Danas kada Hrvatska preispituje svoje demokratsko pravo u medijima sve vrišti od naslovnica koje pozivaju na toleranciju i međusobno razumijevanje.
Društvo se uspjelo polarizirati i više nije bitno jesi li lijev ili desničar, bitno je to jesi li peder ili protiv pedera. Gotovo da nema prostora neutralnosti. Nesvrstanost ne postoji još od smrti Tita, a ako ne želiš rat u kući ili društvenim mrežama najbolje ti je potiho obaviti građansku dužnost i prepustiti društvu u kojem živiš da određuje demokraciju prema svojim ustavnim pravima što god mislio o tome i kako god to blesavo zvučalo.Činjenica je da se ovim referendumom potvrdilo da u Hrvatskoj vlada demokracija no kad pogledaš u čiju i za koju korist ona služi onda ti više nije jasno zašto bih trebao biti sretan s tom činjenicom. U vrijeme socijalizma, kad demokracije nije bilo ni kao riječi u vicevima, institucije su nas učile međunacionalnoj toleranciji, a boja druge rase nam je bila zanimljiva i nimalo odvratna, pa smo se mi klinci znali vješati po zidu Vojne bolnice ne bi li se upoznali s mladim afričkim tamnoputim studentima koji su tamo bili na liječenju. I bilo nam je super. Oni za nas nisu bili crnci koje treba mrziti.Bili su ljudi od krvi i mesa, inteligentni i veseli mladići kojima je tadašnja Jugoslavija omogućila da se visoko obrazuju. Isto tako bi jedva čekali otvorenje Velesajma i mogućnost da na njemu vidimo Kineze, Indijce ili Arape i tako upoznamo svijet još bolje nego što smo to mogli na satovima zemljopisa. Jedini pojam koji se nije spominjao bio je ''homoseksualac''. Taj pojam kao da nije postojao u društvu i bio je nepoznat iako bi na igralištu svako malo netko postao pederom jer nije dodao loptu u izglednoj situaciji. Kad smo ušli u tinejdžerske godine roditelji su nas upozoravali na susjede koji bi mogli biti pederi.
Dobiješ dojam da su to neke gadne siledžije koji onako napaljeni naskaču na klince po haustorima i odvode ih nepovratno u pederland. Kasnije smo skužili da homoseksualci i nisu neka frka, te da pripadaju rijetkoj intelektualnoj skupini s jakim umjetničkim senzibilitetom. Mi smo se okrenuli nogometu, oni operi, filmu i slikarstvu i to je bilo to na temu seksualnosti i manjina koje su postojale no bile su nevidljive kao i beskućnici kad bi Tito prolazio ulicama Zagreba.
Svijet se promijenio, a na današnji dan čitam odličan članak o žalosnoj činjenici da nam mladi postaju sve više netolerantni. Navodno je ovo i ovakvo društvo lišeno pravilne edukacije utjecalo na stvaranje apatične zombi populacije sklone ksenofobiji i homofobiji. Opet, i nas su zatupljivali kao klince strahom i mržnjom prema ''pederima'' no dio nas se odrodio od mediokriteta te nije podlegao stalnom ispiranju mozga. Prijateljica, koja će kroz tjedan dana postati punoljetna, ujedno je i kolegica kolumnistica u jednom našem popularnom časopisu za mladež. U svojoj stalnoj kolumni napisala je odličan osvrt o toleranciji i zašto je za prava manjina te zašto je ''protiv'' na ovom referendumu.
Iako joj roditelji imaju drukčije svjetonazore, ona je odabrala svoj put riskirajući osudu većine svojih vršnjaka koji imaju zatucani stav da je homoseksualnost nešto što će im uskratiti prirodno pravo na prokreaciju, brak i sretnu budućnost. Dok Rabom dere bura ljudi se probijaju na biračka mjesta čvrsto uvjereni da čine dobro sebi i svojim budućim naraštajima. Premijer već najavljuje promjene u zakonu o referendumu da mu demokracija ne bi donosila ovakve iznenadne i nekontrolirane izmjene Ustava, a koje nisu po volji vladajućih. Nadam se da uskoro glas naroda neće u ustav progurati linč...
Masa je uvijek bila glasnija i brža u presudi od zakona. Da je ona u pravu, povijest bi odavno bila lišena velikih intelektualaca, a, recimo, žene niti bi imale pravo glasa niti pravo na školovanje već bi rifljale suprugove gaće i trčale za djecom po kući. Sve me strah jesmo li i mi osobe s invaliditetom sljedeća skupina za propitkivanje prava na referendumu. Što ako je netko peder, Srbin i još u kolicima? Kako će mladež reagirati na njega? Srećom, još uvijek nas većina nije identificirala po registarskim fajlovima i propisala nam što smijemo, a što ne.
Ovo društvo nasušno treba kvalitetniji obrazovni program koji će mladež izvući iz ambisa netolerancije i apatije. Inače, svaki sljedeći referendum ovakvog tipa bit će veliki korak unazad demokracije kakvu poznajemo i želimo imati.
Dobiješ dojam da su to neke gadne siledžije koji onako napaljeni naskaču na klince po haustorima i odvode ih nepovratno u pederland. Kasnije smo skužili da homoseksualci i nisu neka frka, te da pripadaju rijetkoj intelektualnoj skupini s jakim umjetničkim senzibilitetom. Mi smo se okrenuli nogometu, oni operi, filmu i slikarstvu i to je bilo to na temu seksualnosti i manjina koje su postojale no bile su nevidljive kao i beskućnici kad bi Tito prolazio ulicama Zagreba.
Svijet se promijenio, a na današnji dan čitam odličan članak o žalosnoj činjenici da nam mladi postaju sve više netolerantni. Navodno je ovo i ovakvo društvo lišeno pravilne edukacije utjecalo na stvaranje apatične zombi populacije sklone ksenofobiji i homofobiji. Opet, i nas su zatupljivali kao klince strahom i mržnjom prema ''pederima'' no dio nas se odrodio od mediokriteta te nije podlegao stalnom ispiranju mozga. Prijateljica, koja će kroz tjedan dana postati punoljetna, ujedno je i kolegica kolumnistica u jednom našem popularnom časopisu za mladež. U svojoj stalnoj kolumni napisala je odličan osvrt o toleranciji i zašto je za prava manjina te zašto je ''protiv'' na ovom referendumu.
Iako joj roditelji imaju drukčije svjetonazore, ona je odabrala svoj put riskirajući osudu većine svojih vršnjaka koji imaju zatucani stav da je homoseksualnost nešto što će im uskratiti prirodno pravo na prokreaciju, brak i sretnu budućnost. Dok Rabom dere bura ljudi se probijaju na biračka mjesta čvrsto uvjereni da čine dobro sebi i svojim budućim naraštajima. Premijer već najavljuje promjene u zakonu o referendumu da mu demokracija ne bi donosila ovakve iznenadne i nekontrolirane izmjene Ustava, a koje nisu po volji vladajućih. Nadam se da uskoro glas naroda neće u ustav progurati linč...
Masa je uvijek bila glasnija i brža u presudi od zakona. Da je ona u pravu, povijest bi odavno bila lišena velikih intelektualaca, a, recimo, žene niti bi imale pravo glasa niti pravo na školovanje već bi rifljale suprugove gaće i trčale za djecom po kući. Sve me strah jesmo li i mi osobe s invaliditetom sljedeća skupina za propitkivanje prava na referendumu. Što ako je netko peder, Srbin i još u kolicima? Kako će mladež reagirati na njega? Srećom, još uvijek nas većina nije identificirala po registarskim fajlovima i propisala nam što smijemo, a što ne.
Ovo društvo nasušno treba kvalitetniji obrazovni program koji će mladež izvući iz ambisa netolerancije i apatije. Inače, svaki sljedeći referendum ovakvog tipa bit će veliki korak unazad demokracije kakvu poznajemo i želimo imati.
Izbor: SEEbiz
