Foto: Nesvrstani 1961. u Beogradu
Pokret nesvrstanih je u 20. stoljeću znao držati na distanci i zapadne i istočne ovnove te hladnoratovskim jastrebovima potkresati krila. A neki domaći pametnjakovići sa sljemena političke i medijske vlasti, ma koliko ne žele spomenuti njegove vođe, velike svjetske državnike 20. stoljeća: jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita (pobjednika u Drugomu svjetskom ratu, koji je bolje od ikoga znao što je to veliki rat i bratoubilaštvo za tuđi račun), indijskog premijera Jawaharlala Nehrua i egipatskog lidera Gamala Abdela Nasera, sve češće u povodu ukrajinskog rata spominju neke od ključnih principa nesvrstane doktrine kao flaster na ukrajinsku tragediju, ali i dobro rješenje za spriječiti buduće međudržavne konflikte
Marijan Vogrinec
Nije sporno to da Hrvatska i zbog svojih povijesnih iskustava i zbog temeljnoga moralnog osjećaja za poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta svake državne zajednice, odnosno slobode svakog naroda da bez nametanja/tutorstva/diktata sa strane uređuje svoje unutarnje i vanjske poslove, duboko suosjeća s tragedijom žitelja Ukrajine, koliko god više i bolje može humanitarno i politički pomaže ublažiti tu tragediju u najstrašnijem europskom oružanom sukobu nakon Drugoga svjetskog rata. U principu, teško je podnošljiva/razumljiva tragična činjenica da se krvoproliće i materijalno uništenje događa među braćom i sestrama po krvi, u istoj i najvećoj u svijetu slavenskoj obitelji, čak u istoj vjerskoj predestinaciji, kojima jednako pripadaju i Rusi i Ukrajinci. Anglosasi, Nijemci, Francuzi, Afroamerikanci i takvi ne, ali su u zapadnom ratu protiv Rusa u Ukrajini uspjeli podijeliti, razbiti cjelinu slavenskog korpusa i suprotstaviti braću i sestre jedne drugima. Baš kao što se događalo iks puta u bližoj i daljoj povijesti Starog kontinenta. Divide et impera (podijeli, pa vladaj) navodno je izreka najslavnijega starorimskog vojskovođe i vladara Gaja Julija Cezara, koja je do danas ostala ne samo maksimom u znanosti o vladanju već i modelom političkih, ekonomskih i vojnih strategija radi osvajanja i održavanja moći nad protivnicima.
Budući da se opći uvjeti aktivaciju strategije divide et impera nisu u ključnomu promijenile od starorimskih vremena – kada je navodno Gaj Julije Cezar tek sintagmatski uobličio praksu čak od biblijskih vremena i bratoubojstva jednoga od dvojice prvih sinova Eve i Adama, što ga je isprovocirao sâm Bog ignorirajući Kainovu žrtvu Jahvi – niti će se, je li, promijeniti do kraja povijesti, jer makar privremeno daje rezultat, pitanje je svijesti i savjesti više no vladarske moći kakva su (ne)svrstavanja i jesu li uopće mjera poželjne budućnosti i pojedinih naroda/država i cijelog čovječanstva. O tzv. pravoj strani povijesti – kako to opetovano zbori ekstremno prounijski CRO premijer Andrej Plenković i ni za jotu ne odustaje od „svog stajališta“ Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela, a ovi od „svog rezoniranja“ Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. – vjerodostojno će govoriti samo povijest. Ona jedina ima pravo na taj pravorijek, koji pak uopće ne ovisi o „pismenosti“ trenutnih pobjednika. Tako će to biti i s ratom u Ukrajini, koji je posljedicama bez presedana zavio u crno ne samo bogatu Europu i u njoj najviše sirotinju nego i cijeli planet. A najgore tek slijedi.
Više nema razuma
Ukrajinska tragedija nad tragedijama u novije doba, kojoj se ne vidi kraj, u samo je godinu dana „ničim izazvane ruske invazije/agresije“ (sic transit) na tu drugu po veličini europsku zemlju postavila više pitanja no što su aktualne politike sposobne i voljne odgovoriti. Možebitno na neka nikad neće ni odgovoriti? Više nema razuma u kritično destabiliziranom svijetu poremećenih vrijednosti i moralnog prostituiranja najodvratnije vrsti u kojemu ratna guja migolji od ratišta do ratišta. Je li, od Koreje i Vijetnama u rasplamsavanju hladnoratovske histerije, preko Afganistana, Iraka, Libije, Sirije, Jemena i crne Afrike pod Uncle Samovom zastavom tzv. borbe protiv terorizma do Ukrajine zbog „agresiije ruske autokracije“ i možda sutra Kine i Indopacifika radi suzbijanja „kineskog kršenja normi međunarodne trgovine i dampinškog širenja svog utjecaja“ (npr. projekt Novi put svile)… Naličje globalne nesreće su ujdurme megakorporativnog kapitalizma radi gramzljivog bildanja profita, pa i po cijenu oceana krvi i blizu 100 milijuna izbjeglica/migranata, nesretnih ljudi s pinklecom na plećima što bježe od smrti, gladi i krajnje bijede u neokolonijalno i ratom destabiliziranim domovima. SAD i CIA globalno u tomu imaju svoje prste.
Pokret nesvrstanih je u 20. stoljeću znao držati na distanci i zapadne i istočne ovnove te hladnoratovskim jastrebovima potkresati krila. A neki domaći pametnjakovići sa sljemena političke i medijske vlasti, ma koliko ne žele spomenuti njegove vođe, velike svjetske državnike 20. stoljeća: jugoslavenskog Josipa Broza Tita (pobjednika u Drugomu svjetskom ratu, koji je bolje od ikoga znao što je to veliki rat i bratoubilaštvo za tuđi račun), indijskoga Jawaharlala Nehrua i egipatskog Gamala Abdela Nasera, sve češće u povodu ukrajinskog rata spominju neke od ključnih principa nesvrstane doktrine kao flaster na ukrajinsku tragediju, ali i dobro rješenje za spriječiti buduće međudržavne konflikte.
Poznata nevladina međunarodna organizacija Oxfam je uoči Svjetskoga ekonomskog foruma (WEF) ovih dana u elitnom zimovalištu Davosu-a u švicarskim Alpama objavila izvješće u kojemu tvrdi da je „ekonomska nejednakost u svijetu dosegnula krajnju i opasnu razinu“ te da je „svaki milijarder neuspjeh javne politike“. Oxfam predlaže da se oporezivanjem i „dugoročnim ukidanjem“ barem prepolovi broj od 2030 milijardera, jer su „bogati, zahvaljujući naglom rastu cijena na burzi, postali u zadnjih 10 godina još bogatiji: na 100 dolara ostvarenog bogatstva, čak 54,4 dolara završi u džepovima jedan posto najbogatijih pojedinaca, a tek 70 centi u džepovima 50 posto siromašnih. Imovina milijardera se udvostručila, a njihov broj raste“. Izvršna direktorica Oxfama Gabriela Bucher precizira: „Krajnja koncentracija bogatstva potkopava gospodarski rast, korumpira političare i medije, nagriza demokraciju i produbljuje nejednakosti koje su postale egzistencijalna prijetnja našim društvima. One paraliziraju sposobnost da zaustavimo siromašenje i prijetnja su budućnosti planeta. Mjere poput posebnog poreza na bogatstvo, poreza na dividende i povećanje poreza na prihode od rada i kapitala jedan posto najbogatijih, poreza na ekstraprofite/superprofite kompanija – poput milijardâ koje zadnjih mjeseci prihoduju naftne kompanije zbog eksplozije cijena energenata u okolnostima rata u Ukrajini – omogućile bi da se imovina i broj milijardera smanje na razinu iz 2012. godine, prije no što se ti brojevi popnu do neba“.
A to da je rat uvijek nekomu brat i sada se pokazuje kao pučka mudrost par excellence. U ukrajinskom slučaju, Uncle Sam vrlo zadovoljno trlja ruke i „mirne savjesti“ (!?) broji ekstrazelembaće masne od ukrajinsko-ruske krvi dok Ukrajinci i Rusi ginu kao muhe, a Europljani otkidaju od usta svojoj djeci i stenju u inflacijskom jarmu podivljalih cijena svega i svačega. A ukrajinski je rat – na zgražanje cijeloga miroljubivog svijeta – došao bratom, manom s neba cijeloj plejadi režimskih političara, civilnih i vojnih vođa, operativaca, humanitaraca i inih od povjerenja Volodimira Zelenskog što ih je zbog korupcije i nezakonitog bogaćenja na pomoći iz inozemstva bio prisiljen ukloniti s njihovih mjesta. Jest da su ljudi slaba bića, u krizi i neimaštini nerijetko potkupljivi i podložni utjecajima, ali u okolnostima kada ti obitelji, susjedi i prijatelji ginu ni krivi niti dužni, teško stradaju i domovi im se ruše na glavu, a mnogi se empatični Samaritanci iz cijelog svijeta odriču vlastite imovine eda bi barem ublažili, ako već ne mogu zaustaviti stradanja ukrajinskih žitelja, ta je ljudska slabost ravna – veleizdaji. I za nju ne može biti ni razumijevanja niti oprosta.
Pa kada CRO premijer Andrej Plenković ovih dana – i u vezi s Ukrajinom – pametuje u leru o tomu što je domoljublje, žrtva za domovinu, junaštvo u ratu i dodvorava se hrvatskim braniteljima, „uspješno“ (!?) prešućuje najslavniju ratnooslobodilačku epopeju hrvatskog naroda u povijesti – partizane i Narodnooslobodilačku borbu protiv nacifašističkog okupatora i ustaških podguznih im muha 1941.-1945., bez kojih ne bi bilo ni RH u, je li, avnojskim granicama niti hrvatskih branitelja. Ursulansko-michelovski se Europejac ne ufa pisnuti o tomu zašto tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i HDZ nisu još za Domovinskog rata, kao sada Zelenski, politički i pravosudno eutanazirali svoje ratne profitere i liferante (npr. Vladimira Zagorca i takve), korumpirane „domoljbe“, pretvorbene tzv. ljude nahvao (dum Marin) injsl. što su se kao gologuzi pobratimili s ratom i izašli iz njega kao – milijuneri. Kojekakvi vodoinstalateri, vozači šlepera i autobusa, konobari, zatvorski abonenti, strani legionari, čak i teroristi međunarodnog pedigrea i mnogi što nisu imali za platiti rundu društvu iz seoske birtije, pa izašli iz Domovinskog rata kao „hrvatski šeici“, vlasnici za jednu kunu ili policu životnog osiguranja tvorničkih giganata, offshore fikcija za transfuziju hrvatske materijalne muke na račune u poreznim oazama tipa Djevičanskih ili Kajmanskih otoka, posjednici nevjerojatno vrijednih nekretnina na kopnu i moru, bankovnih računa čije punjenje nitko ne nadzire, „vječni domoljubni“ šefovi najbogatijih među cca 1300 tzv. braniteljskih/stradalničkih udruga, koje za zajamčene silne milijune poreznih obveznika služe vladajućima kao mazivo u izbornom stroju…
Zelenski i Greta Thunberg
I, da ne budemo nepravedni/jednostrani kad je posrijedi usporedba, je li, ratova u Ukrajini i RH (Domovinski rat), kojima uzroci nisu isti niti im je moguć isti ishod, ista forma mirovnog rješenja, a jamačno ne dolazi u obzir ni ostatak Plenkovićeve larpurlartologije o tzv. mirnoj reintegraciji à la istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem u RH 1998. godine budući da se interesi SAD/EU/NATO-a sa zapadnim tzv. partnerima u Ukrajini, s programiranim ehom u ostatku Europe i šire te Rusije i zemalja što ju (ne)izravno podržavaju razlikuju u ključnomu od njihovih interesa 1990-ih godina na zapadnom Balkanu. Gdje je dugo vladao globalni otpor, čak i samog SAD-a, raspadu SFR Jugoslavije tako da je SAD priznao državnu tzv. samostalnost, neovisnost i suverenost RH tek u svibnju 1992. te je u Beogradu držao ambasadora Warrena Zimmermanna. Četrdeset prvi ga je američki predsjednik George Herbert Walker Bush imenovao 1989., a tri godine kasnije prosvjedno povukao zbog rata na zapadnom Balkanu.
Neusporediv je odnosu međunarodne zajednice prema ratu u bivšoj SFR Jugoslaviji i sada ratu u Ukrajini. Na međunarodnu sramotu i licemjerje te zajednice, jer je razoružani RH držala pod embargom na oružje/obranu, anatemizirala Hrvatsku kao agresora na BiH i Tuđmana predvidjela suditi u Haagu za udruženi zločinački pothvat zajedno s voždom Slobom Miloševićem i Alijom Izetbegovićem. No, smrt bila brža u Alijinu i Franjinu domu od haaških arbitara, pa se povijest bila ironično narugala gazdama svjetske politike. Sada međunarodna zajednica ima dijametralno drukčiji odnos prema ratu u Ukrajini, gotovo identičan američkim ratovima u Aziji, na Bliskom istoku i po Africi – bivšim, aktualnim i budućim. Zapad javno otvara Ukrajini sve vojne arsenale, državne proračune (oko 35 milijardâ zdrave zelene šuške, a kijevski režim zahtijeva još barem 50 milijardâ!?), materijalna i humanitarna pomoć najvećih je razmjera u povijesti i Zelenski je globalno na Zapadu uznesen na rang polit-medijske zvijezde znatno sjajnije od trenutno najrazvikanije ekološke aktivistice Grete Thunberg. U herojsko doba ratnih operacija pak u Domovinskom ratu i neposrednom poraću, primjerice, Tuđman je bio manje-više persona non grata, pa su mu se 1999. godine usudili doći na pogreb samo turski predsjednik Sami Süleyman Gündoğdu Demirel i mađarski premijer Viktor Orbán.
Á propos, maršalu Titu, „kumrovečkom Joži“ su na pogrebu u Kući cvijeća 1980. godine bila 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva, odnosno 218 izaslanstava iz 126 država za koje je trebalo izgraditi posebnu tribinu, što je samo po sebi dokaz tko je bio svjetski državnik Josip Broz Tito, kako je njegova politika nesvrstanosti i država SFR Jugoslavija u 20. stoljeću kotirala u međunarodnoj zajednici. I na komunističkom Istoku pod ideološkim diktatom SSSR-a, ali i na kapitalističkom Zapadu pod komandom SAD/NATO-a. Taj globalni rang političkog uvažavanja zbog djelatnog mirotvorstva više ne može postići nijedna zemlja, iako je padom Berlinskog zida i tzv. željezne zavjese pao i hladnoratovski duopol, začet već mjesec-dva nakon okončanja Drugoga svjetskog rata. Na tim ruševinama gotovo je istog trena proklijao politički i ekonomski multipol globalnih razmjera u sklopu tzv. novoga svjetskog poretka u kojemu traže mjesto pod suncem opet i Ruska Federacija, pa Kina, Brazil, Indija…, par europskih bivših kolonijalnih velesila, koje još i danas glumataju gazde teritorija s kojih su istjerane (npr. Francuska kad samozvano, s nekakvim „NATO-alibijem“ raketira Libiju i Siriju)…
Dođe kao iznimno vruć krumpir pod globalnim sitnozorom, je li, ta borba naroda za slobodu, za obranu od nacionalne i teritorijalne ugroze svake vrsti, međunarodno je dopuštena, razumljiva i ljudski opravdana, ali tek na papiru i u politikantskim filipikama. U životnoj zbílji ne. Nisu sve borbe za slobodu, nacionalni i teritorijalni integritet, svi njihovi vođe i zemlje isti niti će ikad biti ubuduće. Na nesreću čovječanstva, to je stvar optike i trenutnih (promiskuitetnih) međunarodnih okolnosti, pravda i nepravda navlače neobične maske, pa – da se, je li, baš ne ide do Eve i Adama, nema potrebe – ilustrativni su primjeri Narodnooslobodilačke borbe (tek od 1943. godine i veličanstvenih pobjeda Titovih partizana na Sutjesci i Neretvi, premijer UK Winston Churchill i Zapad su počeli pomagati NOB), Domovinskog i rata u Ukrajini. Kao da su neke borbe za slobodu više, a neke manje ili uopće nisu prirasle srcu međunarodne zajednice, pa ih neljudski pušta gušiti se u krvi i kada im navodno pomaže svom silom? Kao, pomozi si sâm, pa će ti i bog pomoći? Ako te se sjeti, a najčešće se ili prekasno sjeti (npr. kada Vukovar već bude sravnjen sa zemljom, a Dubrovnik naočigled svijeta nestaje u ognju i dimu) ili se uopće ne sjeti.
Premijer Andrej Plenkovic -foto: Neva Zganec/PIXSELL
Stoga je tragikomično slušati, recimo, CRO premijera Andreja Plenkovića kako se ovih dana pjeni pred tv-okom, ali i HTV-ova komentatora petkom ujutro Branimira Farkaša kako – ne spominjući izvor – pametuju na tragu plagiranja ideja Pokreta nesvrstanih o tomu da se svijet mora energično suprotstaviti agresijama na suverene države (kakva je ruska na Ukrajinu) i da „nitko izvana ne smije nametati svoju volju i odlučivati o unutarnjim pitanjima i vanjskoj politici bilo koje zemlje“. Dakle, ni Rusi o Ukrajini, što jest u redu. Kao što jest činjenica da je Rusija napala tu državu i da je time pogazila međunarodno pravo. Međutim, činjenica jest i to kako ni SAD/EU/NATO i tzv. partner nemaju pravo Kijev vući za nos, miješati se u ukrajinsku vanjsku politiku gurajući ukrajinski narod u pogibelj eda bi Zapad ostvario polit-ekonomske i geostrateške profite na njegovoj krvi prolivenoj po spaljenoj/razorenoj zemlji. A stvar je prvenstveno pameti režima Volodimira Zelenskog: hoće li problem s ruskom manjinom u Ukrajini i Moskvom, a očito postoji, rješavati s Rusima i izbjeći/završiti rat ili će svoju odgovornost i državničke poteze prepustiti američkoj „pameti“. Koja je lani, nakon 20 godina okupacije, opet podvijena repa napustila i Afganistan, kao ranije Vijetnam, Irak, Libiju…, ostavila pustoš, milijune ubijenih i raseljenih civila, razorene domove i obitelji, opljačkane resurse.
Zle ratne politike
E sad, toj međunarodnoj ujdurmi – budući da se zlo ne bi moglo događati bez kritične mase globalnoga javnog protivljenja kakvo je, je li, grmjelo s UN-ovih i inih govornica svjetskih organizacija u tzv. zlatno doba Titova Pokreta nesvrstanih (trećina čovječanstva, tzv. treći svijet) – moguće je parirati upravo protuhladnoratovskom/protublokovskom politikom tzv. pet principa miroljubive koegzistencije u svijetu, na kojima se temelji Pokret nesvrstanih. Prvi put ih je u govoru 1954. godine u Colombu (Šri Lanka) formulirao tadašnji indijski premijer Jawaharlal Nehru, a podrazumijevaju: uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta; uzajamno nenapadanje; uzajamno nemiješanje u unutarnje poslove; jednakost i uzajamna korist, te miroljubiva koegzistencija. Što je loše u toj doktrini politike nesvrstanosti? Ama baš ništa. Kojoj bi to zemlji bio štetan takav model, ako jest za demokraciju, suradnju i mir među narodima? Ma koje ideologije bila i ma gdje na globusu. Doduše, Pokret nesvrstanih – prvi glavni tajnik je od 1961. godine bio jugoslavenski predsjednik Tito, a od 2019. je azerbajdžanski predsjednik İlham Əliyev na čelu cca 120 država – danas više nema gotovo nikakvu ulogu u visokoj politici i međunarodnim odnosima, ali mu mirotvorna uloga nije izgubila vrijednost.
Pa je se, eto, neki sjete i kite se njezinim perjem. Kao, je li, i ovi u Bijednoj Našoj koji plagiraju duh i principe nesvrstanosti, a jogune se kao premijer Plenković uoči zagrebačkog summita Krimske platforme: „Hrvatska nije ni neutralna niti nesvrstana u okolnostima rata u Ukrajini te će svojim djelima biti na pravoj strani povijesti i morala, a to znači čvrsto i dugo uz Ukrajinu. Hrvatska vlada ima informacije i ima zdrav razum“. Uopće nije sporno to da svaki čovjek s imalo savjesti i empatije treba biti uz narod koji ni kriv niti dužan trpi pakao najstrašnijeg oružanog sukoba u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, ali bagatelizirati nesvrstanost u smislu tzv. pet principa miroljubive koegzistencije i nekritički se svrstavati uz politike koje su svjesno, organizirano godinama unaprijed i zločinački gurnule Ukrajinu u ratni pakao nema blage veze s tzv. pravom stranom ni povijesti niti morala. To je sumrak zdravog razuma.
Da su zle ratne politike, bubnjevi i plesovi oko vatre prije ne samo 24. veljače 2022., kad je već bilo prekasno, nego i prije ruske aneksije Krima 2014. godine i dramatike na kijevskom trgu Majdanu bile iole odgovorne u smislu odgurnute ustranu mirotvorne savjesti nesvrstanih, ukrajinska se tragedija ne bi dogodila. Ni isto ili još strašnije zlo ne bi imalo šanse ponoviti se negdje drugdje.
