Ima glasova o tome da će se veliki broj važnih SDP-ovaca, uključujući i dosad bliske Bernardiću, angažirati u osobnom i medijskom uvjeravanju šefa partije da se dobrovoljno povuče, te da se tako izbjegne otvoreni i javni sukob na Konvenciji. Među viđenim SDP-ovcima počinje prevladavati stav da je pogrešno rušiti predsjednika u izravnom televizijskom prijenosu
Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, izjavio je prošlog petka da ga ne može smijeniti stranačka izvještajna Konvencija zato što je on izabran na neposrednim izborima kojima su mogli pristupiti svi članovi partije, a dobar dio ih je i pristupio: to bi trebalo sugerirati da odluku o smjeni SDP-ovog predsjednika može donijeti samo cjelokupno članstvo, a ne većina od oko hiljadu delegata, koliko bi ih trebalo biti na Konvenciji. Iz toga bi trebalo proizići da je šef stranke neuklonjiv s čelnog mjesta između dva unutrašnja izborna ciklusa, osim ako sam ne podnese ostavku. Bernardićevo tumačenje stranačkog statuta, naravno, nije ispravno i ono je posljedica gubljenja tla pod nogama te paničnog straha pred mogućnošću da bi mogao biti degažiran iz centralne kancelarije na zagrebačkom Iblerovom trgu poslije malo više od godine dana. Konvencija, koja bi se trebala održati početkom ožujka, što je inače ozbiljno probijanje roka propisanog statutom, može – opet većinom glasova prisutnih delegata – uvrstiti na dnevni red točku o opozivu predsjednika, a ako mu se izglasa nepovjerenje, opozvanom šefu nitko ne može zabraniti da se kandidira na novim unutarstranačkim izborima i da se cjelokupnom članstvu još jednom ponudi za lidera.
Formalni razlog za pokretanje Bernardićevog opoziva može biti u dosadašnjem kršenju statuta, a stvarni razlog u niskom rejtingu SDP-a po relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, odnosno u spoznaji dobrog dijela utjecajnijih SDP-ovaca da Bernardić, što god poduzeo, ne može odlijepiti stranku s podrške od dvadesetak posto, s izglednom tendencijom daljnjeg padanja i unutrašnjeg izjedanja. ‘Bernardić je upao u ‘javnu mašinu za mljevenje’, naprosto ga je javnost otpisala i ne doživljava ga ozbiljno. Što god on da poduzme, to se doživljava samo novim povodom da ga se ismije i da se još jednom potvrdi da je otpisan’, kaže naš sugovornik iz SDP-a.
Socijaldemokratski šef, međutim, to ne shvaća ili shvaća no odbija da pomiri s time, pa srlja u nove komunikacijske pothvate koji skončavaju većim ili manjim katastrofama, neovisno o tome tko mu je aktualni savjetnik za medije, a njih Bernardić otpušta i angažira gotovo na mjesečnoj bazi. Njegov neosporni trud i neskrivena želja da bude vjerodostojan, autoritativan i opasan šef opozicije, pa čak i društveno korisne inicijative i ideje koje katkad zna iznijeti, poput načelno pozitivne agitacije za slobodu govora, nepogrešivo se nasukavaju na hridi neuvjerljivosti, teatralnosti, političke netalentiranosti i nedoraslosti te nesposobnosti SDP-ovog lidera da u više od godinu dana iznutra stabilizira stranku i da zaustavi neprestano sukobljavanje različitih struja. Bernardić ni to ne želi vidjeti, kao što ne želi vidjeti da mu dvanaest mjeseci nije bilo dovoljno da iznjedri novi statut i novi politički program, premda mu se na to svodila predsjednička kampanja.
Nije uspostavio nikakve veze sa sindikatima, nevladinom scenom i lijevo-liberalnim intelektualnim krugovima, što je, također, bilo u njegovim predizbornim obećanjima i najavama. Angažman redateljice i profesorice na Akademiji dramske umjetnosti Snježane Banović u kulturnom savjetu SDP-a pretvorio se u javni skandal i debakl. Nije uspio afirmirati ni jedno novo političko ime i prezime koje bi bilo relevantno, a u prvi plan gura političke mediokritete koji su mu lojalni i za koje zna da ga nikako ne mogu ugroziti – Domagoja Hajdukovića, Franka Vidovića, Ivu Jelušića, Davorka Vidovića, Zvanu Brumnića, Željka Kolara, Željku Antunović… Istovremeno, drži se na distanci prema onima za koje procjenjuje da mu predstavljaju opasnost, a i oni su više ili manje rezervirani prema njemu: to su, između ostalih, Peđa Grbin, Joško Klisović, Bojan Glavašević, Ranko Ostojić, Arsen Bauk, Siniša Hajdaš Dončić, Biljana Borzan… Uz otpočetka neprijateljski nastrojene Miranda Mrsića, Milanku Opačić, Igora Dragovana i Nenada Stazića, Bernardić je protiv sebe sasvim okrenuo i Aleksandru Kolarić, koja želi postati predsjednica zagrebačkog SDP-a, dok su Vojko Obersnel i Kristina Ikić Baniček zauzeli pozu relativne neutralnosti i ne ulaze u unutrašnje konfrontacije, no jasno je da su i oni svjesni da sa sadašnjim čelnikom stranka neće na zelenu granu. Ostaje pitanje Rajka Ostojića i Zlatka Komadine, dvojice potpredsjednika, koje se smatra Bernardićevim političkim mentorima i ljudima koji ga koliko-toliko štite od bočnih udara. Premda su se u medijima pojavile informacije da su i njih dvojica definitivno digla ruke od svog pulena, točno je, ipak, to da su se Komadina i Ostojić tek počeli dozivati razumu i da su tek sad počeli sumnjati u Bernardićeve potencijale. Da bi u potpunosti okrenuli leđa sadašnjem šefu, morali bi već imati svog kandidata za tu funkciju, a to nemaju. Osim ako Rajko Ostojić nije došao na ideju da bi on mogao biti predsjednik.
‘Trenutno je nejasna i pozicija Tonina Picule’, veli naš sugovornik, ‘čije se ime stalno vrti kad je riječ o predsjedničkoj funkciji, ali mislim da je njegova jedina prava ambicija još jedan petogodišnji mandat u Europskom parlamentu. Čini se da i Joško Klisović naznačuje svoje predsjedničke pretenzije samo zato da bi izborio ulazno mjesto na SDP-ovoj listi za Europski parlament. Picula i Klisović pritom vjerojatno nisu jedini s takvim planom.’
E sad, je li realno očekivati da se na, još nezakazanoj, Konvenciji dogodi izjašnjavanje o Bernardiću, odnosno da ga Konvencija smijeni? Na to pitanje trenutačno nitko nema odgovor, ali Bernardiću neskloni insajderi šire glasove da predsjednikovi ljudi nisu osobito pazili na onaj dio, dosad održanih, lokalnih unutarstranačkih izbora koji se odnosio na biranje delegata za Konvenciju, pa su se provukli mnogi nezadovoljni aktualnim vođom.
Što preostaje Davoru Bernardiću, ako je zaista točno da ima razloga strahovati od Konvencije? Može ustrajati na svom nepromišljenom stavu da ga to stranačko tijelo nema pravo svrgnuti, ali to bi, vrlo vjerojatno, značilo cijepanje SDP-a u izravnom televizijskom prijenosu i Bernardićevo političko samosahranjivanje. Može prionuti lobiranju među izabranim delegatima, no njih je mnogo, a on im baš i nema što ponuditi ili uvjerljivo obećati. Može nastaviti kršiti partijski statut prolongirajući Konvenciju, s nadom da će vrijeme donijeti čudo koje će ga spasiti, no to bi značilo uvođenje stranke u mučni proces raspadanja. Može, na koncu, podnijeti ostavku, a nakon toga odlučiti hoće li se ponovno kandidirati za isti položaj: oni koji ga bolje poznaju misle da se nije pametno kladiti na tu opciju, ali ima glasova o tome da će se veliki broj važnih SDP-ovaca, uključujući i one dosad bliske Bernardiću, angažirati u osobnom i medijskom uvjeravanju šefa partije da se dobrovoljno povuče, te da se tako izbjegne otvoreni i javni sukob na Konvenciji. Među viđenim SDP-ovcima, naime, počinje prevladavati stav da je, bez obzira na odnos snaga, pogrešno rušiti predsjednika u izravnom televizijskom prijenosu, nego da ta mogućnost treba postojati samo kao oblik pritiska na Bernardića da odstupi bez borbe. Riječ je dakle o igri živaca i pitanje je samo koliko će dugo sadašnji prvi čovjek odlijevati realnosti i tvrdoglavo ustrajavati na tezi da mu nije dana ‘prava šansa’ da pokaže što može i zna.
‘Jedina Bernardićeva strategija jest da se nekako dokotrlja do parlamentarnih izbora, da skroji ‘svoje’ izborne liste i da marginalizira glavninu oponenata, odnosno da u pravom smislu preuzme SDP’, kaže naš sugovornik, ‘a manje mu je važan sam rezultat koji bi ostvario na tim izborima. Računa da će mu svaki rezultat biti dovoljan za sklapanje velike koalicije s HDZ-om, a u toj koaliciji našlo bi se dovoljno fotelja za njegove najvjernije ljude. Zato i jest onako grozničavo nastojao izazvati pad Vlade i nove izbore.’ Pritom bi se velika koalicija mogla opravdavati nuždom, naročito ako Živi zid dobije i približno onoliko glasova koliko mu sad daju ankete, a moglo bi se pozvati i na sad već dugogodišnje njemačko iskustvo crno-crvenog vladajućeg saveza. No izvanrednih parlamentarnih izbora nema na vidiku, što ne znači da nisu mogući, a do redovnih je ostalo više od dvije i pol godine: teško je zamisliti da Bernardić može toliko izdržati na čelu SDP-a.
Ako se nekim slučajem dogodi da Bernardić shvati svoja ograničenja i odgovorno se ponese prema tom saznanju, ili ako bude smijenjen na ovaj ili onaj način, SDP-ov problem još uvijek neće biti riješen: bila bi to samo prva stanica na eventualnom putu oporavka i rasta. Tko je alternativa Bernardiću? Postoji li itko oko koga bi se mogle okupiti sve frakcije i svi utjecajni pojedinci? Ima li u SDP-u ikoga tko bi mogao osmisliti i predvoditi uvjerljivu i modernu lijevu opoziciju, od koje bi HDZ strahovao? Postoji li među socijaldemokratima itko s realnim planom za poboljšanje života u Hrvatskoj i za demontažu HDZ-ovog koncepta vladavine koji je prožet klijentelizmom, netransparentnošću i traženjem ravnoteže između antifašizma i fašizma, između sekularnosti i klerikalizma?
Odgovor na ova pitanja važniji je za SDP, pa i za politički život ove zemlje, od pitanja kad će i kako Davor Bernardić završiti svoju tragikomičnu predsjedničku dionicu.
Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, izjavio je prošlog petka da ga ne može smijeniti stranačka izvještajna Konvencija zato što je on izabran na neposrednim izborima kojima su mogli pristupiti svi članovi partije, a dobar dio ih je i pristupio: to bi trebalo sugerirati da odluku o smjeni SDP-ovog predsjednika može donijeti samo cjelokupno članstvo, a ne većina od oko hiljadu delegata, koliko bi ih trebalo biti na Konvenciji. Iz toga bi trebalo proizići da je šef stranke neuklonjiv s čelnog mjesta između dva unutrašnja izborna ciklusa, osim ako sam ne podnese ostavku. Bernardićevo tumačenje stranačkog statuta, naravno, nije ispravno i ono je posljedica gubljenja tla pod nogama te paničnog straha pred mogućnošću da bi mogao biti degažiran iz centralne kancelarije na zagrebačkom Iblerovom trgu poslije malo više od godine dana. Konvencija, koja bi se trebala održati početkom ožujka, što je inače ozbiljno probijanje roka propisanog statutom, može – opet većinom glasova prisutnih delegata – uvrstiti na dnevni red točku o opozivu predsjednika, a ako mu se izglasa nepovjerenje, opozvanom šefu nitko ne može zabraniti da se kandidira na novim unutarstranačkim izborima i da se cjelokupnom članstvu još jednom ponudi za lidera.
Bernardić računa da će mu svaki rezultat biti dovoljan za sklapanje velike koalicije s hdz-om, a u toj koaliciji našlo bi se dovoljno fotelja za njegove najvjernije ljude. Zato i jest onako grozničavo nastojao izazvati pad Vlade i nove izbore – kaže izvor iz stranke
Formalni razlog za pokretanje Bernardićevog opoziva može biti u dosadašnjem kršenju statuta, a stvarni razlog u niskom rejtingu SDP-a po relevantnim istraživanjima javnog mnijenja, odnosno u spoznaji dobrog dijela utjecajnijih SDP-ovaca da Bernardić, što god poduzeo, ne može odlijepiti stranku s podrške od dvadesetak posto, s izglednom tendencijom daljnjeg padanja i unutrašnjeg izjedanja. ‘Bernardić je upao u ‘javnu mašinu za mljevenje’, naprosto ga je javnost otpisala i ne doživljava ga ozbiljno. Što god on da poduzme, to se doživljava samo novim povodom da ga se ismije i da se još jednom potvrdi da je otpisan’, kaže naš sugovornik iz SDP-a.
Socijaldemokratski šef, međutim, to ne shvaća ili shvaća no odbija da pomiri s time, pa srlja u nove komunikacijske pothvate koji skončavaju većim ili manjim katastrofama, neovisno o tome tko mu je aktualni savjetnik za medije, a njih Bernardić otpušta i angažira gotovo na mjesečnoj bazi. Njegov neosporni trud i neskrivena želja da bude vjerodostojan, autoritativan i opasan šef opozicije, pa čak i društveno korisne inicijative i ideje koje katkad zna iznijeti, poput načelno pozitivne agitacije za slobodu govora, nepogrešivo se nasukavaju na hridi neuvjerljivosti, teatralnosti, političke netalentiranosti i nedoraslosti te nesposobnosti SDP-ovog lidera da u više od godinu dana iznutra stabilizira stranku i da zaustavi neprestano sukobljavanje različitih struja. Bernardić ni to ne želi vidjeti, kao što ne želi vidjeti da mu dvanaest mjeseci nije bilo dovoljno da iznjedri novi statut i novi politički program, premda mu se na to svodila predsjednička kampanja.
Nije uspostavio nikakve veze sa sindikatima, nevladinom scenom i lijevo-liberalnim intelektualnim krugovima, što je, također, bilo u njegovim predizbornim obećanjima i najavama. Angažman redateljice i profesorice na Akademiji dramske umjetnosti Snježane Banović u kulturnom savjetu SDP-a pretvorio se u javni skandal i debakl. Nije uspio afirmirati ni jedno novo političko ime i prezime koje bi bilo relevantno, a u prvi plan gura političke mediokritete koji su mu lojalni i za koje zna da ga nikako ne mogu ugroziti – Domagoja Hajdukovića, Franka Vidovića, Ivu Jelušića, Davorka Vidovića, Zvanu Brumnića, Željka Kolara, Željku Antunović… Istovremeno, drži se na distanci prema onima za koje procjenjuje da mu predstavljaju opasnost, a i oni su više ili manje rezervirani prema njemu: to su, između ostalih, Peđa Grbin, Joško Klisović, Bojan Glavašević, Ranko Ostojić, Arsen Bauk, Siniša Hajdaš Dončić, Biljana Borzan… Uz otpočetka neprijateljski nastrojene Miranda Mrsića, Milanku Opačić, Igora Dragovana i Nenada Stazića, Bernardić je protiv sebe sasvim okrenuo i Aleksandru Kolarić, koja želi postati predsjednica zagrebačkog SDP-a, dok su Vojko Obersnel i Kristina Ikić Baniček zauzeli pozu relativne neutralnosti i ne ulaze u unutrašnje konfrontacije, no jasno je da su i oni svjesni da sa sadašnjim čelnikom stranka neće na zelenu granu. Ostaje pitanje Rajka Ostojića i Zlatka Komadine, dvojice potpredsjednika, koje se smatra Bernardićevim političkim mentorima i ljudima koji ga koliko-toliko štite od bočnih udara. Premda su se u medijima pojavile informacije da su i njih dvojica definitivno digla ruke od svog pulena, točno je, ipak, to da su se Komadina i Ostojić tek počeli dozivati razumu i da su tek sad počeli sumnjati u Bernardićeve potencijale. Da bi u potpunosti okrenuli leđa sadašnjem šefu, morali bi već imati svog kandidata za tu funkciju, a to nemaju. Osim ako Rajko Ostojić nije došao na ideju da bi on mogao biti predsjednik.
‘Trenutno je nejasna i pozicija Tonina Picule’, veli naš sugovornik, ‘čije se ime stalno vrti kad je riječ o predsjedničkoj funkciji, ali mislim da je njegova jedina prava ambicija još jedan petogodišnji mandat u Europskom parlamentu. Čini se da i Joško Klisović naznačuje svoje predsjedničke pretenzije samo zato da bi izborio ulazno mjesto na SDP-ovoj listi za Europski parlament. Picula i Klisović pritom vjerojatno nisu jedini s takvim planom.’
E sad, je li realno očekivati da se na, još nezakazanoj, Konvenciji dogodi izjašnjavanje o Bernardiću, odnosno da ga Konvencija smijeni? Na to pitanje trenutačno nitko nema odgovor, ali Bernardiću neskloni insajderi šire glasove da predsjednikovi ljudi nisu osobito pazili na onaj dio, dosad održanih, lokalnih unutarstranačkih izbora koji se odnosio na biranje delegata za Konvenciju, pa su se provukli mnogi nezadovoljni aktualnim vođom.
Što preostaje Davoru Bernardiću, ako je zaista točno da ima razloga strahovati od Konvencije? Može ustrajati na svom nepromišljenom stavu da ga to stranačko tijelo nema pravo svrgnuti, ali to bi, vrlo vjerojatno, značilo cijepanje SDP-a u izravnom televizijskom prijenosu i Bernardićevo političko samosahranjivanje. Može prionuti lobiranju među izabranim delegatima, no njih je mnogo, a on im baš i nema što ponuditi ili uvjerljivo obećati. Može nastaviti kršiti partijski statut prolongirajući Konvenciju, s nadom da će vrijeme donijeti čudo koje će ga spasiti, no to bi značilo uvođenje stranke u mučni proces raspadanja. Može, na koncu, podnijeti ostavku, a nakon toga odlučiti hoće li se ponovno kandidirati za isti položaj: oni koji ga bolje poznaju misle da se nije pametno kladiti na tu opciju, ali ima glasova o tome da će se veliki broj važnih SDP-ovaca, uključujući i one dosad bliske Bernardiću, angažirati u osobnom i medijskom uvjeravanju šefa partije da se dobrovoljno povuče, te da se tako izbjegne otvoreni i javni sukob na Konvenciji. Među viđenim SDP-ovcima, naime, počinje prevladavati stav da je, bez obzira na odnos snaga, pogrešno rušiti predsjednika u izravnom televizijskom prijenosu, nego da ta mogućnost treba postojati samo kao oblik pritiska na Bernardića da odstupi bez borbe. Riječ je dakle o igri živaca i pitanje je samo koliko će dugo sadašnji prvi čovjek odlijevati realnosti i tvrdoglavo ustrajavati na tezi da mu nije dana ‘prava šansa’ da pokaže što može i zna.
‘Jedina Bernardićeva strategija jest da se nekako dokotrlja do parlamentarnih izbora, da skroji ‘svoje’ izborne liste i da marginalizira glavninu oponenata, odnosno da u pravom smislu preuzme SDP’, kaže naš sugovornik, ‘a manje mu je važan sam rezultat koji bi ostvario na tim izborima. Računa da će mu svaki rezultat biti dovoljan za sklapanje velike koalicije s HDZ-om, a u toj koaliciji našlo bi se dovoljno fotelja za njegove najvjernije ljude. Zato i jest onako grozničavo nastojao izazvati pad Vlade i nove izbore.’ Pritom bi se velika koalicija mogla opravdavati nuždom, naročito ako Živi zid dobije i približno onoliko glasova koliko mu sad daju ankete, a moglo bi se pozvati i na sad već dugogodišnje njemačko iskustvo crno-crvenog vladajućeg saveza. No izvanrednih parlamentarnih izbora nema na vidiku, što ne znači da nisu mogući, a do redovnih je ostalo više od dvije i pol godine: teško je zamisliti da Bernardić može toliko izdržati na čelu SDP-a.
Ako se nekim slučajem dogodi da Bernardić shvati svoja ograničenja i odgovorno se ponese prema tom saznanju, ili ako bude smijenjen na ovaj ili onaj način, SDP-ov problem još uvijek neće biti riješen: bila bi to samo prva stanica na eventualnom putu oporavka i rasta. Tko je alternativa Bernardiću? Postoji li itko oko koga bi se mogle okupiti sve frakcije i svi utjecajni pojedinci? Ima li u SDP-u ikoga tko bi mogao osmisliti i predvoditi uvjerljivu i modernu lijevu opoziciju, od koje bi HDZ strahovao? Postoji li među socijaldemokratima itko s realnim planom za poboljšanje života u Hrvatskoj i za demontažu HDZ-ovog koncepta vladavine koji je prožet klijentelizmom, netransparentnošću i traženjem ravnoteže između antifašizma i fašizma, između sekularnosti i klerikalizma?
Odgovor na ova pitanja važniji je za SDP, pa i za politički život ove zemlje, od pitanja kad će i kako Davor Bernardić završiti svoju tragikomičnu predsjedničku dionicu.
