u ovom trenutku radi uz stalna upozorenja svojih zaljevskih (sunitskih) saveznika koji SAD upozoravaju s "pazite na naše interese u regiji!". Nova sunitska država na zapadu Iraka bila bi upravo ono što Saudijska Arabija želi, jer Rijad se jako boji pobjede unitarnog Iraka, potencijalno izrazito pro-iranskog Iraka.
Politika je stoga glavna kočnica u pravom i temeljitom obračunu s ISIL-om, a sve dok je tako ISIL će koristiti tu situaciju, napredovati i svakim danom postajati sve teže i teže zaustavljiv.
