Oni koji me znaju – znaju i da ne zazirem od žestoke riječi. Za nečije uši: psovke i prostote, za moj jezični osjećaj: legitimnoga stilskog sredstva, kojim se ono što izgleda kao govno, ima konzistenciju govna i smrdi kao govno, ne može nazvati nego govnom.
Kako mi jednom reče Mirko Kovač, a on je itekako umio s riječima, nije narod utaman stoljećima ulagao toliki trud smišljajući riječi koje će ponajbolje odgovoriti primjeni u posve određenoj značenjskoj nijansi! Pa bilo u bukvalnomu, ili prenesenom smislu. Ako se ipak pitate kako to (pobogu) da ja pišem o prostačenju, prostoti… polako, objasnit ću, i to ad hoc katalogom dijela hrvatskoga državnog prostaštva. Točnije: bezobraštine, u usporedbi s kojom se osude moga (ili bilo čijega) „neuljudnog“ rječnika u javnoj komunikaciji prokazuju kao licemjerno inzistiranje na pomodnoj verbalnoj korektnosti (correctness!) kastrirajućega soja.
Da se razumijemo: verbalna korektnost, izmišljotina neoliberalnih trovača javnog dijaloga, ciljano je dizajniran alat za ubijanje slobode izričaja – eda se govnu ne bi smjelo reći da je govno. Naravno da svatko iole vješt baratanju riječima umije mnogo toga kazati bez ijedne prostote, ako za to postoje stilski razlozi. Ironija, sarkazam, brutalna satira, nabacivanje jetkim parabolama… sve može poslužiti razbucavanju careva novog ruha, ali ništa kao izravna (dis)kvalifikacija. Onom oporom riječju uz dlaku, šakom među rogove licemjerju kojim se uzurpatori demokratskih sloboda građana služe da bi etiketirali svoje nečašće i beščašće. Neue kroatische Unverschämtheit! Nova hrvatska bezobraština, pak, vrišti iz medija, odjekuje s Pantovčaka i triju strana Markova trga, iz središnjica partitokratskih zdrugova i ministrantskih im sakristija, zazivajući žestok uzvrat. Jedinim odgovarajućim riječima, pa i rječetinama, jer bahatom cinizmu i aroganciji vladajućih treba odgovoriti kako ih ide.
Kojim se nježnim eufemizmima može prikriti usrano amoralan čin mosturbanta koji je pogazio i javnobilježnički ovjerenu izjavu da neće koalirati ni s jednom od parazitskih naplavina? Koja verbalna akrobatika može odagnati smrad govna s iznevjerenog zaklinjanja malomišćanskih probisvijeta u reforme i reforme samo? Ima li raskužavajuće kemikalije koja bi oprala izmet s talambasanja udbaško-ustaškoga zdruga o kabinetu stručnjaka? Čime deodorirati iritantno izvlačenje iz škrlaka premijera bez demokratske legitimacije, toliko stručnog da mu se sada traži sherpas koji će ga danomice prevoditi preko zebre u Ćirilo-Metodskoj ulici?
Zaslužuje li možda podlijevanje kamilicom predsjedničino (ona NIJE Predsjednica!) odlikovanje kleronacionalističkom gnjusu koji, o trošku poreznih obveznika, stoluje u dvorima na Mihaljevcu kakve, kao minorni pop u kanadskoj dijaspori (toliko šupalj da nikada nije dobio župu), nije ni sanjati mogao? I da ne bih možda prešutio predsjedničino uporno izbjegavanje punog naziva države – Republika Hrvatska – uz ispisivanje domovine velikim slovom? Svatko li misli da smije srati po pravopisu?! Ali, ne budimo naivni: kao što je nasilno provedena ustašizacija naziva hrvatskog parlamenta, tako se ni Republika ne preskače slučajno! Sve od onoga dana kad je protjerana s glavnoga zagrebačkog trga, u slavu povratka na nj sifilističnoga carskog podrepaša.
O prostačkom(!) nametanju ministara (branitelja, zdravstva, znanosti, kulture…) i njihovih zamjenika, pomoćnika, ine gamadi… iz stranačkih gnojnica – šteta riječi. I to bio javnost trebala dočekati i otrpjeti baratajući samo dirigiranim correctness-vokabularom? Podviti rep i šutjeti dok nam gnjusovi kroje temeljne parametre prava u društvenim djelatnostima, besramno paradiraju s plagiranim diplomama, baljezgaju kreacionističke nebuloze nedostojne najzadrtijega provincijskog fratra, preoravaju selektivnom memorijom trulež u svojim filofašističkim biografijama? Što je, ako ne prljava provokacija – poslužio sam se usporedbom s bacanjem priklana krmeta u hodžinu avliju – predsjedničino slanje maloga hase (malen haso, pa takvo i slovo) kao izaslanika na skup pravoslavnih dostojanstvenika u Pakracu? Da se i tom besramnom činu, potenciranom njegovim kolateralnim ukazanjem u Jasenovcu, zanemari provincijski sadizam iz prljave mašte osobe obilježene drastičnom nepodudarnošću narcisoidne vizije o samoj sebi s kompleksima rastočene psihe?
Ili da se plješće krpeljima u Savskoj 66, možda vrijednosnom kepecu koji je smetnuo s uma da potpredsjedniku Sabora ne dolikuje arlaukati u pogrom-koloni, a kamoli prijateljevati s medijskim ušmrkancem?
Vlado Gotovac, u jednom od rijetkih trenutaka kada je sintetizirao lucidnost silom-političara i iskustvo sudionika zbivanja iz '71, zavapio je: Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje! Izravan povod bila su skaredna divljanja operetnog generalissimusa, a razlog stampedo štakora iz emigrantskih jazbina i njihov prodor, ruku-pod-ruku s predvodnicima „nacionalističkoga krila UDB-e“, na javnu scenu poharanu jalovošću posljednje kamarile bivšega režima. Senzibilan spram pojava kojima je svjedočio, ali nažalost bez dara da se havelovski stavi na čelo obrane Republike, prepoznao je razornost sindroma nacionalističke bahatosti u protagonista promjene koja se valjala pod egidom „mirnog prijenosa vlasti“. Nije ni znao koliko je u pravu! Od koje će pogube Hrvatska stradati koliko i od memorandumske agresije…
Danas, zloduh nasilja nad interesima većine i nasrtaja na dobrobit naroda, kao da više nitko ne može vratiti u bocu; Hrvatska nije Island, kako se anegdotalno govori, pa da građani preuzmu inicijativu u vlastite ruke, odbace krvopijsku pseudo-demokraciju i posegnu za neotuđivim pravima na samoupravu, ljudsko dostojanstvo i slobode. A zar da u slučajnoj paradržavici u dužničkom ropstvu, koja se ubrzano pretvara u klerofašističku septičku jamu, ne smijem(o) gnjidi reći da je gnjida?!
seebiz
